assilletta

Nakon još jednog ne baš oduševljavajućeg obroka, zavukli smo se u naš izviđački dom. Mi s godine (nas osam) skupili smo se u jednu sobu, blagoslivljajući činjenicu da sam ponijela CD player. Vaša Assi pod utjecajem umora, koje pive i par čašica jegera izgubila je bitku sa snom. Tu sliku ipak neću podijeliti s vama, jedino ću reć da nije bilo te galame koja me mogla probuditi. Haha, moje spavanje svake godine na novi način ostavi kolege bez riječi

Novi dan (broj četiri) je opet bio ispunjen. Posjetili smo Stary zamok, koji se nalazio nedaleko od našeg doma. Nakon njega, išli smo u rudnik gdje smo dobili kacige, lampe i kabanice. To je izazvalo opću euforiju i navalu naslikavanja iako u dubokom, hladnom i vlažnom rudniku i nije bilo tako ugodno.




Neki su nakon toga otišli u veranje, na vrh Sitno (ironije li) dok smo se mi nešto pametniji držali nizine i prošetali uz umjetna jezera. Na povratku je jednoj curi pozlilo, od napora, zavoja i svega, posvadili smo se s lektorima i svi su totalno popizdili. Umorni i razdraženi, nervozni i nabrijani tu smo večer popili pivicu, malo pročavrljali i oko jedan već zavukli u krevete.

Peti dan slijedio je dvorac sveti Anton. Zanimljiv je po mnogo čemu, meni najviše po tome što ima 4 krila kao godišnjih doba, 12 kamina (mjeseci), 52 sobe (tjedni) i 365 prozora (dani u godini). Jedan od vladara je bio neki okinuti lovac tako da ima cijelo jedno krilo sa prepariranim životinjama. Uključujući pse. Al tog ću vas poštedit.




Bansku Bystricu pamtiti ću po tri stvari. Prva je najdosadniji čiča ikad, koji je ne samo nas već čak i naše lektore zapilao nepotrebnom povijesti, zahvaljujući kojoj vam ne znam reć čak ni ono bitno vezano uz stvari koje smo vidjeli. Druga stvar da je uz to tamo bilo najhladnije, što nas je još više izluđivalo dok smo po 40 min stajali na jednom mjestu. Treća stvar je bio prvi pravi ručak! Skroz smo pogodile restoran i pošteno se najele. Predstavit ću vam tipično slovačko jelo, bryndzove halušky. Halušky se rade od krumpira a bryndza je ovčji sir.



Tako je došla i zadnja večer. Nije nam se pružalo pregršt opcija, pa smo obnovili zalihe i skupili se u tzv. salonu. Večer je prošla uz Cro trash, cugicu, čagicu i na kraju čavrljanje do nekih četiri. Ako ništa malo smo se bolje upoznali s mladim nasljednicima. May the force be with them!







Pred nama je bio zadnji dan turneje. Oko pola 9 koferi su bili u autobusima i zagrebački studenti su krenuli u Bojnice. Budući da smo u dvorcu bili lani ove godine napravili smo đir po zološkom. Neki nešto duži, dok smo frendica i ja prilično brzo odustale i sjele na kavu ispod dvorca.




Otišli smo u Trenčin, gdje smo ručali pa trebali ići na razgledavanje još jedne utvrde, ali smo očito predugo ručali i zakasnili. Preostalo nam je malo švrljanja pa polazak prema mjestu gdje je sve počelo – Bratislavi.
Iskipali su nas ispred onog shopping centra i imali smo pet sati slobodno. Rijetki su se čak zaputili do centra. Iako bi inače bili oduševljeni tolikim slobodnim vremenom, već nam je bio pun kufer. Većina je potrošila sve novce, nikom se više nije dalo hodati – pa makar i po dućanima. Tako da smo ubrzo zasjeli na kavu, pobrojali novce za večeru u Mekaču i otišli u Terno potrošiti ostatak kruna na obećane pive, borovičke, sireve, čokolade i slično. S punim vrećicama preostalo nam je da zasjednemo i čekamo povratak za Zagreb



Tako sam se pozdravila s dragom Bratislavom do kolovoza. Poruka je samo jedna



Ciao!