ponedjeljak, 24.12.2007.

Right to be wrong.

Jutro je svanulo, tiho i prozirno, unoseći notu topline u taj inače mračni i hladni dio sobe. Blagi jutarnji povjetarac njihao je svilenkaste, snježnobijele zastore kroz koje su se probijale tanke svjetlucave zrake ranojesenskog sunca.

Tu noć nisam mogla zaspati. Samo jedna misao motala mi se po glavi. Nije bilo sumnje da se neću uklopiti. Kako bih i mogla? Ja, jedna gotovo bezjakinja, u svijet koji je toliko drugačiji od onog na kojeg sam navikla. Svijet o kojem znam toliko malo, manje nego što sam svojevremeno znala o matematici. A činjenica je bila da nisam ni štapić znala držati u ruci.

S takvim mislima zaspala sam tek pred jutro.

***
Tanka srebrna ogrlica ležala je pored jastuka kad sam se probudila tog jutra. Nije me iznenadila. Još jedan Bethin poklon za sretan početak školske godine, mislila sam. Bila je lijepa, lagana poput zraka. Tamni crveni kamen presijavao se na svijetlu, u sredini srebrnog privjeska u obliku cvijeta ruže.
Svidjela mi se.

Uske, visoke zgrade pružale su se s jednog kraja uske ulice na drugi. Bila je gotovo potpuno prazna, što je vrlo neuobičajeno za ulicu poput Zakutne. Samo je jedna osoba užurbano koračala ulicom, pogleda uprtog u pod. Nagnula sam se kroz prozor. Iz nekog razloga željela sam mu vidjeti lice skriveno iza crne kukuljice. A on, kao da mi je pročitao misli, u jednom djeliću sekunde pogledao je kroz prozor sobe ravno u mene. Plavi plamen gorio mu je u staklenim, modrim očima. U djeliću sekunde vidjela sam ih tako jasno kao da je stajao tik pored mene. No prije nego sam to mogla shvatiti, ponovno je spustio pogled i nastavio svojim putem. Nije se više osvrtao.

Onoga što je uslijedilo poslije sjećam se slabo. Sjećam se tankog, oštrog vriska koji je proparao tišinu. Mogao dolaziti s mjesta miljama udaljenog, a u isto vrijeme kao da je dolazio iz mene. Sjećam se udarca i boli u gornjem dijelu leđa. Sjećam se mraka koji je uslijedio poslije toga. I sjećam se da sam onda sam izgubila svijest.

***
Crni plašt spuštao se još jednom nad čarobnjačkim svijetom. Crveno sunce zaranjalo je iza zlatno-žutih krošanja daleko na zapadu, ostavljajući za sobom crvenkasto ljubičasti trag. Tonulo je u neki drugi svijet, njima zauvijek nepoznat, ostavljajući ih na milost i nemilost još jedne noći. Ni jedna zvijezda nije se pokazala da im osvijetli put, a mjesec je zalutao negdje među oblacima, sivim i olovnim, sakrivenim iza iluzije noći. Pustopoljina se činila još veća i beskrajnija nego za svijetla dana, izdvojena negdje izvan prostora, tek nečiji san, ili nečija noćna mora. Samo ju je jedan glas vraćao u stvarnost, okrutnost postojanja. Jedan glas, tihi šapat, prigušeni vrisak.

***
Probudila me buka izvana, s ulice, koja je sada bila puna manje i više veselih vještica i čarobnjaka. Njihov smijeh i vika odzvanjala mi je u glavi. Imala sam osjećaj da će se raspuknuti od boli. Lice mi je bilo blijedo, bljeđe od papira, a tanka crvena kapljica krvi klizila mi je iz desnog kuta usne. Oko vrata mi je elegantno visjela tanka srebrna ogrlica s privjeskom u obliku ruže. Pristajala mi je savršeno, kao da je izrađena posebno za mene. Jedino neobično, vezano uz nju, bilo je to što se nisam sjećala kad sam ju stavila oko vrata.

Negdje u daljini zvono neke stare crkve otkucalo je puni sat.
___________________________________________________
p.s.

Hehe, I'm back! Sretni?Znam da je post grozan... Drugi će bit bolji, I promise.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.