utorak, 01.12.2009.
Gdje drugdje nego u bircu?
|
Svaka prava avantura mora, zahtjeva, moli da bude započeta u birtiji. "Diner" bi se po naški preveo kao "zalogajnica", što nije birtija per se no dovoljno je blizu jednoj za moje potrebe. Stoga, nek se ovaj blog zove "At the Diner". Riješili smo pitanje imena. Drugo pitanje koje se postavlje je neugodnije: Što će mi, pobogu, blog? I sam sam se to mnogo puta pitao. Svaki puta kad sam otvorio novi, zapravo. Bogovi Interneta su mi svjedoci (kao i neki od vas), blogova je bilo. No javlja se potreba imati portfolio. Dakako da uvjeravam prolaznike i nasumične pekare da sam zaista sposoban pisac, da mogu ja to kad se potrudim, zaista čika, znate mene, no otkrivam da to nije uvijek dovoljno. Povremeno je potrebno mahnuti nekim konkretnim proizvodom na koji biste pokazali prstom te pobjedonosno uskliknuli: "Eto! Mogu ja i bolje!" A što je Internet nego igralište gdje se klinci i njihovi roditelji susreću? Eto tamo mali Mirko, poštarev posinak, piša u pješčanik a njegov najbolji drugar, Slavko (u slobodno vrijeme sinče direktora lokalne tekstilne tvornice), kopa zamišljeno nos u koprivama. Prilazim mu s fasciklom u rukama i smiješkom punim nade te prijateljski kimam. "Zdravo, prijane. Je li ti otac u blizini? Htio bih mu nešto pokazati." Mali Slavko na to odgovara samo plačem potenciranim bijesnim pokretima ruku te ja, gonjen sumnjom da malac proživljava sjećanja na neki oblik zlostavljanja, vjerojatno izvršenog Klajićevim riječnikom, odlazim s mjesta zločina. U pravilu nitko ne želi vidjeti moj fascikl osim male Antiše, ali i ona uporno pokušava pojesti papir umjesto da pročita što na njemu piše. Česta zabuna, osobito kad ste nepismeni četverogodišnjak. No ipak, ne gubim nadu. Odlazim preko puta u zalogajnicu, naručujem jaja i kobasicu, razmišljam o dodavanju kave u cijelu eskpadu no, srećom, razum me dostiže u zadnji trenutak. I čekam. Što se nalazi u fasciklu? Uf. Razne pizdarije. Nađe se priča - te dugo nisam čitao, kamoli ih pisao, ali vele da je kao vožnja biciklom. Jednom naučiš, uvijek se možeš raspizditi. Nađe se i pjesama - brate, što tih izbacujem posljednjih mjeseci. Rekao bih da ih serem, no to bi intenzivno vulgarno pa radije neću. Nađe se recenzija - filmovi, glazbeni albumi, video igre, nedajbože knjige. Nađe se svega. Nađe se i poneka nova vijest o nekom od mojih glazbenih projekata koje stvaram gonjen iskustvom koje sam naučio pokušavajući otvoriti jedan blog na kojem bih pisao. Kad kažem "gonjen iskustvom", hoćureći radim u potpunosti istu stvar. Repetitio est mater studiorum? Kako to mislite, nisu Rimljani tako to mislili? Gledam tako svoj fascikl i mislim si: "Pa dobro, zašto ne?" Razloga, otkrivam, ima toliko da mi je bolje odustati od razmišljanja, naručiti kavu i čekati da još netko dođe na igralište. |
