srijeda, 20.10.2010.

Jučer je bilo bolje sutra

Jučer sam zaprimio forwardušu.

Nanovo su me pokušali uvjeriti da je prije bilo bolje. "Hm," pomislih. " Mora da je utorak."

Što slijedi je komentiranje spomenutog pisma.

Dakle, počinje 'vako:

Za svu djecu koja su rođena i preživjela 1950-te, 60-te, 70-te i 80-te !!

Prvo, preživjeli smo i rođeni smo normalni, iako su naše majke kad ih je boljela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće i nikad nisu bile testirane na dijabetes

Nedostatak testiranja na dijabetes je, dakle, uklonilo samu mogućnost imanja dijabetesa? To što su majke bile neodgovorne ne znači da pušenje u trudnoći nije utjecalo na razvitak djeteta.

Također, sve ako pušenje u trudnoći utječe minimalno na dijete (negativno, dakako), hoćete li vi, kao roditelji, slegnuti ramenima i reći: "U redu. Pa što onda?"

Imati također na umu da istraživanja pokazuju da pušenje u trudnoći povećava rizik od spontanog pobačaja. To što ste se vi uspjeli roditi ne znači da je sve u redu i da možete zapaliti džoksu da smirite fetus.

Učite na tuđim greškama. Ili nemojte. Ako vam je svejedno kako (i ako) dijete ispadne van, pali, brate.

U to vrijeme upozorenja u stilu "čuvati daleko od dohvata djece" na bočicama sa lijekovima, vratima i ormarima nisu postojala
.

Pa ste dodavali tablete malome, nek se dijete igra?

Svakakvih ljudi ima. Upozorenja su tamo iz dva razloga:
1) Radi imbecila kojima prvi refleks nije sakriti tablete od djeteta.
2) Radi veseljaka koji vole tužiti tvrtke jer im je dosadno.

Mi, kada smo imali 10-11 godina nismo nosili Pampersice. Pišali smo u krevet.


S 10-11 godina mi se ne čini nerazumnim očekivati da će dijete pišati, kao i svi ostali, u školjku ili susjedov grm.

Pelene ste najvjerojatnije nosili, barem dok niste naučili kud sjesti/kamo ciljati. Javljaju se još u 19. stoljeću, dok se moderne (jednokratne) na tržištu pojavljuju 50-tih (Pampers se javlja 1961.).

Istina, u Americi, no očekivao bih da su se do 60-tih takve javile i kod nas. Sve ako i nisu, bilo je alternativnih pelena.

Kao djeca, vozili smo se u autima bez pojasa i zračnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi za vožnju biciklom ili na rolama.

Ako ovo sugerira da biste preporučili svom djetetu da juri ulicom bez nekog oblika zaštite i da je to sasvim sigurno, zamolio bih vas da još jednom promislite o tome.

Jeste, vozili ste se u autima bez pojasa i zračnih jastuka i da, vi niste radi toga poginuli. Sama činjenica da čitate ovo sugerira da ste dovoljno živi i zdravi da još uvijek možete koliko-toliko funkcionirati. Nije li to onda bespredmetna primjedba? To što ja nisam još pao s balkona i razbio si glavu, ne znači da je sigurno stajati na ogradi i zavijati na mjesec.

Pili smo vodu iz crijeva za zaljevanje vrta, a ne iz flašica kupljenih u velikim trgovačkim lancima. Dijelili smo flašicu Cocte ili Cole sa našim prijateljima i NITKO nije umro zbog toga


Vodu kupujemo u trgovačkim lancima (ili kioscima ili lokalnim malim trgovinama ili...) iz razloga što, u velikim urbanim centrima, pitka voda iz pipe uglavnom nije. To je neizbježna posljedica razvitka. Kad razvijemo dovoljno efikasan sustav filtracije i prenošenja, jedan koji će omogućiti da pijemo vodu iz crijeva za zaljevanja vrta, prebacit ćemo sva društvena okupljanja u vrtove i tamo se zalijevati do mile volje.

Do tad, prilagođujemo se.

To, dakako, ne znači da je (u pojedinim područjima) prije voda bila vrhunska. To također ne znači da ljudi nisu povremeno proveli koji dan u krevetu zbog te vode.

Jeli smo mliječne sladolede, bijeli kruh i pravi putar, pili kokte, nare koje su i tada bile pune sećera, ali nismo bili debeli zato što smo smo se STALNO IGRALI VANI


Šaljite onda svoju djecu van. Ili recite drugima da to rade sa svojom, svejedno. Mogućnosti dostupne današnjoj mladeži su znatno brojnije no što su bile one prijašnjih generacija. Slobodno im pomognete u snalaženju s tim đumbusom.

Zašto me sve ovo navodi na pomisao da su roditelji stravično lijeni likovi? To nije nezamislivo. Na kraju krajeva, radi se o ljudima koji su uspješno dostigli orgazam te izbacili dijete na svijet. Svaka posebnost u odnosu na ostatak ljudskog roda ovdje staje. Sve ostalo potrebno za bivanje uspješnim roditeljima, znanje, strpljenje i volja, se mora naučiti. Ne dolazi uz teritorij.

Dojma sam da ljudi pretpostavljaju da znaju odgajati djecu samo zato jer su uspješno stvorili jedno. Potrebno je ulagati trud. Potrebno je prilagođavati se.

Prilagođavate se vremenu u kojem živite. Ako vaše dijete, kao predstavnik rano-dvadesetiprvostoljetne generacije, ima više mogućnosti kojima može ispuniti dan no što ste to vi imali, nemojte se ponašati kao da to nije tako. Prilagodite se. Nemojte se zgražati. To ne koristi niti vama, niti djetetu.

Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se po cijeli dan, skrivača, graničara, lopova i pandura, kraljica 1-2-3, kauboja i indijanaca, zaloga, fantoma i svega ostalog što je samo dječja mašta bila u stanju smisliti,sve dok se nije upalila ulična rasvjeta koje onako nije bilo previše.

Nerijetko, nas nitko nije mogao naći po cijeli dan, pa je i roditeljska pljuska bila dio odgoja a bez zlostavljanja u obitelji.


Nanovo, jeste li spremni vi sami, kao roditelji, dopustiti to svojoj djeci?

"Dada, samo se ti igraj. Ne, vrati se kad ti dođe. Ili nemoj. Sve je to super."

Jedna od dvije mogućnosti mi padaju na pamet:
1) Roditelji nisu bili oduševljeni time. Zabrinuto su čekali kad će se dijete vratiti, jer tko zna gdje je i da li je u redu. Da li je uopće živo?
2) Roditelje nije bilo briga. Jedno više-manje.

Niti jedna od ove dvije mogućnosti ne pomaže tezi da je bilo općeprihvaćeno i u redu što su djeca trčala kud god su htjela i kud god su stigla. Druga opcija odbacuje roditelje kao odgojni faktor, prva sugerira da je to bilo u redu vama, koji ste bili dječurlija.

I nikad nije bilo problema...


Zaista? Svi bismo se trebali preseliti u to Jučer. Zvuči kao savršeno mjesto.

Mora da je nasilje u obitelji nešto što se događa drugim ljudima.

Provodili smo cijele dane radeći trkaće daske od otpada iz podruma, spuštali se niz ulice zaboravljajući da nismo napravili kočnice. Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica naučili smo kako riješiti problem


Koji? Zdravstvenog osiguranja? :D Ili problem hodanja? Pisanja?

Shvaćam privlačnost rađenja nepromišljeno zabavnih stvari, kao što je spuštanje niz ulicu bez kočnica. Nanovo pitam: biste li dopustili svojoj djeci tako nešto? Jeste li spremni igrati se njihovim životima do te mjere?

Vi, o autoru ove forwarduše, prihvaćate neispravan logički smjer koji sugerira da je to u redu jer ste vi prošli sasvim dobro. Istina, dobar pad čuda čini. Loš pad stvara paraplegičare.

Ako vam je svejedno, odlično. Budite spremni plaćati medicinske i (kolokvijalno rečeno) moralne račune.

Mi nismo imali imaginarne prijatelje ni probleme s koncentracijom u školi.


Nedostatak imaginarnih prijatelja? Zaista? Imaginarni prijatelji nisu nešto što je izmišljotina suvremenog svijeta.

Prije no što sam dobio prvo računalo, u trenucima kad sam se igrao sam, ideja imaginiranog prijatelja mi se činila sasvim razumnom. Nisam mislio da zaista postoji, no unatoč tome sam se vezao uz samu ideju te osobe.

Ne čine li isto neki odrasli ljudi? Razlika je u tome da sam ja svoje prijatelje temeljio na neposrednoj mašti, a oni svoje temelje na mašti ljudi iz brončanog doba.

Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali školskog psihologa i usmjerivača pa smo ipak završavali nekakve škole.


Indikativno mi je spominjanje "nekakvih" škola :D Znači li to da ste završili upravo ono što ste htjeli, ili da ste morali pristati na stanovite kompromise?

Kompromisi nisu loši. Integralni su dio odrastanja. No, bi li vam bilo draže da ste imali nekoga tko bi vam pomogoao savjetima? Nitko ne može – niti bi smio – odlučivati umjesto vas. Prijedlozi bi uvijek trebali biti poželjni.

Nama nisu prodavali drogu ispred škole...


Vi ste, dragi autoru, išli u krivu školu :D Prodavanje droge, bilo ispred škole, crkve, birtije ili policijske postaje, nije izmišljotina 21. stoljeća. 60-te i 70-te su bile znatno plodonosnije vrijeme za tako nešto.

Ako uzmemo kulturni lag kao pretpostavku, tad su kod nas 80-te bile vrijeme seksa, droge i rock'n'rolla.

U svakom slučaju, droga nije nešto novo. Bila ona legalna ili ilegalna.

Mi nismo imali Playstation, Nintendo, X-box, ikakve video igrice,
nismo imali 99 kanala na televiziji (samo dva i to drugi tek od popodne), nismo imali video rekordere, surround sound, mobitele, kompjutere, Internet, chat rooms.......

MI SMO IMALI PRIJATELJE I MI SMO IŠLI VAN DRUŽITI SE S NJIMA !


Iako i sam (uvjetno rečeno) spadam u generacije obuhvaćene ovim mailom (Zlatne Generacije, izgleda), osjećam se prozvanim – osobito ovim dijelom. 80-te su bile zlatno doba računalnih konzola. Ekipa je imala Komodorce, Amige i svašta nešto. Sprave nisu bile ovoliko impresivne kao današnje platforme, no ipak se radilo o video igrama. Vi ih, izgleda, niste imali. Događa se.

Vi niste imali "surround sound", no imali ste "mono sound" pa "stereo sound". Imali ste longplejke, singlice i "Tata, daj mi kupi nove Bee Geese!".

Ili bar nešto dobro :D

Kako ste iskorištavali te ploče? Tako da ste:
1) se zatvorili u sobu i bivali sami sebi odličnima
2) pozvali ekipu i grupno uživali.

Znate li kako funkcioniraju video igre i slušanje glazbe? Postoje tri opcije. Možete:
1) se zatvoriti u sobu i bivati sami sebi odličnima
2) pozvati ekipu i grupno uživati
3) se zatvoriti u sobu, pozvati ekipu preko Interenta i bivati grupno sami sebi odličnima

Time ne nudim apologiju druženja uz suvremenu tehniku, barem ne do razine negiranja zabavnosti i korisnosti trčkaranja po ulici/šumi/livadi. Nikako. No ističem da se ne radi o bauku koji nam jedu djecu.

Ništa više no što to igralište radi.

Bez problema se nađu razlozi zašto ne bih slao svoje hipotetsko dijete na igralište. No, većina tih razloga se svodi na moju nevoljkost da se bavim svojim djetetom u dovoljnoj mjeri da ga naučim umjerenosti i pažnji.

Ista stvar se primjenjuje na prakticiranje zabave uz suvremenu tehniku.

Padali smo s drveća, znali se porezati na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku , ali naši roditelji nikada nisu išli na sud zbog toga


Možda sam neupoznat s trendom, no zar roditelje šalju na sud jer je dijete skakutalo po dvorištu?

Slomljene ruke i noge, ako postoji sumnja da je roditelj s time povezan, se istražuju. Nakon toga se sudski gone, ako postoje indikacije da su zaista krivi/odgovorni.

Zli Državni Aparat ne šeće ulicom tražeći šepave klince, s ciljem bacanja njihovih roditelja na Goli otok. Barem ne još (ili više, ako vam je drago).

Igrali smo se s lukom i strijelom, gradili utvrde od snijega, bacali petarde za Novu godinu,čitali hrpe crtanih romana i sve smo to preživjeli bez posljedica!


Implicira li ovo da današnja mladež ne prakticira sve navedeno? :D Danas zaista i čitaju crtane romane, za razliku od običnih stripova. Osim ako niste i vi u 80-tima čitali "Watchmen", "Sandman" i slične fine stvari. Što je moguće.

Vozili smo se biciklom ili pješke dotrčali do prijateljeve kuće, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću da se družimo i budemo zajedno!

Što je to... bicikl? Što su to... vrata? Što je to... zajedno?

Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu plaćali kauciju da nas izvuku.
U stvari, bili su često stroži nego sam zakon!


Posljednjih 50 godina su bile najplodonosnije godine u povijesti čovječanstva

Naše generacije su dale najbolje izumitelje i znanstvenike do danas.


Imali smo slobodu, pravo na greške, uspjeh i odgovornost. I naučili smo živjeti s tim !


I ti pripadaš toj generaciji?

ČESTITAM!

Dakle, što je zapravo problem koji pokušavate istaknuti? Do sad ste kombinirali dvije problematike:
1) Miješanje države u odgoj djece.
2) Izgubljenost djece u suvremenom svijetu.

Druga točka se svodi na roditeljsku neodgovornost, s obzirom da je na vama da im omogućite da nauče funkcionirati u svijetu. Vi ste odrasli u drugačijim uvjetima i to je neosporno – vaši roditelji također, kao i njihovi roditelji i roditelji njihovih roditelja. Percipiranje prošlosti kao unitarne cjeline je promašeno. Svako razdoblje ima svoje uvjete i oni se dinamično mijenjaju u koraku s vremenom i prilikama.

Kvaliteta življenja u pojedinom periodu ovisi o tim uvjetima. Sad smo u drugačijem vremenu. To nije niti dobro, niti loše. Potencijalno je znatno bolje od prilika u kojima ste vi odrasli, no dizanje standarda znači i dizanje naše odgovornosti u vidu održavanja te iskorištavanja tog standarda.

Vaša djeca trebaju pomoć. Vi se sasvim očito ne snalazite u suvremenom svijetu – kako će tada ona? Možete sve prepustiti njihovim sposobnostima i slučaju, no to bi značilo propuštanje prilike da im pomognete kako god umijete i znate. Kao što je prije spomenuto: ne možete odlučivati radi nekog, no možete mu davati prijedloge.

U slučaju djece, možete raditi i više od toga. Vi postavljate početna pravila, no morate imati na umu da pravila moraju biti dovoljno uska da ne dopuštaju mogućnost smrtonosnog skretanja, a dovoljno široka da neodoljivo pozivaju na slobodno istraživanje i izgradnju mladog karaktera.

Zvuči neizvedivo? Čini li vam se kao da ne znate kako biste pristupili tome? Dobrodošli u svijet roditeljstva.

Nadam se da ste sad sretni.

MOŽDA ĆES ŽELJETI PODIJELITI OVO S OSTALIMA KOJI SU IMALI SREĆE ODRASTI KAO PRAVA DJECA, PRIJE NEGO ŠTO SU ODVJETNICI, DRŽAVE I VLADE POČELI ODREĐIVATI KAKO TREBA ŽIVJETI !


Dakle, ovaj mail ide svim onima koji su rođeni tik prije uvođenja plemenskih zajednica. Ne dajte se!

Ali sad ozbiljno. Države (kolokvijalno shvaćene, da ne ulazim u porijeklo pojma) su oduvijek određivale kako treba živjeti. Mjera do koje ulaze u to ih razlikuje.

Neizbježno je postavljati ograničenja i, u krajnoj liniji, "određivati kako treba živjeti". Ono što se u ovom mailu sugerira jest da je potrebno paziti na djecu, s obzirom da su ona odgovornost društva. Primarno roditelja, ali i nas kao (a koristim ovaj izraz oprezno) kolektiva.

Ako smatrate da bismo trebali samo dići ruke od čitave stvari i prepustiti se volji sudbine (dakle slučaju), tada sastavite nešto konkretnije od forwarduše. Razradite svoje ideje, popijte dva aspirina i javite nam se ujutro.

Možda bi bilo dobro poslati ovu poruku i vašoj djeci da vide kako su njihovi roditelji odrastali

Što bi objasnilo zašto je mene spao ovaj mail. Čini mi se da je neimenovani netko htio implicirati da su moje generacije zakinute za krasna iskustva koja su prijašnje imale.

Što je istina. Jednako kao što ste i vi zakinuti za naša iskustva.

To je činjenično i vrijednosno neutralno, te kao takvo bespredmetno u kvalitativnom smislu.

Da bi ste lakše čitali, ovaj mail je napisan VELIKIM SLOVIMA !!

To mi nimalo nije olakšalo čitanje. Morao sam smanjiti slova da išta vidim. Također, zahvaljujem na korištenju više boja u svrhu naglašavanja misli te ideja. To je definitivno olakšalo dešifriranje teksta.

Za ubuduće bih preporučio dodavanje žute. Ona je odlična za čitanje, osobito na bijeloj podlozi.

Pozdrav generacijo.
ŽIVJELI !

- 14:10 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.10.2010.

Župan se žali: MaxPorno

Župan Koprivničko-križevačke županije, gospodin Darko Koren (HSS), je nedavno poslao dopis Ivici Mudriniću, predsjedniku Uprave i glavnom direktoru HT-a.

Tema je bila pretjerana opširnost mogućnosti koje mu se nude čim uključi svoj MaxTV priključak i baci se na potragu za sadržajem vrijednim njegova vremena. Gospodin Koren, potaknut prigovorima svojih sugrađana, utvrdio je da se javio novi kanal posvećen pornografskom sadržaju. Kaže ovako:

Namjera ovog dopisa je da ukažem na neke nedopustive propuste u jednom od proizvoda koji nudite na tržištu. Radi se o MAX TV usluzi. Potaknut pritužbama građana i osobno sam se uvjerio da se preko MAX TV-a odnedavno, osim novih sportskih programa, od 0 do 24 sata svaki dan bez ikakvog ograničenja na nekoliko kanala mogu gledati pornografski sadržaji. Istina da navodno postoji način na koji se ti programi mogu blokirati i gledati isključivo ako se ima pristup preko šifre, ali od dana uvođenja novih programa to nitko nije omogućio, niti kontaktirao korisnike, nego su se samo našli u ponudi, kao i već spomenuti sportski programi.


Formulacija "ali od dana uvođenja novih programa to nitko nije omogućio" mi se čini strašno bitnom. U biti gospodin Koren ne prigovara HT-u što nisu reagirali, već se žali na svoje ukućane kojima je postavljanje zaporke ili ispod časti ili su neupoznati s tajnama daljinskog upravljača. "Lijeni su," kao da im govori. "Ja ne stignem. Dvadeset i pet sati na dan radim, a kad se vratim kući - što ću onda još i o tome razmišljati? Dajte im, molim vas, nešto recite."

U čemu je, zapravo, problem?

Župana zgrožava mogućnost da njegov šestogodišnji sin, nevino šaltajući programe, naleti na scenu seksa hermafrodita i patuljka.

Da se razumijemo, nisam ja neki ortodoksni tip, no ipak nemam običaj to gledati, jer ono što su uveli baš je ogavno - jednom sam vidio i hermafrodita, to je bilo prestrašno, i to djeca mogu nesmetano gledati.


Patuljka sam ja dodao.

Sama ideja mogućnosti slučajnog naletavanja na neprimjereni sadržaj pogađa gospodina Korena. Što ako njegov sin upali televizor i vidi nešto što ne bi trebao vidjeti?

Nevjerojatna situacija, ali zamislite ju:

Mališan nadobudno zgrabi daljinski upravljač, u funkcioniranje kojeg je vjerojatno bolje upućen od svojih roditelja, te potakne TV da krene skakati od kanala do kanala. Preskočivši zadnje vijesti iz Palestine, seksualni skandal u Britaniji, prebijanje u Dubravi, suđenje Polančecu, nasumični reality show, epizodu Columba i eventualno pojavljivanje Mirka Fodora, dolazi do ukazanja penisa na tijelu koje ima istaknute ženske grudi. Mališan se zbuni - nejasno mu je zašto on nije dobio takav par uz svog pišu. Sprema se žaliti ocu kad dođe kući jer smatra da ga pokušavaju prevesti žedna preko vode.

Kako objasniti tako nešto sinu?

Naravno da ne možete. Jasno da je bolja opcija zaključati novi kanal tako da ga nitko ne može gledati, jerbo je hrvatska seksualnost krhka. Na to je upozorio još Cesarić. Nitko ništa ne zna.

Možda bi HT mogao poslati zaporku kojom se otključava taj kanal svim korisnicima, pa tko ga poželi gledati može pitati svoju djecu kako se tim maksteveom operira.

Link na vijest.

Autor: Bara iz Suhe Katalene
- 15:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.07.2010.

At the Diner, On "Swingers"

Thoughts: At the Diner, On "Swingers"

A young, slender Vince Vaughn stars opposite Jon Favreau in the charming 1996 comedy film "Swingers", about a group of friends who go out of their way to be casual.

Favreau is Mike. Mike just got out a six-year relationship, a fact he feels obliged to share with everyone he meets. Vaughn is Trent. Trent doesn't believe in relationships, opting for the swinger lifestyle.

Mike and Trent, much to Mike's dismay, are close friends. And Trent's determined to help Mike get over his now ex-girlfriend and move on, preferably to a new girl every night.

That's the gist of the story. They set out to be swingers or die trying.

Now, Mike and Trent are friends not because they share a lot of traits, but because they have nothing in common except their friendship. Because of that, they're perfect for each other - nothing keeps them together, so they've got nothing to lose by being together. What women offer them, a deeper personal connection based on common interests and likes, holds them hostage to fear. A friendship like theirs demands only one thing: existence. It need not be based on anything but itself. What it offers is freedom and support. No questions asked. Exactly as the tagline points out: Cocktails first, questions later.

Otherwise Mike would've killed Trent in his sleep long ago. You see, Trent's a bit obnoxious, a bit of an idiot, yet inexplicably charming and lovable. You're not sure which part you dislike more, the obnoxiousness or the charm. But that's friendship.

The other characters aren't as important - they're background scenery, there to give us a few extra jokes and a bit of context. Which is perfectly alright, because "Swingers" is about Mike and Trent. It's not about swinging. It's not even about Mike's quest for emancipation, though that does play a pivotal role in the movie.

Favreau plays Mike like a well-meaning, likable loser. Here "loser" doesn't imply a lack of anything other than the actual will to change - as his friends point out on several occasions, he's money. He just doesn't know it yet.

Vaughn is confusing in his portrayal of Trent. At first you're not sure if he's not really trying or if the character's mentally challenged. After a while you realize: the character's not really trying. That is, he's trying desperately not to try. To be casual, laid-back. He is, what Bowie would call (irreverently referencing lord Buckley), the Nazz. And you're not just born that way.

Trent acts suave and swinger-savvy, but sometimes he doesn't know what he's doing. The scene has rules, he knows some of them and guesses the rest, stubbornly believing he must be right because he's successful. And yes, he does succeed, but you're not sure how. He seems to inhabit a parallel universe which somehow oozes into our own. You don't think it's bad writing because you've seen it happen in real life: act confident enough and no one will notice you're making it up as you go along.

Well, at least until you screw up.

Punchline, for those who've seen the movie or don't mind jerks ruining it:

Considering "Swingers" are about these two guys, what idea do they try to offer us? Do they tell us that we're all money and that, if we try hard enough, good things will happen? Not really. They sest that "conscience doth make cowards of us all" (and even reference Hamlet's famous soliloquy at one point). They demand: Stop thinking about it, just do something. Not necessarily directly pertaining to that one thing that set you off. You need to put the wheels in motion and see where that'll get you. 'Cause it will get you somewhere - either Vegas, baby, or LA.

Doesn't really matter. This place is dead anyway.

Photobucket

- 20:23 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 07.07.2010.

At the Gamer #1: Singularity

Dok ne nađem bolje mjesto na Internetu kud bih mogao ovako nešto staviti, pospremat ću ovdje. Komentirajte!

Sintagma "At the Gamer" ne imade smisla i ne funkcionira. I lurve it.

The worst thing a writer can do is be over the top in structuring his sentences.

...

Guess what I'm gonna do.


Game name: Singularity
Made by: Raven Software




"Singularity" is an adherent of the Church of Bioshock.

Sure, it uses the same engine. Yes, there's a lot of water. Naturally, you're in a scientific complex. But, more importantly, "Singularity" believes that true horror lies not in the supernatural, but in the minds of men. And horridly disfigured mutant evil stomtroopers of doom.

You play the role of US Army (or Navy? I mean, since there's so much water) badass Nate Renko, another of Asperger's footsoldiers, who finds himself on the lovely yet deserted island of Katorga 12 during the year of our Lord 2010. Somewhere in the 50es, while America was knee deep in rock music and teenage rebellion, the Ruskies worked hard on world domination. To that effect they discovered E-99 (or Adam or Wonderflonium or what have you), an element so potent it would make everything it touched awesome beyond belief.

Or, at least, that's what one assumes considering that the scientists that discovered it promptly implemented said Wonderflonium in everything from toothpastes to doomsday devices. And, boy, that never goes wrong.

So, after that went wrong, the Russians promptly abandoned both the island and the E-99 research. Which is weird, really. Considering that they were trying to develop a destructive weapon, one would think that a whole island worth of destruction would be proof that they're moving in the right direction. I can picture Kruschchev sighing sadly after hearing the news: "No one survived? Damn it. Now we'll never know if it works."

But anyway. It's 2010. again. Sent in to investigate strange satellite readings, US troops (on an incognito reconnaissance mission) discover that the island isn't as abandoned as everybody thought. Remnants of the old experiments still linger and they dislike visitors.

Dun dun dun!

Our man Renko soon finds out that the island is, much like Balkan mentality, still stuck in the 50es. Occasional pockets of chrononium (a side-effect of writers itching to play with timetravel plots and yes, I just made that up) throw our hero literally 50 years into the past, then continue to play temporal ping pong with him whenever the story feels like it. He visits Katorga 12 when it was still one big happy place full of shiny happy people before being forced to suffer the bleak reality of the post-Accident present again. So, basically, the game feels like an acid trip.

Why is Katorga 12 suddenly alive with activity? What exactly were the consequences of the E-99 experiments? Who's leaving prophetic graffities all over the island? Can Renko trust anyone?

In order to find out, you'll have to enjoy - or endure, depending on your love for first person shooters - numerous firefights and faux horror frights. The game plays like a mixture of Bioshock and Half-life, in that it uses Bioshock's (or System Shock's, if you're gonna be nitpicky) augmentation mechanics coupled with crew logs and radio contact with allies/enemies* and combines it with Half-life's penchant for post-Accident scientific compounds riddled with soldiers, puzzles and great big things that make you stop shooting and go "aaah" before dying a gruesome death.

Revisit that last sentence if you lost your breath halfway through. That was my gaming experience - strange, yet pleasant. Seated deep in the realm of comfortable familiarity; which is to say strapped to the seat while it's sinking deep into the bowels of the Sea of Familiarity. Comfortably.

Why? I've played this game before. And I've enjoyed it. I'm playing it again and guess what? I'm still enjoying it. Every element is familiar, every cliché welcomed with open arms. Another halflifean characteristic.

The crew logs especially are a favorite of mine. It seems that everyone and their dog had a voice recorder with them when the shit hit the fan. Moreover, it seems that everyone's first reflex was to grab that shit and run, barking monologues as they try to escape certain death. It's like Lovecraft, only audible.

The puzzles aren't mind benders but they get the job done. They're at times fun and they don't detract from the killing. Seeing as we gamers are a murderous folk, that be good.

The Unreal engine still does a good job not being a hardware hog yet looking pretty. My biggest beef with it: non-destructible environments. The whole installations looks like it'll collapse any moment now, yet I can throw grenades left, right and center and nothing happens. Sure gotta hand it to Russian architecture - it stands the combined tests of time and grenades.

This being a game, certain unrealistic elements tend to pop up. Most of them we gladly ignore. A few creep past our suspension of disbelief sensors. Why does my character, while swimming through tunnels deep beneath the island, decide to explore a dark crevice that's out of his way? I know why I'm doing it - I expect to find hidden treasure, a stash of E-99 perhaps - but why is he doing it? To make matters worse, in-game my search proves fruitful.

Outside, I realize I'm playing a game and the story becomes irrelevant. "GIVE ME SOMETHING TO SHOOT!" I yell. "Or at least mines to sweep."

While for the most part an enjoyable and streamlined experience, "Singularity" (seemingly inexplicably) relies on the checkpoint saving system. This adds a dimension of necessity to the game - you can't just quick save, then storm the gates. Deliberation is required. Patience must be implemented. That or a hasty uninstall.

Raven, it seems, holds its PC players in high regard. They hope you'll have the tenacity to push past checkpoints.

Kudos to them, I say.

Photobucket (for some reason)


*The vagueness must be upheld! Stalin commands it!
- 13:29 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.03.2010.

Nabijte rogove šovinizmu

Photobucket
- 14:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 12.02.2010.

Zašto je Leonard Cohen odgodio turneju?

Novi datum hrvacke svirke je 25.7., što je odlično.

Odlično zato jer ne moram čekati jesen da ga vidim. Preferirao bih proljeće, ali eh. Moja mladenačka nestrpljivost na stranu, ne bi li jesen bio bolji period za Lennyja? Uz lagani povjetarac i kišu, dakako.

Ali to nije ono što sam htio istaknuti - ljeto je odlično jer dolazi prije jeseni, no pri kraju sedmog mjeseca, usred ludog partijanja na mondenim svjetskim plažama (as I'm wont to do), morat ću trčkarati natrag u Zagreb. Što ako se Motovun poklopi s tim datumom? I shudder to think.

Zašto je do ovoga uopće došlo? Što je Lenny radio da je morao odgoditi turneju? Više stvari pada na pamet.

Hrv1
Što je sasvim vjerojatna opcija. Levitacija, kako će vam Drago Plečko reći, često završava udaranjem o disko kugle.

Stayin' alive, stayin' alive, indeed.


Hrv2
Spomenuo je Lenny da radi na novom materijalu. Ako su pjesme toliko dobre da mu lome leđa, jedva čekam čuti album!


Hrv3
Stalna prijetnja profesije budustičkog svećenika jest spoticanje i upadanje u stanje nirvane. Pritisak koji ti ljudi osjećaju je izniman.


Hrv4
Momci tih djevojaka (jer žena sa ženom, tamo nema ništa) nisu uvijek oduševljeni ovim performasnom. Možda se jedan konačno agresivno usprotivio i šakom mu to pokazao, a thousand kisses deep.


Hrv6
I uzalud su mu Dylan i Ginsberg pomagali da to zapamti.



End


- 11:46 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 02.02.2010.

Les Bós

We still talk about the family of lesbians that moved in a few years back.

There was the father lesbian, all butch and manly with a bushy beard. And a penis.
1
He later shaved the beard but we knew.

Then there was the mother lesbian with her apron and classic female-part-of-the-relationship womanliness.
1

Their children, little Todd and Steve, were the worst of all. In the shackles of puberty they ran circles 'round the street, chasing girls with bad intent.
1

Needless to say, our fragile moral world, our ethicsphere, crumbled under the weight of the oppressor's womanly boot.
1

The "parents" rarely left the house, though their influence did run marathons.
1

What were we to do? We set about convincing them of the error of their ways.
1

Unwilling to listen, the lesbian family ran from reason and out of Easy Street.
1

Sometimes I wonder if that was the right thing to do, scaring them away with threats of arson and slaughter. They were fast critters, those lesbians, so we would've probably had a better chance if we'd snuck up on them while they were fast asleep.
Live and learn.



The moral of this story is:
To forgive is human. To err? Bovine.
1

- 21:25 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 27.01.2010.

Ured za igranje šaha i gubljenje vremena

Originalno sam htio objaviti jednu pjesmu. Onda sam dobio drugu ideju pa sam krenuo raditi na njoj, stoga vam sada mogu predstaviti treću pjesmu koju sam na kraju i snimio: Hero

Ove druge dvije? Samo što ih nisam napravio.

Uglavnom: razbijao sam glavu time da početni dio bude odvojena skladba, no srećom pa odustah od toga jer mi je bolja ideja sinula. Pun sam tih ovih dana. Lud sam, lud!

Također, ovom prilikom predstavljam sliku koja će na Last.fm-u te u svim svjetskim žurnalima predstavljati "Permafrost Sandwich":


Permafrost



I onda bih se ja bavio glazbom...


EDIT:
Zbog velike navale, dodajem tekst 'Eroja:

Chequered white pieces in a thousand lines
And I browse through them like a hungry child
A gambit for a queen and then worlds collide
It's a funny game that demands (of me) resolve

The pawns rush the trenches with unyielding love
The knights have got their backs though not their hearts
As they stumble through an en passant
I cry for havoc and then give up

My opponent shakes his or her head
Refusing my surrender claims that I'm not dead yet

More people gather 'round to watch me win
Don't know which game they're watching but it sure ain't this
I smile and continue, 'cause what are the odds
That they'll disappear?

The bishop shows them faces painted on a screen
The rook shows them pictures of places that I've been
Or claim to have been, they don't need the truth
They need an excuse and something to prove it

They'll be happy with what they're given
I'll hide away, all my lines proven
They'll see the game as done
And I? I'll play the pieces
(Black King, White Knight)
Conquer, then fall to pieces
(Black King, White Knight)
Hide a few to save the lot
Aren't I a hero?
Of course I'm not.

- 20:07 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.01.2010.

Das Katzenklavier

There was this guys once. Let's call him Rob.

Rob bought a piano, all shiny and new. Hey, Rob.
Katzen8

It was roughly the shape of a piano. It had most of the keys a piano should have.

Katzen8

Rob loved his piano. He pet it and took it for walks, and every night he'd cuddle next to it and dream of playing its soft, white keys.

Katzen8

Or sometimes he'd dream of cuddling next to it and, instead, played his fiddle.

Katzen8

But the piano stayed unplayed. It quietly gathered dust.

Katzen8

Still Rob played his fiddle and dreamt.

Katzen8

Unused, one day the piano left, taking all of Rob's money in an ironic play on his name.

Katzen8

Ha ha, Rob. Ha ha.


- 19:42 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 22.01.2010.

Rakija od kolača je laž

A man walks into a bar, orders a drink.

1

A man stays in a bar all night, gets royally pissed.

2

A man walks out of a bar.

3

A man gets ran over by a truck 'cause he's a fucking drunk.

4

The moral of this story is:
- 17:12 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se