subota, 27.09.2008.

Ispunite mi vikend

Boomp3.com

Ovo definitivno nije bio jedan od najboljih tjedana u mom životu. Provela sam ga uglavnom smišljajući što da učinim da spasim živu glavu, a situacija je svakim danom postajala bezizlaznija, ljudi za obratiti se sve manje kao i nekih šansi za uspjeh.
Znam da ste svi puni vjere u mene al nekako više baš i nemate razloga.
To je sve što ću vam za sada reći. Znam da vas zanima al vrlo brzo ćemo znati konačnu odluku, strpite se zajedno sa mnom. Onda vam možda sve ispričam.

Vraćajući se s faxa jučer valjda prvi put u životu nisam se radovala vikendu. Kamen mi visi oko vrata i sjedi u želudcu. Tri dana bez mogućnosti. Tri dana čekanja idućeg tjedna kad se opet mogu muvat i raspitivat. Tri dana ne mogu ništa poduzeti.
Nina je došla u Zagreb neki dan i trebale smo se naći popodne, al kako se nismo uspjele dogovoriti, zajedno s Kenyjom, odgodile mi to za ponedjeljak. Na kraju, ja u sobi, gledam telku ili nešto jednako bezveze i počnem se dopisivat s Kenyjom (koja se, moram vam prišapnuti, vratila na staru adresu).

16:30h
A: Kenya, jesi ti smislila kakav plan (obzirom da je naš dogovor otkazan)
K: Zakaj?
A: Mislila sam da odemo na pivu. U šest.
K: U šest? To znači da bih trebala trčat da stignem.
A: Javi Gladden i Aibreann, ja ću Juncu i Nini i to je to.
K: Ma nitko neće stić
A: Vidjet ćeš, doći će ih više nego da smo se tri dana dogovarali. A ako ne dođu, družit ćemo se malo same. I baš nas briga zubo

I dogovor je pao. Ja sam čak zašaltala porukicu na našu secret grupu na Fejsu, tek toliko, ali nisam baš očekivala da se netko drugi pojavi – i nije.
Kenya (uhhh počela su me zezat RL imena nut) i ja smo se natračale sat vremena i onda je došao Junac, i brzo nakon njega Nina sa svojim dragim. Kolko sam dobila dojam, onakva je kakva je i na blogu, simpatična, nasmiješena, optimistična prije svega thumbup
Čak nam se i Aibreann, koja je bila na nekoj veselici, pridružila u pola devet. Sa svim solidno za spontano druženje.
I sve smo vas stračali hahaahaha belj

Nadam se da će vrijeme imati milosti pa ću danas vrijeme skratiti na Bundeku, uz Crvenu jabuku i Lukicu. Baš se veselim što ću nadoknaditi onaj koncert za Valentinovo, na kojem gotovo i nisam bila.
Sutra šljakica pa rođendan od naše kume. Želim joj da ju napokon prime za stalno pa da na red dođe bebica party

Ako imate koju ideju da mi prođe svaka slobodna minuta, pucajte!

Da tjedan bude još više bijedan, prošlo je neki dan godinu dana kako sam bez svog Alfeka. Ovo je jedino mjesto na kojem mu mogu dati neki spomen. Da zna… da ga nisam zaboravila i još uvijek srce boli.

Ciao!

- 11:34 - Komentari (22) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.09.2008.

Spamovi

Kao prvo, ne znam postoji li za to koji hrvatski izraz koji bi učinio sretnim našeg Junca. Moj rječnik ne raspolaže nečim takvim pa možda najbolje da potražiš u nekom rječniku koji će ti objasnit ako ti to slučajno radi probleme belj

Image Hosted by ImageShack.us
Znam da ću naći brdo supatnika na ovu temu ali moram se osvrnut. Imam par frendova koji mi pune inbox (Junac: pristiglu poštu). Većina njih šalje viceve i zajebancije i to mi je OK, ja i tako nemam mejl (Junac: e-poštu ili kako već) za puno korisnih stvari. Neki od tih s vremena na vrijeme pošalju razno smeće (možda bi to bio izraz za spam?). Dok neki s tim čak i pretjeruju, pa od pet ulaznih poruka tri ili četiri budu razne gluposti kao:

Razni lanci sreće – jedan od najgorih primjera! Đuro iz Teksasa nije proslijedio tu poruku deset prijatelja nego samo pet i odmah je dobio otkaz. Ma daj molim te! Kako itko u to više vjeruje

Molitva, slika od Isusa i slično – Nađe se tu lijepih misli ali mislim da to nije nikakav način za prakticiranje niti promoviranje svoje vjere. Osim toga, pošalješ gotovo svima u adresaru (Junac: kontakti) i zapravo ni ne razmišljaš ko uopće vjeruje od tih ljudi u Isusa. Definitivno mi nije primjereno. Tim više što ti isti ljudi minutu prije pošalju ove praznovjerne lance sreće.

Dalaj lamin test – to je počelo kružit onak dok sam ja bila u osnovnoj školi ako ne i prije. Postoje dva objašnjenja: il su ljudi mutavi, pa uspiju zaboravit i ne prepoznaju da su taj test već riješili ILI se nadaju nekom novom rezultatu ILI im je stvarno u životu predosadno

Slajdovi o prijateljstvu – divno, krasno, prekrasno! Naše prijateljstvo živi zauvijek, kako se mi volimo, nitko nije kao ja osim još sto ljudi na listi kojima je poslan isti mejl (Junac: e-pošta)

Pomoć za Rachel i ine – to isto kruži već otprije nove ere i te curice ak su preživjele sad već imaju pet banki i unučad. Al ljudi šalju ponovo i ponovo! (Da se razumijemo, drugo je ovo što potječe tu iz HR, vidi se ko je poslao i tako to)

Ako mi je što od tih bisera promaklo, nije bilo namjerno, slobodno navedite.
Eto. Po stoti put me izbacili iz takta pa sam pa sam podijelila s vama i sad sam ljuta ko i Junac

Nikad nekoga nisam ovoliko izreklamirala. Sva sreća da je stari uzeo laptop na hrvatskom, ne znam di bi inače uopće iskopala sve te hrvatske inačice.

Draga Mala Sanjice, kako sam postala kul mislim da ću malo reducirat stavljanje slika na blog tako da baš ne vičem na sve strane to sam jaaaa :) Znam da ćeš ti shvatiti kiss
Roćkas je prošao veselo, uz puno gemišta, pjesme i meni dragih ljudi

Pozdravljam drage stare blogiće i sve nove ljude koje je naslovnica dovukla na moj blog.
Ciao!

UPDATE 15:57
Zaboravila sam onaj zbog kojeg sam počela i pisati post
Izgladnjela djeca - Strašno! Istina je da te potrese do kosti ali onaj ko nije ovako zahvalan zbog onog što ima, neće to ni postati jer si mu ti poslao mejl (Junac: e-poštu) niti ćemo se svi čarobnim štapićem pretvoriti u bolje ljude rolleyes

- 15:09 - Komentari (26) - Isprintaj - #

petak, 19.09.2008.

GraviGnost

Boomp3.com

Utorak prošli tjedan bio je jedan od onih zanimljivijih dana.

Nakon što sam napisala ispit iz staroslavenskog otišla sam u knjižnicu na prvi kat. Vraćajući se po uvijek prometnim stepenicama noga mi je skliznula iz mojih skliskih kožnih sandalica. Proletila sam jedno tri štenge i sparkirala svoj cijenjeni guz (ne govorim bzvz u jednini, samo jedan je nadrapao) na rub predzadnje. Štenge, jel blabla Gledala sam zvjezdice oko glave iščekujući onaj samilosni Jesi dobro uz loše prekriveni cerek. Kad ono – čudo se dogodilo i netko je odlučio da danas ne doživim tu sramotu. Tek kad sam se uz bolnu grimasu, pridržavajući se za gelender (zakon riječ) uspjela pridići naišli su prvi ljudi. Tek sad nakon tjedan dana ooogromna odvratnoljubičasta prebolesna masničetina poprimila je žutkastu boju i vraća se u boju kože.

Taj dan iznenadila me i moja prisutnost na almost cool popisu. Zapravo, nisam sama ni skužila nego sam vidla kad mi je Mala Sanja ostavila komentar. Moram priznat da sam se nemalo iznenadila. Pomislila sam jednom – dvaput da bi mi post možda mogao bit zanimljiv za naslovnicu, ali ove liste sam uvijek zamišljala kao hard to get. Prije svega, jer bi neke moje blog frendiće ja već davno očekivala tamo. Al evo, neki su i stigli ubrzo nakon mene, pridužile su mi se Mala Sanja i Gladden, pa smo si sad zajedno fensi – olmoust kul smijeh Malo me strah nepoželjnih izletnika iz RL-a, zasad smo tu di jesmo pa ćemo vidjet.

Ipak, najzanimljiviji dio toga dana bilo je jutro. Moj prvi test. Na trudnoću. Kako sam išla u Slovačku napravila sam pauzu od Yasmina (ne zato kaj mislim da ću umrijet i poštedite me tih prodika hvala). Vratila sam se nešto prije nego je menga trebala doć. Zaželjeli se mi jedno drugog i koristili onu staru kontracepciju prekid snošaja. Uglavnom, trebala teta iz Rusije trebala je stići 31.8. al nikako. Paničar sam po prirodi a svakim danom sve mi je manje bilo do zajebancije. I tako ja u petak (5.9.) odlučim – ak ne dođe do ponedjeljka kupuje se test.

Image Hosted by ImageShack.us



Nedjelja je već stvarno bila kriza. Već sam se počela suočavati sa svim što me čeka. Za početak – mama. Ona je u zadnje vrijeme full zabrijala na sentimentalnost, radi nekih drugih sranja unutar obitelji imam osjećaj da traži čak neku zaštitu kod mene. Više ljubavi i dokaza da mene neće izgubiti. I zato situacija Mama mislim da se udajem to jest trudna sam nije baš zvučala privlačno. O starom nisam htjela ni razmišljat, to bi već bio step two. Prošlo mi je kroz glavu što s faxom. Uređenje stana kod njega, koji je i tak gotovo pripremljen, samo ga treba urediti. Kako me njegova mama uči kuhati. Ja s trbuhom. Waaaaaaa! Ma zaboga, nije moguće. I iako zapravo i je bilo malo moguće, umirala sam od straha.

Ali ima još nešto što me mučilo. Jedna od ljudskih osobina koje stvarno ne volim je licemjerje. Razmišljala sam o tome koliko sam puta iskritizirala cure koje su se tako zaletile i ostale trudne. Ja bih sad mogla biti jedna od njih. Tu bi sad dobro došla jedna od onih poslovica al se nikako ne mogu sjetit prave. Možda ona – rugala se sova sjenici.
Shvatila sam daje tu u pitanju više faktora koji te okružuju kad ti se dogodi "mlada" trudnoća. Prvo je frajer – nije isto jeste li se upoznali tu večer ili ste zajedno već neko vrijeme, družite se od srednje škole il šta već. Bitna je i neka dob, ali i psihička zrelost. Obrazovanje i financijska situacija – netko potpuno nesređen imat će velikih problema ako mu odjednom dođe i neplanirana beba. Za ženu je bitno da zna nešto o držanju četiri zida u kući – ona sad postaje domaćica. A na kraju krajeva nije ni svejedno je li ti puknuo kondom ili se zajebavaš svaki mjesec tako da brojiš plodne dane, briješ da tablete imaju efekt još mjesec nakon što ih prestaneš pit i tako dalje.
I mislim da nisam bila u krivu kad sam kritizirala te mlade cure. Nisam ja o njima mislila ništa loše, nego mislim da za sebe možda nisu napravile najbolje, da im to nije trebalo tako ispast da su bile pažljivije. Ali isto tako ne bih mogla reć da je imao krivo neko ko bi meni to rekao. Ali to se događa. I ljudi se s tim nose bez obzira u kakvim se životnim situacijama nalazili. Tako bih i ja. Jer dijete je prije svega dar.

Ali drago mi je da ću ja svoj dar pričekati za koji od idućih rođendana.
Grlim drage blogere kiss
Ciao!

- 13:35 - Komentari (28) - Isprintaj - #

utorak, 16.09.2008.

Dvajsdve

Image Hosted by ImageShack.us



Još prije dvije-tri godine sjećala sam se svakog svog rođendanskog tuluma valjda od desete godine. Što smo radili, tko se s kim posvadio ili (ovi kasniji rođendani) ko se najviše napio. Mislila sam da je nemoguće da to ikad zaboravim. O moguće!

Sjećam se (random)
… da sam oduvijek šizila oko organizacije
… da su uvijek najkul frendice sjedile kraj slavljenice
… kako sam sa sasvim dovoljna dva dečka na roćkasu odjednom morala imati isti broj dečki i cura
… kako sam pobjegla s vlastitog roćkasa jer je školski zavodnik bio na igralištu
… kako sam mrzila što je uvijek bilo zabavno kad je bilo vrijeme za rastanak
… da se nikad nije razriješila misterija je li Darko stvarno popio čistog alkohola koji je stajao kraj telkača
… da sam od desetog do petnaestog rođendana bar jednom na roćkasu plakala. Nekih razloga se još sjećam, nekih ne
… kako sam uništila pol sobe voskom od dušica koje sam posvuda postavljala
… kako sam se osjećala odraslom kad sam se nakon roćkasa doma vratila prvim busom s ekipom
… što se da sam od svoje simpatije na 13. rođendanu dobila plišanog haskija
… da mi je petnaesti rođendan bio najbezveziji jer ga zapravo nisam ni slavila nego smo samo popili cugu u Tkalči. Nakon tjedan dana u srednjoj, stvarno ne znaš ko ga bi pozvao a koga ne
… da nikad nije razriješila misterija je li Ivek na 17. rođendanu stvarno nosio tange ispod bijelih hlača
… kako je za 16. rođendan sve bilo savršeno i da sam se ljubila s nekim tipom koji mi je bio ultrazgodan
… kako sam s Perom pila dalmatino vodku u dvanaestici
… kako sam ponosna bila kad mi je uspio tulum za 18. rođendan

Koji od vas nisu pročitali (ili se žele prijetit) neke moje rođendanske zgode i nezgode možete naći OVDJE

A sad budite kreativni belj
Ciao!

- 00:00 - Komentari (20) - Isprintaj - #

subota, 13.09.2008.

Slučajni junak

Image Hosted by ImageShack.us



Ne znam zašto mi je tako teško u zadnje vrijeme prezentirati na „papiru“ misli koje mi se odvijaju u glavi. Bila sam večeras sa svojim curama s talijanskog na druženju, jer je jedna od njih imala roćkas. Vratila sam se rano, s dragim je otpalo druženje i legla ja u krevet kao neki film je na Novoj pa ću uz njega zaspat.

I počne tako neka već viđena priča o nekom klošaru (D. Hoffman) kojeg život nije volio. Stalno je u nekoj frci sa zakonom, ima sina kojim se baš i ne bavi a klinac je željan njegove pažnje i tako to. Taman mi se prispava i počne se nešto događat – sruši se avion i on spasi ljude. Ne zato kaj je htio biti super junak nego nije mogao dalje s autom zbog aviona koji je baš tu morao pasti. Nakon tog ode, ispriča frajeru koji ga je pokupio (A. Garcia) što mu se dogodilo, drugi dan završi u zatvoru a Garcia pokupi njegove zasluge da bi dobio milijun dolara. Ispadne da je on već jednom spasio svoje suborce u Vijetnamu ali nikada za to nije dobio priznanje.

Garcia uživa status junaka a Hoffman koji je zapravo spasio ljude trune u zatvoru. Inače je niškoristi ali ON je spasio te ljude. A opet… Garciji život vraća ono za što nikad nije bio nagrađen. Za koga navijati? Tko je pravi pozitivac? Živo me zanimao rasplet. Poanta filma koju isfurava Garcia je da smo svi junaci. Svatko od nas nekad učini nešto zbog čega bi nas svijet slavio. I tu je moć medija. Pompa je ono što te dovede na naslovnice, što te digne u zvijezde, donese milijunčić ili što već. I moram priznat da je to stvarno dobro izvedeno. Nema negativca. Obojica su nekad učinili nešto dobro. Svaki je dobio svoju nagradu. Garcia slavu, a Hoffman novu priliku. Lovu su podijelili. I koliko god ne mogu sad bit jako pametna budući da je blizu četiri ujutro, čini mi se jako poučan film. Trebamo pomagati jedni drugima. To se isplati. Svako može iz toga izvući neku svoju nagradu. Prije il kasnije. Na materijalan način ili neki drugi. Sigurno će netko pomisliti da su mi se naočale poružičastile. Ali ja želim u to vjerovati. Sitnice čine svijet boljim, a životi jedan na drugog utječu. I zašto bi uvijek bili đubrad jedni prema drugima? A toliko puta nas ne košta ništa… Znam da je život puno puta nepošten. Al nekada ispadne baš onako kako treba biti. I zašto ne bi jedni drugima bili Slučajni junaci?

Moj stoti post. Imala sam u planu nešto drugo. I nešto drugo prije posta o 11. rujnu. Inspiracija je nešto udarila. Ili samo potreba da filozofiram. Pa su se planovi malo poremetili. Uglavnom. Moj stoti post, narode…

*naklon*
Ciao!

- 03:51 - Komentari (18) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.09.2008.

Sedam godina poslije

Boomp3.com

Image Hosted by ImageShack.us



Assi: Ja još uvijek ne vjerujem da smo stvarno upale u isti razred. I to na talijanski! Jedini talijanski razred kraj pet njemačkih.
Naj: Fakat smo imale sreće. A ekipa se čini OK. Malo je glupo kaj imamo samo sedam dečki.
Assi: J. je sladkički. A si vidla kak se M. odmah počela vrtit oko njega? Ne bi ona bila ona…

….
(lagano stižemo kod mene doma)
….


Roditelji: Cure, odite vidjet kaj se dogodilo! Velika nesreća u Americi!


Tako je to nekako izgledalo na ovaj dan prije sedam godina. Naj i ja smo se bezbrižno vraćale doma nakon drugog dana u srednjoj školi. Pune dojmova o novim ljudima s kojima ćemo provesti iduće četiri godine. Bili smo jutarnji turnus i nismo imale pojma što se dogodilo. Još uvijek se jako dobro sjećam tog našeg ulaska u kuću. Sam prizor je govorio da nešto nije dobro, moji, njeni i Brbelini starci sjede okupljeni pred televizorom. Kao u doba rata kad su se pomno pratile vijesti. Na televiziji su već satima stizale vijesti o tragediji koja je zadesila New York. Snimka rušenja Blizanaca puštala se ponovo i ponovo. Panika na ulicama….

Danas kad razmislim o tome imam dojam da totalno nisam shvaćala veličinu tog događaja. Je li to bilo zato što je Amerika tako daleko, tamo nemam nikog pa mi se to sve činilo kao neki film? Ne znam. Definitivno nisam bila premlada da to shvatim. Ali nisam doživjela da je pod tim materijalima, u tom dimu, skačući kroz prozor i na razne druge načine poginulo 3000 ljudi. Nečije djece, očeva, braće…

Je li se svijet zaista promijenio od onda? Sigurno. Rat u Iraku utjecao je na svijet, na nekog više nekog manje. Ali inače, iz godine u godinu njujorškoj tragediji posvećuje se nekako sve manje pažnje. Ostali su samo filmovi i priče o raznim urotama koje su mogle dovesti do toga. Velika vijest je prošla. Svake godine sve se manje ljudi sjeti da se to na današnji dan uopće dogodilo. Osim onih koji se 11. rujna sjećaju najmilijih koje su izgubili. Oni datum te tragedije nikad neće zaboraviti.

Znam da se život nastavlja i da druge stvari pogađaju svijet. Ali 11. rujna 2001. godine izgubljeno je tri tisuće nevinih života. Ljudi koji obavljali svakodnevne dužnosti i oni koji su umrli da ih spase. Njihove obitelji ne bi smjele biti jedine koje će na njih danas misliti. Svako od nas barem jednu misao, jednu poruku iz srca večeras neka pošalje Njima.
Nije vrijeme da ih se zaboravi!

Ciao!

- 15:18 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 09.09.2008.

Život stati neće

Image Hosted by ImageShack.us



Ou maj Gad.
Life for rent me totalno drži. Prije dva mjeseca sam vam tu stvar stavila u post, ali nekako mi se stalno vrti po glavi. Nije da ja stvarno ništa nemam i da mi je život tolka negativa a opet nekako se nalazim u toj stvari. Baš mi paše. Zažmirim, i poželim biti djevojka na ovoj slici, odjahati u suton negdje bez brige, pameti, problema i cijelog svijeta.

Lanjski rujan bio je mjesec u kojem sam napisala najviše (17) postova. Sad ono nije da nemam kaj za napisat al nekako mi se ne da. Iako imam dosta stvari koje mi se događaju i koje bi trebala istrest negdje uvijek nekako završi „ma dok ja to napišem“ ili se pokušam centrirat na jednu temu pa mi se sve to razvodni i tako….

Kako to već ide, nostalgija za SASom ne steže više tolko srce, što ne znači da mi više ne fali i da se ne bih i sad odmah vratila. Najbolji lijek bili su moji slovakisti, kava u Bircu i naše stare priče i zajebancije. Stvarno volim naše društvo. I stvarno su mi nedostajali cerek
Kad sam odlazila sa SASa bilo je to bez suza. Nekako me to drži u zadnje vrijeme. Što me pomalo i brine jer sam uvijek bila dežurna dolina suza kad god bi postojao i najmanji razlog. A odlazak sa SASa je definitivno bio velik. A ja – ni kapi eek
Suze mi je zato izmamio moj novi prijatelj iz Beograda, Dušan, svojim odgovorom nakon što sam ga pitala zašto se ne javlja.

jao ivo, sa koliko razlicitih kompova sam isao na net u proteklih 10 dana ne znam ni sam. a mejl sam uglavnom proveravao telefonom. obisao sam celu rodbinu, sve ortake i tek sto sam se vratio na svoj komp. barbi nam je poslala mejl one noci kad smo otisli. znaci srce mi se paralo dok sam ga citao. ked som ho cital, vlasy si trhal.. prekopirao sam ga u notepad fajl i drzim ga na desktopu. a sta da vam posaljem? neke pateticne redove u kojima kukam koliko mi sve nedostaje, svi vi i ceo taj sas, kako ne mogu da se naviknem na zivot bez njega, kako mi je cudno kad cujem srpski da se prica na ulici, koliko cesto u prodavnici zaustim na slovackom pa zastanem. juce sam "pomagao" drugarici da spremi ispit iz slovackog za septembar, koliko su me preplavila secanja na sve vas i zezanje ne verujem da sam joj bio od velike pomoci. sve vreme sam zamisljen i razmisljam kako da se vratim ili bilo gde da se maknem odavde. skromni jedan ispit sam prijavio za septembarski rok, knjigu jos nisam ni otvorio, necu ni izaci. poljska knjizevnost-kako to sad da ucim. nekako blaza verzija komunikacije mi je da s vremena na vreme prokomentarisem neku sliku jer me podseca na lepa vremena. cela ta moja avantura u slovackoj je predugo trajala da bi se tako lako privikao natrag. tako da zaista ne znam sta da vam posaljem. lakse mi je kad nekom odgovaram na mejl, imam neku orijentaciju. ovako, sedim i gledam u prazno polje jer nista valjano ne izlazi na ekranu. backspace mi se vec izlizao. valjda ti ovo dokazuje da nisam zaboravio na vas jer da imam bilo kakvu lovu u dzepu, odmah bih zapalio u zagreb da nastavimo gde smo stali. ali tako je kako je. ovde prekidam jer ne znam dokle bi ovo jos moglo da ide u nedogled. puno vas sve pozdravljam i ne brinite, uvek mislim na vas.


Ne moram ni reć da je to jedna od najljepših poruka koje sam ikad primila kiss
Njegovom skorom posjetu baš se i ne mogu nadat, mogu nečijem drugom al neću previše pričat o tome. Ako se dogodi, bit ćete obavješteni.

Sa Lucom, mojim talijanskim „profesorom“, vodila sam nešto drukčiji razgovor:

L: meno male allora che m sono fermato quella sera
I: beh...
L: beh cosa
I: forse diresti che anche questo era un errore
L: non so...pero m sarebbe piaciuto
I: sei troppo...
I: hm

L: troppo?
I: incostante?
L: in che senso?
I: con tue avanture amorose
L: bhe sai ho un po piu di anni di te...
e tante inculate alle spalle
e spesso capita che anche per un solo bacio si rovini un amicizia
e mi sarebbe dispiaciuto con te...


Dakle, spika je bila ta da je on htio nešto jedne večeri, ali nije htio izgubit prijateljstvo. Pa ga je zanimalo dal bi imao šanse da je probao. Ja sam napisala da sam previše vjerna al da prijateljstvo sigruno ne bi izgubio.
Debilno od njega je ispalo što je, kad sam ga pitala za frendicu iz Bg s kojom se bario, rekao da je to bila pogreška i da je to odmah shvatio, da nije vrijedila truda. Glupe, glupe muške izjave bang
Ali mora se priznat da je Ego bio sretan. Rijetko cura koja je u vezi tri i pol godine ima priliku da joj frajer otvoreno prizna da mu se sviđa nut

Reći ću vam još samo da je staroslavenski prošao loše. Riješena je jedino povijest, najlakši od tri dijela i sad čekam… dekanski rok ili da izmolim nešto drugo.
Moram priznat da se i ne osjećam baš najbolje. Niti sam zaslužila da se osjećam bolje. Grižnja je gadna stvar. Ja to uvijek dobro osjetim, a nikad ne naučim nono

Do nadam se skorog posta,
Voli vas Assi
Ciao!

- 17:22 - Komentari (15) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

design by Lanna