astrosailor

ponedjeljak, 28.12.2015.

Krležijanska današnjica

Čitanje Krležinih "Zastava" je uvijek preporučljivo za obuhvatiti dubinu
gnjileža hrvatske politike. Nevjerojatno je kako neki elementi tog djela
preživljavaju do danas-naravno, to je moguće jedino zahvaljujući tome da u
Hrvata ništa nova, glupost, primitivizam i politički i ljudski kretenizam.

Bio bi prelagan zadatak to pokazati primjerima, pa ću se radije pozabaviti
zanimljivijim aspektima djela.

Zanimljivo je da sve do pred kraj drugog toma, cijelih oko 700 stranica,
glavni lik, Kamilo Emerički, ne pokazuje nimalo samostalnosti. Osim po pitanju
emocionalne dezorijentiranosti, koju bi se mladom liku i moglo oprostiti da
je manje melanholičan, politički i svjetonazorno on je stvarno nesamostalan.
Kao i Hrvatska-hm, nije li Kamilo personifikacija Hrvatske?

Tokom drugog toma on se konačno odljepljuje od likova kao Bogoljub Amadeo
Trupac (Krleža je stvarno znao nadijevati imena svojim likovima!), uviđa
kakvim političkim truplom je Frano Supilo i, zgađen i samom pomisli povratka
u agramersku žabokrečinu, konačno aktivno čini nešto: uz pomoć svoje tete,
generalice Amande u Beču, organizira svoje preseljenje u husarsku regimentu u
Madžarsku. To je, o jada, jedini samostalan akt koji je taj mladi hrvatski
intelektualac u stanju izrežirati. Kao pravo dijete svog vremena, zapravo
nije ni imao mnogo više mogućnosti.

U gotovo pa post-mortem razgovoru sa starim Kamrathom (koji je, eto, pokopao
sve što je imao na svijetu, i sada je, i sam na putu "dolje", postao
spiritualist. Što mu je drugog i preostalo!?) taj, ipak natprosječni starac,
izriče slijedeću sekvenciju, u kojoj samo treba zamijeniti "Madžarska" sa
"Hrvatska" (u njegovo vrijeme to je bilo identično, utoliko smo, ipak,
napredovali!) i dobijemo nešto što bi moglo makar u "Feral Tribune", kad bi
u nas još postojalo uho za makar smiješnu slobodu pera: "Takvih jajaroša,
bitanga i čirkefogova, kakvi su se danas okupili na ovom našem čardašu
ovdje, svijet još nije vidio: sakupilo se ovdje usred Madžarske takve
čifutske, švapske i totovske magaradi, provalnika, hohštaplera, varalica da
je spram njih jedan gospodin Strasnoff bio gentleman! Jer: šta je radio
Strasnoff? Varao je na kartama, dobar glumac, ingeniozan escroc, koji
pljačka bogate biskupe, stare bludnike, varalice još veće nego što je bio
sam, i taj gospodin Strasnoff, na kraju krajeva, on je svoju hazardersku
igru izgubio i skupo platio, a spram ove naše gospode danas, koja
upravljaju sudbinom naše zemlje, bio je pravi engleski lord!"

Ne treba biti natprosječno inteligentan gdje ubaciti Karačmarka, Milančeta i
Bog...ovaj Božu u nekom današnjem razigravanju gornjeg citata!

Nasuprot polaganom tempu prije ovog osamostaljivanja Kamilovog, događaji se
dalje strelovito razvijaju. Krleža kao da nam želi pokazati kako je rat brz
i nemilosrdan. Kamilo u manje od stotinjak stranica biva dvaput ranjen,
mozgovi lete naokolo iz rascijepanih lubanja, generali ginu. Psihičko
zdravlje, ako se katarza rata može tako nazvati, plaćeno je topovskim
mesom, slučajnom šakom erotike od izvjesne Aranke i kovitlacem misli. Drugi
tom završava oporukom koju je napisao maltene na ložu smrti u nekom lazaretu
na ratištu, gdje su ga skrpali nakon što ga je dohvatila ruska granata.

Svima koji su se našli zbunjeni trenutnim političkim zbivanjima u Lijepoj
Njihovoj, preporučam lektiru Zastava. To je i dalje sasvim lijep priručnik
politike i poltronstva u Hrvata.

- 00:58 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.12.2015.

Srce Barda

Vrijeme je da dovršim Chopina. Nije da je astrosailor postao takav ljubitelj
klasične muzike, nego me taj genijalac proganja od kad sam ga potražio na
groblju Pere Lachaise u Parizu. Očito moram dovršiti priču, kompletirati ga.

U prošlom postu sam spomenuo njegov muzej u Varšavi, ali preostalo je da
odem do srca velikog umjetnika, barda itd. Naime, poznato je da je u Parizu
pokopano tijelo, a za srce je odredio da ima počivati u Poljskoj. Pravi
romantičar i domoljub i čak ni ironični globalni goljo ko ja ne može mu
ništa osim se nakloniti i skinut kapu do poda njegovoj dosljednosti.
Evo gdje je Chopinovo srce:

Otišao sam danas specijalno do njega: Bazilika
Sv. Križa na ulici Novi Svijet, nasuprot kampusa Varšavskog Sveučilišta
(koje je i Chopin pohađao i živio je na tom Campusu), par stotina metara od
muzeja.

Prvo sam se namrštio što mi je ovaj znak ušao u kadar, ali kad sam pročitao
što piše na njemu, dobrano sam se nasmijao. Čekao sam da dođe Brega, koji bi
mogo bre da parkira svoje belo merđo točno ovđe, sa svojim vascelim
orkestrom, jer pašu u opis na znaku: za pogrebe i vjenčanja.

Danas nam može djelovati poprilično kanibalistička ta ideja sa srcem tu, a tijelom
tamo, ali relikvije svetaca, koje daju svetost crkvi, su komadi tijela istih, pa srce više
ili manje... Ovo sa laičkim, patriotskim srcima je očito u Poljskoj bila neka moda sve
do nedavna: u istom stupu je uzidano i srce Wladyslawa Reymonta, Nobelovca za
književnost, koji je umro 1925.

Tijelo je u ovom slučaju svega nekoliko kilometara dalje, na groblju Powazki, koje je
varšavski Mirogoj, mnogi eminentni Poljaci su tamo pokopani.

Pri izlazu iz crkve sam naišao na kapelicu žrtvama Katynia, grozno je vidjeti municiju i
bodljikavu žicu u crkvi, ali ovdje prigodno: riječ je o ubijenim vojnicima, Sovjeti su pubijali
poljske oficire, da im ne bi smetali u "oslobađanju" Poljske. Sramotna veleizdaja od strane
Crvene Armije, stvarno sramotna.

Jadna crkvica, na ulazu su tražili pomoć za obnovu, a očito je da vjerna raja daje, daje, daje...
I dobro, dok daju svoje a ne tuđe, neka daju ako žele. Ali ako im davanjem počnu uvjetovati
odlazak na klizalište u gradu ili lizalicu u shopping centru, onda ne-ne-ne. Mjera, dragi naši
i jedni i drugi, i lijevi i desni, i svevišnji i svenižnji, je uvjet mudrosti, ili ako preferirate, blaženstva.

Pošto je vrijeme bilo lijepo, prošetao sam do Starowke, usput sam sreo anđelicu, tko veli da
ih nema?

Puno ljudi je imalo istu ideju, ali to su većinom turisti, lokalna raja je provela dan u shopingu,
još par dana i raspašoj!

Centralni trg starog grada je isto bio pun:

Prošao sam kroz davne magazine oružja, Barbakan:


Zanimljivo nadmetanje geometrije:

Nebo nad Varšavom:

Nova stanica metra, hipermoderna, kao da vodi u paralelni svemir:

Skyline novog centra u malo drugačijem svjetlu:

Ova zgrada mi se stvarno sviđa:

Arhitektu/ici sladoled! I piće u obližnjem Hard Rock cafeu.

Da ne bude sve gradsko, evo što sam ostao dužan od prethodnih postova. Most
kojim prelazim Vislu svakog jutra kad idem na posao:

Nagradno pitanje: čemu služe ovi tornjevi na obali?

Svako dobro vam želim. Evo malog umjetničkog djela Prirode, na kraju kratkog varšavskog dana krajem jeseni:



- 12:39 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 12.12.2015.

Chopin i Geto

U rano varšavsko jutro, oblaci se ganjaju nebom. Nakon nekoliko neuspješnih
pokušaja dramatičnog izlaska, sunce je otišlo negdje drugdje uljepšavati
dan, nama ovdje ostavljajući samo blijedu pozadinu iza nebeske konjice.

Ovakvo jutro priziva patos, pa je Psaraki s Krete najprimjereniji-dakle
započinjem dan s Nikosom Xilourisom. Za razliku od uobičajene kave, rooibos
čaj-prerano je i za kavu! Susjedi se bude-čujem kako pomiču zavjese-ili
rolete. Subotnje jutro jedne zime koja se odbija pojaviti u punoj
slavi, radije nas zavaravajući kasnojesenskom golotinjom.

Priroda ipak zna što radi, bez obzira na nas crve koji se trudimo pomrsiti
joj račune. Vrba koju sam uslikao u prošlom postu je, kako sam i predvidio,
prošli tjedan već potpuno izgubila lišće:

Cijeli park je isto prešao u grafički mod:

U kratke zimske dane nema nekih velikih šetnji gradom, najbolje se svako
malo zagrijati u nekom muzeju. Tako sam, konačno, ušao i u muzej Chopina.
Nisam neki fan tog muzičara, ali čovjek je legenda, pa mu vrijedi posvetiti malo
pažnje. Nema boljeg načina nego posjetiti ovaj muzej Barda. Poljaci znaju
kako slaviti svoje bardove, mogli bismo ponešto od njih naučiti, a ne da to malo
vrijednosti što imamo obično sami prvo toliko popišamo da više ni nama nije zanimljivo,
jer je dotični imao prabaku pravoslavku ili jer je imao panslavističke ideje, ili (ni)je bio
ustaša kad je deda ili ćaća trenutnog predsjednika Društva Književnika brisao krvavi nož
o saru čizme pod crvenim ili bijelo-crvenim barjakom...

Muzej me se nije baš dojmio, više je riječ o virtualnom nego stvarnom
postavu, ali da, doznao sam sve što sam ikad želio znati o Chopinu a nisam
se sjetio pitati. Broj posjeta je sigurno veći od svih muzeja u Hrvatskoj zajedno, iako je
malecki, jedna obnovljena omanja palača na rubu starog dijela grada. Nisam ništa unutra
naslikavao jer nije baš bilo fotogenično, najviše mi se zapravo sviđa graffiti na zidu zgrade iza muzeja:

Neki slijedeći dan, nakon šetnje hladnim gradom, otišao sam se zgrijati do
idućeg muzeja. U Varšavi je nedavno otvoren židovski muzej "Polin".
Zanimljiva zgrada koju sam usnimio pred oko 5 godina dok su ju još gradili

smještena na terenu nekadašnjeg geta od kojeg, nekim "čudom", nisu obnovili
ništa, nego su im braća Rusi izgradili JEDNU zgradu na mjestu spleta starih uličica:

Jasno, u "svom", poljskom dijelu, su bili u stanju lijepo obnoviti stari centar grada

Zanimljiva zgrada krije još zanimljiviju izložbu. Usput, NIJE riječ o muzeju Holokausta ili Geta. U 3 sata koja sam bio unutra do te tužne epizode u bogatoj povijesti Židova nisam ni stigao. Ima zato mnogo ljepota jedne bogate kulture.

Ako se ikad nađete u tom muzeju, preporučam uzeti audio-vodič, doznat ćete mnogo toga što bi vam inače promaklo. Izložba je uglavnom multimedijalna.

Ima i nešto zanimljivih izložaka. Zanimljiva putovnica:

Plakati kompanija koje su omogućavale put do Amerike... u svega 6 dana do Novog Svijeta:

Na ovom brodu su se mogli sresti sa našim ljudima:

Poljska je, za razliku od današnje Države Votke i Crkve (tim redoslijedom), tada bila multinacionalna, multijezična država:


Ideju izložbe bih ukratko sažeo riječima "pogledajte što ste izgubili,
budale!". Naime, osmišljena je oko židovske priče u Evropi i Poljskoj, s
naglaskom na međudjelovanje s domaćinima kroz posljednje tisućljeće.

Prikazano je bogatstvo židovske kulture i njezina opstojnost, usprkos
iracionalnim progonima, motiviranim stvarnim interesima ili pak samo
primitivnom mržnjom uspjerenom protiv "drugih". Zanimljivo je bilo vidjeti gužvu u muzeju.
Očito se dobar glas pronio daleko. Očekivao bih da u Varšavi ostane izoliran, kao enklava,
kao što sam uvijek imao osjećaj za sinagogu, sakrivenu među socrealističkim zgradama
u bivšem židovskom kvartu.

Evo i jedne od čuvenih kutija u koje je u sinagogama skupljan novac za kupovinu zemlje u Palestini:

Sjećam se nedavnog teksta E. Prangera na temu zagrebačkih Židova... baš me
zanima kada će u Hrvatskoj taj dio povijesti doći na red u nečem drugom nego
prebrojavanju žrtava Jasenovca i Jadovna. Za sad se još bakćemo sa svojim
kosturima koji stalno ispadaju iz ormara. Tek nam slijedi da s dužnim poštovanjem
pogledamo i na ostale koji su sudjelovali u stvaranju naše povijesti. I opet, bilo bi
nam dobro da učimo od pametnijih.

- 14:07 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< prosinac, 2015 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Lipanj 2023 (4)
Svibanj 2023 (2)
Travanj 2023 (7)
Ožujak 2023 (6)
Veljača 2023 (2)
Siječanj 2023 (4)
Prosinac 2022 (4)
Studeni 2022 (6)
Listopad 2022 (6)
Rujan 2022 (5)
Kolovoz 2022 (5)
Srpanj 2022 (3)
Lipanj 2022 (4)
Svibanj 2022 (5)
Travanj 2022 (4)
Ožujak 2022 (9)
Veljača 2022 (5)
Siječanj 2022 (9)
Prosinac 2021 (7)
Studeni 2021 (6)
Listopad 2021 (9)
Rujan 2021 (4)
Kolovoz 2021 (2)
Srpanj 2021 (5)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (6)
Travanj 2021 (6)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (4)
Siječanj 2021 (4)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (4)
Listopad 2020 (8)
Rujan 2020 (2)
Kolovoz 2020 (3)
Srpanj 2020 (6)
Lipanj 2020 (6)
Svibanj 2020 (8)
Travanj 2020 (6)
Ožujak 2020 (4)
Veljača 2020 (5)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (4)
Studeni 2019 (3)
Listopad 2019 (5)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (1)
Srpanj 2019 (5)
Opis bloga
zafrkancija oko svijeta i tri sela okolo

stat-counter.org