male price o velikom svijetu

Krećemo u 9 ujutro. Po markaciji, trebali bi hodati 7,5 sati. Kako bi za vrijeme najvećih vrućina radili pauzu za ručak i kratki odmor, zaključujemo (i nadamo se ) da smo u Šugarskoj Dulibi još za dana.
Put započinje iza stare škole.
Na putu prema Sladovači najprije pratimo skijašku žičaru, a zatim ulazimo u šumu (i ne izlazimo iz nje sljedećih nekoliko sati ). Put se neprestano spušta i penje po raznoraznim šumskim dolcima kojima obitavaju horde komaraca. Čim bi stali da predahnemo, horde bi navalile na nas. Tim malim krvopijama ne smeta ni odjeća ni Autan kojim smo se obilato prskali . Zbog tih nametljivaca, trudimo se u jednom komadu proći kroz Medin dolac i Šikić Jataru. Slika iz šume nemam, jer mi nije okolina bila baš neka inspirativna, a put kroz nju je jednoličan i bez ikakva vidika.
Tek nakon Jurlinina kuka (na kojem smo stali za ručak i dnevni odmor ) izlazimo na morsku stranu.
Ovom stazom hodamo sve do spoja sa stazom koja dolazi iz Lukovog Šugarja. Na pojedinim dionicama na potezu od Jurlinina kuka do Miljkovića staza je strašno zarasla i stavljamo gamaše, kao zaštitu od eventualnog ugriza poskoka. Taj savjet o gamašama smo dobili ujutro od Prpe koji nas je podučio da otrov, kad prođe kroz hlače i gamaše, teško da će doći do kože. Vjerujem da je nepotrebno opisivati kakav sauna efetk izazivaju gamaše kad hodate u njima na +30 C .
Sa nožnom saunom hodamo do Miljkovića peći gdje se uvjeravamo da ju je posvojio pastir da bi u nju zatvorio svoje stado krava i bikova. Čak je i uzeo krevet iz skloništa na Šugarskoj dulibi i odnio ga u pećinu.

U Bukovoj Dragi susrećemo se sa tim stadom na povratku s ispaše. Krave nam nisu predstavljale nikakav problem, no bikovi su nas očito doživjeli kao prijetnju njihovoj zajednici pa počinju puhati i urlikati na nas. Sva sreća da je bio još dan, jer da čujem tu riku po noći, bila bih uvjerena da se radi o najbjesnijem medvjedu . Pričekali smo da se stado uputi ka svojoj pećini i krećemo dalje. Na Jasenovcu opet imamo bliski susret sa još jednim stadom koje tamo obitava.

Od Jasenovca do skloništa hodamo cijelo vrijeme po medvjeđim tragovima. Moram priznati da mi nije bilo svejedno. Da bi stvar bila još bolja, medo cijelo vrijeme hodao točno po markacijima . Napokon dolazimo do livade Ripišta, na čijem se drugom kraju nalazi sklonište. Iz šume se čuje medvjeđa rika i mi ubrzavamo korake i s olakšanjem na licu stižemo do kontejnera.

Sada je još trebalo riješiti problem koji nas je mučio cijeli dan, a to je da li u šterni blizu skloništa još uvijek ima vode ili ne. Naime, gore spomenuti pastir koristi tu vodu da bi napojio svoju stoku pa se po ljeti nerijetko dešava da isprazni cijelu šternu. Isto tako sam čula priče da je voda već lagano onečišćena zbog silne stoke koja se prošetava oko nje. Mi smo sa sobom imali tablete za pročišćavanje vode pa smo ih ovdje odmah iskoristili.

A. i D. su se uputili po vodu a ja sam se prihvatila loženja vatre ispred skloništa. Na svu sreću, vode je bilo . Dečki su kraj šterne naišli na još jednog bika, pa su imali laganu koridu s njim, dok nisu uspjeli napuniti naše boce i kanistar za sklonište. Korida je imala pozitivan ishod za obje strane, pa je bik smiren, nakon što je dobio vodu.

Šugarska duliba je inače (meni) jedno prekrasno mjesto. Napokon sam se uhvatila fotića i uhvatila jedan lijepi zalazak sunca.


Liježemo odmah nakon večere i slušamo tulum puhova i poljskih miševa . Oni su jedan od prvenstvenih razloga zašto nosim mp3 player kad spavam u brdu, barem ih ne moram slušati i strepiti da li će mi preletiti preko glave ili ne . Sva sreća da sam ga imala jer smo po noći imali i posjetu već prije spomenutog medvjeda planinara.

A. mi je ujutro prepričao što se sve po noći dešavalo ispred skloništa, no o tome u slijedećem postu ...