subota, 22.09.2007.

Bijah jednom budala...

Bio si mi sve glavni lik iz serije,
Ja djevojčica koja u sve vjeruje
Idi bilo kom, ja ću odsad tjerati po svom…


Posjećujući vas u blogosferi naletjela sam u zadnje vrijeme na postove o zelenim očima, o liku koji vas zavlači, o liku koji vas je povrijedio a još čekate njegov poziv i slično.

Mene je sve to asociralo na jednog lika iz moje prošlosti, tog jednog, sa zelenim očima, koji je meni priuštio sve to. Koji je od mene radio budalu kakvu nitko nije. Sjećanja su, doduše, već lagano izblijedila, jer tko bi zapamtio sve te igre koje je igrao sa mnom, a ni njega ne viđam nešto, hvala Bogu. Ali odlučila sam vam danas pisat malo o njemu.

Priča je počela kad sam krenula u srednju školu. Moja naj kompanjonka iz osnovne S. i ja ostale smo u dobrim odnosima, a on je njen bratić. Sjećam se da smo često dane i noći provodili na igralištu. I da je i on često dolazio tamo. Ja, realnom glavom, nisam o njemu ni razmišljala. Kao prvo, njen je bratić, a kao drugo od mene je stariji šest godina – nema šanse. Sve dok on nije počeo pokazivati zanimanje za mene, razmjenjivanje poruka, sve češći susreti i tako to. Pala sam kao kruška, naravno. On je bio sav neodlučan, i bi i ne bi, sviđam mu se al ne zna i tako. Na početku drugog razreda jedna cura s kvarta je radila tulum i to je trebalo bit to. On se ponašao kao da smo tek površni poznanici. Bila sam bijesna ko ris. Ali drugi dan je došao do mene i napokon smo se prvi put poljubili. Nije to bio početak neke sretne ljubavne priče. Daleko od toga, problemi su tu tek počeli. Ja sam još više izgubila glavu, a on je postao još neodlučniji. Igrao se do kud je mogao. Bio je dobar taktičar. Doveo bi me do ludila, do trena kad više nisam mogla. I onda bi se povukao. Ne bi ga čula neko vrijeme, tek povremeno bi S. rekla da je pitao kako sam i sl. Ja bi isplakala svoje i krenula dalje. Đizzz koliko sam zbog njega isplakala… A on bi se onda opet javio, nakon neka tri mjeseca, kad bi bio siguran da sam se ohladila i opet počeo svoju igru ispočetka. Lagano javljanje, pa neka kavica, i obavezno okrivljavanje zašto se ja njemu nisam javila u zadnje vrijeme. A ja bi slušala taj sladunjav glas i gledala u te zelene oči i još jednom pala na priču. Uvjerila sama sebe da sam vjerojatno pretjerala. I on bi me opet zavlačio.

Kako se to prekinulo? Ne znam ni sama. Valjda isto u jednoj takvoj stanci kada me doveo do toga da bolje da mi se više ne javlja. Samo što taj put nismo počeli opet ispočetka. Kako god, previše sam vremena na njega potrošila. Još i nakon toga, uvijek sam ga sretala kad sam mu se najmanje nadala. I opet bi me stresle te zelene oči. Znala sam, da se potrude, da bi me vjerojatno opet pokosile. Ali to su bili samo usputni susreti, onih pravih nije bilo, i prešla sam tu stepenicu. Glavno se naravno dogodilo kad sam upoznala dragoga.

Pred par mjeseci zvale su me zelene oči. Nešto mu je trebalo, kao i milion puta do tada. Nekakvo muljanje preko SC-a, znate već kako to ide. I ja još jednom rekla „da“. Došao je s njom. Znala sam da ima curu već neko vrijeme. Ženska me probila zlim pogledom čim je izašla iz auta. Cijelo vrijeme dok smo razgovarali se ponašala narednički, kao da oni meni rade uslugu, a ne ja njima. Ispričala sam dragom što se dogodilo. Rekao mi je da ne budem blesava. Shvatila sam da ima pravo. Otkantala sam ga idući dan.

Nisam ga vidla poslije. Znam samo da ga je aždaja ostavila. I da je navodno tužan. Buhu! Šta je najbolje, ni ne zna kako se time usrećio.

Ciao!

Kinky kolumnistica je napisala jako lijep post o jednoj snažnoj obitelji, preporučam...

UPDATE
Na blogu djevojke koja sebe naziva I nije lako bit i svetica i kurva sam našla stih kojim bih htjela zaključit ovaj post:

"Da me vrag ne potjera da s tobom krenem iznova.."
- 10:50 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

design by Lanna