srijeda, 02.12.2009.
Nezaposlenost, vaze i važnost bivanja na dobrom glasu
|
Bio sam danas na grupnom sastanku za liječene zaposlenike. Strašno napeta stvar - potrebno je dizanje u cik podneva, odlazak na predavanje na kojem ne želite biti vi, kamoli osoba koja ga drži, te proučavanje prezentacije koja svojom razrađenošću ne zahtjeva da predstavljač (ili, u ovom slučaju, predstavljačica) bude tamo, osim u funkciji pripovjedača. Kao da sam ponovno na faksu. Čak su nam dali i papir na koji smo se morali zapisati. Lijepo je znati da je Bolonja dostigla i Zavod za zapošljavanje. Tako pozvaše oni nas u malenu dvoranu lokalnog otvorenog učilišta, posjedoše oko stola te u lice nam baciše teške činjenice. "Drugovi," procijedila je kolegica na čelu stola kroz stisnute zube, mazeći vazu u rukama, "stanje u državi je ozbiljno." Rekavši to, razbila je demonstrativno vazu o stol. "Vaše šanse za zapošljavanjem su kao moja prisebnost - nepostojeće. Vaša očekivanja, kao ova vaza - nekohorentna." Na to se jedan gospodin htio javiti, no uvidjevši trenutnu usitnjenost do prije par trenutaka funkcionalne vaze, zaključio je da njegovo pitanje možda niti nije pretjerano bitno. "Nema vam druge nego skratiti ujaku Hrvoju muke," zaključila je jednostavno. "Smrt." Na to se prijespomenuti gospodin odvažio na artikuliranje pitanja. "Kaj?" pronicljivo je primjetio. "Zar nije očito?" predstavljačica je zamišljeno mljacnula usnama. "Zaista, tako je očito. Mislila sam vam pokazivati statiske o nezaposlenosti u našoj državi, vječna joj hvala i slava, no sad uviđam da je tako nešto nepotrebno kad je riješenje tako jasno. Smrt, braćo!" Netko se na to nakašljao. "I sestro. Nisam vas vidjela tamo. I za vas smrt, naravno. Ne bismo to učinili iz iracionalnih pobuda, razumijete - činimo to iz gole potrebe. Prepuštamo život voljenom ujaku, polažemo formulare B-13 na šalter domovine, jer će to njemu omogućiti razvoj i sreću. Da, to je neophodno." "Oprostite," javila se gospodična čiji jajnici su maločas bili preskočeni. "Ne bih se htjela miješati, sasvim ste se dobro pripremili za sastanak, vidim, no zašto mislite da se radi o ujaku Hrvoju? Hrvatska je imenica ženskog roda. Dakle, očito se radi o ujni." "Istina," primjeti gospodin desno od nje, isti onaj koji se ranije javio. "Mene ujna često zove. Znatno češće od ujaka." "Tako je!" složi se gospodična. "Upravo o tome pričam. Dakle, umjesto o pozivu ujaka Hrvoja glede radi..." "...polaganja formulara B-13 na šalter domovine..." "...da, toga, hvala, trebali bismo pričati o pozivu ujne... ujne..." "Hrvine?" predloži gospodin. "Oprostite što kasnim," začulo se s ulaza u prostoriju. Hvalevrijedan patriotski tok misli je time bio nepovratno prekinut. "Gužva u uredu, kava je stravično kasnilo. Ma, da vam niti ne pričam o tome." Svi su se, dakako, okrenuli prema novopridošloj gospođi u srednjim godinama. Bila je sumnjivo skockana, a slideovi s podacima o nezaposlenosti koje je držala u rukama su samo potencirali našu grupnu potrebu da pogled sinkronizirano vratimo na gospođu koja je do maloprije stajala na čelu stola. Sad je, ispalo je, pristojno sjedila u stolici te čekala početak predavanja zajedno s nama ostalima. Slegnuli smo ramenima, svaki za sebe. Pomogla nam je da ispunimo vrijeme čekanja na početak cijele stvari. "Dakle, jesmo li svi ovdje?" upitala je stvarna predstavljačica paleći projektor i listajući kroz svoje papire. Pomalo odsutno upita, odlažući bilješke: "Nije li ovdje bila vaza?" Stariji gospodin, religiozno obučen u traper i pomodno neobrijan, je u tom trenutku zatvorio vrata iza sebe. "Isprike na upadu." "Nije problem," oprezno prizna predstavljačica. "Došli ste...?" "Jesam. Eto, evo mene." "Gospodine...?" "Jeste?" "Vaše ime?" "Trpić. Igor." "Gospodine Trpiću, eto, sjednite." "Ne hvala, radije bih stajao. 40 godina sjedim." "Uzastupno?" "Na preskokce." "U redu, kako god vam---" "Naime, imadem problema s kralježnicom." "To je odlično, ako bih vas samo mogla---" "Ja sam inače vozač, znate. 30 godina vozim kamion." "U komadu?" "S pauzama za hranu. Vozio sam svukud, svugdje, po cijelom svijetu. Hrvatskoj, Bosni, bio sam i u Sloveniji." "Aha. Gledajte---" "Vozio sam i u Iranu i Iraku i Italiji. Radio sam i za Talijana, znate? Dvaput." "Za Talijana, kažete? To je---" "I sad vi od mene očekujete da budem tokar ili nedajbože zidar? Gospođo, ta što vam je?" "Kako molim?" "Mislite da ne znam kako ovo funkcionira? Vi bi da ja dolazim ovamo pa da vozim pijesak za tokare! Ja, koji sam dvaputa radio za Talijana! Znate, mogu otići sad odmah na gradski trg i tri osobe će mi pristupiti i reći: 'Igore, bi li vozio za mene?' Tri, kad vam velim! Mislite da ja moram voziti pijesak za tokare?" "Ovoga, gospodine, vi samo trebate presluš---" "I što ću sjediti ovdje? Nakon 30 godina sjedenja - šta 30, 40! Vi bi da ja sjedim?" "Nit najmanje, možete i staja---" "Ja sam i psiholog!" "..." "Mislite da možete tako sa psihologom? Sve ja znam. Vozio sam i za Talijana i u Irak, ponekad i jedno i drugo jer sam barem dva puta radio za Talijana, i bivao sam psihologom! Mislite da ne... I da znate, ne mislim raditi za Predragovića ili Gavrilovića ili te tamo neke koji mi duguju 1000 eura. Zaboravite!" "Biste li se mogli potpis---" "Neću se ja ništa potpisati, ja se želim potpisati na onaj neki papir i otići!" "Pa u redu, izvolite---" "Nije ništa u redu! Ovo što mi radite, toga nigdje nema. Nikad nisam bio na Zavodu - nedaj Bože da bih ikad trebao biti. Ovdje sam samo jer je gazda prodao kamion, pa sad dok ga opet ne kupi moram pričekati." "Pa samo potpišite ovo i mož---" "Fali mi samo još par godina do mirovine i to ću odraditi, ali tek od siječnja, kad gazda kupi kamion. Evo, od ožujka krećem raditi opet!" Na to su svi zašutjeli. Nije se radilo o posebno dramatičnoj proklamaciji, nego su svi napetno čekali. Predstavljačica je čekala priliku da upadne (pa je, shodno tome, promatrala hoće li gospodin upasti u daljnji monolog), a mi ostali smo tako ionako cijelo vrijeme šutjeli. Bolje šutjeti jer bi čovjek mogao, kako je lud, pozvati Talijana ovamo. A onda smo svi vozili pijesak tokarima. Srećom, gospodin je nakon toga ušutio te prihvatio papir te penkalu, no brzo ih prepustio najbližoj osobi. "Jel me možeš zapisati? Trpić Igor. Ne vidim ti ja to ništa, oči." I zaista, detaljnijim pregledom smo zaključili da ih zaista ima. Vjerojatno je ciljao na to da nešto ne valja s njima, ali nama su izgledale sasvim u redu. "Meni je zaista žao," priznao je nakon što mu se potpis, preko druge stranke, našao na papiru. "Ali ne mogu vam ja to." "To je sasvim u redu, gospodine," reče gospođa na čelu stola te na trenutak zažmiri, očekujući bijesni prekid svoje rečenice. Kad nije došao, s olakšanjem te novopronađenom smijelošću predloži: "Ako ste se potpisali, eto, možete otići. Rekli ste da imate problema s kralježnicom i očima? Možete podići doktorsku potvrdu i dati ju nama, pa ćemo vas mi voditi kao nesposobnog za rad pa nećete morati prevoziti pijes---" "Nesposoban, ja? Znate vi za koga sam ja sve radio? Nije uopće stvar u tome, sposoban sam ja u pičku materinu, ali, eto, kamiona nema! Ali bit će ga! Neću biti zidar, žao mi je." "Ali ne morate---" "Neću niti bravar biti, koliko god to bilo poželjno. Dajte ovim mladima ovdje da rade tu nešto malo, da za džeparac zasluže, ali ja vam radim." "U redu, samo vi daj---" "Mladima džeparac, to njima dajte, nek zasluže ovako malo nešto," razmišljao je naglas dok je prilazio vratima. Napetost u prostoriji dok je njegova ruka posezala za kvakom je bila u rangu klimaktične scene akcijskog filma. Učinilo mi se, na jedan jasan i neugodan trenutak, da je cijela stvar ide u bullet timeu s nabrijanom metal glazbenom pozadinom, no sad kad razmišljam o tome vjerojatno je stvar bila u mojoj pospanosti i građevinskim radovima ispod prozora. Kako bilo da bilo, gospodin koji se onomad prvi htio javiti je sad od uzbuđenja bio na rubu stolice, očarano promatrajući hoće li zapravo poštovani gospodin vozač odlučiti otići ili predložiti još par stvari koje bi Zavod mogao bolje napraviti, ili, još bolje, ne napraviti. "Ja radim, sam radio, ću raditi, već 30 godina, 40 godina, radim bez prestanka, bez čik pauze..." Nakon toga više nismo ništa čuli jerbo je zatvorio vrata za sobom. Šteta. Taman sam se ufurao u njegove solilokvije. Predstavljačica se nasmiješila pomalo nervozno te odahnula. Olakšanje? Valjda. Ili to ili pritisak spoznaje da, zapravo, još uvijek nismo počeli. Tko zna što još može poći u krivo? No... Nakon što je gospodin otišao, cijela stvar je naglo propala u nezanimljivu domenu korisnih informacija o pravima i obvezama nezaposlenih, a nitko od prisutnih nije radi toga došao na sastanak. Naravno, postoji stanovita mogućnost da cijela stvar nije prošla točno ovako. Postoji, koliko god malena, ipak realna mogućnost da je sastanak počeo na vrijeme, da nitko nije pozivao na davanje života za državu, da nije upao čiča koji je radio za Talijana i može naći bar tri posla ako iz ovih stopa ode do gradskog trga. Ne bih znao. Ja sam odlučio zapamtiti ovakav slijed događaja. Kako vas tamo nije bilo, morat ćete mi vjerovati na riječ. |
