assilletta

Nakon još jednog extra ručka koji je uključivao pržene jadranske lignje i crni rižot (za dragog mesina na naglo) krenuli smo u razgled starog dijela grada Raba. Prošli smo kroz davni južni ulaz u grad, tamo di su počinjale zidine. Hodajući po Gornjoj ulici (stari grad sačinjavaju tri ulice: Gornja, Srednja i Donja) razgledavali smo četiri zvonika po kojima je Rab poznat.

Najupečatljiviji mi je bio onaj sv. Ivana Evanđeliste. On je bio poprište one tragedije kad su dvije četrnaestogodišnjakinje skočile u smrt. To sam skroz smetnula s uma da se uopće dogodilo na Rabu i moram priznat da mi je bilo prilično potresno stajat na mjestu gdje su prije nepunih godinu dana našli njihova beživotna tijela.

Crkva i zvonik Sv. Ivana



Stari grad svijet je za sebe. Bio je užitak prošetati njime bez prisutnosti bezbrojnih turista a ipak okupan suncem i lijepim vremenom. Do Gornje ulice vode tek uske kalete, koje usto imaju i stepenice. Iznimka je Liša uličica (lisci=gladak na talijanskom), koju su izgladili da bi se moglo do gore nekakvim tačkama ili tako nečim. Ali uglavnom, mir starog grada ne remete nikakvi motori.

S lijeve strane Gornje ulice svako malo pružao nam se divan pogled na pučinu i šetnicu. Iznad šetnice završavala su ta stara dvorišta, crkve, čije stare fasade, grilje (rolete), kamen isto stvaraju mediteransku sliku za sebe. Bili su kasni popodnevni sati pa smo imali priliku i pratiti kako sunce pada u more iza Raba.




Slijedio je obilazak već spomenute udruge samostreličara. Bilo je interesantno vidjet te njihove „spravice“, uspomene koje su donijeli iz drugih gradova, slike sa natjecanja…. Ako sam dobro zapamtila, oni natjecanje u Rabu imaju četiri puta u godini. A najvažniji dani za njih su tri dana u sedmom mjesecu kada pada Rapska fjera. Naime zadnju večer održavaju se tradicionalne viteške igre na Trgu sv. Kristofora, gdje samostreličare dočekuju mnogobrojni posjetitelji, očekujući nadmetanje u strijeljanju samostrelom. Bilo bi lijepo iskoristiti neku priliku i vratiti se na Rab prisustvovati Rapskoj fjeri.

Prošli smo kroz divni gradski park, pun borova starih i po nekoliko stotina godina. Prošavši kroz njega (dišući punim plućima, što zbog divnog mirisa, što zbog laganog uspona ) izašli smo na šetnicu sa te druge, morske strane. Čista milina. Popili smo piće u kafiću na šetnici, pod samim borovima, dva metra od mora, ispraćajući zadnje trake sunca na počinak




Kako smo sve obavili u jednom danu, iskoristivši ga maksimalno, idući dan bio je prepušten individualnim zamislima. Počeo je kao i prošli, uplatili smo listić koji nije bio dobitni, popili kavu i odlučili se vratiti na šetnicu. Uživajući u kratkim rukavima, prepustili smo se zajebanciji, naslikavanju i sunčanju.






S mamom i tatom otišli smo na još jedan ručak, koji je nažalost bio (bar za mene) najlošiji od četiri koja smo pojeli. Tata je jeo lignje koje su bile OK, dragi meso kojeg se najeo. Mama i ja odlučile smo podijeliti porciju dagnji na buzaru, koje su bile upropaštene umakom od paradajza – dagnje su skroz izgubile svoj čar i prvi put nisam počistila tacnu i polizala prste Svaka je naručila špagete, ona sa plodovima mora, koje su bile donekle OK, a ja bolonjez koji je bio skroz čudno začinjen i nije baš pasao. Bolje da se nisam prebacivala na „kontinentalnu“ hranu.

Popodne smo odmorili i prošetali još jednom ali prema drugoj strani, uvalama Padova II i III (naš hotel je bio u Padovi I). Navečer sam napokon dobila dragog na neki izlazak na cugu. Otišli smo u preporučeni San Antonio, lijepo uređen birc ali bez čovjeka unutra osim konobara. Pa smo ga pitali gdje su mladi. „Probajte otići u Forum, na kraju Donje ulice, ali vam se sve više-manje ovdje svodi na subotu.“ U Forumu smo našli nešto mladih, domaću ekipu koja je eto izašla na cugu da ne bude doma (curke čak i zrihtane) al sve u svemu niš posebno. Meni je srce bilo na mjestu (morala sam se uvjerit da se ništa ne događa ) pa smo se oko ponoći lagano prošetali do hotela.

Tako je došla i subota. Oprostili smo se od mora, mira i lijepog Raba. Posjetili smo još Nehaj u Senju, pojeli odojak na staroj cesti kao u ona stara vremena i zapjevali onu staru: Vraćam se Zagrebe tebi….

Za kraj, zanimljiva konoba u koju se nismo odvažili ući. Tko zna šta ima tamo, u Kini ipak jedu pse




Ciao!