assilletta

Ne znam kako je to kod blogera muškog roda, ali sigurna sam da barem većina blogerica ima svog M.M.-a. Onu staru ljubav u koju se tako zatelebala da se i dan danas sjeća leptirića koji su je obuzeli. Zbog kojeg nije znala kako će zaspati te noći i zbog kojeg je bila spremna na svakakve ludosti.

I ja ga imam. A kao što ste se uvjerili, moje ljubavne priče su uglavnom zanimljive pa ću s vama podijeliti i ovu. Među blogerima Zagrepčanima ima sigurno netko tko će sjetiti partyja nedjeljom u Bestu od pet do deset sati. Mislim da se zvao Mandarina party
Ne znam da li to još funkcionira i danas?

Nama je to u sedmom - osmom razredu bila špica. Živjelo se za te nedjelje. M.M.-a sam ja naravno snimala redovito, bio je jedan od onih koje bih se usudila samo gledati. Preslatka facica sa svezanom maramom oko glave. Maramom koja mu je tako predobro stajala… Ali činio mi se toliko nedostupan da ne bih ni pomislila da bi se nešto moglo dogoditi.

Točno se sjećam datuma. Bio je 15.4. i bio je Uskrs. Na jedvite jade sam nagovorila starce da me puste da idem s obzirom da je bio blagdan. I otišla ja s curama. Oči su mi opet ispale kad sam ga vidjela. Cure i ja smo otišle kao neke face plesat na jedan stol kraj DJ-a. Upijajući ga morala sam nekom istrest i pitala frendicu Martinu jel joj zgodan. Ona je potvrdila i pitala me:
- "Kaj, sviđa ti se?"
- "Pa ono, da."
- "Idem ja do njega!"

Nisam se ni snašla a ona je već bila skočila sa stola. Uzalud sam se nadvikivala sa glasnom muzikom: "Martina, neeeeee!", nije me doživljavala. Ne moram ni reć da su mi se noge odsjekle. Vrati se ona i kaže da je rekao nešto tipa da dođem do njega mislim da je čak bilo u pitanju da zašto sam nju poslala (ne onako zločesto, više iz zajebancije). I naravno, da ne ispadne totalna banana otišla sam. Tu vam detalje više ne mogu pričat jer ih se ne sjećam, poanta je da smo se ljubili do kraja večeri i da sam bila najsretnija osoba u tom trenutku. Brijem da mobitel ni jedan nije imao kod sebe, tako da je on rekao da će zapamtiti moj broj. I tak smo se rastali. Nakon što sam u autu Martini zahvalila 501 put (uvijek je netko od roditelja dolazio po nas), još sam sjedila u dvorištu sa svojom susjedom i očarano pričala kako sam hepi hepi i hepi i kako je totalno bilo savršeno i tako dalje. To je taj osjećaj, kojeg se i danas tako dobro sjećam.

Kako kod mene ništa ne ide lako, nije ni to. M.M. je zaboravio broj ali ja sam uspjela preko frendova doć do njega. Još smo se ljubili u Bestu. I još smo se ljubili izvan Besta. To je tak trajalo kojih pola godine. On je našao novu curu, ja novu ekipu i tako. Al ostali smo u kontaktu. I dan danas se nađemo s vremena na vrijeme. Zapravo, čini mi se da između nas uvijek stoji neka nedovršena priča. Koja nije dobila priliku za nastavak. Al eto, vrijeme se nikad nije pogodilo. Sada, kada on solira, ja imam svojeg dragog kojeg volim najviše na svijetu. I ne bih ga mijenjala.

Valjda nekim pričama nije ni suđeno da se završe.... Što ne znači da ću on ikad za mene prestati biti Moj Mario

PS: U zadnje vrijeme sam počela pratiti Showtime, pa vam ostavljam jedan filmić, i pjesma i izvedba su mi super pa nek posluša tko još čuo nije:



Ciao!