male price o velikom svijetu

nedjelja, 14.06.2009.

U srcu Prokletih planina

Nakon što smo protumarali plavsko gusinjsku okolicu, vrijeme je da se uputimo u samo srce ljepote koja okružuje ovaj kraj.
Iako je prvobitni plan bio da se ode skroz na Maja Jezerce, otišli smo samo u inspekciju do Doline Jezera. Uspon je zbog nedostatka opreme za zimu (snijega je bilo još kao u priči), kao i zbog komplicirane logistike, prebačen za sljedeći put. Sad znamo kako treba organizirati cijelu turu, a nikome neće teško pasti ponovo posjetiti ove prekrasne planine cerek.

Maja Jezerce 2694 m.n.v.je najviši vrh Prokletija nalazi se na teritoriju Albanije.Najlakši put do vrha je ići iz pravca Crne Gore iz Ropojanske doline Zastan preko graničnog kamena b17.


Na izlasku iz Gusinja, javili smo se graničnoj policiji, uz molbu da bi išli autom skroz do Oka skakavice. Na sreću, dobivamo zeleno svjetlo i krećemo prema izvoru.

OKO SKAKAVICE (Savino oko, Sini i Skavkacit) je kraško vrelo kod sela Vusanje.
Izbija na 1.000 m nadmorske visine, ima kružni oblik i izgled lijevkaste i duboke vrtače, u kojoj voda vrije. Sa sjeverne i južne strane nad vrelom se diže 3-5 m visoke krečnjacke stijene. Oko je jedno od najjačih vrela u području Prokletija. Dugačko je 30 m , a široko 25 m. Prema centralnom dijelu dubina se stalno povećava i dostiže 8 m. Zbog kristalno bistre vode dno vrela se vidi do najveće dubine.

Za vrijeme toplih ljeta, vrelo se sasvim smanji. Voda se povlači i miruje, a površinskog prelivanja , kao u zimskim mjesecima, nema.

Voda Oka je veoma hladna, zbog otopljenog snijega sa visokih dijelova Prokletija kojim se napaja, tako da na površini iznosi oko 5 C, a u dubljim dijelovima 4.3C, opora je za piće i prije upotrebe se mora malo ostaviti da se ugrije.




Kad smo godinu prije posjetili ovo mjesto, u kolovozu, izvor je bio veličine jedne oveće i malo dublje lokvice i moglo se propješačiti skroz oko njega.

Ovog vodopada nije bilo cerek


Naš prvobitni plan nije bio doći autom samo do izvora, već si skratiti put i produžiti skroz do Zastana. cool Naknadno zaključujemo da je to moguće samo s pinzgauerom smijehsmijeh i ostavljamo auto u dolini, nedugo nakon izvora.



No ipak, nije ni to malo thumbup. Od policije do Zastana treba inače otprilike 2 sata hoda, a mi smo si to vrijeme prepolovili cool.

Nalazimo se u amfiteatru okruženi spektakularnim vrhovima cerek


cesta kroz Ropojanu


Na jednom mjestu, otvara se putić u lijevo kroz šumu. To je pješački shortcut za Zastan. Kad smo mi bili, postojala je samo blijeda markacija na kamenu a koliko sam vidjela po fotkama ljudi koji su bili nakon nas, sad su postavljeni i putokazi.



čudesna šuma


moja malenkost, u transu cerek


polako se otvara pogled na Zastan


Zastan je bivša karaula JNA u još uvijek ne tako lošem stanju da ne bi mogla poslužiti za konak. Često ju koriste i pastiri. Kad smo mi došli, nije bilo nikog.



većina prozora je razbijeno


ostaci inventara




u ovoj su sobi prozori još uvijek čitavi


kuhinja


U ovom se objektu može smjestiti dosta veliki broj ljudi, jedino je potrebno nositi svu opremu sa sobom. Ima i potkrovlje, ali gore je malo preveliki kaos nut

pogled sa ulaza - sa druge strane je Grbajska dolina




Odavde vode markacije za Maju Rosit i Maju Jezerces.


Do Buni Jezera, sve je super markirano.


još jedna čudesna šuma


pogled unazad, prema karauli


zima se još uvijek ne predaje


krasna stijena cerek


Dolazimo do pograničnog kamena, iza njega počinje Buni Jezerce. Nadmorska visina je oko 1800m.


Dalje je albanski teritorij, zadnja markacija. Od karaule do ovdje hoda se sat i po.


i ovaj kamen je iz jednog prošlog doba


I napokon, pred nama se polako otvara Dolina Jezera. Unatoč vremenu koje postaje sve lošije, srce me boli, što od sreće da sam ovdje, što od ljepote samog mjesta cerek



ovo je prvo od šest jezera


na žalost, te boje je teško dočarati u virtualnom svijetu




ja sam samo sjedila i gledala tu ljepotu oko sebe


Od pograničnog kamena, do zadnjeg jezerca hoda se otprilike 45 min - 1 sat.

Za sve koje planiraju uspon na Maju Jezerce, jedna od boljih solucija je kampiranje na Buniju. Odavde do vrha hoda se još 3-4 sata po zahtjevnom terenu.

albanske ljepotice danas nisu bile raspoložene za pokazivanje


Zbog lošeg vremena i zimskih uvjeta koji još uvijek vladaju na "drugoj strani", definitivno odlučujemo da nećemo do vrha i to ostavljamo za drugu priliku.

moj oproštaj s ovim veličanstvenim mjestom


pogled prema crnogorskoj strani, tamo je vrijeme puno ljepše




smiraj dana u ropojanskoj dolini


Ostaje nam još jedna znamenitost za obilazak, vodopad Grlje, koji se nalazi odmah ispod stanice pogranične policije.

mlin


rijeka Grlja


To je ustvari Skakavica s početka priče koja, nakon prolaska kroz kanjon, mijenja ime u Grlja.

Evo i vodopada, odavde ne izgleda tako strašno, jedino što je strašno bučno zubo


Opaa, ovdje je već puno ozbiljnije smokin


Grlja ponire u zemlju


Poslije 300 m toka Grlja se pojavljuje na svjetlost dana i nakon spajanja sa vodom iz Alipašinih izvora dobija naziv Vruja i teče prema Gusinju.


I to je bio kraj našeg druženja sa Prokletijama, za ovaj put. Vratit ću se ja njima opet, bez brige cerekcerekcerek

Ostaje još za opisati zadnju crnogorsku avanturu.
Next: kanjon rijeke Mrtvice wave

- 02:52 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 27.05.2009.

Visiting Visitor

Kao što smo dogovorili dan ranije, na ovu planinu vodili su nas ljubazni članovi PD Prokletije iz Plava.

Uvjereni u narodne priče o "vječito umornim" crnogorcima, bili smo uvjereni da ćemo prije pokreta sjesti u prvu kafanu i ispijati kavu barem sat vremena, no prevarili smo senaughty. Naši prijatelji dočekali su nas orni i spremni za trenutni pokret.

polazište u selu Brezojevica, 907 mnv


Ok, rekla sam sebi, ništa od kave, ali sigurno nisu neki brzonogi. Ehm da, već nakon 10 minuta brzi tempo naših domaćina natjerao nas je da poskidamo sav višak robe sa sebe zubo.

idemo gore, na 2211 mnv


Na našu sreću dead, veliki dio puta vodi kroz šumu pa nam je to donekle olakšavalo muke da održimo korak s domaćinima.

odmor, jedan od mnogih u nizu cool


Po izlasku iz šume, vidim da se muka isplatila, već smo visoko iznad Plavskog jezera i počinjemo uživati u pogledu.



Ono što je mene jako veselilo u ovoj turi jest obilazak Visitorskog jezera.



Putem nalazimo na još dosta ostataka snijega.


i napokon, evo ga cerek


Nalazi se na sjeveroistočnoj strani planine, na 1735m nadmorske visine. Visitorsko jezero je ledničkog porijekla, nastalo akumulacijom voda u najnizem cirku Visitora. Ovalnog je oblika i spada u manja jezera.Najveća dužina jezera je 91m, širina 72m, a dubina 4,1m. Jezero je okruženo četinarskom šumom. Pored 20m visokih stabala bora, sreću se jela, molika i smrča.U toku zime jezero je zaleđeno, a preko leda napada debeo sloj snijega.


Nekad je ovdje bilo planinarsko sklonište, no na žalost, ogromna količina napadanog snijega skoro ga je sravnila sa zemljom. Baš šteta, jer ovo je totalna idila od mjestacerek.



Poseban kuriozitet Visitorskog jezera je nekadasnje “ploveće ostrvo”. To je, u stvari, travom zarastao splav, koji se danas ne kreće. Sa obalom je povezan oborenim borovim stablima, pa je lako pristupačan. Meni je nekako tanašno izgledao pa nisam ni htjela pokušavati koliko je zbilja pristupačan smokin.

Nakon jezera, idemo prema skloništu Brezojevica, do kojeg dolazimo dosta brzo, za pola sata. I naravno, odmah se bacamo na odmor i njami.



Nakon marende, ostaje nam još odraditi ovaj "uspončić" coolcool


Udari gromova su ovdje vrlo česti


Naši domaćini ovaj uspon odrađuju laka koraka, za razliku od nas ostalih. Srećom, jedino je moja gora polovica bez problema držao korak s njima, pa nam je on donekle osvjetlao obraz smijeh.



usputni pogled na Plavsko jezero, bogme smo visoko došli nut


i evo nas na vrhu Bandera, na 2211 mnv


Ima žiga zubo


pogled s vrha prema Plavu i jezeru


Od vrha nastavljamo dalje uskim grebenom. Ova dionica je za svaku preporuku.
E sad, ostaje još i spuštanje. Kad su mi rekli, mislila sam da se šale, ali trebalo se s ovog vrha strmoglaviti prema dole nut

standarno na začelju zubo


katunište Rajkova gropa


pogled s katuna


još jedan usputni odmor, ja sam već u horizontali zubo


i grupna fotka "sporonogih" za kraj naughtynaughtynaughty


Sve u svemu, Visitor je odlična tura. 1300 mnv na gore, isto toliko i dole u jednom danu, prekrasni vidici i super domaćini, što više poželjeti.

No naše avanture na Prokletijama nisu gotove. Next, Ropojanska dolina, Zastan i Buni jezerce cerek

wavewavewave

- 00:30 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 08.05.2009.

o gradu i selu ...Plav i Gusinje

Da ne ispadne kako lutamo samo po brdima i mjestima gdje nema ni "c" od civilizacije, potrudili smo se jedan dan našeg boravka u CG odvojiti za posjet lokalnim znamenitostima.
Prvi na redu je bio Plav, Gusinju najbliži grad.

Plav je mjesto neobičnih čarolija, koje krase izuzetno lijepa i prirodna jezera: Plavsko, Hridsko i Visitorsko, a kroz sam grad protiču dvije rijeke, Plavska i Komaračka. Pitomost ovog kraja zaokružuju vijenci visokih planina: Visitor, Prokletije, Maja Karanfil, Memina Planina, Kofiljača, te Meteški vrhovi, Hridski krši i Čakor.




Grad je smješten na Plavskom jezeru na 910 mnv, drugom po redu najvećem ledenjačkom jezeru na prostorima exYu. Dužina jezera je 3,5 km a širina više od 2 km. Kao pravi turisti coolcool odmah smo prionuli foto sessionu na jezeru.

orly i ja, u pozadini Visitor


Sljedeća destinacija, također istaknuta kao znamenitost je stara, drvena ili čaršijska džamija. Smatra se najznačajnijim vjerskim i povijesnim sakralnim objektom koji se ubraja u objekte nulte kategorije i kao takav je zakonski zastićen od strane države. Sagrađena je 1471.godine.



No najveća znamenitost ovdje je Kula Redžepagica.Nalazi se u samom centru grada i datira iz cca 15. stoljeća.



Sagrađena je na pet nivoa, pola od kamena a pola od kvalitetnog drveta i predstavlja biser bošnjačke arhitekture uopće.



Dolazak u Plav bio nam je i posebno zanimljiv zbog prethodno zakazanog dogovora sa članovima PD Prokletije

Dobili smo pregršt korisnih informacija, pogledali hrpu prekrasnih slika i, što je najvažnije, dogovorili sljedeću zajedničku o kojoj će biti riječi u slijedećem postu. zubo



Nakon obilaska kule Redžepagice, naši ljubazni domaćini su nam ukazali i na druge kule takve vrste, no one, na žalost, nisu uvrštene u zavičajne znamenitosti no.





Nakon šetnje gradom, vraćamo se u naše malo selo, Gusinje cerek. Ovdje smo obavljali svu opskbu, osim gorivom, za koje se ipak mora otići u Plav.

Gusinjski kraj cini jedna varosica sa desetak sela u jugoistocnom dijelu Republike Crne Gore. Gusinje se nalazi u podnozju Prokletija i razvilo se na temeljima srednjovjekovnih naselja.



Posjet Gusinju ne može proći bez posjete Ali-Pašinim izvorima.



Alipašini izvori kod Gusinja su jedno od najizdašnijih vrela i predstavljaju specifičnu, nedovoljno iskorištenu turističku atrakciju.


Vrelo čini niz od 25 izvora u podnožju brda Vezirova brada na nadmorskoj visini 925 metara. Temperatura vode je gotovo konstantna i kreće se od 5,6 do 6,6 stupnjeva.



Prema pričama koje smo čuli od mještana, ova voda bi se u budućnosti trebala flaširati, pošto je voda sa izvora iznimne kvalitete i čistoće.

Kad smo stigli na izvore, uz svu tu vodu koja onuda protiče, otvorilo se i nebo, tako da je doživljaj obilja vode bio potpun zubo. No nas to, naravno, nije spriječilo da sve obiđemo smokin.



Stanovništvo cijelog ovog kraja iznimno je ljubazno i otvoreno i uvijek će rado popričati sa novim licima u gradu.



Uza svu ovu idilu, bitna je i ova stijena u pozadini cerek. Naime, naknadno smo saznali da ista predstavlja penjalište, i to novo i dobro cerekcerekcerek



Za sve koje zanima, ovdje se nalazi vodič za smjerove u ovoj regiji.

Naravno, ovo nije sve nutnutnut. Idemo mi dalje u inspekciju. U prvom postu spomenula sam još jedan planinarski dom u dolini Grbaja. Inspekcija je bila jedini logični ishod mouthwash.

Dakle, od našeg doma, samo se vozi cesticom dalje tj dublje u dolinu. Nakon par km stvarno dolazimo i do drugog doma koji je u vlasništvu PD-a Karanfili iz Gusinja




Ispred doma su sagrađene mini kućice za spavanje. Više o ovom domu saznat ćete na Vincijevom blogu koji je tamo boravio.



Toliko o znamenitostima. Vraćamo se opet u divljinu cerek.

Next: Uspon na Visitor wave

- 01:30 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.04.2009.

Volušnica i Popadija

Po dobrom starom običaju, na turu se kreće tek u poslijepodnevnim satima cool. Prvo pitanje je bilo: u kojem smjeru uopće krenutirolleyesrolleyes?



Nakon još jedne sitnije potrage (markacija nema) krećemo u šumu iznad doma, prateći šumsku cestu uz rijeku. Srećom, izbor puta je bio dobar smokin



Klasičnih markacija nema na ovom putu, jedino smo primijetili da su stabla uz put zarezana, tako da vjerovatno ti zarezi ovdje imaju ulogu markacija. Pretpostavljam da smo se nakon nekog vremena (na pola puta između doma i katuna Volušnica) ipak priključili nekakvom planinarskom putu jer smo naletili na prave markacije.



Tim putem nastavljamo do katuna Volušnica na kojem se upravo počelo buditi proljeće. cerek.



Ja bih ovo mjesto nazvala ex-katun jer ono što je nekad predstavljalo katune, sad je samo ruševina ili temelj istih. Za one koji ne znaju, katun bi bio pastirski stan kod nas.



Ovdje se opraštamo sa zadnjom markacijom i dalje nam nema druge nego provjeriti kako nam ide orijentacija u prirodi rolleyes.

Najprije odlučujemo da idemo na ovaj vrh pa dalje grebenskim putem koji ide oko cijelog katuna i koji se ovdje vidi u pozadini.



Na prvom osvojenom vrhu preostaje nam još zaključiti gdje se uopće nalazimo zubozubozubo



Pogled unazad, to je bio vrh Volušnica (1879m) naughty Orijentacija uspjela party



Vrh Volušnica je poznat kao jedan od najboljih vidikovaca na Očnjak i Karanfile.



Gledani s visine, stvarno djeluju impozantno zujo

Dalje radimo cijeli ovaj grebenski đir. Najviši vrh, Popadiju sam uspješno odrezala sa slike smijeh



Inače, na ovom grebenu je granica Crne gore i Albanije. Granični kamen je još uvijek iz jednog drugog doba cool



silazak s Popadije (2057m)


Na padinama je još bilo ostataka snijega, no unatoč tome, spuštanje na katun uspješno odrađujemo. Usput se divimo koliko je ovaj kraj bogat vodom jer svud oko nas se čuje žubor voda. Baš me zanima kako je tu po ljeti.

Ova tura se preporuča kao uvod u teže ture. Tako je i ovo početak naše prokletijske avanture cerek



Next: Plavski kraj i doline Grbaja i Ropojana wave

- 00:15 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 18.03.2009.

Bjeshkët e Nemuna - mjesto čijem je ponovnom pozivu nemoguće odoljeti

Kao što sam obećala, evo me napokon sa putopisom o jednom very special mjestu. cerekcerekcerek

2007. godine proveli smo godišnji odmor u Crnoj Gori i tada smo se prvi put susreli sa Prokletijama.

Tko god da dođe ovdje preporučam da bude oprezan. I najmanji pogled na njih može izazvati ovisnost. cerek Da bi stvar bila još bolja, koliko god da ih gledam nikako da ih se zasitim. Zato već i na početku ovog posta mogu tvrditi sa sigurnošću da ovo nije bio naš posljednji posjet.

Prije nego što počnem s opisima, moram iznijeti samo nekoliko tehničkih detalja o cijeloj priči.
Naš put je počeo u Rijeci, i iako smo krenuli u ranim jutarnjim satima, u Gusinje smo stigli tek iza ponoći, nakon točno 1000km guslanja. nut

Vožnja je protekla relativno bezbolno na našim cestama do Dubrovnika. Ovdje se skreće put BiH i dalje prema Crnoj Gori. Ne mogu reći baš da su ceste loše, jer nisu, samo da su zahtjevne i nije moguća brza vožnja njima. Gdje god da se uputite, ne gine vam tisuću metara visinske razlike. zujo

Moja preporuka je držati se glavnih prometnih pravaca, jer ono što na karti izgleda kao kratica, to u prirodi sigurno nije zubo. Tako se nama dogodilo da smo vidjeli super priliku da si kratimo cestu od Kolašina do Andrijevice pa se na kraju ispostavilo da je cestu odnijela naplavljena rijeka smijeh.



Kad se napokon stigne do Gusinja, veselici nije kraj. Najprije je potrebno pronaći policijsku stanicu, gdje se čuva ključ od planinarskog doma koji nam je trebao predstavljati krov nad glavom sljedećih nekoliko dana.
Srećom, još je bilo lokalnog stanovništva po cesti pa su nam ljubazno pokazali put do policije.

Ostala nam je još sitničica zvana pronađi dom zubo. Po opisima iz vodiča, dom se nalazi u dolini Grbaja, 15ak minuta vožnje od Gusinja, blizu nekakvog policijskog učilišta. Imali smo čak i gps koordinate, ali na terenu su se pokazale kao ne baš pouzdan podatak smijeh.

Autom se može stići skroz u Grbaju, što je super, jer ne znam kako bi doteglili do doma svu onu silnu prtljagu koju smo vukli sa sobom. Ono što nas je još dodatno zbunilo je da smo kod učilišta našli na putokaz za 2 doma, a ne jedan kao što smo mi očekivali nut. Nakon "samo" pola sata traženja po mrklom mraku i u gluho doba noći uspjevamo naći dom koji se nalazi na 5 minuta hoda iznad policijske zgrade.

Ujutro nas je dočekao ovaj prekrasan prizor:


Očnjak i Karanfili

Naprosto je nemoguće ne gledati u ove ljepotecerek Evo i mene kako uživam u doručku, uz ovu nevjerovatnu kulisu iza sebe.



Planinarska kuća Branko Kotljajić je u vlasništvu PD "Radnički" otkad je sagrađen davne 1964. godine. Geografske koordinate su N42° 31' 30,8" i E19° 47' 27,3" i nalazi se na 1175 mnv.

Objekat raspolaže sa 20 ležaja u zajedničkoj spavaonici na katu, a na potkrovlju se, u slučaju potrebe, može smestiti još 6 planinara. U prizemlju se nalazi blagovaonica (u koju se za slučaj nužde može smjestiti još 4 planinara) i kuhinja sa tekućom vodom i posuđem.

Livada ispod doma pogodna je za postavljanje šatora u slučaju boravka većeg broja planinara.

U blagovaonici se nalazi i peć na drva koji se koristi za grijanje i pripremu hrane. Ispod stepeništa su spremljena drva za ogrjev, čiju je utrošenu količinu potrebno nadoknaditi prije napuštanja doma (drva se nalaze u šumi blizu doma).

U domu u večernjim satima vlada romantika jer nema električne struje, tako da se kao izvor svetlosti koriste svijeće, baterijske i plinske lampe. U spavaonici je strogo zabranjena upotreba svijeća, zbog opasnosti od požara.

Najbliža prodavaonica nalazi se u Gusinju, tako da je za boravak u domu neophodno dopremiti sve potrebne namirnice. Jedino je moguće u ljetnjim mjesecima na obližnjim katunima opskrbiti se mlijekom i sirom.

Dom je ujedno i polazišna točka za sve planinske vrhove iznad Grbaje.




Ono što nas je ugodno iznenadilo je da je cijela dolina puna novih putokaza, sa brojem staze na karti i satnicom do željenog vrha.



Kasnije smo saznali da karta još nije tiskana, ali je u pripremi. Zahvaljujući ljubaznosti članova plavskog PD Prokletije, postali smo ponosni vlasnici takve karte, čak i prije nego što je tiskana.

Kao što bi priličilo prvom danu našeg boravka ovdje, najprije smo se uputili u obilazak mjesta.


Gusinjani su vrlo dragi i otvoreni ljudi, stoga neka vas ne čudi ako zastanu da popričaju s vama ili vas pozovu u svoj dom. Nama je obavezna bila kava u gradskoj kavani, koju smo ujedno i koristili za nadopunu baterija i mobitela. U Grbaji nema signala za mobitel, pa su se ovdje obavljali i svi telefonski razgovori.





Za današnji dan, hodački planovi i nisu bili previše ambiciozni. Namjera je bila odraditi kružnu turu na katun Volušnica i osvojiti vrh Volušnice i Popadiju. Detaljno izvješće u slijedećem postu wave

- 00:00 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 11.03.2009.

This blog is not dead :)

Evo me nazad, nakon poduže zimske pauze. Moram priznati da je povratak ubrzalo gomilanje foto materijala na hard disku, kojeg arhiviram tek nakon objave na blog.
S obzirom na alarmantnu popunjenost svog diskovlja, bilo je krajnje vrijeme da se primim tipkovnice rolleyes

No dobro, pravimo se da pauze nije bilo i nastavimo po starom s putopisima smijeh.

Što sam ono obećala zadnji put? Crni vrh, ne? lud

OK, here we go naughty

Postoje vrhovi do čijeg podnožja obično treba propješačiti nemali broj kilometara po makadamskoj šumskoj cesti. Nerijetko je ta cesta malo u prelošem stanju da biste na njoj uništavali podvozje svog limenog ljubimca, pa ne preostaje drugo nego pješačiti i pješačiti nut da bismo došli do našeg odredišta.

Nemam ništa protiv hodanja po uzbrdici, kozjim putevima ili stijenama bilo koje vrste, dapače, uživam u tome, ali makadam mi je stvarno na dnu liste.

Za takve izlete idealan se suputnik, uz goru polovicu cerek, pokazao bicikl. Takav je bio i naš izlet na Crni vrh.

Već sam nekoliko puta dobila preporuku da je odličan vidikovac i da neću biti razočarana zanimljivim usponom preko stijena i nije bilo druge nego ugrabiti prvu priliku i uvjeriti se u sve to.




Karta nije bozgnakako pregledna u ovoj rezoluciji, no tako je to kad napravite poveći đir smokin.

Naš put počinje na 3.km ceste za platak, gdje se kod borove šume ulijevo odvaja tzv. Kripanjski put.

Kripanjski put je loša šumska cesta koja prolazi podnožjem svih zanimljivih vrhova u području između Platka i Mudne doli te omogućuje lak uspon na njih.


Ovakav opis puta ne može biti ljepši kad je mountain bike u pitanju cerek. Od mjesta gdje smo ostavili auto do Crnog vrha dijeli nas 9km takve ceste.



Ova fotka nastala je negdje na pola puta, ispred lovačke kuće Kripanj. Ovdje se spaja markacija s Platka i do tud se vozimo više-manje po ravnom.

Nakon Kripnja, slijedi nekoliko nezahtjevnih serpentina i uskoro stižemo na otvoreni prostor sa super vidicima. Usput se penjemo i na Kuk (1087m) i uživamo u pogledu na Mudnu dol ispod sebe, te Klek primorski i Crni vrh s druge strane.

uspon na Kuk


uživancija na vrhu


pogled na Klek i Crni vrh


Moj prvobitni (i vrlo ambiciozni) plan predvidio je i uspon na Klek i na Nebesa, ali da bi se sve to obišlo, potrebno je krenuti malo ranije, a ne u posljepodnevnim satima, poput nas zubo.

Na 7.km ceste su skretanja za Nebesa (lijevo) i nedugo nakon za Klek (desno), no iz gore navedenih razloga, ovi vrhovi ostaju za neku drugu priliku.

Uskoro stižemo do zapuštene lugarnice (ili šumarske kuće??) kraj koje je odvojak za Crni vrh.





markacije ne možemo fulat cool


Skrivamo bicikle u grmlje i krećemo uzbrdo. Uspon je stvarno zanimljiv. Potrebna je minimalna doza opreza, ali nije ništa strašno.


Po satnici, potrebno je 1 sat od lugarnice do vrha. Više se ne sjećam koliko je nama točno trebalo, ali tu smo negdje.



Sa vrha se pruža pogled na sve strane cerek
na sjevernoj strani dominiraju Guslica i Snježnik


Fotke su u ovom postu i više nego loše jer sam samo imala kompaktića sa karticom na umoru. Šteta jer mi je baš žao što nemam boljih fotki sa vrha.

Nakon ovog, spuštamo se po bajkove i nastavljamo desno od lugarnice prema domu na Platku. Po dobrom starom običaju, do auta stižemo po mrklom mraku zubo

Svim ljubiteljima biciklističko planinarskih kombinacija, najtoplije preporučam ovo područje thumbup

Next (još ovaj mjesec, obećajem), idemo opet južno južnije, sve do crnogorsko albanske granice. Putopis će opisati tjedan dana našeg lutanja po Prokletijama cerekcerekcerek

wave



- 23:58 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.11.2008.

Homo si na grobničke Alpe: Hahlić i Pakleno

Hahlići pripadaju planinarskom području Rijeke, a kako je to i najviše brdo u samom zaleđu, izleti u taj predio su već tradicionalni. Čak ni stara državna granica koja se tu nalazila između 2 svjetska rata nije mogla prekinuti tu tradiciju.
Za ovaj predio, najvažniji događaj je otvorenje planinarske kuće na Hahlićima još davne 1926. godine. Za vrijeme WW II je uništena, ali je 1968. godine ponovo sagrađena.

Područje Hahlići sastoji se od vrhova koji se nižu jedan do drugog. Vrhovi su: Obruč (1377), Fratar (1358), Pakleno (1340), Osoje (1338), Grleš (1331), Gornik (1318), Sljeme (1263), Suhi vrh (1250), Trstenik (1243), Štulac (1212), Dnić (1190), Vidalj (1184), Ćunina glava (1157), Nebesa (1131) i Hahlić (1097).

karta


Svaki je drugačijeg sastava i izgleda što daje jednu posebnu slikovitost. Osim planina tu se isprepliću livade, šume, kamenjari, kanjon Mudna dol, lokve, a centar te predivne oaze i odmor za svakog planinara je planinarski dom Hahlić.

Na Hahliće vodi nekoliko prilaza. Najatraktivniji je svakako kroz Mudnu dol, ali ovaj put smo se odlučili ići "preko čeke". Inače, na ovom putu ne postoji nikakva čeka još odavno pjeva.

Kao za veliku većinu smjerova, naš put počinje u Potkilavcu.

Uskoro stižemo i do raskrižja puteva.


Od Potkilavca do doma svladava se otprilike 800 metara visinske razlike a put vodi uglavnom po livadama i kamenjaru pa ne preporučam da se upustite u ovaj uspon baš po najvećoj vrućini cool.

U prosjeku treba nekakvih 2 sata do doma, ali kako je bilo proljeće, početni dio puta nije mogao proći bez berbe šparoga kojih i ovdje ima u izobilju cerek







Ispred doma je bilo standardno puno ljudi. Mi smo se zadržali dosta kratko jer se meni žurilo prema današnjem cilju Paklenom.

O tom mjestu sam čula sve najljepše i jedva sam čekala da se vlastitim očima uvjerim u njegovu ljepotu cerek



Pakleno je šumovita udolina, nevjerovatno divlja i teško prohodna, okružena vrhovima Obruč, Pakleno, Osoje, Fratar i Suhi vrh. Ovi su vrhovi s vanjske strane većinom blažih oblika, a prema Paklenom su stjenoviti, strmi i razlomljeni, tako da je čitav kraški erozivni sklop nalik izvanredno snažno oblikovanom golemom lijevku.






Posebnu pažnju zaslužuje po tome što se u blizini nalaze sačuvani raznoliki tipovi šuma. Zbog prirodne ljepote, trebalo bi područje zaštititi kao rezervat prirodnog predjela.






Mi smo krenuli prema Napi, golemoj stijeni čiji tornjevi strše visoko između stabala. Do vrha vode 2 puta, teži i lakši.



Iako smo se mi odlučili na teži, svakako preporučam lakši koji je markiran a i nema šanse od odrona kamenja kao na težem. lud



pogled s Nape


fotelje


silazak smo odradili lakšom varijantom


Bilo mi je žao što nismo (po običaju) krenuli ranije jer bi mogli više vremena posvetiti ovom divnom mjestu.

Za povratak u Potkilavac smo opet odabrali drugi put silaska i mislim da sam sad prošla svim putevima koji vode na Hahlić.



No to ne znači da se neću vratiti, dapače cerek

Next: biciklističko-planinarski izlet Kripanj - Crni vrh - Platak wave

- 16:50 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 31.10.2008.

Jedno nepoznato Sljeme

...mali intermezzo prije Hahlića ...


Ovo nije post o Sljemenu na Medvednici smokin. Riječ je o jednom drugom Sljemenu, na kojem sumnjam da su mnogi od vas bili.



Ovdje mi čak ni Google nije pomogao zubo. No dobro, nije ni čudo.
Radi se o jednom lako osvojivom vrhu blizu Platka na 1327m n/v.

put započinje kod Malog doma i markiran je


Ja sam dva puta ove godine išla gore, pa ću staviti fotke i u kasnu zimu i u proljeće.


Uspon traje 30-40 min.


U proljeće, uspon kroz šumu je puno ljepši cerek


vidikovac u ožujku...


...i u lipnju


Pogled s vrha je super, ali samo dok ne prolistaju stabla smokin.




wavewave

- 14:17 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 29.10.2008.

Kanjonom Male Paklenice

Zahvaljujući svom imenu, Mala Paklenica se samo doima lakše osvojivom od velike. U stvari, radi se o malo zahtjevnijoj hodačkoj avanturi cool.



Početak kanjona je u Selinama. Za one koji nisu dugo ovdje bili, i ovdje vas čeka naplata ulaza u NP.

u početku sve izgleda vrlo pitomo pjeva


Kroz klanac M. Paklenice nema uhodane staze, nego se među golemim blokovima odvaljena kamenja treba držati markacije Pakleničkog pl. puta. Stijene ovdje nisu takvih dimenzija kao u V. Paklenici, ali je prodiranje znatno teže zbog neprohodnosti i divljine.





Trajanje puta nemoguće je točno odrediti, jer to ovisi o spretnosti putnika. U prosjeku, put kroz kanjon obično traje oko 3-4 sata.



Ja sam nekoliko puta pomislila da smo došli do kraja puta, no on traje i traje cerekcerekcerek

Negdje na pola puta, barem sam si ja zamislila da je to otprilike polovica, dolazimo do špilje Kapljarke. Nas je taman ulovila nekakva prolazna kiša, pa nam je zaklon dobro došao.




Nakon Kapljarke, kanjon postaje puno pitomiji.


Ovdje ima i vode smokin


Negdje pred kraj, desno se odvaja kanjon Orljače.


Put onuda nije markiran, ali njime je moguće do Vlaškog grada i dalje na Sveto brdo. Odličan provod je zagarantiran thumbup

Ovoga puta, držimo se markiranih staza i nastavljamo ravno.

a što sad rolleyes


Ovo je jedan od zanimljivijih dijelova smokin. Preko ovog bazena rastegnuta je sajla. Jedino nam nije baš bilo najjasnije kako bi je trebalo upotrijebiti jer na toj sajli visi još nekoliko sajlica.

Ne znam da li je autor to zamislio kao ljuljačku preko ovog bazena. Nije da nismo probali, ali ti viseći dijelovi ne mrdaju ni lijevo ni desno kad se opterete zubo

Voda je ovdje bila do iznad koljena, no srećom još se moglo skakutanjem preko kamenja prijeći na drugu stranu.

Izlaskom iz kanjoma stižemo na Lekine njive.


Odatle idemo dalje za napušteno selo Jurline s namjerom da se spustimo u Veliku Paklenicu.


Izlaskom iz Jurlina, gledamo na V.Paklenicu duboko ispod nas.


Za razliku od M.Paklenice, gdje smo sreli ukupno 3 osobe, u Velikoj vlada standardna gužva ispod smjerova. No, nakon ovakve ture, teško da bi se našlo snage za penjanje. nut



Next: Hahlić i Pakleno mah

- 09:26 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.10.2008.

Help!

Blog dizajn mi je lagano kapitulirao zubo Svi boxevi su se preselili na dno teksta a ne pomaže ni promjena dizajna ni kopiranje html koda sa drugog blogarolleyes. Ukoliko ima neka dobra duša da mi pomogne savjetom bit ću mu jako zahvalna. Thanx!

- 10:29 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se