Miris Čežnje

Povratak

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ne tražim više savršeno.
Nakon dvanaest godina naučiš se graditi.
Naučiš se i rušiti...
Itekako se naučiš rušiti...
Ali i to je dio ovih priča.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.

30.03.2018. u 23:23 | 0 Komentara | Print | # | ^

Ne sjećam se dana kad je bol otišla. Prošli su životi od trenutka kad sam shvatila da živim. A zaboravljanje je u međuvremenu postalo moja jača strana.
Ne sjećam se ni dana kad sam shvatila da dišem, da sam tu i da tu ostajem. Ostavila sam sve iza sebe.

U bljeskovima mi ponekad dođe sjena onog osjećaja kada sam znala da radim nešto pogrešno. Da ću daljnjim koračanjem tim putem samo povrijediti one koje volim.
Nije to bio trenutak otkrića. Godine rušenja i građenja, i rušenja ponovo...

I sad sam tu.
Suočena. Budna. Svjesna.
Događaju se ponekad padovi. Nekako ih ponosno nosim. Iz svakoga naučim ponešto. Vratim se jača.
Događaju se i trenutci sreće. Njih sad čuvam kao nešto dragocjeno.
Ali ono što nikad nisam imala do sad je dubok osjećaj mira.
Koliko god se površina komešala... Znam da će biti u redu.
Što god bilo. Prihvaćam.

Prihvaćam i činjenicu da se možda slomim opet. Možda je me s tim prihvaćanjem bol i ostavila.
A možda je samo postala dio mene. Neizbrisiv i nedjeljiv.
Vrijedan koliko i svaki moj trenutak sreće.

30.03.2018. u 23:10 | 0 Komentara | Print | # | ^

Ležim u sobi i mirno upijam tišine.
Nešto me čeka. Sve ono što trebam učiniti...
Sve ono što trebam biti.

Nekad mi se noću javljaju moji prošli životi.
Znam da nijednog ne mogu vratiti.
A znam da i ne želim.

Moja mala povijest bježanja.

Voljela bih reći da je tako bilo najbolje.
Iz dna srca.
Ali bilo je nešto drugo.

Dugo sam mislila da je to bio jedini način da preživim.
Ali nisam. Preobrazila sam se.
Ne zato jer nekad neki svjetovi postanu premali.
Nego zato jer koliko god dugo živjela u njima,
Postanu strani.

Nakon puno godina, na starom mjestu...
Osjećam se kao da je sve novo.
Nisam zaboravila.
Nikad neću.

Voljela sam.
Mislila sam da sam vidjela smrt jedne ljubavi.
Ali nisam. Ljubav se preobrazila.
Ne zato jer je postala premala.
Ne zato jer je počela sjati tamnijim sjajem.
Nego zato jer mi je postala strana.

I evo me sad.

Volim.
Sigurno više nego sam ikad mogla.
Da nisam živjela te živote,
Možda bismo se i mimoišli.
Možda bismo mi bili strani,
U nekom drugom životu.

Ali tu smo.
I tu sam.
I tu želim ostati.
Zauvijek

30.03.2018. u 23:09 | 0 Komentara | Print | # | ^

Ima trenutaka u kojima moram malo srediti misli. Tada pišem.
Ne zato da budem nečiji uzor (jer za to zbilja nisam prikladna, nikad nisam ni bila).
Ne zato da budem nečija inspiracija.
Ne želim biti shvaćena.

Samo dijelim trenutke.
Postoji priča koju je zasad suviše teško zabilježiti.

Dozvoljavam si zdravu dozu unutrašnjeg mraka.
Dozvoljavam si povremeno duboke tišine.
Dozvoljavam si taman toliko koliko mi treba.
(Znam pogoditi mjeru.)

Povremeno se udaljavam od ljudi koje volim.
Ali samo da bih se vratila i voljela još više.
Ne želim da netko drugi vodi moje bitke.

Pomirila sam se.
Nakon dugo vremena mogu se pogledati u ogledalo i prihvatiti svoje nesavršenosti.
Ne, neću biti sretna kad nađem dobar posao. Neću biti sretna kad izgubim nekoliko kilograma. Neću biti sretna kad prestanem pušiti. Neću biti sretna kad mi se dogode najdivnije stvari.

Bit ću sretna sad.
Bez pitanja zašto i imam li na to pravo.
Moja priča. Moji trenutci. Moja pravila.

Ali učinit ću nešto zauzvrat.
Dijelit ću sreću i dijelit ću mir.
Biti tu za one slomljene i tužne.
Znane i neznane.

Čisto radi ravnoteže u Svemiru.

Eto, zato pišem.

30.03.2018. u 23:08 | 0 Komentara | Print | # | ^

Predvečerje na groblju. Sjedim na klupici i palim cigaretu. Polako uvlačim dim. Sunce će uskoro zaći, toplina dana popušta. Osjećam se mirno.
Čekam dok mama i baka idu od groba do groba gdje počivaju ljudi koje su voljele. Međutim, ja ostajem tamo, u sredini kod križa.
Ne molim.
Ljudi koje sam voljela više nisu ondje.
Otišli su u Svjetlost.
Koliko god bolio oproštaj.
Dok se spremam zapaliti i drugu cigaretu, mama i baka mi se pridružuju. Sjedimo tako, na klupici, tri generacije jedne obitelji.
Mislim da ne bi mogle biti različitije i da smo potpuni stranci.
A opet nas veže nešto.
Ne samo naš genetski kod.
Veže nas ljubav.
Sjedimo tako na groblju, ali ja ne razmišljam o prolaznosti.
Ne razmišljam o osobama koje sam izgubila.
Jer nisam.
Jednog dana svi ćemo otići u Svjetlost.
Gdje nema žaljenja. Ni boli.
Ono što će ostati iza nas???
Neće to biti ljuštura u zemlji.
Bit će to Ljubav.

30.03.2018. u 23:08 | 0 Komentara | Print | # | ^

Odbrojavam zadnje trenutke jasnoće u ovom danu.
Uskoro će me lijekovi uzeti i nestat ću.
Jutro će biti mutno... Kao nebrojena prije.
Ali zato se ova večer čini stvarnom.
Ja se činim stvarnom, za promjenu.

Možda sam odustala od vječnog bježanja.
Oluja u meni se smirila na tren.
Pogled je veličanstven, nosi me u zvijezde.
Nije bitno što će skoro nestati.
Puštam da prolazi i ne žalim.

Sad mi nije bitno što me sve čeka.
Tko me sve čeka i pod kojim nebom.
Usporavam dah. Isijavam toplinu.
Nije mi bitno koga ću voljeti...
Sve je to u sutra, a sad sutra ne postoji.

Znam koje sam greške radila.
Znam koje sam zablude nosila.
I znam da ću opet... Iznova.
Puštam da prođe. Ne osvrćem se.
S novim jutrom opet će doći, ali sad...

Osjećam kako iskra u meni trne.
Jednog ću dana opet gorjeti.
No sad... U ovom kratkom Sad...
Osjećam mir. Postajem tišina.
Puštam da prođe i ne žalim.

11.04.2015. u 13:01 | 1 Komentara | Print | # | ^

Sve ove godine pišem o Ljubavi. Srce mi je već bilo i puno i prazno i slomljeno... Puno ožiljaka. Obnovljeno.
Sve ove godine volim. Neka lica koja znam iz nekih drugih vječnosti, neka sasvim nova u mom svijetu.
Ljubav me vodila posvuda. Tjerala me da prelazim granice. Da rušim zidove. A onda da palim mostove za sobom.
Odlazim i zaboravljam. Ja sam tako prokleto dobra u zaboravljanju.
Umjesto zidova oko mene su labirinti.
Da slučajno ne bi naišao Netko.
Netko stvaran, za promjenu. Nesavršen. Ali potpun.

Shvaćam da sam do sad voljela iluzije.
Isto kao što su svi koji su voljeli mene voljeli san.
Nikoga nisam pustila dovoljno blizu da me vidi.
Da me vidi i zavoli ono što vidi.
Jer, vidiš, ja sam prokleta. Na rubu sam ništavila i mraka.
Ponekad i prijeđem i tu granicu.
Kako voljeti Ništa???

Možda idući puta neću biti kukavica.
Možda ću izgraditi Nešto što bi bilo vrijedno Ljubavi.
Dotad se smatram ljudskim bićem u nastajanju.
Ipak, malo sam više od Sjene koja sam nekad bila.
I prije svega, još uvijek vjerujem u Ljubav.

21.03.2015. u 18:40 | 0 Komentara | Print | # | ^

Idemo se pretvarati da nikad nije bilo nas.
Kao da nismo prošli zajedno
Jedno ukleto mjesto,
Jedno ukleto vrijeme.
Ne moramo ni zaboravljati,
Jer što da se tu pamti???

Imaš pravo, bolje je za sve.
Ono što si volio nisam bila ja.
I da prođem sve svoje živote
Teško da ću to ikad biti.
Ja ću ionako nestati,
I preobraziti se opet.

Bez sjećanja na prošlo.
Bez tankih niti paučine
(Ostataka mreže koja me
Nekad vezala za tebe).

Mi živimo u drugom svijetu
Između nas vječnosti.
Sitnice preko kojih
Nismo mogli proći.

I neću zato plakati,
Ispraćam te sa smiješkom.
Zbogom, ljubavi,
Od sad pripadaš zaboravu.


17.02.2015. u 16:13 | 0 Komentara | Print | # | ^

Sjetiš me se nekad???
Četiri kratke riječi razvlače se u Beskraj.
Kao i moje sjećanje na tebe.

Srećem te slučajno, u licima stranaca.
Tvoje sjetne oči. Tvoj iskrivljen smiješak.
U prolazu. Stajem na trenutak.
A onda ubrzavam korak.
Srce divlje lupa, bježim od uspomena.
Skrivam se u zavjesu dima.
Tu me ne možeš naći.

Vidiš, prekršili smo obećanja.
Obećao si da ćeš uvijek biti uz mene.
A ja sam one davne noći obećala
Da od mene više nećeš čuti ni riječ.
Svejedno, četiri kratke riječi šapću
(Usmjerene tebi): Sjetiš me se nekad???

Voljela bih da te više ne volim.
Voljela bih da te mogu zamijeniti
Nekim drugim očima i nekim drugim smiješkom.
Nekim drugim koji će kršiti obećanja.
Njemu bi možda i mogla oprostiti,
Ali tebi ne mogu. Iskreno.
Pa makar me proganjao do Vječnosti.

Ali nećeš... Jednom će mi odgovoriti jeka.
Nasmiješit ću se i krenuti dalje.
Shvatit ću da sam odgovor oduvijek znala.
Mimoići ću sjećanje na tebe, sasvim mirno.
Zakoračiti u dan okupan suncem.
I tad ćeš znati da si me zauvijek izgubio.

01.02.2015. u 21:22 | 0 Komentara | Print | # | ^

Stigla je na krilima noćnog povjetarca.
Prikrala se kao što ona zna.
Tišina...
Nastojim je popuniti otkucajima svog srca,
no i ono trne.
Lijeno otkucava vrijeme.

Tjera me da mislim na tebe.
Loša navika, ništa više.
Mislila sam, nakon dovoljnog broja otkucaja...
Možda i to prođe.

Možda neće doći jutro
U kojem te neću tražiti kraj sebe.
Možda neće doći jutro
U kojem te neću izgubiti ponovno.

Tišina je ta koja šapuće,
I tada znam da sam ponovo sama
I da sam još uvijek previše tvoja
Da bi bila Ničija.

Izbrisala sam tvoje slike.
I poruke pisane velikim slovima.
Isprala sa sebe tvoje poljupce.
Jutra i dalje mirišu na tebe.
Zavijam ih dimom još uvijek snena.

Jednom će me odnijeti Sjeverac
Daleko... Daleko od tebe i nas.
Izbrisati sve što je bilo.
Rastvorit ću krila i nestati.

I tad će ti Tišina šapnuti
da si me zauvijek izgubio.

25.01.2015. u 22:34 | 0 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2018  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Miris Čežnje: Dnevnici jedne Ljubavi i Utočište za Izgubljene Duše...

Image Hosted by ImageShack.us



Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se