Ja sam kriva.
Zvučit će bezosjećajno, ali nemam nešto puno žaljenja.
Na kraju su se stvari posložile točno kako su trebale biti.
Na jedini način na koji su se mogle posložiti.
Priznanje moje krivnje ionako nije bitno.
Jer, vidiš ja odlazim i ostavljam. Iza sebe.
I zaboravljam. I nestajem.

U nekim slučajevima zauvijek.
Ali nekad, samo nekad...
Slučajem sretnih okolnosti,
Nešto me vrati. I tada se sjetim.

Naletjela sam neki dan na staro mjesto.
Na starog prijatelja.
Dvije godine koje su prošle,
zamutile su nekad bistre oči.
I priznala sam, kriva sam,
kriva sam jer sam nestala.

Ali tad... Kao da vrijeme nije prošlo,
uz smiješak... Dobrodošla u ovaj svijet, Plavo Nebo.
Bez pitanja jesam li još uvijek ista.

I kad oboje prošli smo mrak,
I dalje se prepoznajemo.
Bez pitanja čija je bila krivnja.

Nikad nikog neću vući kroz svoje tišine,
Ali krivnja je ipak bila moja.

Možda je sad došlo vrijeme da sve to ispravim.

16.01.2015. u 18:19 | 0 Komentara | Print | # | ^
Image Hosted by ImageShack.us


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2015 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  


Komentari da/ne?








U pohodu na Nespokoj: Dnevnici jedne Ljubavi i Utočište za Izgubljene Duše...

Image Hosted by ImageShack.us


Jednom Anđelu...
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...





Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se