Ateizam

Boji li se crkva znanosti - ili je se gnuša?

Od 24. do 26 siječnja u Zagrebu je održan 46. Teološko-pastoralni tjedan u organizaciji Katoličkog bogoslobnog fakulteta. Tema susreta bila je «Pastoral pred pitanjima suvremene znanosti». s ciljem pomirbe moderne znanosti i multikulturalnog okruženja sa konzervativnim stavovima crkve. Bilo je svakakvih govornika, od onih koji su djelomično svjesni nepopulanosti crkve među mlađim, školovanijim i inteligentnijim ljudima diljem svijeta, pa do onih koji crkvi pripisuju neke zasluge koje joj ne pripadaju. Očito je da unutar same crkve postoje tolerantne, modrne i samokritične struje, ali i da još uvijek ima onih koji se u mislima nisu odmakli daleko od dobro poznate Katoličke brutalnosti. Jasno je da u tako velikoj i inertnoj organizaciji ukaljanoj mnoštvom povijesnih nedjela nije lako promijeniti kurs, a tome pridonose ponajviše konzervativni članovi koji traže od svijeta da se prilagodi crkvi, a ne pada im na pamet kako bi se upravo crkva trebala prilagoditi vremenu i na taj način približiti vjernicima. Mislim da vjernici ne postoje zbog crkve, već bi crkva trebala biti ovdje zbog vjernika – jer većina ljudi još uvijek vjeruje u bogove. (Doduše danas su većina vjernika monoteisti, za razliku od prošlih vremena kada su vjerovali u sve živo i mrtvo, pa vjerujem da će slijedom logike čovječanstvo prestati vjerovati u boga uopće)
Od ljudi koji su prozborili šturo ću citirati i komentirati samo neke:
Dr. Željko Tanjić, profesor na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, održao je uvodno predavanje »Riječ teologije u vrtlogu znanosti« u kojemu je prikazao »znanstveni mentalitet« kao izričaj današnje kulture te pokušao odgovoriti na pitanje što teologija mora učiniti kako bi vjerodostojno i djelotvorno mogla govoriti o Bogu unutar te kulture.
Njegove su najvažnije teze da teologija ne smije znanost promatrati kao izvor straha ili opasnosti, što se često događa unutar crkvene zajednice, te da teologija, kako bi vjerodostojno i djelotvorno mogla govoriti o Bogu unutar kulture »znanstvenoga mentaliteta«, mora ponovno progovoriti o kršćanskoj slici Boga, za što je potrebno dobro poznavati razine znanstvene racionalnosti našega vremena.
Dr. Tanjića bih okarakterizirao kao jednog od onih koji su svjesni da crkva polako gubi razlog svog postojanja zbog prevelike disproporcije svog zastarijelog nauka i zahtjeva suvremenog čovjeka. On ističe kako treba mijenjati sliku Boga, jer je ovakva slika Boga opd prije industrijske revolucije zastarjela i neatraktivna, a stvarni gubitnik u cijeloj priči je crkva.
Tanjić poziva na pomirbu znanosti i oficijalnog kršćanstva, jer je svjestan da je tehnički napredak imperativ modernog društva, a stvarni građanin je potrošač koji će se odreći svega u korist vlastita konfora, pa će stoga odbaciti svakoga tko mu taj konfor pokuša uskratiti – uključujući i crkvu!

S druge pak strane istaknuo bih dr. Tončija Matulića kao pripadnika frakcije starog kova, koju bi mogli lako usporediti sa inkvizicijom, ali naravno uzevši u obzir vremenski odmak. Matulić u svom predavanju naziva
«Mogućnosti i granice suvremene znanosti» ističe da treba voditi računa o razlici između čiste znanosti koja istražuje istinu, pri čemu ona nema moralnih objekcija, od primijenjene znanosti koja prvotno ne istražuje istinu nego primjenjuje određena znanja i spoznaje u neke druge svrhe, te je tako sva impregnirana moralnim objekcijama. Istaknuo je da moderna znanost svoje ishodište ima u kršćanstvu, i to najprije u biblijsko-teološkom pogledu na svijet, što se potkrepljuje s tri istine o svijetu: da je stvoreni svijet dobar, da u stvorenom svijetu vladaju sklad i zakonitost te da je stvoreni svijet inteligibilan.
Matulić vidi kao zdravu znanost onu koja je zatvorena u dogmatsko-ćudoredni labirint katolicizma, i kao njenu svrhu vidi služenje «moralnim autoritetima». Najbezobrazniji, a ujedno i najsmješniji dio je onaj u kojem tvrdi kako moderna znanost ima ishodište u kršćanstvu, kad dobro znamo da je znanost u katoličkoj povijesti bila «dobro potpaljivana». Kao dokaz te teze navodi floskulu koja nema veze s ničim ranije spomenutim, tj red u prirodi pripisuje postojanju Boga. Na taj način zapravo neshvatljivom tezom poistovjećuje inteligentne i glupe, jer neshvatljivo je svakome neshvatljivo, a ono što je manjini shvatljivo, većina će osuditi – zbog vlastite taštine. To je upravo ona nepromijenjena politika crkve, kojom se služe i tajne službe diljem svijeta – etiketiranje i osuđivanje pojedinaca na način da se sljedbenici crkve identificiraju sa osudom.