nedjelja, 26.04.2009.

Kukurikuuuuuuu!

Kad sam ja išla na firmu, moja kuma je bila daleko najniža pa smo se zahvaljujući tome čas posla našle prve pred svećenikom kad je došlo do "primi Duha svetoga". Tek kad smo se mi vratile ostali su se uspjeli pohvatati i krenuti u koloni gore.
Jučer, osam godina poslije, imala sam najniže kumče. Ljepota moja mala nije me upozorila da ćemo zahvaljujući tome predvoditi kolonu prema crkvi od sedamdesetak firmanika i njihovih kumova. Kad sam to shvatila, zamalo sam udavila malo kumče koje još ni Duha svetoga nije primilo, što me nije na to upozorila ako već nije mogla narast koji centimetar u međuvremenu zujo Osjećaj da hrpetina ljudi bulji u mene i sa svih strana me napada s fotićima i kamerama nije mi uopće bio ugodan. Šta ću, nisam rođena da budem zvijezda... zahvaljujući tome, na slikama izgleda ko da oću oteti svoje kumče i pobjeći glavom bez obzira lud Mama je rekla da sam pravi marš odradila.

Image Hosted by ImageShack.us


Curke firmanice izgledaju redom ko da im je dve-tri godine više i nose štikletine u kojima ja danas ne bi mogla duže u pet minuta a kamoli kad sam imala 14-15 godina. Al zgodničke su male nema šta, sve su bile tip-top naughty
Obzirom se svećenstvo bojalo kiše, mi svi zajedno koji smo trebali i koji nismo trebali potiskali smo se u malu crkvicu. Trebalo je jedno 15min da me oblije znoj i da shvatim da je bolje da sjednem na klupicu kraj mene il ću zaleć drito ispred svog kumčeta. Oporavila sam se taman da mogu ustat i držat ruku na desnom ramenu te poslije nisam više imala nikakvih zdravstvenih poteškoća. OK, osim štikla jer više nisam sjedila ali sigurna sam da je mnogima bilo teže neg meni.

Preživjele mi to tako i dojahali do Zlatnog kokota, restorana u Sesvetama. Kad se tražio restoran, puno nam je značilo što će biti živa muzika jer to znači bolje raspoloženje i dužu zabavu uz čagicu. Budući su stol postavljali u zadnji čas, zaboravili su na pepeljare. Ali, to nisu skužili kad ih je prvi čovjek tražio pepeljaru nego je nas pet svako posebno morao tražiti, a manjak pepeljara kolko sam mogla primjetiti nastavio se tokom večeri.
Hrana dobiva neku prolaznu ocjenu - petica za dimljeni sir u predjelu al zato pohano - "đonasto".
I sve bi se to dalo pregrmiti... da nama nije u osam zagrmilo Thomsonovo "Lijepa li si" u izvedbi jednog od gostiju. Svi smo se zatresli zajedno sa zvučnicima. Poslije te nezaboravne izvedbe do nas je došao naš One Man Band za tu večer, za kojeg sam naknadno saznala da je gazda. Rekao je da većina gostiju traži narodno (s nama je bilo u sali više firmi, fešta šta ja znam). Njegova opčinjenost Halidom Bešlićem očitovala se u obliku Prvog poljupca jedno pet puta u večeri, Čardaka jedno dva, Miljacke, Požuri i možda još nečeg za što ne znam da je Halidovo. Kad je pjevao Olivera ili Ja se konja bojim, motao je riječi, stihove na sve strane (pa printaj tekst čovječe..). Matrica je bila snimljena a on ju je kvario pokušavajući svirati sintić što je zvučalo katastrofa. Bolje da ništa nije dirao. Još bolje bi ispalo kad bi stvar završila pa bi on nešto sprčkao pa bi se nekako ubacio usred matrice koju je upravo otpjevao pa bi imali neplanirani bis. Negdje poslije jedanaest firmanica moja i njeno društvo zaposjelo je mikrofon pa su oni uživali. Nama je bilo OK jer smo bili dobre volje a i ne bi maloj time pokvarili dan. Ali nevjerojatno mi je da jedan pristojan restoran dere po takvim (i još falš) zvukovima jer to inače nije za svačije uši a u takvoj verziji nije za ničije. Pogotovo ljudi u godinama, pokupili su se doma ili su se držali za uši. Jel muzika danas tako skupa da ju se ne isplati iznajmit?

- 21:05 - Komentari (21) - Isprintaj - #

utorak, 21.04.2009.

JVDPONAPN

Image Hosted by ImageShack.us


Ja. Ko i vrijeme, čas super, čas banana.
Vrijeme. Imam ga uglavnom, i koristim vrlo nekvalitetno.
Dizajn. Zato što sam htjela nešto drukčije, upadljivo i koje odražava stanje uma. Evo stigla kočija. Vratit će se i konji već.
Pločice. Postavljene i navodno divne, ja nisam vidla. Slijedi postavljanje crno-bijelih u boravku to be.
Otrovna. Carice!
Nokti. Jedna od faza priprema za subotnju ulogu firmane (krizmane) kume. Bit će superkul.
Auto. ...i ja i nakon trideset sati na Vi. Tako da mi slijede dodatni pa ćemo vidjet....
Putovanje. U Rijeku i okolicu. Sa Kenyjom. Zašto da ne?
Najvažnije. Moj brat indijanskog imena Zakleti Neženja ženi se u devetom mjesecu!!! Bit će to vrh svadba.... party nut

- 13:53 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 18.04.2009.

Kul se ne postaje samotako

Inspirirana postom SŽ42.

Dragi veli da će doć do mene navečer. Iz nekog razloga (priča je već pomalo ishlapila) nije mogao doć u neko pristojno vrijeme ali, ako me pamćenje služi, tamo negdje poslije deset rekao je da će sad krenut il tak neš. I njega nema. I nema. I ne javlja se na mob. Zapravo, na čekanju sam. Znači nije mu niš. I ja odem spavat bijesna ko ris.

Ujutro odem na kavu on i dalje ne zove. Zvoni mob. Zove moja Naj da odem s njom i njenom sestrom u toplice. A bio je neradni dan i očekivala sam nekakvo druženje s Njim. Nakon malo razmišljanja rekoh ko ga šiša idem se ja zaintit. Idemo u toplice! Oko pol dva kad smo stizali nazvao me. Odlučila sam se ne javiti. I tako je on zvao još jedno pet puta dok sam se ja kupala, s vremenom navraćala da pogledam jel zvao i samozadovoljno se tapšala kak sam kul.

Image Hosted by ImageShack.us


Nakon jedno četiri sata mi smo izlazili iz toplica a meni je došla poruka: Kaj se ljutiš, zaspo sam obučen s mobom u džepu i četiri i pol sata "razgovarao" s *firma u kojoj radi* dok me nije probudio vibro da mi je bat prazna. Zvuči totalno loše, al znala sam da je istina. Nazvala sam ga i rekla da sam bila u toplicama i da nisam vidla pozive, da mi je mob bio u ormariću. On je rekao da me čekao pred kućom u autu i u birtiji na mom kvartu. Koji lik, ko da nije pet dana u tjednu kod mene pa nije mogao pozvonit i čekat me u mojoj sobi rolleyes. I sad on ide doma jer njemu se ne da čekat da ja sad još dođem. I još sam ja ponudila neku verziju da dođem do njega, jer me lupila grižnja - on nije znao da sam ignorirala pozive al ja sam znala i nekul kakva jesam to me kopkalo. Nismo se uspjeli dogovorit. Prefina večera na koju smo otišle i koja je trebala bit šećer na kraju namakanja, prisjela mi je. Grizlo me i gotovo, ma da su mi Naj, njena sestra i šogor govorili da ne budem luda.

Na kraju se vratio kod mene. I izgrlili smo se i mazili se cijelu večer. Kul akcija je propala. Ali primirje je bio puno bolji osjećaj cerek

Ciao!

- 15:23 - Komentari (16) - Isprintaj - #

petak, 17.04.2009.

Rekla sam da ću doći

Image Hosted by ImageShack.us
Ima dana kada mi stvarno sve ovo fali.
Onaj stari osjećaj da se nekomu mogu izjadat, izbacit sve iz sebe onako bezbrižno.
Ali rijetki su oni koji još nisu imali priliku doživjeti da se ovo mjesto nakon nekog vremena mijenja. Anonimnost nestane. Virtualni likovi postanu stvarni. I sve ostalo što već dolazi s time.

Mjesec i pol kako sam zatvorila blog i jedno dva kako sam napisala zadnji post prohujala su kao vjetar. Stvarno se svašta događalo. A navika se s vremenom izbije.
Al eto, petak navečer je, ja sam sama i gledam telku pa rekoh da navratim i pitam vas malo - kako ste prijatelji? kiss

Ciao!

- 22:26 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

design by Lanna