assilletta

Cijeli život sam prilično okružena autima. Tata se već tridesetak godina bavi poslom vezanim uz automobile. Jedan brat je neko vrijeme držao autosalon, a obojica su jedva čekali osamnaestu da mogu voziti auto. Od njih sam pokupila neke „muške“ stvari, kao na primjer ljubav prema nogometu, al ovu prema autima ne. Čak je i mama vozila dok nije ostala trudna sa mnom pa nekad kad razmišljam pomislim – jel možda u tome caka?

Drugi potencijalni krivac je moj tata. Oduvijek je bio jedan od onih živčanih vozača koje nitko ne voli. Koji daje gas pa naglo koči, koji se gura na početak reda, pretječe kolonu i tako to. Možda mi je nesvjesno to stavilo bubu u glavu jer kao klinka tog nisam bila svjesna, a danas znam poludit kad se vozim s njim. Svako malo smo nekome na dupetu a njemu je sve: Ma nismo ni blizu…

Budući da ne znam kad je ta averzija zapravo nastala, mogući krivac je i jedna nezgoda koju sam imala sa deset godina. Autorica bloga strogo zabranjuje smijanje situaciji kako-ti-je-to-uspjelo i činjenici da pomišlja da bi to mogao bit razlog što baš i ne vidi sebe za volanom. U lunaparku sam, dakle, razbila dva zuba na onim fakin električnim autićima. Obzirom da je to za mene stvarno bilo jedno poprilično traumatično iskustvo možda sam ga reflektirala i na one malo veće autiće.

I dugo sam ja odbijala opće pomisao o vozačkom ispitu. Dok mi ZET nije počeo sve više ispijat živce (živčane stanice se ne obnavljaju, znate, i zašto bi ih ja na jedan ZET trošila kad ih može trošit MOJ VLASTITI limeni ljubimac). I dok nisam sama počela uviđat (uz razne ljudske priče, naravno) sve prednosti vlastitog prijevoznog sredstva. Osim toga, dragi živi u Pripizdini, ako se udam za njega i ako ću morat ovisit o njemu, nebu dobro.

Tako ja pred nešto manje od godinu dana donijela odluku (čak i stavila u novogodišnje ak se neko sjeća). Jesen je vrijeme za nove početke. I došla ta jesen, prolazi dan po dan, imam ja to na pameti, budem…

Idem prekjučer s faxa. Pet minuta zakasnim na bus u 17.30. Za pet minuta, spušta se moj bus koji odlazi u garažu. Ovaj koji treba krenut u 17.50 dolazi u 17.49. I stoji na okretištu!
Nakon pet minuta napokon dolazi – pokvaren je. A na stanici već milijun ljudi. I onda dođe onaj idući i još ne otvori zadnja vrata da se tih milijun i dvjesto rasporedi kako treba. Tako im malo treba da me dovedu do ludila.

Šta sam ono htjela reći… Vozački! As Soon As Possible!
A vi - pazite preko ceste