srijeda, 05.09.2007.

Naći snagu i ići dalje

Što kad sekunda promijeni sve…
I kako onda s tim dalje
U ponedjeljak je, kao što znate, bio dan žalosti. Nisam zapravo imala u planu pisati o tome ali prekjučer me satralo, i još uvijek me drži sa svim ovim novim negativnim vijestima.

Nisu u pitanju bili samo vatrogasci.

6.11.2004. Hard rock cafe
Dina iz mog razreda i Vedran iz e razreda zajedno su slavili rođendan. Ana i ja smo praktički cijelo vrijeme bile sa dečkima iz e razreda. To je bio razred s kojim smo išli na sve izlete i na maturalac, a bili smo i prvi susjedi po razredu sve 4 godine, pa smo s njima bili najbolji. Pilo se, i to pošteno. Zajebavali smo se, plesali po stolovima itd. Otišli smo doma.
Kad smo u ponedjeljak došli u školu, čekao nas je šok. Tomislav, jedan od dečki s kojima smo se družili, je u bolnici. U komi. Bori se za život. Šok i nevjerica. Šta je bilo? eek
Mislim da se dan danas ne zna točno. Društvo je bilo s njim dok nije izašao iz tramvaja. On je izgleda zaboravio ključ od kuće, a nije htio probuditi starce. Jel se pokušavao popeti preko balkona ili doć do nekakvog ključa ne znam vam točno reć. Uglavnom, pao je. Tata ga je našao pred vratima u lokvi krvi kad je u 6 ujutro iznosio smeće.
Tomislav je bio poznat kao osoba koju su svi voljeli, uvijek nasmijan, izrazito simpatičan i stvarno pametan dečko. Ma nema kome nije bio drag. Zato nas se puno i zaputilo u crkvu blizu naše škole, na misu koja je bila plaćena za njega. Da molimo za njegov život.


Preživio je. Oporavak je tekao jako jako sporo tako da nakon nekog vremena vijesti više nisu stizale o njemu. Kako to već ide. U ponedjeljak sam na faxu srela svoju kolegicu koja je išla s njim u razred. Sjetivši se njega, pitala sam ju jel ima što novo. Izbezumila me je kad je rekla da je još uvijek nepokretan. Jedino malo miče desnu ruku. Ali maturirao je. I upisao pravo, izvanredno. Kaže da je još uvijek isti, onaj vedri duh spreman na zajebanciju. Svaka mu čast.

Navečer sam u birtiji gemištirala sa dragim i sa bratom. Počevši od vatrogasaca došli smo i na tu temu. Kako da se čovjek nosi s tim? Pogotovo čovjek koji zna kako je živjeti normalno, samostalno sve obavljati, samostalno hodati. Dragi je, kao i na sve slične tematike, rekao da bi se ubio. A šta kad nisi u stanju ni to napraviti? Gdje čovjek nađe tolko duha da vedro ide dalje? I onda sam se sjetila nas, njegove obitelji i prijatelja, koji smo se na onoj misi molili za njegov život. Molitva nam je uslišana. On ga je dobio. Ali kakav život? Bože daj, da jednom napreduje toliko da se vrati u normalu. Nisam informirana kolike su mu šanse za to.

Moram priznati da me to sve ostavilo stvarno ukomiranu. Mislim, šta ti sve život može donijet?

Za obožavatelje Grey's Anatomy: dok smo mi vodili tu raspravu, na TV-u sam još jednom gledala kak je Denny umro, ni to baš nije pomoglo cry

Sorryte što sam danas malo depresivna. Kažu vrijeme je takvo, pa ću ga i ja okrivit.

Ciao!

PS: vidi se da su počele obaveze. Postovi su se nešto masovno prorijedili, ha ekipa wink


UPDATE 5.9. (19.15)

Jednostavno obožavam bajkovite priče (filmove) kao Coyote ugly... šmrc.. cerek

- 15:16 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

design by Lanna