astrosailor

utorak, 26.12.2017.

Siroče Azije

"Orphan of Asia" ("Siroče Azije") Zhuoliu Wu je čudno moderna knjiga iz 1945.
Ovo je moje drugo čitanje tog teksta, i pokazalo se da nakon točno 8 godina, još
uvijek imam dosta toga za naučiti iz nje.

Nakon 2009. proveo sam bitno drugačijih 5 godina na Tajvanu nego prethodnih im 5,
i upoznao ga iz drugačijeg kuta. Danas, 3 godine nakon povratka u Evropu, polako
počinjem shvaćati svoje iskustvo Tajvana u drugačijem svjetlu.

Knjiga je pisana na japanskom jeziku, u vrijeme kad je Japan prestajao
biti nebeski vladar Azije, i neki drugi više zemaljski vladari su se prihvatili
tog dijela Azije. Tajvan je upravo prestao biti Japan i uskoro će postati mjesto
za kineske gubitnike: nacionalistički Kuomintang iz Kine.

Ali u vrijeme pisanja ove knjige to je još bio Japanski otok, gdje su vladari učili
svoje podanike da budu ljudi, tj. Japanci. Taiming, dječak iz planinskog sela, ne
zna ništa o tome - kao što je još uvijek slučaj s tolikim tajvanskim dječacima danas,
čak i ako su u dobi od preko 50 godina. Kao dijete počinje svoje klasično kinesko
obrazovanje s majstorom u planinama, ovisniku o opijumu, koji živi u virtualnom
klasičnom kineskom svijetu na osami. Dječaci se igraju u njegovoj školi, ali i upijaju
klasično učenje kopiranjem, kako je to uobičajeno u kineskom svijetu i kulturi
koja je anakronizam, gotovo atavizam, koji je do danas preživio samo zbog čisto
životinjske sile.

Ništa manje od takve vis vitalis ne bi moglo objasniti kako takva nepristupačna
kultura, koja praktički sprečava širenje znanja u stanovništvu (jeste li ikada probali naučiti
kineski? 15 godina napornog rada samo kako bi naučili čitati i pisati ?!). Znali su Kinezi
odavno da davanje znanja svima samo donosi probleme u vladanju. Mnogo je
lakše upravljati glupom, neinformiranom masom ljudi, nego dobro obrazovanim
narodom. Zbog toga je to carstvo bilo jedno od posljednjih koje je palo na smetlište
povijesti. A i nakon pada je sletilo na slično razmišljanje, što je donijelo današnju
karikaturu (lošeg ukusa) bilo kakve slobodnoumne misli.

Taiming je zapravo uspio koliko se dalo u danim uvjetima: odlazi u Japan studirati, ali
zbog svog niskog (= Tajvanskog) porijekla, ne dobiva odgovarajuću poziciju u Japanskom
društvu nego vegetira kao učitelj.

Kada se preseli u Kinu, biva dvostruko odbačen, kao japanski subjekt, ali još više kao Tajvanac.
Da bi uopće mogao raditi u Kini, mora sakriti otkuda potječe i pretvarati se da je iz neke obalne
provincije.

Činjenica da je japanski subjekt u vrijeme Drugog svjetskog rata komplicira stvari i mora
pobjeći natrag na Tajvan. Nije postigao uspjeh iako nije bilo mnogo ljudi njegove klase, sa
sveučilišnom diplomom iz Japana. Ali kao Tajvanac nije imao šanse, a njegov nedostatak
žara da žrtvuje svoj život na oltaru Imperija nije bio od pomoći. Bio je uzet u japansku vojsku
i otišao u borbu na kopnu, ali je ono što je vidio tamo, iz ruku vlastitih suboraca, bilo je toliko
odvratno da je doslovce poludio, i bio je vraćen na Tajvan kao nesposoban za službu.

Nakon povratka kući oporavio se, ali s novom distancom od svega što se događa
oko njega. Introspekcija ga je polako i bolno dovela do prihvaćanja toga da bude ono što
stvarno jest.

Ali to nije zaustavljalo tijek povijesti, a Tajvan je bio na njenim nemirnim vodama kao
orahova ljuska. Kad njegova obitelj pati, Taiming osjeća kako je on sam bio odgovoran za to -
kao najbolje obrazovana osoba iz sela i porodice, dužan je bio učiniti više kako bi ih zaštitio.
Tipično konfucijanski stav. U svojem introspektivnom stilu preuzima krivnju na sebe i
ludi, ovaj put totalno.

U prvom čitanju više sam vidio njegovu zbunjenu osobu nego upornost s kojom je pokušao
podnijeti prejake struje povijesti oko sebe.

Tajvan tek sada, s novom, globaliziranom generacijom ljudi, pokušava definirati novi identitet.
Neće to biti ništa slično onome što bi mogli zamisliti ili odobriti njihovi preci do kojih toliko drže,
ali upravo to je način na koji se ideje iz prošlosti pretapaju u stvarnost budućnosti.

Do sada sam vidio jedno (ponovno) rođenje nacije. Ali Hrvatska ima tisućljetnu povijest, a
i pred-povijest (iako je ona obično izmiješana s mnogo mitologije) kao dobro definirano
slavensko pleme. Dakle, u ne predobrim vremenima kronizma, primitivnog ultra-katolicizma i
općeg propadanja vrijednosti kojima smo svjedoci, uvijek nam ostaje da "mi sami to sebi
radimo, pa smo vjerojatno to i zaslužili". "Tajvanci" nikada nisu bili pleme, i definitivno
nikada nisu bili definirani narod, niti su vladali sobom. Danas se stanje mijenja, vladaju sobom,
rađa se narod. Ako Kineska komunistička partija bude previše zauzeta sobom da to dopusti,
moglo bi nešto od toga i biti.

S druge strane, nikada se ne bi profilirali kao narod kad ne bi bilo prijetnje Velikog Crvenog
brata preko mora. Ne bi bilo motivacije. Prije bi odselili na Mars.

Ostaje da vidimo kako će se snaći na nemirnim vodama povijesti. Levi-Strauss je bio u krivu,
povijest nije završila, tek počinje, i potpuno je nepredvidljiva.

Ima još jedna razina u ovoj knjizi, koja bi moglo biti korisna zapadnim nomadima zbunjenim
nedosljednostima u tajvanskom svakodnevnom životu. To su anakronizmi iz prve polovice XX stoljeća,
s kojih pisac donekle uklanja slojeve povijesti.

U izdanju Columbia University Press, ova je knjiga bila dio predstavljanja tajvanskih pisaca na
početku Milenija. Dobra ideja, ali nije ju bilo lako slijediti jer nije lako pronaći te knjige. Danas,
kada je to postalo moguće zbog online knjižara, pokušat ću slijediti ostale publikacije, da naučim više.
To je jedna od vrlina novoga doba, s kojim se suvremeni Tajvan snalazi bolje nego sa starim,
opskurnim i elitističkim načinima. Sretno!

- 00:46 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 23.12.2017.

Jovanovićeva "Knjiga pravila"

Tko me čita zna da rado pratim pisanje Milana Jovanovića,
srpskog pisca koji živi u Minhenu. Još svjež uradak iz 2017,
"Knjiga pravila", se odmakao od njegove uobičajene crkvene teme, ali ne
predaleko: pozabavio se izmišljenom Minojskom grupacijom, koja od davnih
vremena održava tradiciju žrtvovanja "božjeg sina" u svakih 8 generacija.

Priča je smještena u današnjicu, a glavni junak se u njoj nalazi neželjeno.
Nakon smrti roditelja u nesreći dok je bio dječak, živi čudan život, kao
dirigiran daljinskim upravljačem. Kao pravnik, brine za ured koji u Veneciji
drži ugledna tvrtka iz Amerike, kao svoju vezu na Evropu. Doznaje da ga je
ujak, koji mu je postao staratelj, zapravo vodio opasnim rubom provalije, s
čije jedne strane je bila opasnost za njega kao "božjeg sina", a s druge
strmina bijega od fanatične grupacije. Sve djeluje kao ružan san, i u
vlastitom životu se koprca kao riba u kadi.

Neću prepričavati priču, jer je u pitanju tipično Jovanovićevski povijesni
krimić. Pisac je ostao vjeran svom šturom formatu, bez probe da tekst učini
primamljivijim-po mome, u Jovanovićevom stilu ima nešto bazično
srednjovjekovnog, što dodaje autentičnost njegovom pisanju.

Na momente mi se činilo da je mogao razvinuti tekst više, ali se
ograničio na to da, na staromodan način, dugim objašnjenjem raspetlja neki
čvor fabule. To također dodaje "srednjovjekovnosti" priče, ali joj oduzima
ponešto od uvjerljivosti.

Sviđa mi se kako je zaključio roman, potpuno neočekivnao i brzo, kao u nekom
filmu o Jamesu Bondu.

Preporučam, dobro štivo, a dobro i za vježbu ćirilice, usprkos i unatoč-po
mome vrijedi održavati ono što smo nekad naučili, kad smo već naučili.
Zahvaljujući tom znanju mogu bez većih problema čitati i na ruskom ili
ukrajinskom, a nikad ih nisam učio. Naravno, to su danas potpuno nepotrebne
vještine ne samo u Hrvatskoj, gdje se više broji tko je sposobniji nakrasti
se tuđeg ili "sveopćeg" dobra ili se društveno izdići, sve uz blagoslov neke
političke partije ili crkvene ili crvene klike ili moćnih tipova iz crnih
limuzina, koji u talijanskim cipelama gaze sve naokolo. Ali ja volim te
vježbe iz više uzaludnosti, pa dakle, tko voli nek izvoli.

- 17:51 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.12.2017.

Darwil

Nedavno sam opet imao priliku podsjetiti se vremena prije globalizacije,
na primjeru ručnog sata.

Kupljen za ranih 1960-tih za prvu plaću, mom ocu je njegov prvi sat,
Darwil, Special Flat Lux, sa 17 rubina iz 1962 vjerojatno bio simbol
financijskog osamostaljenja, meni je danas draga uspomena. "Swiss
made" i marka Darwil na koju smo bili navikli djelovali su mi dovoljno
poznati da bi svaki urar na svijetu, ili bar u Evropi, morao znati o čemu je
riječ.

Krajem 1990-tih godina sam ga pokušao dati na popravak u Varšavi, i sjećam
se da me urar, jedan od onih starijih u starom centru grada, ne neki bezbrižni
mladac, samo blijedo pogledao-nikad nije čuo za tu marku. Jedino mu je djelovao
sličan starijim "Omega" satovima, među kojima je i pronašao staklo koje je trebalo
zamijeniti na mom satu. Tada sam shvatio da je vjerojatno ta marka bila
manje poznata nego mi se činilo.

Pred par mjeseci sam se opet uputio popraviti ga, i opet u Varšavi. Nešto
mlađi urar se nije dao zbuniti-Varšava je postala globalniji grad i vjerojatno je imao
prilike vidjeti mnogo više marki satova. Kad sam mu objasnio sentimentalnu prirodu
sata, nije se trudio razuvjeriti me, nego je rekao da će se prihvatiti posla, kad
sam izrazio spremnost kupiti na e-bay drugi takav za uzeti s njega originalne
kazaljke i potrebne dijelove.
gf

Usput, pokušao sam to pred par godina u Zagrebu, kod urara na Cvjetnom trgu.
Stariji čovjek tamo, zapravo njih dvojica su tamo sjedila i očito im nije
falilo posla, jer kad su vidjeli moj sat nisu baš bili zainteresirani da mi pomognu.
Možda su bili Sanaderovi urari, pa im moj izgrebani Darwil nije bio zanimljiv,
kao ni moja priča o njegovoj sentimentalnoj vrijednosti, kojom sam im
objasnio zašto kupovina drugog primjerka, koju su predložili kao "pametniju"
opciju, nije dolazila u obzir. Na kraju su izbacili neku cifretinu od par tisuća
kuna koju bi uzeli za popravak, koja je očito bila drugi način da mi vele "odj...".
Zato će posao dobiti urar u Varšavi, a oni neka lijepo odj..., jasno mi je zašto stare
urarske radionice kod nas propadaju i postaju butici ili kiosci, ako njihovi
današnji vlasnici imaju takav pristup poslu.

Što se Darwila tiče, dao sam si truda i provjerio o čemu je riječ.
Globalizacija u takvim slučajevima pomaže. Tražeći na e-bay i google, našao
sam jako dobru priču o satovima "Darwil", koja je ujedno bacila svjetlo na ulogu
Trsta u našoj ne tako davnoj povijesti-pisao je netko iz Zagreba:
O Darwilu

Piše čovjek da je u Trstu 1950-tih i 60-tih nastalo specijalno tržište
za mušterije iz socijalističke Jugoslavije koji si nisu mogli priuštiti
kupovanje originalnih zapadno-evropskih proizvoda, pa su se lokalni trgovci
snalazili na druge načine. Tako je Darwil navodno nastao kao talijanski
brend, koji je u biti kupovao švicarske jeftinije, ali i dalje kvalitetne,
satne mehanizme manje poznatih proizvođača, i pakirao ih u svoje satne okvire. To
objašnjava njihovu raznolikost i mnoge verzije, takav "Darwil" je mogla
proizvesti bilo kakva urarska radionica i upakirati unutra
mehanizme koji su se prodavali na veliko, bez stvarne kontrole nekog
"brenda". Potražnja je bila ogromna, i sve se prodavalo. Da je kvaliteta
mehanizama bila dobra vidi se i danas, uz dobro održavanje ti satovi rade i
nakon više od 60 godina.

Tokom 30-ak godina proizvedeno ih je mnogo, od običnih na ručno navijanje
do automatski navijanih, sa anti-shock i antimagnetskom zaštitom,
water-proof za ronioce, čak i digitalna verzija koja bi mogla poslužiti D.
Adamsu za prototip u rečenici "na Zemlji žive stvorenja koja još misle da su
digitalni satovi dobra ideja".

Za 10 funti sam kupio isti model sata na e-bay, pa da vidimo što se da s time
napraviti za mog oldtimera. Želja mi je da ga osposobim da poradi još 50-ak godina.

- 21:58 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 05.12.2017.

Invazija Duha Svetog

U prethodnom postu proročanski sam pisao o tome da ću, iako sam
imao poprilično negativan stav o otprilike 2/3 teksta kao o kvazi-religioznoj
papazjaniji napušenog luđaka, ipak čitati idući dio trilogije Philipa
K. Dicka. Čisti mazohizam u mom stilu. Dakle, da, ubacio sam
10 USD na račun Amazona i dobio u ruke, a radije u Kindle, "The
Divine Invasion"=Invazija Svetog, kod nas bi dodali i "Duha".

Kao što je to uobičajeno u PKD, počelo je sjajno, s ljudima
koji žive na drugim planetama kao besmisleni čuvari besmislene
kolonizacije dalekih svjetova uzduž i popreko Galaksije. I da,
ti ljudi su mrtvi, kako ih je PKD volio. Ili gotovo mrtvi, pošto
su držani u kriogenskoj suspenziji dok se ne pronađu organi za
zamjenu. Ali njihovi moždani valovi rade, i mogu komunicirati.

U "Valis" djevojčica koja je bila Bog, Sophia, umire. Ovdje se ponovo
rađa, naravno nakon bezgrešnog začeća koje se događa na drugoj planeti.
Emanuel, dječak koji je Bog, je pomno praćen od strane Eliasa, koji je
prosjak i na drugim planetima. Do bezgrešnog začeća je došlo pod okriljem
lokalnog brdskog božanstva, Jaha. Jesmo li već negdje čuli tu priču?
Naravno, ali PKD, uz pomoć par kila dobrih psihodelika, stvara dobru i, da,
čitljivu verziju priče o Svetoj Porodici. Definitivno jedna od boljih verzija
koju sam čitao, aleluja Philip! Taman pred Božić.

Ovdje On ne dolazi na svijet u štali nego u bolnici i ne ulazi u grad na
magarcu, nego u svemirskoj letjelici, još u trbuhu svoje majke. "Invazija" u
naslovu ide od toga, skriva se u trbuhu majke da bi se vratio na Zemlju, s koje
je pobjegao, pred Zlom.

Dječak Emanuel isplanirao je sve tako da zaboravi svoje vlastite božanske
planove, tako da bi mogao postojati u stvarnom svijetu, ali mu stalno dolaze
u bljeskovima više svijesti. Jadan je vodan naokolo pod okriljem male
djevojčice-pokušava doznati njeno pravo ime, Atena, Dijana, pogađa, ali
pokazuje se da je ona njegov Protivnik-manje znano Talmudičko biće.

Sam Belial se pojavljuje-a kako bi drugačije-kao mali crni smrdljivi kozlić.
I biva ubijen-oprez, spoiler alert!-od strane pop pjevačice, koja je,
prigodno, Anđeo koji štiti Emanuela.

Iako je postotak religijskih ludih tekstova manji nego u prvom dijelu
trilogije, knjiga se na momente čita kao dio teksta izbačen iz Starog Zavjeta
zbog prevelike količine narkotika upotrebljene tokom pisanja. Stvarno je to
trebalo izbaciti iz teksta prije objavljivanja knjige. Editor, sjedi, jedan.

Pitao sam se par puta tokom čitanja što mi to daje čitanje tog teksta i ne
bih li ga ipak trebao baciti u smeće, ili, u novoj verziji, napraviti
"delete". Ne, očito sam stvarno mazohist.

Kupio sam treći dio trilogije, i vidim da počinje dobro, kako smo već naučili da to
biva s PKD. Ali pričekat će malo da ga pročitam, treba biti oprezan, ja nisam
korisnik teških droga da bi mogao to samo tako...

Dobro za mene i svijet da je PKD slijedio pristup Autoriteta i stao na trilogiji!

- 00:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.12.2017.

Valis

Pred neko vrijeme krenuo sam u osvajanje svijeta Philipa K. Dicka. Čitao sam
ga pradavno...hm, da, 80-tih godina prošlog stoljeća. U preraznim
prijevodima bivše nam države, koji nisu baš bili neke kvalitete-probao sam
"Ubik" iz biblioteke "Kentaur" pročitati nedavno, ne ide. Ipak nam se
promijenio jezik i neke fraze nerviraju.

Dakle, originali. Kako priliči takvom piscu, Kindle, e-izdanja.
Motivacija ovog čitanja je bilo to da sam negdje pročitao o "Valis" kao o
najboljem-ali i najluđem-što je napisao.

Nakon "Čovjek u visokom dvorcu", "Ubik"-o kojem sam pisao ovdje i "Sanjaju li androidi
električne ovce" ovdje,
krenuo sam još u proljeće, na prvi dio trilogije. "VALIS" = Vast Active
Living Intelligence System, tj. Veliki aktivni živući inteligentni sustav. Dio motivacije bio mi
je i "Matrix", imao sam dojam da su njegovi tvorci bili ljubitelji PKD. Naime, scenarij za taj film je
baziran na dobroj ideji, i uvijek mi je bilo čudno da ne bi postojao literarni prauzor.

Počinje benigno, psihodelični svijet 1960-ih, sa samo nekoliko čudnjikavih
momenata, kao čudni nazivi likova, poput Horselover Fat (Debeli Konjoljubac?) ili
Mother Goose (Majka Guska). Djeluje kao izbor imena na grčki način.

Ludilo, veliko, se pokaže kada se dosegne dio sa tekstom kao iz propovjedi
pijanog, napušenog ili oboje, Jehovinog Svjedoka. Religiozni proljev na
stotinjak stranica. Glupo da pisac, ili editor, nije izbacio taj dio teksta.
Djelovalo je kao kršćanstvo, budizam i neprobavljeni Gibbon (o Rimskom
Carstvu) u musaki kantine Studentskog centra. Poučan tekst za lijenog američkog
čitatelja, koji se ne bi usudio čitati Cezara samog, ali ovako probavljenog, može bar
probati.

Dakle, nakon psihopatoloških besmislenih vjerskih sranja lika progonjenog
osjećajem krivnje jer nije mogao pomoći svojim prijateljima, energetskim
vampirima, da prežive svoju psihološku ili tjelesnu bolest, priča je počela
biti zanimljiva.

Ako možemo smatrati zanimljivim uvid u svijet u kojem je Krist
živ negdje u Kaliforniji i u kojem kršćanska šifra iz doba Starog Rima
pronalazi publiku u Americi u vrijeme vijetnamskog rata.

Organiziraju društvo, koje se sastoji od četiri osobe, koje leti zrakoplovom
u posjetu Kristu. Moto im je "Ribe ne mogu koristiti oružje".

I samo pisanje toga je smiješno, ne? Očito ne u potpunosti, ako dolazi od
majstorskog pisca poput PKD.

Preživio sam čitajući (pre)mnoge stranice, vođen čistom nadom
da mnogi ljudi koji su tvrdili da je riječ o dobrom tekstu, nisu bili
potpuni idioti, ili da sve nije bila samo internetska prijevara Jehovinih
Svjedoka.

Na kraju prvog dijela trilogije o VALIS, dolazi mala nagrada:
prekrasna priča o 2-godišnjoj djevojčici Sophiji, koja se čini kao glas Boga.
Ne "izgleda", ona JEST glas Boga, zna stvari koje nitko drugi ne bi
mogao znati. PKD daje neke od svojih najboljih linija teksta ovdje, pravi užitak
za čitati.

Sophia na kraju slučajno umire, ili je odlučila umrijeti, ali stići će
novo dijete koje se tek treba roditi, od istih roditelja - koji su ludi,
neobični, ali čini se da imaju mjesto u kozmičkom labirintu. Društvo
Rhipidon je stvarno blisko Izvoru.

Na kraju knjige nalazi se lista od 50 zakona svijeta i definicije koje su tu
da pomognu, ali mene su prilično uplašile. Očito ih je pisao luđak. Nema ni
tračka sumnje. Strah me bilo što me čeka u slijedećim dijelovima trilogije, ali
poznat sam po čitalačkom mazohizmu pa sam se upustio u otkrivanje većih
dubina Debelog Konjoljupca. Nastavak slijedi.

- 23:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 02.12.2017.

Punom parom hladno

Zima je krenula punom parom, sve se dimi:
gf

Auti dobili bijele krovove i zelena trava nestala s vidika:
gf

Došlo vrijeme i za zimsko pečenje, umjesto germe iz dućana evo domaćeg kvasca, malo je
pobjeglo:
gf

Treba fotošopirati stvarnost:
gf

Ali možda ipak još ne, samo par dana prije je bilo ovako, nema straha, doći
će opet:
gf

- 02:02 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< prosinac, 2017 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Lipanj 2023 (4)
Svibanj 2023 (2)
Travanj 2023 (7)
Ožujak 2023 (6)
Veljača 2023 (2)
Siječanj 2023 (4)
Prosinac 2022 (4)
Studeni 2022 (6)
Listopad 2022 (6)
Rujan 2022 (5)
Kolovoz 2022 (5)
Srpanj 2022 (3)
Lipanj 2022 (4)
Svibanj 2022 (5)
Travanj 2022 (4)
Ožujak 2022 (9)
Veljača 2022 (5)
Siječanj 2022 (9)
Prosinac 2021 (7)
Studeni 2021 (6)
Listopad 2021 (9)
Rujan 2021 (4)
Kolovoz 2021 (2)
Srpanj 2021 (5)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (6)
Travanj 2021 (6)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (4)
Siječanj 2021 (4)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (4)
Listopad 2020 (8)
Rujan 2020 (2)
Kolovoz 2020 (3)
Srpanj 2020 (6)
Lipanj 2020 (6)
Svibanj 2020 (8)
Travanj 2020 (6)
Ožujak 2020 (4)
Veljača 2020 (5)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (4)
Studeni 2019 (3)
Listopad 2019 (5)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (1)
Srpanj 2019 (5)
Opis bloga
zafrkancija oko svijeta i tri sela okolo

stat-counter.org