Odbrojavam zadnje trenutke jasnoće u ovom danu.
Uskoro će me lijekovi uzeti i nestat ću.
Jutro će biti mutno... Kao nebrojena prije.
Ali zato se ova večer čini stvarnom.
Ja se činim stvarnom, za promjenu.

Možda sam odustala od vječnog bježanja.
Oluja u meni se smirila na tren.
Pogled je veličanstven, nosi me u zvijezde.
Nije bitno što će skoro nestati.
Puštam da prolazi i ne žalim.

Sad mi nije bitno što me sve čeka.
Tko me sve čeka i pod kojim nebom.
Usporavam dah. Isijavam toplinu.
Nije mi bitno koga ću voljeti...
Sve je to u sutra, a sad sutra ne postoji.

Znam koje sam greške radila.
Znam koje sam zablude nosila.
I znam da ću opet... Iznova.
Puštam da prođe. Ne osvrćem se.
S novim jutrom opet će doći, ali sad...

Osjećam kako iskra u meni trne.
Jednog ću dana opet gorjeti.
No sad... U ovom kratkom Sad...
Osjećam mir. Postajem tišina.
Puštam da prođe i ne žalim.

11.04.2015. u 13:01 | 1 Komentara | Print | # | ^
Image Hosted by ImageShack.us



Sve ove godine pišem o Ljubavi. Srce mi je već bilo i puno i prazno i slomljeno... Puno ožiljaka. Obnovljeno.
Sve ove godine volim. Neka lica koja znam iz nekih drugih vječnosti, neka sasvim nova u mom svijetu.
Ljubav me vodila posvuda. Tjerala me da prelazim granice. Da rušim zidove. A onda da palim mostove za sobom.
Odlazim i zaboravljam. Ja sam tako prokleto dobra u zaboravljanju.
Umjesto zidova oko mene su labirinti.
Da slučajno ne bi naišao Netko.
Netko stvaran, za promjenu. Nesavršen. Ali potpun.

Shvaćam da sam do sad voljela iluzije.
Isto kao što su svi koji su voljeli mene voljeli san.
Nikoga nisam pustila dovoljno blizu da me vidi.
Da me vidi i zavoli ono što vidi.
Jer, vidiš, ja sam prokleta. Na rubu sam ništavila i mraka.
Ponekad i prijeđem i tu granicu.
Kako voljeti Ništa???

Možda idući puta neću biti kukavica.
Možda ću izgraditi Nešto što bi bilo vrijedno Ljubavi.
Dotad se smatram ljudskim bićem u nastajanju.
Ipak, malo sam više od Sjene koja sam nekad bila.
I prije svega, još uvijek vjerujem u Ljubav.

21.03.2015. u 18:40 | 0 Komentara | Print | # | ^
Image Hosted by ImageShack.us



Idemo se pretvarati da nikad nije bilo nas.
Kao da nismo prošli zajedno
Jedno ukleto mjesto,
Jedno ukleto vrijeme.
Ne moramo ni zaboravljati,
Jer što da se tu pamti???

Imaš pravo, bolje je za sve.
Ono što si volio nisam bila ja.
I da prođem sve svoje živote
Teško da ću to ikad biti.
Ja ću ionako nestati,
I preobraziti se opet.

Bez sjećanja na prošlo.
Bez tankih niti paučine
(Ostataka mreže koja me
Nekad vezala za tebe).

Mi živimo u drugom svijetu
Između nas vječnosti.
Sitnice preko kojih
Nismo mogli proći.

I neću zato plakati,
Ispraćam te sa smiješkom.
Zbogom, ljubavi,
Od sad pripadaš zaboravu.


17.02.2015. u 16:13 | 0 Komentara | Print | # | ^
Image Hosted by ImageShack.us



Sjetiš me se nekad???
Četiri kratke riječi razvlače se u Beskraj.
Kao i moje sjećanje na tebe.

Srećem te slučajno, u licima stranaca.
Tvoje sjetne oči. Tvoj iskrivljen smiješak.
U prolazu. Stajem na trenutak.
A onda ubrzavam korak.
Srce divlje lupa, bježim od uspomena.
Skrivam se u zavjesu dima.
Tu me ne možeš naći.

Vidiš, prekršili smo obećanja.
Obećao si da ćeš uvijek biti uz mene.
A ja sam one davne noći obećala
Da od mene više nećeš čuti ni riječ.
Svejedno, četiri kratke riječi šapću
(Usmjerene tebi): Sjetiš me se nekad???

Voljela bih da te više ne volim.
Voljela bih da te mogu zamijeniti
Nekim drugim očima i nekim drugim smiješkom.
Nekim drugim koji će kršiti obećanja.
Njemu bi možda i mogla oprostiti,
Ali tebi ne mogu. Iskreno.
Pa makar me proganjao do Vječnosti.

Ali nećeš... Jednom će mi odgovoriti jeka.
Nasmiješit ću se i krenuti dalje.
Shvatit ću da sam odgovor oduvijek znala.
Mimoići ću sjećanje na tebe, sasvim mirno.
Zakoračiti u dan okupan suncem.
I tad ćeš znati da si me zauvijek izgubio.

01.02.2015. u 21:22 | 0 Komentara | Print | # | ^
Image Hosted by ImageShack.us



Stigla je na krilima noćnog povjetarca.
Prikrala se kao što ona zna.
Tišina...
Nastojim je popuniti otkucajima svog srca,
no i ono trne.
Lijeno otkucava vrijeme.

Tjera me da mislim na tebe.
Loša navika, ništa više.
Mislila sam, nakon dovoljnog broja otkucaja...
Možda i to prođe.

Možda neće doći jutro
U kojem te neću tražiti kraj sebe.
Možda neće doći jutro
U kojem te neću izgubiti ponovno.

Tišina je ta koja šapuće,
I tada znam da sam ponovo sama
I da sam još uvijek previše tvoja
Da bi bila Ničija.

Izbrisala sam tvoje slike.
I poruke pisane velikim slovima.
Isprala sa sebe tvoje poljupce.
Jutra i dalje mirišu na tebe.
Zavijam ih dimom još uvijek snena.

Jednom će me odnijeti Sjeverac
Daleko... Daleko od tebe i nas.
Izbrisati sve što je bilo.
Rastvorit ću krila i nestati.

I tad će ti Tišina šapnuti
da si me zauvijek izgubio.

25.01.2015. u 22:34 | 0 Komentara | Print | # | ^
Image Hosted by ImageShack.us



Ja sam kriva.
Zvučit će bezosjećajno, ali nemam nešto puno žaljenja.
Na kraju su se stvari posložile točno kako su trebale biti.
Na jedini način na koji su se mogle posložiti.
Priznanje moje krivnje ionako nije bitno.
Jer, vidiš ja odlazim i ostavljam. Iza sebe.
I zaboravljam. I nestajem.

U nekim slučajevima zauvijek.
Ali nekad, samo nekad...
Slučajem sretnih okolnosti,
Nešto me vrati. I tada se sjetim.

Naletjela sam neki dan na staro mjesto.
Na starog prijatelja.
Dvije godine koje su prošle,
zamutile su nekad bistre oči.
I priznala sam, kriva sam,
kriva sam jer sam nestala.

Ali tad... Kao da vrijeme nije prošlo,
uz smiješak... Dobrodošla u ovaj svijet, Plavo Nebo.
Bez pitanja jesam li još uvijek ista.

I kad oboje prošli smo mrak,
I dalje se prepoznajemo.
Bez pitanja čija je bila krivnja.

Nikad nikog neću vući kroz svoje tišine,
Ali krivnja je ipak bila moja.

Možda je sad došlo vrijeme da sve to ispravim.

16.01.2015. u 18:19 | 0 Komentara | Print | # | ^
Image Hosted by ImageShack.us



Gasim cigaretu. Zaboravljam samo koji trenutak prije.
Trenutak u kojemu sam bila usamljenije biće u ovom Svemiru.
Trenutak u kojem sam se sjetila Nas.
Očekivala sam suzu. Očekivala sam... Nešto.
Na kraju se tišina razvila u smijeh.
Shvatila sam.

"Sama i svoja... Zauvijek."
Zbog Tebe sam, znači, zaboravila voljeti???

Znaš da se nikad nisam mogla zvati Tvojom.
Ja sam Dijete Zvijezda. Mi ne pripadamo.
Mi volimo.

Žao mi je što ti to nije bilo dovoljno.
I neću te tražiti da to prihvatiš.
Makar nikad više nikad ne čula ni riječi od Tebe.
Neću te zaboraviti.

Ali zaboravit ću vrijeme kad sam bila Sama.
Zaboravit ću da mi je trebala tvoja Ljubav.
Zaboravit ću... Trenutke u kojima je tišina
Između nas bila jača od mene.

Ostala sam sama i nije me slomilo.
Tu sam, tu sam i volim...
Ljubavlju koja ne poznaje lica.
I tvoje lice ću jednom zaboraviti.
Ljubav, dušo, nikada neću.



04.01.2015. u 22:40 | 0 Komentara | Print | # | ^
Image Hosted by ImageShack.us



Uhvatim se često u mislima na tebe.
Možda je to krivo, ne znam.
I dalje držim svoju riječ,
I neću te prestati voljeti.

Uhvatim se u tu mrežu,
Leptirica u prvom letu.
I dalje bez suza, i dalje...
Ali neslomljenih krila.

Moram dalje. Slomiti mrežu.
Neću te pustiti zaboravu,
Iako nikad više neću biti tvoja.
Sama, i svoja, zauvijek.

21.12.2014. u 18:36 | 0 Komentara | Print | # | ^
Image Hosted by ImageShack.us



Ponovo sama ispod zvijezda. Palim cigaretu, mirno, bez žurbe.
Osjećam skoro pa pomirenost da nikad više neću biti ono što sam bila.
Nekad sam mogla voljeti. U svojem ljudskom obličju. Voljela sam i voljela sam iz svega srca.
Anđela, Demona i naposljetku Prokletnika. (Znajući da sam i sama prokleta.)
U nekom drugom životu, možda... Na nekom drugom svijetu.
Uvlačim oblak dima u prazninu koja spremno čeka.
Ovo još nije kraj priče.

Vidiš, nekad sam i ja bila stvarna.
Uzvraćala sam osmijeh osmijesima. I ponekad bi zasvirala ta čarobna nota... (Sjećaš li se???)
Nekad se sjetim i znam. Nema žaljenja. Nema povratka.
Danas želim zaboraviti. Zaboraviti i ne sjećati se više.
Pa makar kročila istim onim putem, pretvarati se da nikad prije nisam...
(Možda jednom nakon puno zaborava možda i bude stvarno.)

Neću se više zagrtati u mrak. Koristiti ga kao štit. Obmanu da nitko ne vidi...
Tu sam. Živa. Još uvijek znam sanjati.
I koliko god malo sebe mogla dati, poklonit ću ti to kao dar.
Ono neuništivo. Ono neugasivo. Ono vječno.
Ova priča još nije ni počela.

Tu sam, s tobom, ispod zvijezda.

15.12.2014. u 21:20 | 0 Komentara | Print | # | ^
Image Hosted by ImageShack.us


Metamorfoza


Palim cigaretu... U zadnje vrijeme svaka moja misaona egzibicija počinje s "Palim cigaretu".
Pokušavam poništiti utjecaj lijekove na moj poprilično uništen sustav. Neka. Kosa mi je mokra i zamotana u modru maramu, ali osjećam sitne kapljice kako padaju ispod marame i tiho mi se slijevaju niz leđa. Osjećaj je dobar. Osjećam se pročišćena od teške prijašnje noći. Još jedna borba s vjetrenjačama. Ali neka.
Sasvim mirno prelazim prstima preko svojih ožiljaka. Moje tijelo je priča o boli i borbi. Znam da tu bitku još nisam dobila. Ali neka.
Kretnje su mi drhtave, ali ne osjećam se slabo. Osjećam se jače nego ikad prije.
Metamorfoza započinje.
Trenutak kad se polomljeno ljudsko biće preobražava u Silu Kreacije. I bit ću najjača. Znam.
Sve ove duge godine pišem o Ljubavi. Sve ove duge godine iskreno vjerujem u Ljubav. A sad... Imam osjećaj kao da volim prvi put.
Rado bih napisala da je jednostavno. Rado bih napisala da se radi o bajci. Ali ovaj put to neću.
Volim i teško je nekad to što volim. Ponekad, noću, znam osjećati svu težinu utjecaja Ljubavi na moj narušen sustav.
Ponekad se bojim toga što volim, iskreno. Ali zato, ponekad, na trenutak koji potraje cijelu malu vječnost osjećam cijelim svojim bićem.
Sila je to jača od straha, jača od terapije koja me održava na životu. Jača od boli. Sila koja stvara svjetove.
Ljubav.

Ponekad, na trenutke koji beskrajno traju, postajem nešto više od sebe. Postajem biće koje voli beskrajno i neopisivo. I postajem biće koje iz Ljubavi koju osjeća djeluje. Osoba kojoj je stalo i koja se brine za sva ljudska bića koja to u tom trenutku trebaju. Održavam svoje obećanje Nebu.
Moje srce i dalje ostaje otvoreno. Dom za sve izgubljene duše. I to je Kreativna Ljubav, ljubav koja stvara.
Dugo sam mislila da više ne mogu voljeti.
Da je sve u meni što je moglo voljeti izgorjelo. Pretvorilo se u prah i pepeo.
Sad shvaćam da to nije istina.
Mogu voljeti i mogu voljeti više nego ikad prije.
Po prvi puta u životu... Ljubav me preobražava, a ja širim svoja krila. Više nisu slomljena. Prozračna su i lagana i nose me u još neslućene visine.
Jednoj osobi, osobi koja me naučila kako opet voljeti, HVALA.
(Uvijek ćeš imati svu moju Ljubav.)

11.01.2014. u 09:08 | 0 Komentara | Print | # | ^
Image Hosted by ImageShack.us


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

< travanj, 2015  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      


Komentari da/ne?








U pohodu na Nespokoj: Dnevnici jedne Ljubavi i Utočište za Izgubljene Duše...

Image Hosted by ImageShack.us


Jednom Anđelu...
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...





Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se