Nepravda...
Nepravda...kud god se okrenem..nepravda nepravda i nepravda...
kad napokon skupim hrabrost... nepravda me zaustavi....sve mi oduzme...
i praznih ruku opet me vraća na početak...
slaba...sama....bespomoćna...stjerana u kut...ostaje mi samo da čekam....čekam i čekam...
valjda ću dočekati nešto ili nekoga da me trgne i vrati u život...i da ponovno dobijem povjerenje u bolju budućnosti...i u ostvarenje ciljeva...
život je borba...ali ja nemam snage da se borim...
nepravda me je osiromašila....oduzela mi je svu moju hrabrost..snagu...odlučnost...vjeru...
pokazala mi je okrutnu stranu života... usprkos tome....
ja i dalje čekam...jer mi to jedino preostaje....čekati...i nadati se....boljem...
"Stablo".....
Da li si ikada pomislio kako ono stablo uspravno stoji....
Možda si pomislio da sam raste...sam se bori....
Ali ne...
Korjen...
Korjen je taj što se duboko zariva u tlo...
raste i probija se sve dublje i dublje...
U tamu...u dno....
Dok za to vrijeme stablo bezbrižno žuri....
Ide prema nebu...prema nepostojećim granicama..
Odlazi po sunčev poljubac...
Trči prema zagrljaju vjetra...
ni ne zna kako je upravo korjen njegov oslonac...
Da nije korjenja pao bi...klonuo...
Uveo...srušio se..
Ipak...
Tu i tamo dođe nevrijeme...oluja...jaka kiša...
Pa stablo zna ostati bez pokoje grane...
Pa se nadvije tužno...razočarano...
I prospe suze...lišće...
Time mu je odmah lakše...
I iako je jedan dio njega zauvjek izgubljen...
I iako je tu jedna praznina..rupa....
On mora nastaviti dalje...
Rasti....težiti ka visinama....
Ciljevima...
Jer čeka ga sunce...
I vjetar...
Čekaju ga ...
I nikad ga neće ostaviti....
I to mu je još jedan poticaj za dalje....
Da se bori....i ne posustaje...
Jer nema vremena za stajat i tugovati....
Vrijeme juri..dolazi i ružna zima...
Koja ga ogoli....oduzme mu sreću...
Al stablo se godinama uči nositi sa zimom...
Uči prihvatiti ju....
Jer zna da ga uskoro čeka proljeće...
I tad je kao i prije...
Zeleno...veselo....raskošno...
Opet je ono staro stablo....
Koje odlučno kroči svojim stazama...
I teži ka sreći...
Uspavana djevojka....
Hej ti...visoki dečko čupave kose..e da..baš ti...slušaj...
Dođi do moje zgrade...znaš gdje je...
Uđi....popni se uz stepenice....ne idi dizalom...
Kad dođeš na drugi kat osvrni se...slušaj....
Čuješ nešto, zar ne?
To je glazba iz moga stana....tiha tužna pjesma...svira neprestano već danima...
Kreni prema tim vratima...otvorit će ti se...čarolijom...
Samo za tebe...uđi slobodno...zatvori za sobom da nebi nitko ušao..
Uostalom tko bi i htjeo ući...ma nema veze...ti samo zatvori..
Desno vidiš vrata moje sobe...zatvorena...otvori...i uđi....vidjet ćeš mene..mislit ćeš da spavam..
Ali ne...tijelo mi spava...ali um ne spava...razmišljam o Njemu..
ni suze mi ne spavaju...baš naprotiv čini mi se da su budnije nego ikad...
Približi mi se...vidjet ćeš... na kompjuteru je upaljena Njegova slika....
smiješi ti se....gleda te plavim očima..al nemoj da te prevare te oči kao što su mene...
nemoj mu vjerovati...vjeruj meni...poslušaj me..
zatvori tu sliku....izbriši je iz kompjutera...
moja i Njegova pjesma još uvjek svira...ugasi je...i nju izbriši....
jesi???
Hvala ti! Puno si za mene učinio...učinio si nešto što nebi nitko...
Sad ti samo jedno preostaje...da me probudiš...
upotrijebi svoje misli i probudi me...
pusti neku drugu pjesmu...upali drugu sliku...
dotakni me...
EVO GA! Više ne sanjam...vidim te...gledaš me zabrinuto...
U pozadini svira vesela ljubavna pjesma....
Na kompjuteru stoji tvoja slika...
uspio si nešto što još nitko nije uspio osim Njega...
Nemoj me puštati...ne daj me nikome...pogoto ne Njemu...
Nikada više moje misli neće putovati Njemu...
Nikada mi više neće šetati po snovima...Njegovomjesto zauzet ćeš ti...
Nikada me više neće poljuljati strah...
Nikada...jer sada imam tebe...
Al zapravo ovo što sam sada napisala je bajka...svi znamo što je bajka...priča sa nizom nestvarnih događaja koja završava sretnim krajem...dakle nitko novi nije uskočio u moj život...iako je ono što ja želim baš ostvarenje upravo ove bajke...samo da dođe netko tko će zamjenuti njega ....malo mi je duže trebalo da odlučim objaviti ovaj post...jer ipak su tu prikazani moji osjećaji na neki neobičan način...putem neke neobične teme..bojim se da možda netko ni ne shvati najbolje što sam namjeravala reći ovim tekstom...al ustvari nije ni bitno...važno mi je da sam ono što stoji u meni izbacila..i sad mi je lakše...
pozdravljam vas 
Susreti....
pa ja inspiracije nikako nemam u zadnje vrijeme...ne znam što da pišem..
jedino u njemu pronalazim inspiraciju..i tako ne znajući što da napišem upravo sam napisala ovaj kratki tekst...vidjela sam ga..pa osjećam potrebu da napišem baš o našem susretu...razbacala sam misli...stvarno nemam inspiracije..al eto ovaj tekst je upravo poplava mojih misli na papiru(u ovom slučaju na kompjuteru 
)...
Svaki naš susret je jedna posebna priča.....u trenu se skamenim...u meni se vodi neka čudna bitka osjećaja...pozdrav je jedino što uspijem izustiti ali ustvari je toliko riječi koje bi ti htjela reći...toliko je toga što mi neda mira....toliko pitanja na koja želim da mi odgovoriš...vrisnula bi...izbacila bi sve što mi stoji na srcu...al nešto mi neda...ponos...razum...ne dopuštaju mi da to učinim....upravo zbog toga ostajem na jednom običnom pozdravu...pogledu...
svim silama pokušavam biti ravnodušna što te vidim....pokušavam ostati smirena...hladnokrvna.....želim ti pokazati da mi više nije stalo do tebe...da te više ne volim....ali koliko se god ja trudila prikriti ljubav prema tebi ne uspjeva mi....ne mogu sakriti tako snažne osjećaje...slaba sam...
i evo jedna pjesme jedne grupe...ima predivne riječi u kojima se pronalazim....
Pišem ti riječi koje nikad neću reći pred tobom
Priznati da sve što vrijedi odnjeo si sa sobom
Ovo je tvoja pjesma znaj, sjedi i uživaj
Znam ima drugih, al' ne ide mi moram priznati
Teška se paučina na dnu mog srca uhvati
I strašan bezdah vreba tamo gdje si nekad bio ti!
Znas li da te oči traže
Da još uvijek sebe lažem
Da će biti kao nekada
Znaš li da mi srce stane
Kad mislim na one dane
Kad smo bili jedno ti i ja
Da li znaš...
Neću da tražim nikoga i da mi bude kao ti
Jer ljubav nije pahulja da se na dlanu istopi
Ti samo novu sačekaš, a ja neću baš!
Svi sto me tješe zvuče kao da me u laž utjeruju
A ja ih pustim da i sami vide da pretjeruju
Da vrijeme liječi rane samo još budale vjeruju
pusa i pozdrav svima!!!
Ljubavna priča...
izgleda da pisac naše ljubavne priče nije htjeo da kraj bude sretan....da budemo zajedno...sve je počelo u proljeće....doba kad se sve budi...tad se probudila i naša ljubav....imala je uspone...padove..prekide...nismo mogli jedno bez drugog...i tako koliko god puta smo prekidali opet smo na kraju završili zajedno...sve do nedavno...dobro se sjećam onog našeg zadnjeg „zbogom“...mislila sam da je to jedna obična pusta riječ bez ikakvih osjećaja..mislila sam da nam je samo potrebno ono malo vremena..“opet će sve biti kao prije, znam“ govorila sam u sebi... iz dana u dan nadala sam se da ćeš mi se vratiti...ta tu smo stranicu knjige već ispisali...ali ne...ovaj put se nismo vraćali na one stare stranice....prošlo je već dosta vremena...u mom životu ti si napravio nevidljivu ogradu za ostale dečke...za mene si postojao samo ti..i nitko drugi..i još uvjek je ograđena ta ograda oko mene....ali ne onom istom jačinom...iako te još uvjek volim polako otvaram oči....promatram svijet oko sebe...ti si sa drugom...a ja....sama....ne mora tako biti!! Zašto da sebi uskratim mladost..najljepše godine života...čekajući da mi se vratiš??ne vrijedi..ne isplati se...znam da mogu imati puno boljeg od tebe....ti se me čak i razočarao....tako brzo me zaboravio....pitam se....da li su sve one tvoje riječi bile iskrene...“volim te“..da li su to 2 obične riječi koje prelaze preko tvojih usana izričući ih svakoj tvojoj djevojci....da li su to riječi koje tebi ama baš ništa ne znače?? Pišući ovaj tekst shvatila sam....moram te zaboraviti....nisi za mene...niti sam ja za tebe...teško će biti otvoriti novu stranicu naše knjige i polako hoditi njome...sama....bez tebe....al uspjet ću...kad-tad....sigurno ću uspjeti....znam da ću uspjeti!!!
još jedan tekst upravo napisan..napisano ono što osjećam...heh viđam GA stalno....i svaki naš susret mi tako teško pada 
ali kad tad će mi on biti samo lijepa uspomena....
inače..imam puuuno učiti za školu...
u petak mi je bilo ok vani...u subotu onako...nadala sam se da će mi biti bolje ali eto...
upravo me tata iznenadio pudingom 
hehhe..odo jesti....pa ću onda pogledati malo vaše blogove 
pozdrav svima i pusaaaaa!!!!
Zaustavljena u vremenu..sama....bez tebe...
Stojim u nekoj sredini...u sredini raskrižja....
oko mene svi žure....i to neopisivo brzo...
al ja samo nepomično stojim...
nešto s neba me čuva..ne dopušta mi da se pomaknem....ništa...ništa mi ne dopušta...
neda mi da koračam prema ljudima...
no neki mi ljudi čak i prilaze...promatraju me....zanimaju se za mene...pitaju se što mi je...
al ja nisam u mogućnosti da im odgovorim....da dignem pognutu glavu....da ih pogledam suznim zelenim očima...ne...ne čujem ih....ne razumjem što mi govore...
odustaju od mene...odlaze...neee!!...čekajte....mislim u sebi....vratite se..ne želim biti sama..
ali zapravo moje misli nitko ne može čuti...
tako opet ostajem stajati sama...neka sila mi neda da se pomičem...
pogleda uperenog u tlo promatram suho raspucano tlo ispred sebe..a zašto raspucano...pa zbog sunca....vrućine....i nedostatka vode.....eh takvo je sada moje srce...ali raspuknuto od nesretne ljubavi...raspuknuto jer mu fali malo ljubavi ...
Odjednom....nečija ruka na mome desnom ramenu.... toplina mi je prostruji tijelom....onaj stari poznati osjećaj me obuze...dižem pogled polako....vidim..sve je stalo....ljudi...vrijeme...osvrćem se iza sebe i vidim njega....promatra me radoznalo....a ja ga gledam istodobno očima punih bijesa a istodobno očima punih ljubavi prema njemu...o zašto???
Zašto sve tako mora biti..pored toliko ljudi na ovom svijetu...da se moj svijet zaustavio baš na njemu....nikog drugog ne vidim osim njega...nitko drugi me ne zanima....pa zašto???
a on me samo pogleda.....nasmješi se...okrene se...i pojuri nestavši u magli....
dugo gledavši za njim naposljetku se okrenem..pognem glavu...i ostajem stajati nepomično baš kao i prije....opet je sve okolo mene u žurbi...opet sam ja jedna obična nepomična točka...koja razmišlja o NJEGOVOM ponovnom dolasku....susretu...samo da ga vidim....
samo da osjetim njegovu ruku na mom ramenu ...
samo da mi se osmjehne...
i nestane.....
by Aurora
pozdrav svima 
evo uhvatile i mene neke emocije pa evo napisala jedan tekstić...početnik sam pa mi nemojte zamjerit što nije baš lijepo i stilizirano napisano...jednostavno sam htjela izbaciti svoje osjećaje...i eto izbacila sam ih evo večeras... 
i želim da se zahvalim svima na komentarima...jer je lijepo znati da moj blog netko čita...i da ostavlja svoje mišljenje ili savjete u vidu komentara...hvala!!!
lijep dan...sunce..toplo...odmah sam dobre volje!!!!! 
petak i subotu sam bila vani i ne mogu se baš pohvaliti da mi je bilo baš dobro...iako sam vidjele neke osobe koje su mi pomutile pamet u subotu sam s baš pozitivno iznenadila od ovog jednog mog frenda...doduše time sam ga na neki način izgubila tj. izgubila sam njegovo prijateljstvo..barem ja mislim da je tako..jer mu se sviđam a ja ga gledam samo kao frenda pa sam ga odbila...
preksinoć sam bila nikakva skroz i jedan frend me je uspio razveseliti kao i uvjek...
i kad mi je zagustilo moja dobra frendica mi je pomogla ne znam što bi bez nje...
isto tako jedna frendica s kojom sam onako ok sa njom...ništa posebno...je bila uz mene...savjetovala me i smirila...vjerujte mene je strašno teško smiriti pogotovo kad se tiče ljubavnih problema..
previše se brinem oko nekih sitnica i to mi je mana.. i tako pošto su mi prijatelji nekako ispunili ovih par dana evo jedan tekst o prijateljstvu i prijateljskim odnosima:
bio jednom jedan dječak veoma ružnog karaktera.njegov otac mu je jednog dana dao kesicu eksera i rekao mu da ukuca po jedan ekser u drvena vrata dvorišta svaki put kad se bude ružno ponašao ili kad se posvađa sa nekim.prvog dana je ukucao 37 eksera..sljedećih tjedana se naučio da se kontrolira pa se broj ukucanih eksera smanjivao iz dana u dan..otkrio je da je mnogo lakše da se kontroliraš nego da kucaš eksere..na kraju je došao dan kad dječak nije ukucao ni jedan ekser u vrata..tada je otišao do oca da mu kaže da danas nije ukucao ni jedan ekser..otac mu je tada rekao da izvadi ekser iz vrata svaki dan kada nebi izgubio strpljenje...dani su prolazili i naposljetku je dječak mogao da kaže ocu da je izvadio sve eksere iz vrata..otac je tada odveo sina do tih vrata i rekao mu:"sine ponašao si se veoma dobro a vidi koliko rupa ima u vratima!nikada više neće biti kao prije..kad se posvađaš sa nekim i kažeš mu ružne riječi ostavljaš mu ranu kao ovu što trpe ova vrata!"
možeš zabosti nož u čovjeka i da ga izvadiš odmah..ali rana će ostati zauvjek..nije važno koliko puta ćeš se izvinuti rana će ostati..verbalna rana čini isto zlo kao fizička rana..prijatelji su rijetko blago..čine te sretnim i ohrabruju te..spremni su da te saslušaju kada je potrebno..podržavaju te i otvaraju svoje srce pred tobom.
