male price o velikom svijetu

srijeda, 31.10.2007.

Gradovi: B sides and rarities

Kao što sam spomenula pišući o svom izletu u Albaniju, volim vidjeti drugu stranu mjesta koja posjećujem. Drugim riječima, ne zanimaju me na sva usta previše hvaljena mjesta iz turističkih prospekata. Nekako mi je backstage uvijek bio zanimljiviji od glavne pozornice. Tamo se uvijek mogla vidjeti kakva je prava atmosfera.
Odatle i naslov ovog posta. B sides i rarities albumi bili su mi uvijek najdrazi. B sides bi mi uvijek dozvoljavale da provirim u dušu samog autora.

Jednog nedavnog vikenda odlučila sam prošetati backstageom moje rodne Rijeke. Kao što sam i mislila, grad me nije razočarao, dapače, pokazao mi je djelić svoje prebogate povijesti.

Priča je započela u Industrijskoj ulici, koja danas nosi naziv Ulica Milutina Barača. Vjerujem da veliki raspon naraštaja i dalje ovu ulicu pamti i naziva Industrijskom.



Svoj "industrijski look" ova je ulica dobila krajem 19. stoljeća. Tada se još smatrala krajnjim zapadom, a ne centrom grada, kao danas. Ovdje je, kroz godine, svoj procvat doživjele svjetski poznata Tvornica torpeda, rafinerija mineralnih ulja, ljuštionica riže, tvornica čokolade, brodogradilište Danubius, plinara itd ..
Krajem stoljeća biva spojena tramvajem sa, tada još dalekim, centrom grada. Paralelno sa razvojem industrije, gradile su i zgrade i radničke nastambe.

oduvijek sam voljela ovakve zgrade


"vrhunskih" električara ne manjka ni ovdje


nakon zgrada, vrijeme je za starine: zgrada ex Metalografičkog kombinata gdje su se proizvodile limenke, kantice za paštete, kutije za paste za cipele etc ...


Ova je zgrada izvorno građena kao hotel/prihvatilište za emigrante koji su putovali put Amerike. Cijeli je pogon bio izrazito humano koncipiran i tu su ti ljudi koje je nevolja nagnala iz kojekakvih mjesta bili smješteni, okupani i nahranjeni. Rijeka i Trst su inače bili najveći punktovi za organizaciju prijevoza emigranata iz ovih krajeva...

kakav osvježavajući prizor za ovu sumornu ulicu sretan


Jedna od rijetkih industrija koja je i danas ovdje živa je Inina rafinerija za preradu maziva.

pogled na simbiozu rafinerije i grada


cvijećem protiv smoga


u zgradi


procelje ex tvornice Torpedo


Da li ste znali da je torpedo izumljen u Rijeci, krajem 19. stoljeća te da je lansirna rampa za torpeda pod zaštitom UNESCOa?


Sa ciljem revitalizacije ovog prostora, u kolovozu ove godine, otvorena je prva hrvatska burza ribe.

šlag na kraju, deponij rolleyes


Sve te zgrade u zabačenim ulicama, u koje vas, kao turistu, niti jedan žitelj neće poslati, natjeraju nas (barem mene) da se zamislimo zbog čega su one iznikle i što je dovelo do toga da su prazne, ruševne ili u jadnom stanju. Moja šetnja produbila je postojeće znanje i postavila mi neka nova pitanja.



Jedno od njih je: može li jedna siva, zapuštena, prljava, veći dio dana gospodarskim prometom zagušena ulica, u koju zalazi tek onaj tko mora, biti mjestom turističkog interesa? Iskreno, mislim da ovakva mjesta imaju veliki potencijal, pošto je svako zdanje u njima svjedoci bogate povijesti. Posjetitelji svjetskih metropola ne promiču samo tamošnjima, za njih posebno »ušminkanim« ekskluzivnim kvartovima, još manje se zadržavaju isključivo na high class točkama, već upijaju grad gotovo u cijelosti, zalazeći u bilo koji kvart koji im može ponuditi ono što im je u svakom gradu najvažnije, a to je – zanimljiva priča. wave

- 00:02 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 29.10.2007.

Ovako to izgleda izbliza :(

Jučer smo, na žalost, prošli Grobnikom nakon što se dogodila saobraćajna nesreća o kojoj su jučer brujali svi mediji.
Kamion natovaren sa 25t asfalna probio je ogradu na vijaduktu i sletio s njega i srušio se na vozilo koje je taman prolazilo ispod vijadukta. Vozač kamiona na mjestu je poginuo a vozaču vozila na koje je kamion pao nije ništa.
Ne mogu si ni zamisliti takvu situaciju. U svakom slučaju, (čudom) preživjeli vozač može reći, nakon ovoga, da je 2x rođen. Na cesti nema nikakvih tragova kočenja pa će se tek obdukcijom vidjeti što je pravi uzrok nesreće.

ovako je to izgledalo s vijadukta


svježeg asfalta je bilo posvuda


vatrogasci na djelu


Svaki put kad vidim vatrogasce, skidam im kapu kad vidim koje sve poslove obavljaju i divim se njihovoj srčanosti i hrabrosti. Nastradalog čovjeka trebalo je izvući iz zdrobljene kabine kamiona pa su brusilicom došli do njega. Nismo htjeli svjedočiti takvom prizoru pa smo se uputili dalje, prema našem odredištu. Dan smo proveli uživajući u kanjonu Kamačnika i bojama kojima nas ovaj dio godine uvijek obilato počasti. O tome, uskoro wave

- 11:40 - Komentari (14) - Isprintaj - #

utorak, 23.10.2007.

Mojstrovka po Hanzovoj poti

Kao što i obećah, evo me opet "danas" naughty

Dakle, u ponedjeljak ujutro, u dom ipak dolazi forumaška ekipa u sastavu: Jowa, Orly i Wine. Kakvo ugodno iznenađenje sretansretansretan Sva sreća što mi nismo od onih koji na ture kreću s pijetlovima pa je ekipa stigla taman dok smo mi doručkovali.

na Vršiču smo se užurbano spremali za uspon, nestrpljivi da napokon krenemo


muški dio se, po običaju, uvijek čeka


na prijevoju Vratca krećemo lijevo prema sjevernoj stijeni


ferrata ide po ovoj stijeni


po običaju, mene se čeka smokin


početak ferrate - photo by Wine


Poučeni našim jučerašnjim iskustvom, svi smo imali zimsku opremu. Pojas i komplete za osiguranje smo također svi imali, neki su se ukopčavali, neki malo manje zubo. Ono što je svakako obavezno je kaciga, jer zbog krušljive stijene možete vrlo lako dobiti kamenčić u glavu nut.

u visini s oblacima


dubina ispod nas rapidno raste


sad smo na 2000 m n/v


i tu ima snijega


ovdje izgledamo kao da smo na big wallu - photo by Wine


U stvari, uopće nije strašno kao što izgleda, trust me smokin. Svi smo uživali u usponu od početka do kraja. Za nekih sat i po eto nas na vrhu male Mojstrovke na 2332 metra iznad mora. Uz prekrasno vrijeme, zadržavamo se neko vrijeme na vrhu i uživamo u pogledima na okolne vrhove.



Od vrha do Vršiča potrebno je otprilike sat vremena pa nam preostaje vremena za odlazak u Ljubljanu i obilaska trgovina s opremom. Prestrašno nas je bilo vidjeti kako smo se masovno obezglavljeli u Iglušportu zubo. Kako i ne bi kad je po opremljenosti korak ispred našeg.
Uz nekoliko usputnih kafenisanja, vraćamo se doma u kasnim satima. Vikend je ispao pun pogodak, ponovilo se thumbup


- 22:32 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.10.2007.

Kako smo krenuli na Mangart i završili na izvoru Soče

Produženi vikendi, posebice oni s dobrom prognozom, predstavljaju odličnu priliku za odlazak u Sloveniju. Ponedjeljak, koji je bio neradan samo kod nas obećavao je šetnju po Alpama bez da smo okruženi hordama ljudi. U tom slučaju jedino je malo veći problem pronaći planinarski dom koji radi s nedjelje na ponedjeljak. Baza sa spavanje je bio Vršič. Na tom području ima nekoliko planinarskih domova i na našu sreću, jedan od njih, Koča na Gozdu, je bio otvoren.

Plan za pokret je bio u nedjelju rano ujutro. Kao i obično, mi nismo krenuli dovoljno rano zubo i na Vršič stižemo nešto malo prije podneva. Naš plan je bio uspon na Mangart pa produžujemo dalje, do Mangartske doline i dalje, prema Mangartskom sedlu gdje stižemo nakon 13 sati cool.



Na Mangartskom sedlu dočekalo nas je prekrasno vrijeme pa krećemo put Slovenske poti samo s najnužnijom opremom za osiguranje.

odmah na početku ulazimo u oblak


oblaci su nam uskoro počeli otvarati vidike


ferrata Via Italiana je zatvorena


uživancija u pogledu s pograničnog kamena


evo i Mangarta


s prvim sajlama vidimo da ima i snijega


i što više napredujemo, ima ga sve više i više smokin




na ovom mjestu sajla je bila zatrpama snijegom


Naša zimska oprema je blaženo odmarala u autu (mea maxima culpa pjeva), a snježišće pred nama je bilo zaleđeno pa je bilo kakav pokušaj kopanja do sajle bio uzaludan. Nastaviti dalje po ledenoj strmini nije bilo baš najpametnije pa nam nije bilo druge nego vratiti se puknucu.

Mangartsko sedlo


Na Mangart se definitivno vraćamo čim se obnovi Via Italiana, pa prolazimo obje ferrate u komadu smokin.

Kako je bilo još vremena za skitnju, a i bilo nam je usput, uputili smo se na:


Od parkinga pred Kočom na izviru Soče do izvora ima nekih 20-25 min hoda.

početak puta idilično vodi uz rječicu


pa rječica postaje malo divljija naughty


dalje je put osiguran


Na sreću, o pristupu do izvora sam nedavno čitala na Šumarkinom blogu pa smo znali kakav je put pred nama. U svakom slučaju, nije ništa strašno, stvarno se radi o šetnji.

crvenim je označena sajla


izvor je u ovoj špiljici


evo ga


Nakon ovog vraćamo se u dom na večeru i spavanje. Sutrašnji dan bio je namijenjen usponu na Mojstrovku po Hanzovoj poti. Postojala je mogućnost da nam se u domu ujutro pridruži još jedna ekipa, no kako sam ja mudro ostavila doma svoj mobitel, mogli smo se samo nadati da će se oni pojaviti a i da ćemo se vremenski potrefiti.

Srećom, sve je ispalo na najbolji mogući način. No o tome, sutra wave





- 22:18 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 13.10.2007.

Bablje ljeto u Rovinju

Nedavno smo odlučili skoknuti do Rovinja. Dan je bio prekrasan a time i idealan za penjanje i eventualno kupanje.

Grad je bio još uvijek put turista, što je i tipično za zapadnu istarsku obalu.


Zadnji put kad sam bila u Rovinju, imala sam još mlječne zube, tako da mi je sve izgledalo kao da sam prvi put ovdje. zubo

A gradić je stvarno prekrasan.


šminker se vratio kući


planinar se vratio kući


Toga dana u gradu se održavao sajam delicija i slastica, a bili su prisutni i stari majstori. Meni su se najviše svidjele ove figurice:




Penjalište se nalazi na poluotoku Zlatni rt u okviru uređene park šume, na stijenama gdje je nekad bio kamenolom. Od tog kamena su se izgradile čak i neke venecijanske palače. Smjerova ima oko 70ak. Penjački vodič kaže da se radi uglavnom o lakšim smjerovima (kako za koga zubo). Za mene, kao stvoreno.

Pristup kroz park šumu je jako lijep


Početak kamenoloma:


Neki čudni penjači zubo


Prvi smjer izgleda kao da je sastavljem od krakova hobotnice


U akciji


gora polovica u akciji


penjački inventar


ovu fotku sam nazvala "vježba markacista" cool


Nakon penjanja trk u more i to je ono što mi se ovdje najviše svidjelo; more je stvarno blizu i kad vam je dosta penjanja možete otići na kupanje, bez previše hodanja smokin. Orla je dala odličan prijedolog da možemo i kajakarit, kad završi kupališna sezona thumbup.

malo morske idile:




šetnja starim gradom:




i prekrasan zalazak sunca za kraj ovog divnog dana sretan


Sljedeći post: (opet) Slovenija. Mangart i Mojstrovka wave

- 10:50 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 09.10.2007.

Zubati put na Vranilac

Kad su u pitanju mali, jednodnevni izleti sa društvom, Kalnik se uvijek pokazao kao idealna destinacija. Nije predaleko od Zagreba, a moguće je uživati u planinarenju, penjanu, bicikliranju, šetnjama kroz šumu a i paraglajdingu.



Kalnik je planina smještena u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, najveći dio je u Varaždinskoj županiji, a manji u Koprivničko-križevačkoj županiji. Najviši vrh je Vranilac, na 643 metra, vrh Peca na 624 metra , vrh Pusta Barbara na 460 metara te vrh Škrinja na oko 500 metara.

Naša šetnja započela je usponom na stari grad koji datira iz 13. stoljeća, a najpoznatiji je po Beli IV. i šljivarima iz kalničkih sela, koji su mu za vrijeme opsade noću donosili hranu i šljive, koje su omogućile da preživi opsadu.



Nakon razgledavanja, plan je bio proći 7. kalničkih zuba do vrha Vranilca. Put počinje odmah kod parkinga i sve je odlično markirano.



Za uspon na 1. zub moguće je birati težu i lakšu varijantu.


Tu smo se nekako podijelili na pola. U svakom slučaju, obje varijante su atraktivne.





Uspon na svaki zub je jednostavan, no bez pomoći ruku ne ide cool.







Između vrha i zadnjeg zuba nalazi se rampa za paraglajdere. Ovaj put smo imali sreću pa smo mogli uživati u njihovom letu.



Na žalost, jedino TV toranj ne predstavlja baš neki ukras ovom divnom krajoliku.





Nakon nekih max sat vremena eto nas i na geodetskom stupu na Vranilcu.



Stijena na vrhu je idealno mjesto za chillout u prirodi.



Do doma se vraćamo normalnim putem kroz šumu. Petnaestak minuta kasnije, već smo na penjalištu smokin.
Po broju penjača, ovo je jedno od posjećenijih naših penjališta a među stotinjak smjerova, svatko će naći i nešto za sebe.

Neki su se taj dan prvi puta okušali s penjanjem.


Ja sam uspjela proći samo jedan smjer prije mraka,


ali u sljedećem posjetu u planu nam je proći ovaj greben


I dok je stari grad Kalnik tonuo u san, mi smo nastavili druženje u domu party


- 22:26 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 02.10.2007.

Pedalom po goranskom kraju

Ovaj vikend izbor je pao na bajk. Jesen je savršeno godišnje doba za to, nije prevruće, nema više gužvi a i boje kojima nas priroda počasti su prelijepe.



Baza nam je bila u Delnicama, odakle smo namjeravali odraditi poveću kružnu turu. Spavali smo u privatnom planinarskom domu za male novce. Po želji, možete izabrati i noćenje s doručkom. Nama je to više odgovaralo njami

Da li ste znali da u Delnicama postoje skakaonice za skijaške skokove: 40 metarska i 70 metarska? Delnice predstavljaju kolijevku hrvatskog planinarstva i skijaškog sporta


Posjet skijaškom centru Petehovac smo odgodili za drugi put, kad bude snijega. cool

Ujutro smo nakon doručka odmah počeli spremati bajkove i opremu.



U centru, ispred hotela Risnjak postavljena je velika karta biciklističkih staza Delničkog kraja i svatko će pronaći za sebe nešto odgovarajuće. Naš izbor je bio da se uputimo prema Brodu na Kupi, pa na Zeleni vir i nazad preko Skrada.

Do Broda na Kupi jurimo cestom. Tek kad smo se spustili na 700 na 200 metara nadmorske visine, sinulo mi je da povratak neće biti baš prelagan zubo.

Putem smo naišli na staru česmu.



Svaka pohvala turističkoj zajednici koja se potrudila da uz svaku znamenitost postavi poučne table koja će nam otkriti priču i povijest spomenika thumbup.

jesen nas na svakom koraku podsjeća na svoju prisutnost


U selu Mala Lešnica nailazimo na putokaz:


Nije uopće bilo dvojbe da li otići ili ne zubo, na izvoru Kupe smo već bili, naravno da ćemo pogledati i Kupicu.

U M.Lešnici uspjela sam pofotkati jednu ruševnu kuću. Te kuće uvijek bude nostalgiju u meni.



Tek smo skrenuli, a već su nas dočekali plodovi jeseni pa smo se zdušno bacili u berbu cool:

drijen


fizalis ili peruanska jagoda; lampion otrovan a boba ili jagoda unutar lampiona jestiva, kiselkasto-gorkog okusa, bolja poslije mraza - Jana, hvala na podrobnom objašnjenju mah


jabuka, bio uzgoj 100% njami


Vratimo se našoj Kupici, uz čiji je tok uređeno malo izletište:


Izvor rijeke Kupice jedan je od hidroloških dragulja Gorskog Kotara. Kao što joj i ime odgovara imenu rijeke Kupe u «smanjenom formatu», tako su i izvorih tih dvaju rijeka veoma slični kako pejzažno tako i hidrogeološki. Oba naime spadaju u izvore tzv. «vokliškog» tipa, što označava krške izvore gdje voda izvire iz duboke podzemne pukotine. Tako se i ispod plavo-zelene površine izvora Kupice na kojoj se zrcali okolna bujna šumska vegetacija krije ponor dubok više desetaka metara, a čiju bi dubinu tek trebala pouzdano utvrditi planirana istraživanja.


izvor izgleda poput jezerceta


odavde vodi planinarski put za Vražji prolaz


jesen


magla nad Kupicom


još nostalgije na putu do Zelenog vira


zadnji dio staze vodi uz potok Curak (meni osobno najljepši dio)


U izletištu postoji planinarski dom, koji je se već godinama odlično održava, no jedino mi nije jasno zašto ga zovu planinarskim domom kad ne nudi nikakav popust za planinare u slučaju da žele ovdje noćiti. Mjesto je stvarno prekrasno. Bila sam ovdje već nekoliko puta, ali uvijek se iznova oduševim.

Odmah iza doma, počinje Vražji prolaz. Obilazak stoji 15 kn.


Kanjon Vražiji prolaz dugačak je 800m i mnogi ga smatraju jednim od najljepših prizora u našoj zemlji. Kroz usku guduru-sutjesku, široku oko dva metra, među stjenama visokim stotinjak metara, probija se gorski potok Jasle. Voda je milenijima izjedala kamen da bi prokročila ovaj prolaz koji zapanjuje snagom vodene stihije i divljinom vrletnih stjena. Nad njim na metalnim nosačima usječenim u stjenu napravljeni su mostići i stepenice kojima se prolazi. Tu tek sredinom ljeta do korita pritoka mjestimice nakratko dopiru sunčeve zrake. Stjene su mjestimice pokrivene mahovinom, a na terasama po kojima se kreće divljač, najčešće divokoze ima trave i drveća.




Vražji prolaz koji se u prošlosti nazivao i vražja provalija, pjesnici su opisivali kao Danteov put u pakao. Prvi se puta spominje prohodnim za izletnike 1934. godine nakon što su izgrađeni drveni mostići, a prije toga bio je meta planinara koji su njime prolazili penjanjem uz pomoć klinova i drugih planinarskih pomagala. Od svog osnivanja do danas doživio je mnogo rekonstrukcija i preuređenja u interesu sigurnosti posjetitelja.




Na kraju Vražjeg prolaza nalazi se prostrani otvor u stijeni dubine oko 200m. To je Muževa Hižica. Za dublji posjet potrebno je jače osvjetljenje. Mi smo srećom, ponijeli vonderice.



Podzemnim hodnikom dolazi se do dvorane u kojoj je malo jezerce. Istraživači spilje ovdje su pronašli narijeđi primjerak naše faune - čovječju ribicu. Temperatura vode i zraka iznosi oko 8°C.





Prema narodnoj predaji; za vrijeme najezde Turaka oko 1525. tu se dijelom sklonilo stanovništvo ovog područja. Gospodar skupine ljudi koja se sakrila u spilju bio je muž - muškarac, pa je po tome i dobila naziv ''Muževa hižica''.


Nakon povratka do doma, skrećemo prema Munjari, najstarijoj hidroelektrani u Gorskom kotaru i odlazimo do samog Zelenog vira. Do tamo ima 20ak minuta lagane šetnje.



To je krška pećina s izvorištem potoka Curka. Okomita, 70 metara visoka, stijena osovila se između dva strma šumovita obronka, a pri njezinu dnu nalazi se veličanstven spiljski portal.



S vrha stijene u dubinu se preljeva potočić Zeleni vir dobio je ime po zelenkastoj boji vode u jezercu koje nastaje u spilji.







Ostao je još povratak do Delnica. Kako ja nisam htjela ni pomišljati na povratak ceskom kojom smo došli jer je to značilo 10ak km konstante uzbrdice, vraćamo se prema Skradu. Uzbrdo, naravno zubo No ova uzbrdica, je dugačka "samo" 6 km, pri kojima se savladavamo cca 500 - 550 m visinske razlike. Gora polovica je to, naravno, odradila u komadu, dok sam ja u nekoliko navrata morala gurati smokin.

Od Skrada do Delnica, ostaje još 20ak km po staroj magistralnoj cesti. Nakon ovog uspona, sve se čini lagano zubo. U Delnice stižemo taman prije mraka. Prijeđena tura je bila 44,5 km, uz savladavanje ukupne visinske razlike od 1100 m nut. Sve u svemu, odlična tura i najtoplije preporučam goranske staze svim ljubiteljima brdskog biciklizma thumbup

Next: išli smo na Vranilac preskačući kalničke Zube wave







- 19:02 - Komentari (14) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se