petak, 28.09.2007.

Duhovno pitanje

Image Hosted by ImageShack.us


U zadnje vrijeme dosta razmišljam o onoj duhovnoj strani. Kako o samoj vjeri, tako i o tome kako učiniti od sebe bolju osobu. I već sam vam davno htjela o tome pisati, još od ovog posta.

Kao većina naše nacije, odgajana sam u katoličkom duhu. Mama me otpočetka osnovne škole (ako ne i prije, ne sjećam se) vodila na nedjeljnu misu, molila sam se svaku večer. Ne mogu reći da sam uživala na misama. Kad je prošla firma (krizma, sv. potvrda ili kako već), kao i većina s veseljem sam dočekala onu obavezu svakonedjeljnog pohađanja mise u 11h.

Image Hosted by ImageShack.us


Danas odem na misu. Za Božić, Uskrs, a između uglavnom ne više od jednom mjesečno. Večernja molitva davno mi je izašla iz navike. Ispovijed prakticiram jednom do dvaput godišnje. Ne mogu reći da ne vjerujem u Boga. Ali nemam toliku potrebu obavljati sve te „vjerske“ dužnosti. Dođe mi. I dođe mi da imam grižnju savjesti, jer to ne obavljam. Zadnjih mjesec dana čitam blog Salezijanskih novaka. I divim se njihovoj vjeri, njihovoj ustrajnosti. Ne bih htjela biti vjernik u toj mjeri, ali čitam ih u nadi da će mi pomoć shvatiti kakav je zapravo moj stav o vjeri. Da li mi molitva, kad ju izmolim, stvarno daje snagu.

Ne znam koliko vam ovo sve ima smisla. Ljudi uglavnom vjeruju ili ne vjeruju. Ja nalazim neku pozitivu s vjerske strane ali nalazim i negativnih, od Crkve kao institucije. I zato volim vidjeti mladost kao što su ovi Salezijanci, u vjeri, jer mi oni održavaju vjeru u neiskvarenost.

Druga strana duha je ona ljudska, izazvana čitanjem Coelhove „Veronika je odlučila umrijeti“ i gledanja današnje emisije Oprah. Viši cilj. Viši smisao. Kao i većina, trudim se od sebe napraviti bolju osobu. Pomoći, kome je moguće.
Oprah je danas pričala kako svatko od nas ima viši cilj, za koji smo samo mi predodređeni. Gostovali su žena koja je organizirala skupljanje pidjama za djecu u sirotištu i čovjek koji je dao otkaz u Microsoftu da bi nabavljao knjige i gradio knjižnice, ako se ne varam, u Africi. Mislite li da svi mi možemo napraviti neku takvu veliku stvar? Ili su neki predodređeni za takvo nešto, dok drugi ostaju na malim stvarima? Mislite li možda da je dovoljno to što se trudimo biti dobar čovjek, da nam uz to vjerska strana (odlazak na mise i sl.) nije potrebno?

Copy pasteam vam molitvu koju su Salezijanski novaci napisali za blogere:

Gospodine, Ti koji si pisanom riječju
objavio svoju veličinu i slavu,
koji si Riječju svijet promijeno,
obasjaj nas svojim pogledom
da i mi našom pisanom riječju,
iznoseći djeliće svoje duše,
sukreiramo opće dobro svih
koji čine ovu zajednicu.

Tvoja mudrost, razum, savjet,
jakost i znanje neka nas oplemene
za upoznavanje i poštovanje,
za prijateljstva i druženje,
za obogaćivanje i učenje.

Posveti sve bivše, sadašnje i buduće blogere,
one dobre i one malo manje dobre,
one iskrene i malo manje iskrene,
one sretne i malo manje sretne,
one vesele i malo manje vesele,
one koji Te priznaju i one koji Te ne priznaju...

...svima nama neka bude blizak
Tvoj zagrljaj i blagoslov!
Amen!




PS: Nevezano - dvije lijepe stvari: prihvatiti ću posao, napokon MOJA lova. A druga - ako Bog da idući vikend još neću raditi jer ću uživati s mojim dragim, i to najvjerojatnije na mom Ugljanu smijeh : prenevjerojatno da se ostvari :

Odlučila sam s vama podijeliti tri zanimljivosti o meni, pa evo prva

Zanimljivost #1
Bojim se fena. Svojevremeno, svaki put kad bih osušila kosu, slagala bih fen i struja bi me stresla jer bih neizbježno dotakla utičnicu. Tako nastala fobija i dan-danas uvijek drugi ukućanin sprema fen nakon što ja osušim kosu zujo


Ciao!

- 16:53 - Komentari (25) - Isprintaj - #

srijeda, 26.09.2007.

E la vita continua

...iliti na mnogima bližem jeziku "life goes on"

Ništa se značajno nije promijenilo. Starci otputovali jutros u Selce, bez mene. Ana odustala zbog ispita, pa tako i ja. Nisam se nešto makla od svoje sobe. Zapravo, znate i sami da nakon onog što je bilo i nije mi baš bilo do nečega.

Jedina pozitivna novost je što ovo moje piskaranje napokon ima isplativu priliku. Neki dan je starom trebalo napisati neki ugovor i ostao on iznenađen brzinom mog tipkanja. Tako da sam dobila ponudu raditi u njegovoj firmi svake nedjelje od 8-13h pišući ugovore, za 150kn. Rekla sam da ću razmisliti pa me zanima što vi o tome mislite?

Svi su u nekim štafetama a budući da mi je ona „sve po 5“ malo naporna, ja ću preuzet ovu nešto jednostavniju koju nađoh kod Kenyje

5 karakteristika:
- racionalna
-osjećajna
-štedljiva
-nenametljiva (osim kad popijem nut )
-sitničava i analitična (to mi nekako ide zajedno)

Slatko ili slano:
Slano! Bez razmišljanja. Pojedem slatko, ali sam ovisnik o čipsevima, štapićima itd.

Ljeto ili zima:
Definitivno ljeto! Ne volim hladnoću.

Knjiga ili film:
Hmm.. Oboje, iako moram priznat da više gledam filmove nego što čitam knjige. Al u zadnje vrijeme sam se nešto pokrenula pa se možda to promijeni. Teško, al možda

Dečki ili cure:
Isto oboje, ma da su mi moje cure ipak neprocjenjive. Ne ubrajam dragog, on je izvan konkurencije cerek

Mačke ili psi:
Znate i sami… Je adore doggies.

Crvena ili crna:
U kombinaciji zubo
Ipak više crna. Ja sam klasičar.

Stvari koje mrzim:
Uhh… Kašnjenje. Licemjerje. Nasilje. Napadnost. Rokove. Pritisak. I još svašta nešto

Bez čega ne bih mogla živjeti:
Bez ljubavi, pažnje, mnogih tehnologija (TV pod prvo), bez sata, bez obaveza (to shvatih zadnjih dana), …

+još ponešto

Jutro ili večer:
Večer, ne funkcioniram baš najbolje ujutro, pogotovo ako se rano probudim.

Rajčica ili paprika:
Paradajz je mislim jedino povrće koje stvarno obožavam.

Kuća ili stan:
Cijeli život sam u kući tako da kuća, ali s količinom čišćenja koja je s godinama prešla na mene, jasno mi je da stan ima neke prednosti smijeh

Osveta ili oprost:
Eventualno oprost. Osveta definitvno ne, nisam osvetoljubiva (osim kad su društvene igre u pitanju rofl )


Ciao! tutti kiss

- 20:15 - Komentari (24) - Isprintaj - #

utorak, 25.09.2007.

R.I.P. 20.10.1995.-24.09.2007.

Image Hosted by ImageShack.us


Puno nam je ljubavi pružio taj mali pas


Nije uspio. Nećemo nažalost dočekati ni dvanaesti rođendan, a kamoli šesnaesti. Iako su nam veterinari konstantno davali nadu, njegovo odbijanje jela nije moglo značiti ništa dobro. Tako da su mu jučer, kad ga je mama dovela, opet izvadili krv i dali infuziju. Ja sam za to vrijeme bila u gradu. Došla sam doma, i vidjela da mu je košara u blagovaoni, ali sam mislila da su mu je spustili sa kata jer mu se teško kretati. Kad sam vidjela malu nogicu zamotanu, skoro me frapiralo. Mama je rekla da je to od infuzije i rekla mi loše vijesti – zvala je veterinarka i rekla da najvjerojatnije ima rak, jer mu se krvne stanice ne obnavljaju. Rekla je da, ukoliko bi primijetili da se muči, da ga dovedemo da ga uspavaju. No Alfi se otkad ga je mama dovela od veterinara, nije budi iz nesvijesti, samo je spavao u košari točno kako ga je polegla. Već sam tad isplakala dozu suza, jer ovaj put stvarno nije slutilo na najbolje. Dok je onako hropćući spavao, pomilovala sam njegovo siroto malo tijelo. Grozan je bio osjećaj pod rukama osjetiti rebra.

Nakon toga sam otišla u sobu i zaspala. Tek oko osam sam se spustila dolje, i mama je rekla: „Znaš da Alfija više nema?“ Uglavnom, sve što sam uspjela saznati dok smo još obje mogle pričati od suza je da je umro sam, bez injekcije i da su mama i šogorica zaključile da je najbolje da me ne zovu. Šogorica (koja je završila veterinu, i nikad joj nije bilo stalo do Alfija, pa joj i nije bilo teško) se uglavnom pobrinula za sve.

Rečenica gore je jedino čime je moj otac prokomentirao što Alfija više nema, al bilo je i više ngo dovoljno...

O boli vam neću pisati, neki će zamisliti, a oni koji su proživjeli – znaju. Umro je mali član obitelji. Ovako ćemo ga pamtiti:

1999.g.

Za maškare
Image Hosted by ImageShack.us


Sa svojom curom Reom
Image Hosted by ImageShack.us


Slika izrezana za pano
Image Hosted by ImageShack.us


Uskrs 2004. (iz novčanika)
Image Hosted by ImageShack.us


Ovakve hrpe je uvijek iskorištavao kao povoljan smještaj (veljača 2007.)
Image Hosted by ImageShack.us


Rujan 2006.
Image Hosted by ImageShack.us


Ciao! cry

- 10:25 - Komentari (18) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.09.2007.

Samo jedan dan+update



Već danima me šora ova stvar. Čuči u mojim favoriteima i klikam na nju ponovo i ponovo. Istina je da je aerobik i početak talijanskog unio nešto živosti u moju svakodnevnicu, ali nije to - to.

Strašno mi treba nešto drukčije. Osjećaj da bacam dane u vjetar me strašno frustrira. Ali ja neću bilo što. I neću bilo gdje. Hoću s njim. Hoću nešto novo.
Ostalo je još dva tjedna do početka predavanja. Kad smo se vratili s mora rekao je, ako će bit prilike i lijepog vremena, možemo otići negdje. Ali on sada radi i ne može uzet ne znam kakav godišnji. Ovaj vikend je propao jer je imao doma berbu kukuruza. Slijedeći vikend je propao jer nisu završili berbu kukuruza. Današnji dan je propao jer on ima pucanje. Kaže, to je jedini dan za njega. Pitam, a di je dan za nas? On ne shvaća. Misli da je dovoljno to što spavamo jedan kraj drugog svake noći. Ne razumije. Misli da ja njega ne razumijem. Jer trenutno imam toliko slobodnog vremena,a on ima obaveze. Ja njemu to ne pričam iz zloće, kao neka nezahvalnica koja ne zna šta bi sa sobom pa dosađuje. Jednostavno se ne mogu pomiriti sa ovim životarenjem, sa činjenicom da trenutno imamo, ili ja imam, vrijeme koje bi tako mogli iskoristiti, i pitanje je kad ćemo opet imati, sada, kad počnu predavanja. To je ono šro sam shvatila. Pitanje je kakav će biti rujan iduće godine.

A sad bi moglo biti sve ono što bi u biti htjela. Pitala sam se kad ću nać vremena da vidim London. Sada ga imam. Vikendica na mom Ugljanu stoji prazna na suncu. Tatina firma ide idući tjedan u Selce na četiri dana, ponudio nam je da idemo i mi. Ma, ponudio nam je da idemo bilo kamo, na njegov trošak, on časti. Mogli bi posjetit Istru,za koju me sram da ju uopće ne poznam. Mogli bi… I sve to nema smisla bez njega namcor

Možda odem s Anom u Selce. Nema smisla ostajati tu. Ostaje nada da će se nešto promijeniti onaj zadnji, dugi, vikend prije predavanja. Da je ipak shvatio da mi to treba. Do tada, probat ću iskoristiti dane na neki bolji način. Ne u sobi. Posebno ako će bit lijepo vrijeme. Pa makar samo ispijajući kave po cijeli dan negdje u gradu. I to je bolje nego ovo.



Sanjica je napravila neku cvjetnu štafetu. Budući da živo neko cvijeće ne posjedujem (osim Benje kojeg sam vam već predstavila), predstavit ću vam tri buketa.

Ali prije toga, kopajući po slikama, našla sam tortu kojom me lani obdarila mama od dragog, i budući da je još fenomenalnija od ovogodišnje, moram vam ju predstavit:

Image Hosted by ImageShack.us


Ovo je zadnji buket koji sam dobila, prije tjedan dana za roćkas, od brata i njegove cure:

Image Hosted by ImageShack.us


Ovaj sam dobila od dragog za 19. rođ sa 19 crvenih ruža:

Image Hosted by ImageShack.us


A ovaj, meni najdraži, za 20. rođ, sa 20 ruža (četiri boje po pet komada)

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Ciao!

Update 24.09. 21:24
Teško mi je. Htjela bih vam napisati post, jer imam potrebu s nekim "pričati", ali neam snage. Alfija više nema. Uginuo je danas oko pet sati...

- 15:51 - Komentari (18) - Isprintaj - #

subota, 22.09.2007.

Bijah jednom budala...

Bio si mi sve glavni lik iz serije,
Ja djevojčica koja u sve vjeruje
Idi bilo kom, ja ću odsad tjerati po svom…


Posjećujući vas u blogosferi naletjela sam u zadnje vrijeme na postove o zelenim očima, o liku koji vas zavlači, o liku koji vas je povrijedio a još čekate njegov poziv i slično.

Mene je sve to asociralo na jednog lika iz moje prošlosti, tog jednog, sa zelenim očima, koji je meni priuštio sve to. Koji je od mene radio budalu kakvu nitko nije. Sjećanja su, doduše, već lagano izblijedila, jer tko bi zapamtio sve te igre koje je igrao sa mnom, a ni njega ne viđam nešto, hvala Bogu. Ali odlučila sam vam danas pisat malo o njemu.

Priča je počela kad sam krenula u srednju školu. Moja naj kompanjonka iz osnovne S. i ja ostale smo u dobrim odnosima, a on je njen bratić. Sjećam se da smo često dane i noći provodili na igralištu. I da je i on često dolazio tamo. Ja, realnom glavom, nisam o njemu ni razmišljala. Kao prvo, njen je bratić, a kao drugo od mene je stariji šest godina – nema šanse. Sve dok on nije počeo pokazivati zanimanje za mene, razmjenjivanje poruka, sve češći susreti i tako to. Pala sam kao kruška, naravno. On je bio sav neodlučan, i bi i ne bi, sviđam mu se al ne zna i tako. Na početku drugog razreda jedna cura s kvarta je radila tulum i to je trebalo bit to. On se ponašao kao da smo tek površni poznanici. Bila sam bijesna ko ris. Ali drugi dan je došao do mene i napokon smo se prvi put poljubili. Nije to bio početak neke sretne ljubavne priče. Daleko od toga, problemi su tu tek počeli. Ja sam još više izgubila glavu, a on je postao još neodlučniji. Igrao se do kud je mogao. Bio je dobar taktičar. Doveo bi me do ludila, do trena kad više nisam mogla. I onda bi se povukao. Ne bi ga čula neko vrijeme, tek povremeno bi S. rekla da je pitao kako sam i sl. Ja bi isplakala svoje i krenula dalje. Đizzz koliko sam zbog njega isplakala… A on bi se onda opet javio, nakon neka tri mjeseca, kad bi bio siguran da sam se ohladila i opet počeo svoju igru ispočetka. Lagano javljanje, pa neka kavica, i obavezno okrivljavanje zašto se ja njemu nisam javila u zadnje vrijeme. A ja bi slušala taj sladunjav glas i gledala u te zelene oči i još jednom pala na priču. Uvjerila sama sebe da sam vjerojatno pretjerala. I on bi me opet zavlačio.

Kako se to prekinulo? Ne znam ni sama. Valjda isto u jednoj takvoj stanci kada me doveo do toga da bolje da mi se više ne javlja. Samo što taj put nismo počeli opet ispočetka. Kako god, previše sam vremena na njega potrošila. Još i nakon toga, uvijek sam ga sretala kad sam mu se najmanje nadala. I opet bi me stresle te zelene oči. Znala sam, da se potrude, da bi me vjerojatno opet pokosile. Ali to su bili samo usputni susreti, onih pravih nije bilo, i prešla sam tu stepenicu. Glavno se naravno dogodilo kad sam upoznala dragoga.

Pred par mjeseci zvale su me zelene oči. Nešto mu je trebalo, kao i milion puta do tada. Nekakvo muljanje preko SC-a, znate već kako to ide. I ja još jednom rekla „da“. Došao je s njom. Znala sam da ima curu već neko vrijeme. Ženska me probila zlim pogledom čim je izašla iz auta. Cijelo vrijeme dok smo razgovarali se ponašala narednički, kao da oni meni rade uslugu, a ne ja njima. Ispričala sam dragom što se dogodilo. Rekao mi je da ne budem blesava. Shvatila sam da ima pravo. Otkantala sam ga idući dan.

Nisam ga vidla poslije. Znam samo da ga je aždaja ostavila. I da je navodno tužan. Buhu! Šta je najbolje, ni ne zna kako se time usrećio.

Ciao!

Kinky kolumnistica je napisala jako lijep post o jednoj snažnoj obitelji, preporučam...

UPDATE
Na blogu djevojke koja sebe naziva I nije lako bit i svetica i kurva sam našla stih kojim bih htjela zaključit ovaj post:

"Da me vrag ne potjera da s tobom krenem iznova.."

- 10:50 - Komentari (16) - Isprintaj - #

srijeda, 19.09.2007.

Aktualni hobiji

Moje prvo vježbanje aerobika bilo je u osmom razredu. Jedna mlada cura održavala ga je u mojoj osnovnoj školi, i to mi je bilo super. Vježbali smo tae-bo i na to sam bila totalno nabrijana. U to vrijeme sam se i jahanjem bavila tako da mi kondicija nije bila upitna, a mršavica kakva sam bila (šmrc) čak sam imala i pločice na trbuhu! (šmrcšmrc! cry )

A onda osnovna završila, trenerica odustala, odustala i ja. U ovih šest godina od onda jedno 3-4 puta sam „počinjala“ vježbati. Ustrajnost mi, naravno, nije išla od ruke. A ako nešto mrzim, to su oni prvi satovi. Tako je bilo i prekjučer. Samo sam si mislila šta će mi prvo otkazat – srce u predinfarktnom stanju ili moja pušačka pluća. Katastrofa! bang Dok žena stara negdje ko moja mama (a ona ima 57 godina!) kraj mene hopsa bez većih problema! Ja samo onu: „Puf, pant…“ nono Nakon pol sata sam mislila da ću umrijet, da se komotno mogu u svlačionicu pokupit. Ali uz debela švercanja izdržala sam do kraja. thumbup
Kao što je i očekivano, imam sve moguće muskulfibere, osjećam mišiće za koje sam opće zaboravila da postoje.
Al jbga. Bilo je vrijeme da se pokrenem. I meni, i dragom, koji nikad da ode ispod stotke. On je isto krenuo u teretanu.
Držite fige da potraje!

Jučer mi je počeo talijanski u školi stranih jezika. To mi puno bolje ide. Zapravo, radi toga sam i upisala talijanski na faxu. U školu sam krenula u drugom srednje. Prvu sam godinu bila u jednoj grupi kod jedne jako drage profe, ali ona je otišla na porodiljski. I onda sam se preselila u grupu u kojoj sam dan-danas, koja je fenomenalna. Stvarno smo ekipa. Kao prvo imamo zakon profu, punu života i uvijek za akciju. Osim toga, neudana je, pa ima dosta vremena za sve naše hireve i planove. zubo Već nam je organizirala puteve u Veneciju, Firenzu, Rim i Milano. Ja u Firenzu s njima nisam mogla ić, zbog mature, a kad je padao Rim, profa nam se razbolila i onda je naša grupa kolektivno bojkotirala odlazak jer nismo htjele ići bez nje. Išli smo na večeru u meksički, na badminton na Velesajam, ona nam je doma radila večeru… Ako B(l)og da, dogodine ćemo u posjet Siciliji cool
Zbog tako dobre ekipe i nisam odustala od talijanskog kad sam ga upisala na faxu. Bilo bi mi prežao da nisam išla s njima dalje. I eto, nakon šest završenih stupnjeva, jučer je bio prvi sat konverzacije. Di ćeš bolje, sad samo blebećemo smijeh

Pokazat ću vam neke naše uspomene, s tim da neke slike moram ponovo uslikati jer ih neam nigdje na CD-u ni kompu (o nezgodi sa hardom neću, prebolno je)

S njih tri sam si najbliža – Ana, Matea i Lana (11.03.2005. Movie pub) kiss

Image Hosted by ImageShack.us


Venecija (svibanj 2004.)
Lana, Matea, Nada (koja ne ide s nama već skoro 3 god) i ja

Image Hosted by ImageShack.us


I u gondoli

Image Hosted by ImageShack.us


Kod profe u stanu na večeri – vidite kolko je žena luda kad je za sve nas kuhala (7.5.2005.)

Image Hosted by ImageShack.us


Ja režem lasagne njami (Rea u pozadini)

Image Hosted by ImageShack.us


Ana i Lana su nas lani napustile, Ana jer je otišla studirat u Beč a Lani termin više nije odgovarao (moram se pohvalit – ak je to za pohvalu – Lanica nam je aktualni Model Hrvatske). Lana nam se vratila jučer u grupu nakon pauze, a i Ana je došla na kratko iz Beča pa smo otišle na cugicu

Image Hosted by ImageShack.us


Nešto me rastužilo danas... Peso moj nije dobro. Već smo primjetili da neš nije OK i mama ga je danas odvela veterinaru, izvadili su mu krv, rekli da ima problema sa srcem, da će morat na terapije, da je jako osjetljiv... no Ima on već skoro 12 godina, i znam da ne može vječno živjet ali ta pasmina može doživjet po šesnaest godina... Njemu je još rano! Evo, predstavljam vam mog Alfija:

Image Hosted by ImageShack.us


Ostajte mi dobro wink

Ciao!

- 14:22 - Komentari (19) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.09.2007.

Godine nose... depru :)

Mogu reć da je prošao još jedan. Dobro je bilo. Dosta ljudi je bilo malo strgano, al bio je ono party-laganica, dobro smo se naklopali (to jest oni, vidjet ćete u nastavku), popili, pjevali i zajebavali se. No, vaša Assilletta, ništa ne tipično za nju, je nakon što su svi otišli imala napadaj inspiracije u kompi sa alkoholom, rođendanskom deprom, godinama, životom i šta ti ja više znam s čim… Pa evo kako je tekst počeo…

Update vama curama mojim koje mislite da uživam…
Sada je točno 1:52. Neću kvariti sada, kao slavlje.


Ovo je išlo Kenyji i Maloj Sanji, koje su mi prve čestitale cerek


Sve u svemu tužna sam. Kolko sam sveukupno do sad shvatila, za roćkas me uglavnom depra pere. Ne znam zašto to. I večeras je bilo tako,

Valjda sam ja od onih ljudi koji funkcioniraju kada su pod nekom vrstom pritiska. Iako na sebe nisam gledala tako. Sve je bilo dobro dok sam ja imala svog posla, donesi ovima cugu, pa isfuraj hranu, pa ovo fali pa ono fali. Mogu vam reć da sam se stvarno uzjurcala. O, ne znam zašto, ali funkcionirala sam tako. Nosila i nosila, trčala i slagala. Kad se napokon pružila prilika da i ja sjednem i nešto pojedem, ja više nisam imala volje.


Ma otkad ja to funkcioniram pod pritiskom? Stvar je bila u tome, da sam ja živčenjak, i da sve mora bit tip-top, i dok god sam se ja osjećala korisno bilo je OK, kad sam se napokon mogla sjest – sve je palo u vodu.


Stvarno se nekad osjećam u kurcu u zadnje vrijeme.


Jedna iz života, onako usput, kad mi je već pala na pamet rofl


I danas, jednostavno nije sve išlo prirodnim tokom. Moj mlađi-stariji brat je svirao gitaru. Umjesto Dade, dežurnog svirca i brata po sviranjima. Njega je pak non-stop jebao moj dragi. Ne znam koji je njemu kurac bio, ne preferira ga previše ali večeras je bio do te granice bezobrazan da se čak i moj buraz zapitao: „Pa koji se kurac događa?“


Pazi ti tragedije…
Umjesto Dade, dežurnog svirca i brata po sviranjima. Što je pisac time htio reći???!?!?
Dragi, doduše, je malo zajebavao. Al tako njegov alkohol funkcionira. I tako da pokušava sve oko sebe još više napit party


Ajmo reć da zanemarimo sve to… Najveće razočaranje mi je bilo što mi se nitko nije sjetio roćkasa u ponoć. Znam da je i to glupavo i djetinjasto ali ne mogu si pomoć jel se jednostavno ne sjećam kakav je to osjećaj… Doduše, najdraži ljudi su uglavnom bili sa mnom, al uvijek je bio tu netko iz razreda, ekipa s mora… Netko…. Meni to znači, ne mogu si pomoć. Fale mi one glupave sitnice iz „djetinjstva“ kad bi se ekipa strčala na tebe jer je prošla ponoć i svi bi ti htjeli čestitat roćkas.


Protiv ovog ne mogu… Jbga, stvarno je tak bilo… headbang


Pitate se što radim tu sad? Ekipa se pokupila, prije nekih sat vremena. Dragi hrče, i dalje ne zna za moj blog, ni za vas. Oblokao se pošteno večeras. Nije nešto bio na usluzi. Ja sam se fakat uzmuvala. Vrat me bolio. Možda se samo žalim. Tako da vam pričam, kako vam je teško. Al eto prije nekih minutu (sad je 2:13) je zasvijetlio mob. Pa je valjda i došla prva rođendanska čestitka.


Ja se pitam šta sam tu radila… Umjesto da sam spavala snom pravednika nakon napornog rođendana a ne tu kukala kak mi je teško… Kme kme…
I da, tokom dana sam dobila sasvim dovoljno čestitki


Hmmm… kolko čovjek može pripit zapisat,,,,
Sretan vam 16. rujna!


Živio novi praznik smijeh LOL

Tekst sam vam rascjepala, da podijelim i današnje trijezne komentare na pojedine djelove.


Od dragog dobih novog tehnološkog ljubimca. Kao što sam spomenula u prošlom postu, u Firenzi ostala bez fotića pa me dragi podario… Ovo je zvjerka:

Image Hosted by ImageShack.us


Ako nekoga zanima više o njemu, može pročitati OVDJE

A da bi stvarno doživjeli da na roćkasu nije bilo loše, evo vam par slikica:

Shopping za feštu (neću reklamirat belj )

Image Hosted by ImageShack.us


Pekači – moja naj frendica Ana i njen dečko

Image Hosted by ImageShack.us


Anin pas Mak

Image Hosted by ImageShack.us


Ekipica – skoro svi. Neki su pojeli, neki još jedu

Image Hosted by ImageShack.us


Dragi i nećakinja se igraju škole smijeh

Image Hosted by ImageShack.us


Moja svekrva je još jednom ispekla nenadjebivu tortu. Carica cerek
PS: he he sad znate kak se zovem : crveni se :

Image Hosted by ImageShack.us

„Mlađi“ stariji buraz i ja

Image Hosted by ImageShack.us


I Dado, brat po sviranju?!?! lud

Image Hosted by ImageShack.us


Mislim da ste dobili pravu postinu... Velika pusa svima!

Ciao! mah

- 14:26 - Komentari (18) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.09.2007.

Daklem, buon compleanno a me!

Image Hosted by ImageShack.us

- 00:00 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 14.09.2007.

Uzalud se prodah HDZ-u

Image Hosted by ImageShack.us


Jedne večeri, tamo negdje prije 3 mjeseca, i mene se dohvatio gospon P. Voditelj ili šta već HDZ-a za moje područje koji je već neko vrijeme haračio po kvartovskoj birtiji kako bi uhvatio potencijalne nove članove. I mnogi mu nisu mogli reć ne, kolko god im i nije bilo pravo.
Tako i ja, bezbrižno pijuckala piće za šankom, kad me zaskočio da ja obavezno moram postat članica. Naravno, probala sam se izvuć sa onom (koja je zapravo i istinita): „Joooj, nemojte mene, nisam vam ja za politiku, ja vam to uopće ne pratim, nije vam to za mene….“
Ali kao pravi čovjek sa ciljem da nas sve pohvata u HDZ mrežu, on nije odustao. Budući da je tata od burazovog frenda koji je meni jako drag, i inače sam od onih koji se na sve nagovore, rekoh – meni ni iz džepa ni u džep, a čovjeka ću usrećiti.

I tako ja potpisala. Pričao meni gospon P. o nekakvoj podjeli iskaznica, simo tamo, no kako je došlo ljeto, ja malo Firenza, malo more i zaboravila opće na to smokin

Kad meni u utorak navečer buraz kaže da me nekaj treba. Kaže da ga je zvao gospon P. ili tko već, da je u četvrtak podjela iskaznica za HDZ u Mimari, da će dvadesetak iskaznica podijelit Sanader osobno pa da su ga pitali jel bi ja htjela bit u tih 20. Ja naravno zbunjena, zatečena, rekoh, pa kaj ja znam, meni je tak svejedno. Kaže buraz i on će ić, pa sam rekla dobro ajde može. Pričali meni ljudi o nekom mukte iću i piću, pa zašto već ne bi i ja imala neke koristi od tog HDZ-a, kad sam već član njami

I tako se mi jučer zaputili prvo u birtiju, naći se sa gosponom P. U razgovoru njega i nekih drugih stričeka iz HDZ-a ispalo da ja ipak nisam u tih 20, kaže gospon P. kao da bi mogli oni Sanaderu ubacit još moju, tak nitko neće skužit, jedna više-manje. Šutim ja, mene se niš ne pita.
Čim smo došli u onaj čopor u Mimaru, pogotovo kad sam vidla kamere i fotografe, kažem ja gosponu P.: „Znate kaj, nemojte vi mene gurat u onih 20, dobro je meni i ovako.“
I došao tako striček premijer, pa silni govori njega i tete Kosor kaj su oni sve puno napravili, za branitelje, obitelji, umirovljenike bla tra već je prošlo podosta vremena. Od čašćenja sam odmah vidla da ništa, na početku si mogao uzet neki jeftini šampanjac/sok/mineralnu, poslije su konobari samo skupljali čaše, a od klope samo oni kanapei koji više dođu kao dekoracija.
U tom predvorju Mimare naravno previše ljudi, premalo zraka rofl
I tako se brat i ja pobrali kad su počeli prozivat tih 20, i otišli nazad u birtiju.

On je otišao kod cure a mene je ostavio u kvartovskoj birtiji di mi nije ostalo drugo nego da se zapijem – na vlastiti račun party

Naletih poslije na gospona P., tak da sam dobila i svoju iskaznicu pa eto vam fotkica (budući da je fotić negdje kod novog vlasnika u Firenzi, slikala sam s mobačem pa nije nešto)

Image Hosted by ImageShack.us


Ciao!

PS: Cimerica moja mi poslala neke fotke naših druženja pa ako netko hoće vidjet može baciti pogled na moj drugi blog

- 14:07 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 12.09.2007.

Zabranjena bilježnica

Image Hosted by ImageShack.us


Maloprije je moja kompanjonka iz osnovne bila kod mene. Ja sam se sjetila jedne bilježnice u kojoj sam pisala neke svoje pričice o ljubavima iz onog doba. Moram priznati da smo se pošteno nasmijale.
S vama ću podijeliti dvije. Prva je igrom slučaja nastala točno osam godina od danas...

12.09.1999.
Od svih naših moći, ljubav je najviša, najdivnija

Ljubav je na neki način prekrasna. Bezglavo se zaljubiš i tvoj svijet se vrti oko njega ili nje, razmišljaš i da li i on ili ona i tebe voli i sve je divno prekrasno dok si ne umisliš previše. Tada može uslijediti veliko razočaranje: ukoliko se prevariš u svojim pretpostavkama. Tada se sav taj divni svijet sruši, postaješ očajan. Ali tebi još uvijek ostaju snovi o toj ljubavi, svijet koji se ne može uništiti, u kojem je uvijek najljepše. A opet, tvoji snovi još uvijek mogu postati stvarnost, ako daš malo od sebe, pobijediš malo svoj ponos, napišeš ljubavnu poruku i pogodiš ga Amorovom strelicom. Ako ti uspije, ljubav će postati najljepša i najdivnija moć.


A ako ste sad pomislili da sam loš pisac, podijelit ću svama drugu priču, jer svakome dobro dođe da se dobro nasmije u životu. Nas dvije tu do zraka nismo mogle doć, sad ćete saznati zašto (ajme meni...)

17.3.1999.
Psi i dečki

Dečki su slični psima. Ako ti je dečko vjeran, pozoveš li ga, on će doći, a tako i pas. Kad psa uvrijediš, on će se ljutiti, ali će ti oprostiti, kao i dečko. Još samo fali da ti dečki počnu režat.


Mislim, WTF?! nut
B(l)ože, još sam dobro i ispala kakva sam razmišljanja imala lud smijeh

Ciao! (nadam se da ćete me čitat i dalje kiss )

- 20:26 - Komentari (13) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.09.2007.

U lovu na golubove

Uspjelo je! Pala je četvorka cool
Totalno sam zadovoljna jer ju realno nisam očekivala, budući da je žena u ljetnom roku davala četvorke ljudima koji su napisali sva pitanja točno, ali im je kao nešto falilo. A ja dva pitanja nisam uopće napisala, i dobila četiri…. YEY!

Jučer sam imala dan u prirodi. Cijeli dan izvan kuće… Nakon što sam kao što znate već najmanje 2 tjedna skoro cijelo vrijeme u svojoj sobi, kao učim.

Dragi se u slobodno vrijeme bavi pucanjem na glinene golubove. Jučer me prvi put vodio sa sobom na natjecanje na nekom brdu u Kustošiji. Kao prvo, to se uopće ne radi o glinenim golubovima nego o nekakvim predmetima veličine možda nešto veće od teniske loptice, oblika NLO-a i narančaste boje. Mislim od plastike. Navodno su to nekad bili glineni golubovi pa je naziv tako ostao.

Image Hosted by ImageShack.us


I ta natjecanja su izgleda prava narodna veselja, ako je suditi po ovom. Dobro, prosjek godina se ne vrti baš oko mojeg godišta, ali uz pravu ekipu, to uopće ne bi bilo bitno. Mogla bi tako svake nedjelje.
Došli smo tamo oko pol 12. Dečki su pucali dvije ture, prvo pojedinačno a onda za ekipu. Ja sam za to vrijeme gemištirala sa M., ženom od brata od mog dragog, koji je isto pucao.
Onda smo klopali, ćevape, odojak, krmenadle, gulaš – kako ko. Došli su i tamburaši, dečki su se bacili na belu a M. i ja smo sa jednim frajerom iz pucačke ekipe otišle na kavu.
M. je inače osoba ne samo bez dlake na jeziku, već i vrlo vulgarna i degutantna. Pa je tako i sad iskoristila priliku da se liku otvoreno upucava. Kao ja sam osoba od povjerenja. On je '70 godište, otac dvoje djece, a ona je od mene starija mjesec dana ali je supruga i majka trogodišnje djevojčice. Što ju ni malo ne jebe. Što je najgore, uvijek me dovede u tu situaciju da mi nekim stvarima koje ja uopće ne bih htjela vidjeti, ni znati, pokaže kako ona u mene ima povjerenja. Lik je inače super, zajebant, vidjelo se da mu je nugodno zbog nje ali joj jednostavno nije htio ostati dužan, pa su se cijelo vrijeme nešto prcali. Onda se i ja naravno moram uklopit u cijelu tu spiku, da ne bi ispalo… ne znam ono… Jednostavno, da se nisam kak-tak uklopila, on bi mi se stalno ispričavao, M. bi i dalje bila kakva je i situacija bi bila skroz glupa. I tak sam se ja smješkala dok je ona gledala ispod majice dal ima dlake na prsima, dok mu je govorila kak se samo voli češkati po guzici i pički i tako dalje. To vam je dovoljno da složite sliku.

Nakon nekih sat vremena on nas je vratio i otišao po pehar na drugu streljanu, jer su u subotu tamo osvojili prvo mjesto, i on pojedinačno prvo mjesto. U Kustošiji su bili drugi.

Zanimljivo je to. Dogovorila sam se sa M. da bi nas dečki mogli u utorak (sutra) odvest na trening da i mi to malo probamo… Fakat me zanima. A čisto sumnjam da se neću uskoro opet zaputiti i na koje natjecanje. Cuga, klopa i priroda, nije loše.

Jučer sam se preko MSN-a čula sa svojom cimericom iz Firenze, Tati. Ranije je otišla u Kostariku, pa zato nije došla u Hr. Pokazala sam joj one slike iz Varaždina, njoj se sve tak sviđa (dosta toga je vidjela na slikama, more, Plitvice, Trakoščan i sl. jer sam nosila prospekte u Firenzu), ona je sa svim očarana, jedva čeka da vidi Hrvatsku. Stvarno, kad ju čitam, pomislim da fakat ne cijenim dovoljno to sve oko sebe. Ma nek ona mene što prije posjeti, pa me možda nauči da to sve još više zavolim hrvatska

Ciao svima!

- 14:19 - Komentari (14) - Isprintaj - #

subota, 08.09.2007.

Bigi (i prisjećanje kao prilog)

Izludila sam jučer…

Kompletno društvo je debelo kasnilo, uključujući mog dragog, što je značilo da sam sat i pol gledala BB sama, bez žive duše s kojom bi istračala pristigle likove.
Svi su došli oko pol 10, Dado (best frend) s curom, i frendica s novim-starim dečkom. Nije bitno. Pošteno smo se ismijali. Još nakon BB-a smo čavrljali uz pivice i gemište, otišli su oko dva.

Image Hosted by ImageShack.us

Moram priznat da me to druženje vratilo u prošlost. Nije da mi nešto konkretno fali sada. Samo te neki trenuci jednostavno vrate u neke lijepe trenutke. Sjetila sam se onih brojnih ljetnih večeri. Kad smo bili bitni samo mi, ekipa. Dado svira gitaru, okupili bi se na igralištu (naravno uz pivice) i svaki put ponovo pjevali neke naše pjesme. Ništa nam drugo nije trebalo. Zvjezdice na nebu i neki naši filmovi. Tako nam je malo trebalo za uživanciju.
I nekad se poželim toga. Iskreno. Nekako je bilo sve jednostavnije. Sad smo svi u vezama, još uvijek nam je lijepo ali to su sad neka druga okupljanja.

Nego, da ne zaglibim opet previše, da bacim kratko koji komentar.
Kao prvo – WTF??!?! Cijela sjeverna Hrvatska je popušila. Imamo jednu predstavnicu. Ni jednog Međimurca, Zagorku ili nekaj takvog. Neko primijetio?

Naravno, frajeri su me više zanimali pa ću navest Gorana kao osobu koja me najviše osvojila na prvu. Samozatajan je, ima nešto, i dobro zgleda. Nešto ima u tim istrijanima, onaj Kristijan iz mislim druge sezone mi je isto bio dobar.
Arsen mi je zgodan ali zrači onom prepotentnošću tipičnom za splitskog galeba. Nije mi 100% sjeo, kao ni drugi mišićavko… kak se zove… ah da, Stipe.
A šta reći o Divi? Dečki su se odmah primili za glavu. Naravno. Smiješno mi je to gaykasto ponašanje. Ona izbezumljena faca kad je pričao na telefon… Mislim, imam ja gay frendove ali ne ponašaju se tako… opće ne znam kak bi to definirala.

Žene baš nisam tako pomno pratila. Ovoj iz Zg ženskoj znam sestru. Onako neko poznanstvo, ali neam baš neko mišljenje o njoj pa joj je to minus (jesam stroga).
A Ivana koja liči na missicu Ergić je sa Ugljana ako sam dobro shvatila, pa joj dajem plus. To je jače od mene.
To je prvi osvrt.

Živo me veseli ova apsolutna zabrana „beštimanja“ iliti psovanja. Vidim da ih je to malo streslo. Moram priznati da ni meni ne bi bilo lako.


Jedna pošalica Divi u čast
(PS: jeste primjetili kak si je najzgodnije frajere pobrao u sobu naughty )

Image Hosted by ImageShack.us

- 15:39 - Komentari (15) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.09.2007.

Rođendanske zgode i nezgode

Odbrojavam dane do dana (hm, koja besmislena fraza) kada ću postati stariji punoljetnik. Wow! cool

Razmišljam o tome da napravim neku roštiljadu. Sastojala bi se od zaista najbližih prijatelja jer su sad i tako svi više-manje u parovima pa kad bi i pozvala sve koje bi htjela taj broj bi se još udvostručio što bi me na kraju valjda dovelo do broja većeg od trideset. A to bi već bio pravi party! …a do tog mi i nije. Ovako će nas bit dvanaest-četrnaest. Neki razuman broj. I to samo u slučaju lijepog vremena, naravno. U protivnom, dragi i ja i to je to.

Ali nisam htjela o tome pisati. Kako to već ide, prije roćkasa se prisjetiš nekih anegdota sa prošlih proslava. A budući da mene sjećanje služi, moja prva rođendanska anegdota seže dosta daleko unazad.

1996.
Hrpa hiperaktivnih desetogodišnjaka zasitila se igranja tombole i sličnih sranja i krenula u potragu za interesantnijom i orginalnijom zabavom. Netko se dosjetio da bi mogli skratit mog brata za par živaca. On je imao sobu kat više, i nama je bilo super da se netko zaleti gore, pokuca na vrata, pa da svi vrišteći otrčimo u WC zubo
I tako je išlo par puta dok moj bijesni brat nije izašao van i počeo se derat. Nas desetak je već po defaultu uletilo u kupaonu, jedino što je ovaj put valjda onaj koji je zadnji ušao, zaključao. Brat se vratio u sobu, ali mi više nismo mogli van. Panika. A sad slijedi najsmješniji dio… Budući da su bila samo dva dečka, ja sam već razmišljala što će biti ako mi ostanemo ovako zaglavljeni. I plan se rodio – jedan dečko će spavati u kadi, jedan na podu, a mi cure ćemo onda birat s kojim ćemo LOL rofl
E trgam se dok ovo pišem… Naravno, roditelji su ubrzo skužili da je donedavni stampedo naglo utihnuo pa su došli vidjeti šta se događa. Roćkas je nažalost završio u suzama. Nakon što su nas sve povadili van kroz prozor, tata je rekao da više neću slaviti rođendane.
Možete misliti tragedije!


2003.
Slavlje je počelo kod mene, zagrijavanjem s alkoholom ali budući da nisam imala definiran plan što ćemo dalje, ekipa se razvodnila i u Aquarius nas se zaputilo samo troje. Budući da je već bilo vrijeme noćnih tramvaja, sjeli smo na prvo kaj nam je došlo, dvanaestica, pa od Remize po nekim livadama i šta ti ja znam. Kiša je uglavnom padala i sve je bilo blatno i sklisko. I tako mi hodamo na čelu sa likom od 1,97. I zajebavamo se. I samo odjednom lik od 1,97 padne ko pokošeno drvo. Dan danas ne znam kako mu je to uspjelo ali lomu smijeha nije bilo kraja. Valjda nakon 5 min je bilo: „Pero, jesi živ?“ nut
A da stvar bude bolja, kad smo se vraćali po nasipu, ja se penjem gore i Pero meni: „Daj ruku!“ Ja njemu da mogu sama, al on inzistirao i na kraju oboje opet završili u kaljuži. Stvarno sam izgledala ko malo svinjče. Još kad sam tako ubijena zaspala u tramvaju (nakon što sam si ČUČEĆI odrijemala na stanici jer nam je tramvaj otišo pred nosom), pitaj Boga što su si ljudi mislili bang


2004.
Punoljetnost. Tulum za 50 ljudi u jednoj baraci. Ja kao pedantna i bolesno organizatorska horoskopska smijeh djevica potrošila sam dvije godine života brinući za taj tulum. Na kraju je sve ispalo super. Bio je baš ono, razbijačina, svi su se ponapijali, mnogi su rigali, ali nitko nije zakljucao. Nastajali su parovi kojima se i dan danas ne možemo prestat isčuđavat. Bio je baš roćkas, o kojem će se pričati. Trud se isplatio cerek
Međutim, u jednom trenutku, vaša alkoholom opaljena Assilletta, zaustavila se od silne zbrke ( sa 50 ljudi stalno si u movingu). Okrenula se oko sebe i briznula u plač: „Ovaj tulum je komaaaaa… Ja sam se tak trudila… Niš nije kak treba… buaaaaaa“ smijeh Da bi nakon nekih 5min histerije stala, udahnula i rekla: „A zakaj se ja plačem?“ Dalje je sve, naravno bilo super.



Eto, nadam se da su vam se pričice svidjele. Vratila sam se u vedri ton. Živjeli! party

Ciao!

- 18:03 - Komentari (21) - Isprintaj - #

srijeda, 05.09.2007.

Naći snagu i ići dalje

Što kad sekunda promijeni sve…
I kako onda s tim dalje
U ponedjeljak je, kao što znate, bio dan žalosti. Nisam zapravo imala u planu pisati o tome ali prekjučer me satralo, i još uvijek me drži sa svim ovim novim negativnim vijestima.

Nisu u pitanju bili samo vatrogasci.

6.11.2004. Hard rock cafe
Dina iz mog razreda i Vedran iz e razreda zajedno su slavili rođendan. Ana i ja smo praktički cijelo vrijeme bile sa dečkima iz e razreda. To je bio razred s kojim smo išli na sve izlete i na maturalac, a bili smo i prvi susjedi po razredu sve 4 godine, pa smo s njima bili najbolji. Pilo se, i to pošteno. Zajebavali smo se, plesali po stolovima itd. Otišli smo doma.
Kad smo u ponedjeljak došli u školu, čekao nas je šok. Tomislav, jedan od dečki s kojima smo se družili, je u bolnici. U komi. Bori se za život. Šok i nevjerica. Šta je bilo? eek
Mislim da se dan danas ne zna točno. Društvo je bilo s njim dok nije izašao iz tramvaja. On je izgleda zaboravio ključ od kuće, a nije htio probuditi starce. Jel se pokušavao popeti preko balkona ili doć do nekakvog ključa ne znam vam točno reć. Uglavnom, pao je. Tata ga je našao pred vratima u lokvi krvi kad je u 6 ujutro iznosio smeće.
Tomislav je bio poznat kao osoba koju su svi voljeli, uvijek nasmijan, izrazito simpatičan i stvarno pametan dečko. Ma nema kome nije bio drag. Zato nas se puno i zaputilo u crkvu blizu naše škole, na misu koja je bila plaćena za njega. Da molimo za njegov život.


Preživio je. Oporavak je tekao jako jako sporo tako da nakon nekog vremena vijesti više nisu stizale o njemu. Kako to već ide. U ponedjeljak sam na faxu srela svoju kolegicu koja je išla s njim u razred. Sjetivši se njega, pitala sam ju jel ima što novo. Izbezumila me je kad je rekla da je još uvijek nepokretan. Jedino malo miče desnu ruku. Ali maturirao je. I upisao pravo, izvanredno. Kaže da je još uvijek isti, onaj vedri duh spreman na zajebanciju. Svaka mu čast.

Navečer sam u birtiji gemištirala sa dragim i sa bratom. Počevši od vatrogasaca došli smo i na tu temu. Kako da se čovjek nosi s tim? Pogotovo čovjek koji zna kako je živjeti normalno, samostalno sve obavljati, samostalno hodati. Dragi je, kao i na sve slične tematike, rekao da bi se ubio. A šta kad nisi u stanju ni to napraviti? Gdje čovjek nađe tolko duha da vedro ide dalje? I onda sam se sjetila nas, njegove obitelji i prijatelja, koji smo se na onoj misi molili za njegov život. Molitva nam je uslišana. On ga je dobio. Ali kakav život? Bože daj, da jednom napreduje toliko da se vrati u normalu. Nisam informirana kolike su mu šanse za to.

Moram priznati da me to sve ostavilo stvarno ukomiranu. Mislim, šta ti sve život može donijet?

Za obožavatelje Grey's Anatomy: dok smo mi vodili tu raspravu, na TV-u sam još jednom gledala kak je Denny umro, ni to baš nije pomoglo cry

Sorryte što sam danas malo depresivna. Kažu vrijeme je takvo, pa ću ga i ja okrivit.

Ciao!

PS: vidi se da su počele obaveze. Postovi su se nešto masovno prorijedili, ha ekipa wink


UPDATE 5.9. (19.15)

Jednostavno obožavam bajkovite priče (filmove) kao Coyote ugly... šmrc.. cerek

- 15:16 - Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 04.09.2007.

Ja ga gledam, pa šta?

Još 4 dana. Zlatan. Kičasti. Zahtjevniji. Dvanaest novih ljudi. Četvrti po redu.

Novi Big brother.

Već su se u blogosferi naveliko raspisali o tome. Svi se uglavnom sprdaju. Groze se. Raspituju u koje vrijeme se prikazuje da bi mogli pobjeći iz kuće. I slično.
Posebno me živciraju oni licemjeri koji stalno pljuju a u stvari to i sami gledaju.

Ja ću ga gledati. Kao i prvi, drugi i treći. Čak mu se i veselim. Onda pomislim na sve te silne komentare tipa: Joooj, debilana, zatupljuje ljude itd. Ma kako to mene zatupi?
Htjela sam upisati psihologiju. Zanimljivo mi je gledati kak ljudi funkcioniraju u tim situacijama. Općenito, zanimljivo mi je vidjeti kakvih sve ljudi ima na ovome svijetu, u ovoj našoj Hrvatskoj. Vidjeti da postoji primjerak kao Tanja iz prošle sezone i još više se pobrinuti da ti jednog dana dijete bude nahranjeno jednom općom kulturom.
Zanimljivo mi je gledati suživot ljudi koji su toliko različiti da se na cesti ne bi pogledom počastili.
Zanimljivo mi je vidjeti, dokle su ljudi spremni ići za novac.
Ne mislim da je to sramota. Niti da će imati negativan efekt na moj mozak.

Neki dan sam s Anom, mojom naj frendicom, pričala o tome, pa bi i vas htjela pitati.
Da li bi ušli unutra? Mislite li da bi mogli izdržati unutra 100 dana? Možda samo uz taj novac kao poticaj, ili kao čisti izazov? Mislite li da bi mogli provest 24/7 u tom prostoru sa 11 pitaj-Boga-kakvih ljudi? Možda bi i mogli, samo da nema kamera?

Gotovo sam sigurna da ja ne bih. Jedino i samo da su ti novci 100% moji. Sa ljudima bi se ja složila, to mi nije problem. Ali, kao prvo, već znate, nisam sportski tip. Nisam osoba koja je uvijek za akciju, a kamoli da mi netko naređuje kad ću ja skakat u bazen. Ubilo bi me to malo prostora. Ubila bi me monotonija. Nedostatak televizora, ako ništa drugo. Ma previše bi mi falila sloboda…

Red je na vama…

Ciao!

- 13:47 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.09.2007.

Posjet Varaždinu gradu

Djevojke moje, i žene evo me opet! Prošao ispit, rezultati tek za tjedan dana tako da ćemo se načekati. A za to vrijeme da vas izvijestim o svom jučerašnjem danu.

Ovo je, žalosno ali istinito, bio moj prvi posjet Varaždinu. Prvo je kao što je planirano pao posjet viksi mog najboljeg frenda Dade, koji nas je dočekao na izlazu s autoceste pa smo ga pratili do njegove 10ak min udaljene vikse.

Image Hosted by ImageShack.us


Tam su bili i njegovi starci, pala je pričica, nekom klopica, i neizbježan obilazak. Pa evo kako to kod njega izgleda…

Ovo je pogled sa terase…

Image Hosted by ImageShack.us


…a ovo je pogled odozdola (Dado i moja naj frendica, a njegova viksa je ova žuta)

Image Hosted by ImageShack.us


Oko 19h smo otišli u centar, malo se prošpancirali, obišli Stari grad pa pobjegli od mase i popili cugu.

Image Hosted by ImageShack.us


Gibo je naravno kasnio sa samim početkom 20min, ali nismo mu zamjerili. Mase je bilo podosta, nije nam se gužvalo pa smo se stali negdje u sredinu što znači da neam neke fotke jer su sve ispale više-manje ovako

Image Hosted by ImageShack.us


Dragi mi je u početku bio toliko truo da sam si mislila šta sam gnjavila i njega i sebe i dovukla ga ovamo, ali poslije je živnuo pa je na kraju sve bilo OK.
A u Gibi sam kao i uvijek uživala. Počeo je kao i u Puli, sa Dobri ljudi,a pjevao je i dvije pjesme čiji je on autor, Cesaricu i Sve ću preživit. Malo je brbljao više nego inače a i s ozvučenjem je bilo nekih problema jer se to brbljanje često uopće nije čulo, al ajde.

Sve u svemu, naravno da se isplatilo. Došli su i Bare i Maja Azucena (kojoj se očito jako sviđa u Hr), a kad je Bare počeo Gdje je put ka sreći, oko 23h, naslutili smo kraj koncerta i brisnuli da izbjegnemo gužvu.
I opet jedna komična za kraj…

Image Hosted by ImageShack.us


Mah svima od vaše Assillette! mah
Ciao!

- 17:17 - Komentari (13) - Isprintaj - #

subota, 01.09.2007.

Živjelo plandovanje!

Došao je rujan. Moj mjesec.

Vidjeli ste i sami da sam se ponovila. Prvotna zamisao je bila da imam konja u galopu a budući da mi se sviđa kak Ruby radi design od dvije slike predomislila sam se kad mi se sreća nasmiješila i našla sam ove dvije koje se kao nastavljaju.
I boxeve sam malo nadopunila, napravila arhivu postova, stavila neke citate i tako.
Jednog dana ću nekog namolit da mi napravi i tag-a-feed, onda ću bit potpuna zubo
Ja ponosna, nadam se da se i vama sviđa.

Iako me Kenya upozorila na Gibin koncert u Karlovcu, koji je danas, sutra se svejedno održava isti u Varaždinu. Pa će da se ide valjda smijeh Moj momak pokazao dobru volju i rekao da će me voditi ako ne bude kiše.
Image Hosted by ImageShack.us

Ne mogu vjerovat da sam ga u razmaku godinu dana uspjela nagovoriti da na dva Gibina koncerta ide sa mnom. A ribica… cerek
Uglavnom ratni plan je taj da prvo dođemo oko 17h kod mog najboljeg frenda u viksuu Vž, on i njegova draga dočekat će nas sa roštiljem, naklopat ćemo se i oko 19h lagano u centar. Šetnjica i onda koncert pjeva
Ako mi kakva jesenja kišica to pokvari, ubit ću je mad

U ponedjeljak pada ispit, baj d vej. Jedan sam već odjavila. Onaj gori, naravno. I sve si mislim odustat od njega i odslušat neku drugu književnost umjesto. A ni za ovaj drugi se nisam pretrgla. Naravno. Ako njega ne dam, brijem da se mogu pozdravit da ću vidjet još mora s dragim ovog rujna. Joj, vi mlađahni, ako čitate, učite na greškama. Disciplinirajte se na vrijeme yes


I za kraj… nisam mogla da ne stavim

Image Hosted by ImageShack.us


Ciao! svima


UPDATE 2.9. 14.34

Kao prvo.... BRAVO BLANKA! CARICE!

A kao drugo... tko je upravo gledao dodjelu, mogao je prije Blanke vidjet jednog drugog zlatnog slatkiša... Finski bacač koplja Tero Pitkamaki (to sam si odmah zapisala jer mu je prezime ravno japanskom)
Ko nije vidio nek tu pase oči (ako mu se sviđa...)

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us

- 17:43 - Komentari (17) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

design by Lanna