assilletta

Moje prvo vježbanje aerobika bilo je u osmom razredu. Jedna mlada cura održavala ga je u mojoj osnovnoj školi, i to mi je bilo super. Vježbali smo tae-bo i na to sam bila totalno nabrijana. U to vrijeme sam se i jahanjem bavila tako da mi kondicija nije bila upitna, a mršavica kakva sam bila (šmrc) čak sam imala i pločice na trbuhu! (šmrcšmrc! )

A onda osnovna završila, trenerica odustala, odustala i ja. U ovih šest godina od onda jedno 3-4 puta sam „počinjala“ vježbati. Ustrajnost mi, naravno, nije išla od ruke. A ako nešto mrzim, to su oni prvi satovi. Tako je bilo i prekjučer. Samo sam si mislila šta će mi prvo otkazat – srce u predinfarktnom stanju ili moja pušačka pluća. Katastrofa! Dok žena stara negdje ko moja mama (a ona ima 57 godina!) kraj mene hopsa bez većih problema! Ja samo onu: „Puf, pant…“ Nakon pol sata sam mislila da ću umrijet, da se komotno mogu u svlačionicu pokupit. Ali uz debela švercanja izdržala sam do kraja.
Kao što je i očekivano, imam sve moguće muskulfibere, osjećam mišiće za koje sam opće zaboravila da postoje.
Al jbga. Bilo je vrijeme da se pokrenem. I meni, i dragom, koji nikad da ode ispod stotke. On je isto krenuo u teretanu.
Držite fige da potraje!

Jučer mi je počeo talijanski u školi stranih jezika. To mi puno bolje ide. Zapravo, radi toga sam i upisala talijanski na faxu. U školu sam krenula u drugom srednje. Prvu sam godinu bila u jednoj grupi kod jedne jako drage profe, ali ona je otišla na porodiljski. I onda sam se preselila u grupu u kojoj sam dan-danas, koja je fenomenalna. Stvarno smo ekipa. Kao prvo imamo zakon profu, punu života i uvijek za akciju. Osim toga, neudana je, pa ima dosta vremena za sve naše hireve i planove. Već nam je organizirala puteve u Veneciju, Firenzu, Rim i Milano. Ja u Firenzu s njima nisam mogla ić, zbog mature, a kad je padao Rim, profa nam se razbolila i onda je naša grupa kolektivno bojkotirala odlazak jer nismo htjele ići bez nje. Išli smo na večeru u meksički, na badminton na Velesajam, ona nam je doma radila večeru… Ako B(l)og da, dogodine ćemo u posjet Siciliji
Zbog tako dobre ekipe i nisam odustala od talijanskog kad sam ga upisala na faxu. Bilo bi mi prežao da nisam išla s njima dalje. I eto, nakon šest završenih stupnjeva, jučer je bio prvi sat konverzacije. Di ćeš bolje, sad samo blebećemo

Pokazat ću vam neke naše uspomene, s tim da neke slike moram ponovo uslikati jer ih neam nigdje na CD-u ni kompu (o nezgodi sa hardom neću, prebolno je)

S njih tri sam si najbliža – Ana, Matea i Lana (11.03.2005. Movie pub)




Venecija (svibanj 2004.)
Lana, Matea, Nada (koja ne ide s nama već skoro 3 god) i ja




I u gondoli




Kod profe u stanu na večeri – vidite kolko je žena luda kad je za sve nas kuhala (7.5.2005.)




Ja režem lasagne (Rea u pozadini)




Ana i Lana su nas lani napustile, Ana jer je otišla studirat u Beč a Lani termin više nije odgovarao (moram se pohvalit – ak je to za pohvalu – Lanica nam je aktualni Model Hrvatske). Lana nam se vratila jučer u grupu nakon pauze, a i Ana je došla na kratko iz Beča pa smo otišle na cugicu




Nešto me rastužilo danas... Peso moj nije dobro. Već smo primjetili da neš nije OK i mama ga je danas odvela veterinaru, izvadili su mu krv, rekli da ima problema sa srcem, da će morat na terapije, da je jako osjetljiv... Ima on već skoro 12 godina, i znam da ne može vječno živjet ali ta pasmina može doživjet po šesnaest godina... Njemu je još rano! Evo, predstavljam vam mog Alfija:




Ostajte mi dobro

Ciao!