tales from the elvenpath

12.01.2006., četvrtak

Dream within a dream-again

Ne mogu biti sretnija...i zbunjenija...i slabo mi je...doslovno...probajte pomiješati kokice,ledeni čaj,nes od čokolade i čaj od jabuke i shvatit ćete o čemu pričam...
Ali ništa ne može pomutiti moje trenutno presretno stanje...vidjela sam ih obojicu,i Javića i Lorda i bili smo u Narniji zajedno...i bilo nam je jako lijepo...bar meni...bila sam Lucy...ovaj posjet doživjela sam puno emotivnije nego prvi,čak je pala i suzica kada je Peter poveo Narnijce u borbu za Narniu i Aslana...a Lav je bio kraj mene.kao pravi Aslan,grijao mi je vječno hladne ruke,smijao se mojim oduševljenim ciktajima i grr facama kad nisam bila zadovoljna prikazanim na ekranu...znate ono,u tim trenucima,my heart was filled with joy...kao da zapravo nikada niti nećemo odrasti,nas troje.ja ću uvijek biti najmlađa,a oni će me uvijek čuvati.nadam se...
shvatila sam danas i zašto su Narnijci tako srčano krenuli u taj boj...oni su se borili čista srca,bez ikakvih želja za nečime što nije njihovo,mogli su izgubiti mnogo,ali znali su kome su odani.nadam se da ću i ja uvijek biti u stanju ostati odana onome u što vjerujem..trudit ću se...nadam se da nikada neću postati dosadno odrasla kao Susan,želim da dijete u meni živi vječno,želim se uvijek radovati novom danu,krošnjama čempresa i tamnomodrom nebu...ne želim nikada zaboraviti što to uistinu znači živjeti...i zauvijek želim kraj sebe imati nekoga tako posebnoga kao što su njih dvojica...prošli smo svašta i još smo tu,mogla bih reći da smo odrastali skupa i s još većim ponosom mogu reći da niti dandanas nismo odrasli...vjerojatno nikada niti nećemo...ja ću uvijek cijukati od sreće i rastapati se kao malo dijete,a oni će me uvijek gladiti po kosi i veselo se smijati tome...to je nešto što nikada ne želim izgubiti...
Neki pitaju kako vječno boraviti u Narniji...mislim da je meni to danas postalo očito...ne preko ormara,blago onome tko to uspije,ali moj put u Narniju prolazi kroz knjige...Lucy je otvorila vrata ormara i zakoračila u predivnu zemlju...ja otvaram korice knjiga i ulazim gdje god poželim,zaboravljam na sve probleme i brige i postajem što mi god srce u tom trenutku treba...
Jednoga dana Susan i Peter postat će prestari za ponovni ulazak u Narniu i vrata ormara zauvijek će im biti zatvorena...ja se nadam da će meni vrata mojih svijetova ostati otvorena dok sam živa...i nadam se da će moji najdraži uvijek biti spremni poći sa mnom.....
riječi ne mogu reći koliko vas volim
AURA
- 22:46 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< siječanj, 2006  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Mail me

aura_institoris@net.hr

Because I love them