Prije nego što nekoga počnete kritizirati, trebali biste prohodati koji kilometar u njihovim cipelama....

ne brinite ovo nije još jedan tužni post.... shvatit čete... znate onaj osječaj kad jednostavno želite pobječ od svega...... no ja ne bježim sada od tuge, problema ili boli..... čak ni sama neznam.... komplicirana sam ja osoba, oduvijek sam to znala... i teško je zapravo upoznat me.... možda zato što ne postoji osoba prema kojoj nisam postavila onu određenu distancu..... bojim se vezati i sama to znam... no ima par osoba koje iskreno cijenim i volim i s kojima dijelim sve...... ja znam koji je moj problem.... i ne pričam ja s nikim o tome.... ja se jednostavno bojim odrasti..... da vam pokušam objasnit nebi shvatili.... ja imam dovoljno godina da ne mogu više reči da sam djete... da mogu odlučivat, razumno razmišljat i donosit odluke.... ja znam da imam več razvijene svoje stavove i da sam dovoljno ozbiljna.... no ja se još uvijek osječam kao djete.... bezbrižno, maleno, nevino..... ne pokazujem ja kako se osječam.... ne pokazujem kade me nešto povrijedi, ne pokazujem tu svoju dječju osječajnu stranu...... ja volim biti hladnokrvna.... daleko od osječaja.... daleko od toga da budem povrijeđena..... ne volim plakat.... mrzim to..... mrzim ljudima pokazat tu slabost.... ja vam ne mogu opisati svoje stavove.... no za mene su suze znak slabosti čovjeka.... suze su za mene potrebne tada kada više ništa ne može biti učinjeno.... kao smrt.... no ja znam da svi ljudi plaču i prihvačam to.... al ja osječam kada pustim suzu da sam nešto krivo napravila i da sam se pokazala toliko slabom..... kažu da nije dobro to.... no ja sam tako navikla..... ja znam da svakim danom smo sve stariji.... no isto tako znam da sve ovisi o čovjeku koliko se mlad želi osječati... ja se samo ponekad želim osječati ko djete..... i ne mislim da je to krivo..... jer na taj način izražavam sebe....
....znam da mnogi od vas me neče shvatit.... no lakše je sve ovo napisati nego reči.... lakše je tako riješit se ovog osječaja, što me sada muči.....potrudite se razumijeti me... ne tražim da imate isto stajališe.... iznesete svoje! hvala.....

by: atea

.... kao što znate nisam dugo pisala... nisam imala ni namjeru još neko vrijeme dok me sve ovo ne prođe.... izgubila sam onaj svoj optimizam, potpuno vjeru da če mi kreniti na bolje.... definitivno je sve to bio dovoljno velik razlog da se maknem iz ovoga jedno vrijeme.... no očito je jednostavno tako moralo bit... krečem se od razočaranja do razočaranja..... i jeste ikad pomislili čemu sav trud kada od toga ne vidite korist... pa ja zbilja ne znam čemu sve to.... osječam se nekak kao da tonem... nemojte mislit da sam ja neka teška depresivka, ne ja sam baš osoba koja se redovno smije i traži u svemu bolje.... i smijem se ja i sad no sve me to tako izjeda iznutra.... okružena sam divnim ljudima... koji me nasmijavaju, odvlače mi misli od svih loših stvari, no kad mi treba potpora obitelji, ja kao da tražim previše... definitivno nije ugodno imati starce koje maltene ni ne viđaš koliko rade, i s kojima si u takvim površnim odnosima.... i onda kada trebaš njihovu potporu oni kao da te ne poznaju, nađeš se u sred hrpetinu riječi o njihovom odgoju, kako se ovo moglo dogodit, kako ono, a ti stojiš i gledaš i samo misliš pa dobro kad če sve prestat.....i di je nestalo svo ono razumjevanje koje ti u nekim trenutcima treba...e pa nema ga.... i osoba sam koja mrzi plakati i mrzi da ljudi vide kako se lomiš.... no kako kad ne možeš više? hvala bogu imam potporu određenih ljudi i iako mi u ovom trenutku nije ni malo lako.... ja znam da se svijet ne vrti oko mojih problema i da nisam jedina koja ima problema... i koliko god sve ovo mene potpuno izjedalo... još uvijek nije kasno za rješavanje nekih stvari.... bar se nadam, a ja ču pokušavati sve dok ne bude bilo prekasno.... jer nikad nisam voljela depresivne ljude, jednostavno volim ljude koji zrače onim nečim, i mislim da sam ja jedna od njih, stoga neču dopustit da me i te neke stvari slome.... jer imam vas i još puno pravih prijatelja za koje znam da če mi pomoć... a i sama znam da život ide dalje... i da se sve to da riješit...

by:atea