subota, 23.02.2008.

Upoznajte Smrt

Dan vam počne kao i svaki drugi. Rutinski obavljate obaveze. Odjednom, do vas dolazi čovjek koji se predstavlja kao Smrt i kaže vam da imate još pet dana života.

Znam tema je malo morbidna. Svi moji čitatelji su mladi i još daleko od toga. Osim toga – totalno nadnaravno. Ali mislim da se možete zamisliti o tome. Inspiracija je naravno došla iz filma prikazanog neku večer, Meet Joe Black.

Image Hosted by ImageShack.us



U filmu Bill Parrish, glavni lik po kojeg je došla Smrt, nastavlja svoj život uglavnom jednakom rutinom, jedino što učestali su obiteljske večere sa kćerima. Što bi vi? Bi li i vi ostavili svoj život kako je? Ili bi možda, svjesni da je sve gotovo, zalegli na kauč, gledali telku i čekali da sve prođe?
Svi sanjamo neku zemlju koju bi htjeli posjetiti, možda bi spakirali kofere i otišli tamo uživati? A sigurna sam da ima onih koji bi izabrali da te dane provedu s ljudima koji su im u životu najbitniji. Kakve vi ideje imate? Što bi vi napravili?

Ja bih se vjerojatno jako trudila oko ovog posljednjeg jer moji voljeni su ipak ono što mi je najbitnije. Osim toga palo mi je na pamet da bi te zadnje dane htjela gledati istinsku sreću. Pomoći ljudima čiji će osmjeh prenijeti na tebe pozitivu. Praviti društvo starijoj osobi koja nema nikoga, pružiti smještaj i ručak beskućniku, saslušati ženu koja je pod stresom i kupiti djetetu bez roditelja igračku koju već dugo želi. Zar to ne bi bio predivan osjećaj? Zapravo, ne samo u slučaju Smrti, nego uopće.

Ali dosta o tome… Sad ćemo malo o meni smijeh

Sve vas je jako zanimalo kako je prošao koncert. Lijepo je vidjeti kolko vas voli Jabuku thumbup Nažalost, nemam baš neku predivnu priču. Dragi nije bio upoznat kada počinju koncerti u Bestu i počeo je zijevati već kada smo došli, oko pol 11. Koncert je počeo oko ponoć i 20, moj junak je izdržao do kojih jedan i onda zacvilio: Ja više ne mogu. Već sam mu rekla da će se morati odužiti idući put, ali i ovo kratko je bilo slatko, počeli su sa jednom od mojih najdražih Sa tvojih usana. Evo vam i jedna fotkica:

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Dobila sam od dragog najljepšu ružu na svijetu:

Image Hosted by ImageShack.us


I za kraj, ono najvažnije. Vaša štrepsa riješila je šest ispita, i to sam prosjekom 4,0 to jest – po dvije trojke, četvorke i petice. Loša vijest u svemu tome je da jedini ispit koji mi je ostao kobni je staroslavenski rolleyes ali o tome mogu razmišljat sljedećih šest mjeseci, kada me opet za njega čekaju rokovi.

Znači, Assilletta se vraća nešto aktivnija, a nadam se da ćete se povest za mojim primjerom čini mi se da ste se nešto uljenili belj

E, jel netko ima informaciju što se dogodilo s Brinetinim dnevnicima eek

Ciao!

- 12:16 - Komentari (21) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.02.2008.

Life is a rollercoaster



Treba mi odmor.

I trebat će mi još više kad prođe još ovih tjedan dana.Image Hosted by ImageShack.us
Želja mi je napisati jedan smislen post usredotočen na jednu temu, već ga dugo nisam. Ali jednostavno mi je glava puna tolikih informacija da opće više ne znam o čem razmišljam. Nije to za mene. Ja sam jedna od onih easy going osoba kojoj teško pada strka, zbrka, stres, previše informacija i previše istovremenih događanja/mogućnosti i svega ostalog.

Posjet kazalištu je bio pun pogodak. Pogledali smo dvije zabavne predstave. Metastaze su me se doduše nešto više dojmile, jedino što dosta traju pa je to malo naporno. Tema je zanimljiva, ali od silnog humora kojim je predstava ispunjena onom pravom temom se pozabaviš tek kad izađeš iz kazališta i zamisliš se o tome koliko čovjek može propasti…. Barem je na mene takav utisak ostavila.
Druga predstava bila je Dok nas smrt ne rastavi, isto u Kerempuhu. Išli smo ju gledati sa bratom i njegovom curom, koji je podsjećam vas 14 godina od mene stariji i još nije oženjen. I stvarno je smiješna situacija sprdat se na temu bračnih problema s njima, kojima je već stvarno vrijeme za brak i druge čari koje nosi, dok mi još imamo vremena i tko zna što nas čeka.
Ali definitivno preporučujem obje predstave.

Možda najinteresantiji događaj ovog tjedna dogodio mi se na Faceu. Utipkala sam ime dečka koji je išao sa mnom u glazbenu u osnovnoj školi, koji je prije deset godina otišao u Australiju i otad smo izgubili svaki kontakt. Oboje smo bili iznenađeni jer ništa nije slutilo da ćemo se ikada više čuti ili vidjeti. A sad, tko zna… Dobila sam novi poziv za putovanje, naravno da posjetim Australiju cool On živi, radi i tulumari u Sydneyju, skuplja pare za neka putovanja tako da postoji mogućnost da posjeti i Hrvatsku i tako. Moram vam priznati da mi je to stvarno drago, što sam ga našla, iako smo bili klinci ostao mi je jako u sjećanju i često bi mi pao na pamet npr. kad bi čula pjesmu Bloodhound ganga za kojim je bio lud i takve stvari.

Da ne zanemarim, današnje Valentinovo. Moram priznati da si nisam dala truda i kupila neki pravi poklon dragome, neke ideje su u izradi, ali kupila sam nam karte za koncert CRVENE JABUKE cerek večeras u Bestu koju oboje volimo slušati (a vjerujte, to nije samo tako jer malo stvari imamo zajedničko). Ono što me ne veseli je gužvetina koja će sigurno biti, ali preživjet ćemo…

(Ispiti su još u vrhuncu, ali danas vas neću zamarati time).

Ciao! kiss

- 12:56 - Komentari (21) - Isprintaj - #

subota, 09.02.2008.

...when I thought that this day would never end

Sve je počelo oko 8.30 ujutro.

Naime, tad sam otvorila svoje okice s namjerom da ponovim slovačku književnost iz čega sam ispit imala. Ubrzo sam shvatila da tu kruha baš previše i nema pa sam čekala da jednako lijepe okice napokon otvori i moja ljubav. On je već trebao otići na posao, a ja na ispit ali smo se oko 10 uputili na kavu. Ispit je trebalo položit deset ljudi od kojih je svaki u prosjeku trebao provest unutra pol sata tako da sam imala vremena.

I iako su me zaplašili sa svom silom ljudi koji su pali uspjela sam položit tu slovačku književnost, sa trojkom. Otišla sam s V. i D. na kavu, kolegama. Ta se kava polako pretvorila u pivu da bi se lagano pretvorilo u dogovoru za pijanku na večer. U tom sam trenutku bila zainteresirana za sve, jedini je problem bio što sam se dogovorila za kavu sa dvije blogerice s kojima susret već dogovaram – oho ho ;) Plan je bio da potencijalno i njih dovučem, ali većina kolega je već imala isplaniranu večer pa je to već lagano propadalo.

Došla sam doma kad ono – blogerica br.1 bolesna – u dogovoru sa blogericom br. 2 susret još jednom otpada. I onda se javlja moj naj frend. Idemo na Studio 54, okuplja se ekipa. Sad je već u planu bilo i da će dragi ipak doć do mene navečer, pa rekoh javit ću. Odspavala sam nekih sat vremena, dragi se ipak odlučio otić na čeku (lovačke stvari) pa rekoh idem s njima.

Došla je frendica, koja već jedno tri godine ne živi na kvartu, frend i njegova cura. Plus još brdo standard ekipe koja inače visi u našem bircu. Ali niko više od stare ekipe ko bi išao s nama. Meni je glavna brija bila da ne zakljucam, da se iščagamo ko nekad.

Oko 23h smo se našli s ekipom od frendovog buraza, kojih je fakat bilo, oko 15. Pravi čopor! Meni je to bilo prilično iznenađenje, ali ta ekipa mi je rekla da oni uvijek izlaze tak. Našli smo mjesto u nekoj birtijetini i na kraju nikako da se izvučemo van. Nas četvero nas je napokon oko jedan otišlo, u Mc, pa kao vidjet ćemo razvoj situacije. Ostatak je čuo da je Tvornica puna, nakon nje i Purgeraj pa su se uputili prema centru. Nije im se baš vidio kraj i mi smo se uputili prema doma. Bilo je 1.59 na satu na telki i 2.01 na videu kad sam ušla u svoju sobu. Ovoga dana koji se činio da neće završiti. Dan kada je sve trebalo biti kao prije. Ali nije.

I htjela sam ovaj post završiti nekom kratkom poantom. Ali ne ide. Jer me se neće shvatiti. Drago mi je bilo biti s nekim starim ljudima opet. Ali nije to više bilo to. Nije mi to bio taj đir. A da sam tu večer provela s Njim…možda bi to bila samo još jedna večer. Još jedna večer, kao mnoge koje provodimo zajedno. Ali sad, dok vam ovo pišem on je jedino što mi je potrebno. Osoba koju trebam da bi proslavila današnji dan. Što ne znači da mi Oni i njihovo društvo ništa ne znače. A on negdje valjda čeka fakin divlju svinju….


Ostavit ću vam citat iz knjige slovačkog autora Hronskog iz kojeg sam radila seminar (u vlastitom prijevodu) koji je meni natjerao suze na lice. Glavni lik na kraju spozna svu pozitivu svoje žene, zaljubi se u nju ali ona umire nakon što rodi njihovog sina i on na inju kraj njenog groba ugleda riječi:

Da sam bar malo slutila, da sam prije slutila da ćeš me jednom i voljeti, ne bih ja oslabila do te mjere da bih završila u lijesu. Držala bih se na životu tako uporno, tako tvrdo kao plijesan na kamenu...

Dragi blogići.... voli vas vaša Assi - Ciao!

- 02:32 - Komentari (20) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

design by Lanna