astrosailor

petak, 30.12.2016.

"Kuća Pupuletovih" Anele Borčić

U zbirci priča pod naslovom koji nas odmah usmjerava lokalno, kao otočni
putokaz koji ne vodi samo do obližnjeg mjesta, nego i do njegove paralelne
stvarnosti, Anela Borčić uglavnom...iznenađuje. I to pozitivno, vrlo pozitivno!

Nisam u šetnji Zadrom slutio da kupujem nešto toliko drugačijeg od uobičajene
hrvatske proze. Ne mislim time ništa lošeg, volim našu prozu, Krleža mi je
pojam jako, jako dobre književnosti, Novak i Šoljan perfektne, Ferić zabavne
do bola i, ponekad, WC-a.

"Kuća Pupuletovih" je priča s Visa, ali mogla bi biti s bilo kog drugog
škoja...naravno, uz lokalna obilježja i jezik-svaki je otok svijet za sebe,
to zna svatko tko je kročio na bar dva. Različiti su kao različite planete,
makar bili smješteni jedan uz drugi. Usporedite Pag i Rab, Brač i Korčulu,
Olib i Ist pa je sve jasno!

Kao prvo jezik: nije me nerviralo autoričino korištenje lokalnog jezika, jer
je ubačeno prirodno, ne namješteno kao etnografska lutka u etno-kući, kako
to i prečesto biva.

U 12 kratkih priča ispričala je autorica mnogo toga. Počinje prisjećanjem sušenja
ružmarina za pasje vrućine i mirisa i umora tokom takvog posla u ranom
kolovozu. Dala je i prikaz kratkog udara beznađa, koji kao da je prekočio
generacijski jaz...i brzog povratka životnom, iskonskom, onom što ljude
izvlači iz vlastite dubine na površinu.

U naslovnoj priči opisuje susret s ljudima koji su se vratili na otok da
umru, zlom ženom i njenim ne mnogo boljim-jer beskičmenim-mužem. Sitne duše,
zle duše, sve to otok kao da ističe još mnogo više, izoštrava kao u fokusu
foto-aparata. Lutke se ponekad čine stvarnijim od ljudi, kao da one navode
ljude, a ne obratno.

Anđeli zelene boje je zanimljiva priča o povezanosti događaja. Čudno
privlači čudno, koje u izgladnjeloj mašti otočana lako postaje Čudo.

Našao je tu mjesto i kralj Čipi Čipsa-iako samo in extensio svoje jahte.
Zanimljiva pričica o niskim strastima i privezanosti ljudi uza njih, kao što
je brod privezan uz obalu. Ponekad i prelako otplove.

Lijepa je priča o starcu koji je u bunilu pošao na svoje, koje je postalo
"naše", u ovom slučaju vojno. Spomenula je ovdje ideju "živih mrtvih", ljudi
koji zbog kojeg god razloga ne izlaze više iz kuće, nego žive svoje dane,
godine uzaludnom rutinom do smrti. Svako selo ima takvih, a na otocima to je
još istaknutije, jer je riječ o pustinji usred pustinje.

"Judi sa škorupa" ima podtekst skriven u bjelodanim riječima. Riječ je o
nečem neizrecivom, zlom, ali autorica to odijeva u priču iz svakodnevice otočne
porodice. Priča ostavlja dojam da ne razotkriva istinu, nego ju ostavlja odjevenu
u tuđ kaput.

"Crvene naušnice" je priča o starici koja je usahla na otoku. Jer nije, za mladosti,
htjela prihvatiti sramotu bijega s voljenim čovjekom. Koji sada umire par
soba dalje od njene u staračkom domu, u kojem i sama čeka na red za smrt.
Upozorenje, htjelo bi se reći, ali znamo koliko rijetko slušamo upozorenja
starijih. Teško je prihvatiti da su i drugi živjeli živote, promašili ih ili
zaboravili na bitno u njima. I da bismo, slušajući njihove priče, mogli
ponešto i naučiti.

"Zavjetni prsten" je preistinita priča, makar bila i potpuno izmišljena.
Znamo da je stvarnost mnogo fantastičnija od onog što i
najmaštovitiji pisac može smisliti, a ovdje se spisateljica poigrala jednom
takvom pričom. Uvjerljivo.

"Glad" pokazuje jedno zaboravljeno stanje duha i tijela, gotovo do groteske.

Zadnja priča je, prigodno za priču o otoku i otočanima, nešto gotovo
Hitchocovskog. Jedina veza s otokom je ovdje bijeg sa njega. Ostalo je
čudno međudjelovanje grada na kopnu i zagubljene duše.

Daju za misliti ove priče, i definitivno će im se biti vrijedno vraćati. One su kao
ovaj otočni stroj, bezvremenske, komplicirane i ustrajne u svom postojanju.
gf


- 16:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 02.12.2016.

Ima zime

Osniježilo Varšavu po drugi puta ovog uvoda u zimu, pa da ne bi bilo da su samo neke ružne slikice...ima i lipih.

Ova se nadovezuje na prethodni post, moja uobičajena stanica autobusa prema institutu. Istina, infrastruktura šepa, ulice su pod blatom i pločnici neočišćeni, daleko im do grijanja ugrađenog u pločnik, kao u Skandinaviji, ali ima i važnijih stvari u životu od uredne ulice:
gf

Priroda, ili radije njeni ostaci, uvijek nude nadahnuće. Biti će tužno kada ovo sve postane samo plastično ili silikonsko drveće:
gf

Ja ipak volim ovo, pravo.

- 13:43 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.12.2016.

Balkanropa

Sjećate li se vremena kad su se nazivi kina, brodova i kafića mijenjali iz
"Balkan" u "Europa"? Ili kad ste išli u kupovinu u Mađarsku, Trst ili Graz, jer je tamo
a) bilo svega, b) bilo jeftinije nego u Lijepoj Njihovoj, gdje su današnje moralne vertikale
i pretvorbeni giganti trenirali vertikalno prodiranje u naše novčanike, poduprte arcymoralnom
vertikalom u Vladi i osobi bre Predsijeijeijednika.

Nije me pukla nostalgija, nego sam pročital "Cafe Europa" Slavenke Drakulić.
Nakon njezinog viđenja Dore Maar, koje sam čitao u lipnju (vidi Dora Maar), zahtjelo
mi se počitat ju malo više. Zanimljivo da mi "Cafe..." nije uspjelo naći na
hrvatskom, nego samo na engleskom, a tražio sam ga u HR! Nije se previše
ljudima svidjela istina koju je pisala, ili?

Knjiga je zbirka eseja na raznorazne teme, od uloge dvorišta u životu proletarijata i
niže srednje klase, do trodržavnog identiteta Istre i blata na balkanskim
ulicama. Dobrih eseja, koji su me često vratili u davnija vremena.

Spisateljica je objektivna i ne nabacuje svoj stav previše, ali nije niti
sterilno blentava da proguta kriminalca tipa Dinka Šakića kao normalno
uskrsnuće na hrvatskoj sceni 1990-tih, ili ignorira očite primjere povrede
ljudskih prava kojih je "na ovim prostorima" (citiram "Hladno pivo") bilo i
te koliko. U pogledu na Istočnu Evropu, koju sam ponešto iskusio i na svojoj koži,
uglavnom se slažem s onim što je ovdje napisala. Zanimljivo je danas gledati kako
taj Istok i još malo istočniji Istok preplavljuje "pravu" Evropu. Nije da nije zaslužila to što
ju je snašlo, staru k..vu. Stoput jest.

Mislim da mnogi od nas imamo PTSD, ne samo na temu 1990-tih, pa ovakve
lijekove treba koristiti oprezno, posebno kad je vani grafika, sivilo.
gf

Ipak, dok ne smislimo vremeplov za direktno sučeljavanje s vlastitim mračnim
ulicama, preostaje nam samo ovakva lektira. Ili psihoterapija-ali to je
uglavnom preskupo za nas koji još preskačemo lokvice post-komunizma ili se
valjamo u post-balkanskom blatu.

- 09:04 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< prosinac, 2016 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (4)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (5)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (3)
Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (5)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (7)
Svibanj 2016 (4)
Travanj 2016 (5)
Ožujak 2016 (7)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (4)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (2)
Srpanj 2015 (5)
Lipanj 2015 (4)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (4)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (8)
Siječanj 2015 (6)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (7)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (5)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (4)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (3)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (2)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (4)
Listopad 2013 (5)
Rujan 2013 (2)


Opis bloga
zafrkancija oko svijeta i tri sela okolo








Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se