Ateizam

subota, 22.10.2011.

Pukovnici među pokojnicima




Danas demokracija slavi svoju veliku pobjedu. Jedan od posljednjih diktatora na krajnje human, demokratičan i tolerantan način svrgnut je s trona. Gospoda koja arhetipu svog osnovnog bića imaju čvrsto utkane vrijednosti poput milosrđa, socijalne pravde, racionalnosti i inteligencije zasjesti će na njegovo mjesto i lišiti napaćeni libijski narod zla koje se zove imovina.
Izrazito sam sretan što sam rođen i živimu ovom kasnom sumraku čovječanstva pa imam prilike gledati sve biblijske prizore uživo, samo sa nekom malo drugačijom scenigrafijom i kostimografijom. Drago mi je i to što sam rođen na ovome mjestu gdje sam na primjeru društva u kojem živim vidio tu ogromnu destruktivnu moć taštine i nezahvalnosti razularene rulje, koja je kao takva idealna masa za modeliranje na korist onih pojedinaca i skupina kod kojih je sinergija koristoljublja, bezosjećajnosti i slučaja dosegla vrhunac. Upravo u tom turbolentnom mjestu i vremenu naše lijepe Zemlje, prije 20-tak godina kupio sam za 10 dinara Zelenu knjigu Moamera Gadafija. Čitajući je tada nisam baš bio inpresioniran, jer nisam niti razumio što bi to "demokracija" trebala biti, pa nisam mogao shvatiti zašto je to izdaja naroda. Danas, kada tu "demokraciju" imamo, jasno mi je na štoje Pukovnik mislio kada je rekao da zastupnici u zastupničkom domu ne zastupaju narod, određene skupine u narodu na štetu većine. Ipak, on je vjerovao u socijalizam iako je vjerojatno znao kakve opasnosti vrebaju na vlastitom putu, baš kao što je Tito predvidio našu sudbinu govorom u Glini 1952.
U svakom slučaju, iako su pokušaji tih ljudi na kraju propali, ja im se divim i ovim putem im odajem poštovanje radi njihove filantropije, baš kao što mnogi ne ovome svijetu poštuju Krista koji je imao sličnu sudbinu. Umro je kao mučenik i heroj, baš kao Gadafi, Che Guevara, Rade Končar i još mnogi znani i neznani junaci koji su svojoj ideji ostali vjerni do kraja. Svatko na kraju umre, no malo je onih koji umru za ideologiju, za druge!
Taj fenomen meni je jasan, jer čovjek u životu ima potrebu za sakupljanjem bogatstva i kurčenjem sa tim bogatstvom. Iz tog razloga nekim ljudima nije dovoljno da svima bude podjednako dobro,već im je čak prihvatljivija ona opcija gdje je njima manje loše nego ostalima. Takvi su potkupljivi i "prodaju se za male pare". Oni uživaju u mrvicama vlasti, jer žele gaziti one ispod sebe, pa makar to bilo i u zadnjem blatu i kaljuži ovoga svijeta. Toliko su jadni i mali u svojim bićima da ne znaju gdje se nalaze dok ne vide nekoga iznad ili ispod sebe. Oni će na kraju dobiti ono što zaslužuju, no žalosno je da će istu sudbinu doživjeti i oni koji za to nisu krivi. - Ili su možda krivi što su se bojali žrtvovati da to spriječe?! Tko zna jesu li i mogli? Sada više nije niti bitno!
Čudan je taj svijet. Ubijaju one koji rade za dobrobit drugih, a klanjaju se tiranima (pogledajte u svom kvartu, gradu, državi). Toliko se bojimo dati minimum svog konfora, da bi nam ga baš zbog toga bilo toliko lako oduzeti.
Najgore je što je to zapisano u mnogim mudrostima već tisućljećima, no očito se neke stvari ne mogu "shvatiti", već živjeti - a to je privilegija (ili kazna) rijetkih.

- 22:13 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se