Bitke kroz povijest http://blog.dnevnik.hr/asboinu

nedjelja, 28.01.2018.

Snajperist

Untersturmführer Odo Willscher – divizija Brandenburg

Untersturmführer Odo Willscher rođen je 30. srpnja 1910. u njemačkoj obitelji iz Sudeta (Češka). Čin Untersturmführer SS ako se prevede u čin njemačkog Wermachta odgovara činu Leutnanta što pak bi po NATO tablici časničkih činova danas odgovaralo skupini činova OF – 1, a to je čin poručnika OSRH.

Poručnik Odo Willscher prije rata bio je lovočuvar, a od 1933. do 1938. godine šumarski inženjer u zapadnoj i srednjoj Africi. Od 1938. do 1942. bio je voditelj šumarskog odijela u Empire Institutu kolonijalnog šumarstva u Hamburgu. Godine 1942. borio se u afričkoj vojnoj kampanji u sastavu njemačkog Afričkog korpusa. Potom je postao instruktor za snajpersku obuku, a zatim je prebačen u padobransku bojnu '500' divizije 'Brandenburg'.

Poručnik Willscher do kraja rata kao pripadnik padobranske bojne '500' u diviziji Brandenburg upisao je ukupno 248 službenih pogodaka. No, danas ću ja malo pokušati, s ovim snajperistom pripadnikom specijalnih snaga tadašnje nacističke Njemačke, objasniti i povezati nešto drugo.

Naime, poručnik Willscher sudjelovao je u operaciji kodnog naziva 'Potez viteza' (Rösselsprung) 1944. kod nas (u literaturi ex YU poznatijoj pod nazivom Desant na Drvar). Kako sam ja dio svoje izobrazbe stjecao u toj nekadašnjoj državi moram odmah priznati da sam bio nemalo iznenađen kada sam kasnije došao u posjed literature iz Njemačke i Velike Britanije.

Koliko li je samo bilo površnih i djelomično točnih podataka i vojničkih poteza, a još više ih je bilo prešućenih u toj literaturi ex YU. No, dobro to je sada i za mene već prošlost i povijest, a sva sreća i bogu hvala što mi je u ruke 'pala' i ova druga (njemačka i britanska) vojna literatura.

Dakle, o čemu se zapravo radi. Kao prvo sam kodni naziv operacije krivo je preveden, pa se umjesto 'Poteza viteza' operacija nazvala 'Konjićev skok', a kao drugo vješto je 'zakamuflirana' u tzv Sedmu neprijateljsku ofenzivu koja je sve podredila neuspjehu Desanta na Drvar. Nigdje ni riječi o istodobnoj operaciji Saveznika kodno nazvanoj 'Flounced' (Bijesno pometanje – po Athumanunhu) koja je imala za cilj spasiti Savezničke misije i samog Tita i VŠ NOVJ i prebaciti ih na neki od hrvatskih otoka (Vis).

Možda se jednom odlučim i raspišem o tomu kako su zapravo Britanci i Amerikanci spasili VŠ NOVJ i Tita, a ne 6. lička partizanska divizija koja bi imala itekakvih muka i problema da se u sve zapravo na kraju nisu uključili Saveznici. Dobro, bolje da se ja malo vratim natrag.

Operacija 'Potez viteza' u kojoj je sudjelovao poručnik Willscher u sastavu njemačke padobranske bojne '500' vojnički je doživjela neuspjeh (nije ostvaren cilj). Od 850 pripadnika te specijalne (padobranske) bojne u direktnim borbama s partizanima poginulo je 576 padobranaca a 48 ih je ranjeno. Njih 226 zajedno s 48 ranjenih izvuklo se s područja operacije, a među njima bio je i poručnik Willscher.

Zanimljivi se podaci mogu pronaći i o obersturmführeru Otto Wisleru (također snajperistu u diviziji Brandenburg) za kojeg sam ja siguran da je zapravo samo konspirativno ime poručnika Willschera. Čin obersturmführer SS ako se prevede u čin njemačkog Wermachta odgovara činu Oberleutnanta što pak bi po NATO tablici časničkih činova danas opet odgovaralo skupini činova OF – 1, a to je čin natporučnika OSRH.

Poručnik Odo Willscher preživio je rat i umro 21. srpnja 1988.


28.01.2018. u 13:04 • 8 KomentaraPrint#^

subota, 27.01.2018.

Snajperist

Oberjäger (Oberschütze) Friedrich Pein – 100. lovačka (planinska) divizija

Oberjäger Friedrich Pein rođen je 20. listopada 1915. u Štajerskoj (Austrija) u obitelji austrijskih poljoprivrednika. Njemačkom Wermachtu pristupio je u listopadu 1938. te je raspoređen u 12. satniju planinskih lovaca 143. planinske (pješačke) pukovnije.

Do početka 2. svjetskog rata uvježbavan i obučavan je za snajperistu, a potom je prebačen u 2. satniju planinskih lovaca 227. planinske pješačke pukovnije 100. lovačke divizije. Tako je i upućen na Istočno bojište gdje je upisao više od 200 službenih pogodaka.

Stekao je čin Oberjäger (Oberschütze) što prema tablici činova spada u skupinu OR – 3 što pak odgovara činu razvodnika OSRH. Nadnevka 1. prosinca 1944. odlikovan je željeznim križem 2. reda, a samo osam dana kasnije dobio je i željezni križ 1. reda. Nadnevka 28 veljače 1945. odlikovan je Željeznim križem viteza.

Baš poput drugih njemačkih snajperista 2. svjetskog rata i Pein je zarobljen sa 'snajperskom upisnicom' te je temeljem toga optužen na izdržavanje dugogodišnje robije u Šleskoj (Poljska). Umro je 14. veljače 1975. u Murecku, Štajerska (Austrija).


sabaton – 'posljednje uporište'

27.01.2018. u 15:20 • 1 KomentaraPrint#^

nedjelja, 21.01.2018.

Snajperist

Obergefreiter Bruno Sutkus – (lit. Bronius Sutkus) 68. pješačka divizija

Bruno Sutkus (Litvanski Bronius Sutkus) rođen je u Tannenwaldu 14. svibnja 1924. u mješanom braku Njemice i Litvanca. Kako mu je otac bio stranac, on nije mogao automatski dobiti njemačko državljanstvo, a poradi posla njegovog oca Sutkus je djetinjstvo proveo u predgrađu Königsberga (Kalinjingrad).

Tako je Sutkus ostao pruski Litvanac sve do 1941. kada je postao naturalizirani Nijemac. Od 1938. Sutkus je član njemačke (Hitlerove) mladeži gdje je i stekao čin Scharführera (sukladno tada važećim SA činovima to bi odgovaralo po tablici dočasničkih OR činova skupini OR – 4, a to je skupnik u OSRH).

Kako je pokazivao izuzetnu nadarenost za ciljanje odobrena mu je malokalibarska puška koju je mogao nositi i doma poradi vježbanja gađanja. Do kolovoza 1943. Sutkus je završio obuku za snajperista i stekao čin obergefreiter (OR – 3, odgovara činu razvodnika OSRH). Dodijeljen je njemačkoj 68. pješačkoj diviziji i do kraja rata upisao je 209 službenih pogodaka.

Tijekom siječnja 1945. nakon oporavka od ranjavanja, premješten je za instruktora u školu za snajperiste. Nakon rata priključio se litvanskom pokretu otpora protiv Sovjetskog Saveza. Tako je uspijevao s krivotvorenim osobnim dokumentima zametati trag, ali ne zadugo. Sovjetska tajna služba (KGB) uspjela ga je locirati 1949. te je uhićen i mučen kako bi priznao ratne zločine tijekom rata.

Osuđen je na težak rad u ruskim šumama tajge i rudnicima Shereenkova sve do 1971. kada je amnestiran na zahtjev zapadnonjemačkog kancelara Konrada Adenauera. Tada je dobio dopuštenje preseljenja sa ženom i sinom u Vilnius, ali pod uvjetom da prihvati sovjetsko državljanstvo.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. posjetio je Njemačku i podnio zahtjev za njemačko državljanstvo i putovnicu što je i dobio 1994. Tada se 1997. preselio u Njemačku. Nadnevka 20. siječnja 1998. podnio je zahtjev za 'Integracijsku pomoć' koji mu je i odobren, a time su mu i priznata sva njemačka odlikovanja.

Ovo 'pomilovanje' su dobivali svi njemački vojnici koji su služili u postrojbama Wermachta, a nisu osuđeni za ratni zločin ili bili pripadnici SS postrojbi. Time su Nijemci napokon odali priznanje tim integriranim vojnicima koji su se borili za Njemačku, riskirali svoje živote i zbog toga odsluživali dugogodišnje robije u bespućima Sibira.

Bruno Sutkus napisao je svoje memoare i Priručnik za snajpersku kamuflažu te ga je i Litvanska Vojna akademija pozvala kako bi održao predavanje litvanskim kadetima. Umro je 29. kolovoza 2003.


21.01.2018. u 12:06 • 0 KomentaraPrint#^

subota, 20.01.2018.

Snajperist

Razvodnik Josef Sepp Allerberger – 2. bojna 144. lovačke pukovnije 3. planinske brigade

Razvodnik Josef Sepp Allerberger rođen je 26. rujna 1924. (neki izvori tvrde da je to 24. prosinac, ali on je sam u svojim memoarima potvrdio da se ipak radi o nadnevku 26. rujan) u Štajerskoj, Austrija. Otac mu je bio stolar i njegova je dječačka želja bila preuzeti posao od oca i sam biti stolar.

Kako je njegov otac bio sudionik 1. svjetskog rata, Allerberger je po želji oca dragovoljno služio u tadašnjim austrijskim oružanim snagama gdje ga je zatekao i 'Anschluss' (pripojenje Austrije nacističkoj Njemačkoj). Tako je Allerberger ostao mobiliziran kao ročnik mobiliziran u Wermacht gdje mu je dodijeljen čin obergefreiter (sukladno tablici dočasničkih činova OR odgovara činu OR – 3 što pak je čin razvodnika u Oružanim snagama Republike Hrvatske.

Allerberger je do 1942. bio strojničar opremljen njemačkom strojnicom M42, a potom je prebačen na obuku za snajperistu opremljen s puškama K98k i G43 snajperske inačice s ciljnikom 4x. Tvorac je prve takozvane 'snajperske maskirne maske' za što je koristio obični kišobran bez platna koji je postavljao ispred sebe i kroz njega pucao na cilj.

Tijekom borbi kod Stavropola, u sklopu Njemačke ofenzive na Kavkaz 1943., Allerberger je lakše ranjen fragmentima granate, pa je poslan na dvotjedni oporavak. Tijekom tog oporavka proučavao je rusku inačicu snajpera Mosin-Nagant 91/30 s optičkim ciljnikom 3.5x. Spoznajom da je ruska snajperska puška vrlo lagana i djelotvorna Allerberger je bio oduševljen.

Tako je tu pušku preporučio svom prijatelju ('u oružju bratu') koji je kasnije pao u ruke sovjetskim vojnicima. To što se njemu dogodilo Allerbergera je uvjerilo da njegovo oduševljenje ruskim snajperom nije baš najbolja ideja. Naime, sovjetski vojnici vrlo okrutno razračunavali su se s njemačkim snajperistima, ako bi im pali živi u zarobljeništvo, a ako pak bi ih uhvatili još s ruskom puškom onda je okrutnost bila neopisiva. (ja to ovdje neću opisivati jer to nema veze s vojničkim i ratničkim pozivom, alii to je najokrutniji ratni zločin – sakaćenje mrtvog tijela protivnika)

No, dobro. Allerberger je službeno upisao 257 pogodaka, borio se na bojišnicama Rumunjske, Mađarske, Češke, Poljske, a kapitulacijom Njemačke u lipnju 1945. uspio je izbjeći zarobljavanje i vratio se u rodnu Austriju. Za svoju službu dobio je Viteški križ, a nakon rata bavio se stolarijom. Umro je 2. ožujka 2010. u Austriji.


20.01.2018. u 16:39 • 0 KomentaraPrint#^

nedjelja, 14.01.2018.

Snajperist

Pozornik Matthäus Hetzenauer – 3. planinska (lovačka) divizija

Pozornik Matthäus Hetzenauer rođen je 23. prosinca 1924. u Tirolu, Austrija. Bio je snajperist u Vermachtu Nacističke Njemačke i upisao je 345 službenih pogodaka. Naoružan je bio s dvije njemačke puške snajperskih inačica: Mauser karabin K98k, optički ciljnik 6x i Gewehr 43 ZF4 4x.

Bio je u sastavu 3. planinske (lovačke) divizije na bojišnicama Karpata, Slovačke i Mađarske tijekom bitaka sa sovjetskom Crvenom Armijom od 1944. do 1945. Tijekom sovjetske topničke paljbe 6. studenog 1944. bio je ranjen, a tri dana nakon ranjavanja odlikovan je medaljom za ranjavanje.

Zapovjednik 3. planinske (lovačke) divizije general Paul Klatt osobno ga je predložio za odlikovanje Željeznog križa za hrabrost kojeg je i dobio 17. travnja 1945.Mjesec dana nakon toga pao je u sovjetsko zarobljeništvo. Odveden je u Sovjetski Savez gdje je osuđen na pet godina zatvora (teške robije).

Temeljem repatrijacije (vraćanje ratnih zarobljenika natrag u Domovinu) 10. siječnja 1950. vraćen je u Austriju gdje je i umro 3. listopada 2004.


14.01.2018. u 10:02 • 0 KomentaraPrint#^

subota, 13.01.2018.

Snajperist

Satnik Vasilij Grigorjević Zajcev – kodno ime 'Vasja'

Satnik Vasilij Grigorjević Zajcev rođen je 23. ožujka 1915. u Eleninki (Čeljabinska oblast, Orenburg), u ruskoj seljačkoj obitelji. Djetinjstvo je proveo na imanju svojeg djeda u ruskom Uralu (Orsk). Najviše je volio odlaziti u lov na vukove s djedom i starijim bratom. Tako je i u dobi od samo 12 godina dobio priliku pucati iz djedove lovačke puške tip 'Berdan'.

Berdanova puška je carska vojnička puška koju je 1868. za potrebe carske ruske vojske izradio poznati američki stručnjak vatrenog oružja i izumitelj Hiram Berdan. Bila je to standardna vojnička puška od 18070. do 1891. kada ju zamjenjuje puška tip 'Mosin-Nagant', a 'Berdan' postaje lovačka puška.

Upravo iz te lovačke puške koja je bila duža od njegove visine Zajcev je upucao prvog uralskog vuka. Godine 1930. Zajcev je diplomirao na građevinskom fakultetu u gradu Magnitogorsku gdje je dobio specijalnost montera. Potom je diplomirao na računovodstvenim tečajevima.

Od 1937. na službi je u ruskoj Tihooceanskoj floti, gdje je bio brodski topnik. Nakon što je upisao Vojnu školu uz rad u floti raspoređen je na dužnost voditelja financijskog odijela u zapovjedništvu Tihooceanske flote. Na toj dužnosti zatiče ga napad Njemačke na Sovjetski savez (Veliki Domovinski rat). Zajcev se dragovoljno prijavljuje za službu na prvoj crti.

Do 10. studenog 1941. Zajcev upisuje službeno 32 pogotka standardnom vojničkom puškom bez optičkog ciljnika i to kao 'svjedok pogodaka' bio je njegov nadređeni časnik. Za nagradu dobio je snajper od nadređenog zapovjednika. Između 10. studenoga 1942. i 17. prosinca 1942., tijekom bitke kod Staljingrada, upisao je 225 službenih pogodaka uključujući 11 njemačkih snajperista.

Nakon toga dodijeljen je 1047. streljačkoj pukovniji 284. streljačke divizije 'Tomsk' 62. armije gdje je dobio zadaću obučavanja 28 snajperista koji su dobili kodni naziv 'Zajcevi – Zajčeva djeca'. Od tog trenutka službene pogodke potvrđuje osobno Zajcev koji ponekad svoje pogotke pripisuje +Zajcevima' pa su tako do kraja rata ostali nepoznati pogodci samog Zajceva, ali je zato skupina upisala ukupno 3000 pogodaka (nešto više ili manje zanemarivo).

Službeni pratitelj Zajceva je Nikolaj Kulikov (poginuo u Staljingradu) s kojim je i osmislio taktiku snajpera nazvanu 'šestorica' (tri skupine snajperista pokrivaju određeno područje), a tu istu taktiku rabili su sovjetski snajperisti i tijekom rata u Čečeniji.

Tijekom mjeseca siječnja u jeku žestokih borbi u Staljingradu Zajcev je ranjen u jednoj eksploziji i stradale su mu oči. Tijekom oporavka u mjesecu veljači 1943. dobio je orden Heroja Sovjetskog Saveza i primljen je u Komunističku partiju. Rat završava u Njemačkoj (Seelower Höhen - tijekom bitke za Berlin) u činu satnika.

Nakon rata Zajcev živi u Kijevu gdje je studirao na tekstilnom sveučilištu prije zaposlenja kao tekstilni inženjer. Nakon završetka studija postao je direktor tvornice tekstila u Kijevu i ostao u tom gradu sve dok nije umro 15. prosinca 1991. u dobi od 76 godina (samo deset dana prije konačnog raspada Sovjetskog Saveza). Zajcev je pokopan u Kijevu iako mu je posljednja želja bila da ga pokopaju u (Staljingradu) Volgogradu.


13.01.2018. u 15:44 • 3 KomentaraPrint#^

četvrtak, 11.01.2018.

Snajperist

Bojnik Fedor Trofimilović Djačenko – 187. streljačka (pješačka) pukovnija

Bojnik Fedor Trofimilović Djačenko rođen je 16. lipnja 1917. u ukrajinskom selu Betyagi (Veliki Krynki Globinskiy okrug, Poltava). Kako svaki snajperist ima svoj 'osobni potpis' (način rada) tako je i Djačenko razvio vlastite metode prikrivanja, skrivanja i obmanjivanja (maskiranja). Naime on se specijalizirao za lov na protivničke (njemačke) snajperiste.

Njegovo djetinjstvo, a kasnije i mladost nisu baš bili 'ružičasti'. Nakon završetka devet razreda, od 1934. bio je prisiljen teško raditi na lokalnim farmama, a kasnije je postao nadzornik u jednoj tvornici. Nema dostupnih podataka (najvjerojatnije su 'uništeni' kada je ušao u vojsku i postao Heroj Sovjetskog Saveza) kako je i zašto 1939. završio u zatvoru u gradu Norilsk.

Početkom napada na Sovjetski Savez Djačenko kaznu zamjenjuje za služenje u redovima Crvene Armije. Raspoređen je u 187. streljačka pukovnija 72. streljačke divizije 42. armije koja je u sastavu Lenjingradske skupine armija. Do srpnja 1943. Djačenko se hrabro bori i pokazuje značajne rezultate tijekom borbi za Lenjingrad.

Dobiva čin narednika i postaje zapovjednik snajperskog voda 187. streljačke pukovnije. Nakon višednevnog lova i nadmudrivanja s njemačkim snajperistom koji je nanio teške gubitke sovjetskim postrojbama 72. streljačke divizije Djačenko izlazi kao pobjednik, ali je u obračunu s njemačkim snajperistom ranjen.

Kada su ga pitali kako je bilo on je samo odgovorio: 'Hitlerovac je bio odličan, ali morao sam ga ubiti.' Za svoju izuzetnu vještinu potrage i eliminiranje protivničkih (njemačkih) snajperista Djačenko je primio orden Heroja Sovjetskog Saveza, red Crvene zvijezde, red Crvene zastave, a dodijeljen mu je i Križ za hrabrost zapadnih Saveznika.

Nakon oporavka u bolnici po zapovijedi zapovjednika armije više nije sudjelovao u lovu na protivničke snajpere nego je unaprijeđen u čin poručnika i povučen je u školu za obuku snajperista kao instruktor. Do tada je upisao 425 službenih pogodaka protivničkih snajperista i njihovih spinera (promatrača). Nakon rata još je 18 godina ostao u službi Crvene Armije.

Nakon umirovljenja ostao je živjeti u Lenjingradu (San Petersburgu) i to u zgradi koja je izgrađena na nekadašnjoj prvoj crti obrane Lenjingrada na mjestu obrambenih rovova (jugozapadna periferija Lenjingrada). Umro je 8. kolovoza 1995., a pokopan je na vojnom groblju Kovalevskoye San Petersburgu u aleji Heroja.


11.01.2018. u 16:02 • 0 KomentaraPrint#^

srijeda, 10.01.2018.

Snajperist

Stožerni narednik Noa Petrović Adamia – mornarički snajperist

Stožerni narednik (starešina – odgovara činu stožernog narednika OSRH) Noa Petrović Adamia rođen je 21. prosinca 1917. u seljačkoj obitelji nedaleko Tbilisija, Gruzija. Nakon završene gimnazije 1938. prijavio se u Sovjetsku ratnu mornaricu kao protuzrakoplovni topnik.

Nakon završetka Dočasničke pomorske škole 1940. u Odesi dobiva dočasnički čin i postaje zapovjednik voda. Rat ga je zatekao u Sevastopolju u sastavu sovjetske 7. mornaričke brigade. Na prvoj crti obrane Sevastopolja stožerni narednik Adamia svojevoljno je uzeo snajper i upisao 200 pogodaka.

Njegove snajperske sposobnosti uočili su nadređeni časnici i dodijelili Adamiji 70 mornaričkih pješaka poradi obučavanja za snajperiste. Tijekom 1942. sve do 4. srpnja kada je i poginuo upisao je još 100 službenih pogodaka.

Naime, stožerni narednik Adamija i njegovih 70 mornaričkih pješaka na obuci, ušli su u izbor zapovjedništva obrane Sevastopolja, 60 000 vojnika koji neće biti evakuirani iz Sevastopolja 3. srpnja 1942. Ostavljeni su kao zaštitnica za izvlačenje ostalih snaga iz grada.

Stožerni narednik Adamija sa svojim polaznicima hrabro je branio svoje položaje i pokopan je zajedno s njih 68 i 18 mornaričkih pješaka 7. pomorske (mornaričke) brigade u zajedničku grobnicu Sevastopolja.

Odlikovan je posthumno redom Lenjina, ordenom Heroja Sovjetskog Saveza i ordenom za hrabrost. Zbog ograničenosti u dodjeljivanju imena ulica po herojima nije dobio svoju ulicu u Sovjetskom Savezu. No, danas je to ispravljeno i jedna ulica u gradu Sokhumi (Abhazija) nosi njegovo ime.


10.01.2018. u 10:56 • 0 KomentaraPrint#^

utorak, 09.01.2018.

Snajperist

Časnički namjesnik Semjon Danilović Nomokonov – 'duh stabla'

Časnički namjesnik Semjon Danilović Nomokonov rođen je 12. kolovoza 1900. u selu Deljun u Zabajkalskom Kraju na granici Rusije i Mongolije. Po nacionalnosti Evenk. Od djetinjstva živio je u tajgama, a sa sedam godina prvi je puta pucao u lovu na jelene. Oženio se s devetnaest godina, ali ga je zadesila obiteljska tragedija. Od šestero djece umrlo mu je četvero, a za njima i supruga.

Časnički namjesnik Nomokonov oženio se drugi put 1928. jer su mu preživjela djeca bila vrlo mala i trebala su majku. Iz drugog braka dobio je još šestero djece. Časnički namjesnik Nomokonov sudjelovao je u rusko-japanskom ratu (1938.-1939.) gdje je upisao službeno 8 pogodaka (7 vojnika i časnik japanske Kwantungove vojske).

Početkom napada Njemačke na Sovjetski Savez, točnije u kolovozu 1941. časnički namjesnik Nomokonov nalazi se opet u vojnoj službi, ali u logistici, u sanitetskoj desetini ranarnika (borbenih spasitelja). Tijekom evakuacije ranjenog, Nomokonov je primijetio kako njemački vojnik cilja u ranjenog sovjetskog vojnika. Udaljenost je bila negdje oko 1000 metara, ali je Nomokonov instinktivno podigao pušku, naciljao i opalio. Njemački vojnik pao je pogođen.

Nakon ovoga Nomokonov je prebačen u snajperiste. Interesantno je za Nomokonova da nikada nije rabio optički ciljnik, a službene pogotke urezivao je u svoju lulu za pušenje i to točkom za vojnika, a iksom za časnika. Ubrzo je stekao nadimke poput 'Jastrebovo oko' ili 'Šaman tajge', a sve poradi načina maskiranja koji je primjenjivao.

Naime, Nomokonov je prvi uporabio komade špage i tkanine koje je vezao po svojoj odori, a čizme je oblačio konjskom dlakom. Imao je malo ogledalo kojim bi hvatao sunce i bljeskao u namjeri otkrivanja protivničkog snajpera, a uveo je i borbenu kacigu na štapu kao 'mamac' za protivnika.

Ukupno je upisao 360 službenih pogodaka, a zbog svoje preciznosti i domišljatosti prebačen je obučavatelja snajperista. Njegove polaznice bile su i neke sovjetske snajperistice o kojima sam već prije pisao. Službeno mu je upisano 150 polaznika obuke za snajpere. Osam puta je bio ranjen, a dva puta od eksplozija minobacačkih granata.

Nakon rata kući se vratio na konju, s dvogledom i puškom broj 24638. Sve je to dobio od vojske kako bi mogao nastaviti ono što je najviše volio – lov u tajgi. Dva puta je odlikovan redom Crvene zvijezde, Redom Crvene zastave i Redom Lenjina. Njegova kćer Zoja Babujeva intervjuirala ga je i radila zabilješke u namjeri izdavanja knjige o svom ocu, koji nikada nije naučio čitati ni pisati. Kćer ga je opisala kao vrlo šutljivog koji nije želio pričati o ratu.

Nomokonov je umro u Zugalayu 15. srpnja 1973. Iza sebe je ostavio devetero djece i 49 unučadi. Za kraj još samo ovo. Jedna Njemica, majka koja je otkrila da joj je sina ubio Nomokonov napisala mu je pismo sa željom da joj odgovori da li ga muči savjest što je ubio toliko ljudi. Nomokonov je odgovor izdiktirao svojoj kćeri i zamolio je da pismo pošalje u Njemačku. U pismu je bila napisana samo jedna rečenica: 'Da ste vidjeli razaranja i zlodjela koja su počinjena, ne bi sada mene proklinjali, već one koji su to učinili.'
Ruska kinamatografija u filmu 'Snajper 2 – Tungus' pokušala je prikazati život Nomokonova ali kao i svaki film (to je samo film).


09.01.2018. u 11:19 • 0 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 08.01.2018.

Snajperist

Bojnik Ivan Mihajlović Sidorenko – obučavatelj snajperista

Bojnik Ivan Mihajlović Sidorenko rođen je 12. rujna 1919. u seljačkoj obitelji nedaleko Smolenska. Nakon deset razreda osnovne škole upisao je višu umjetničku školu u gradu Penza (nedaleko od Moskve), ali je 1939. upisao Vojnu pješačku akademiju na Krimskom poluotoku.

Početkom napada Njemačke na Sovjetski Savez bojnik Ivan Sidorenko završio je vojnu akademiju i dobio čin mlađeg poručnika (potporučnika – odgovara činu poručnika u OSRH). Odmah je sa svojim vodom uključen u bitku za Moskvu. Nadređeni zapovjednici uočili su Sidorenkovu sklonost obučavanju drugih, pa su ga predložili za obučavatelja snajperista.

Bojnik Sidorenko svoje podređene na obuci prvo je podučavao, a potom je sa svakim od njih odlazio u misiju te ih je praktičnom obukom pripremao za predstojeće zadaće. Tako je uz obuku novih sovjetskih snajperista bojnik Sidorenko uspio upisati okruglo 500 službenih pogodaka

Na svojim misijama sve do 1994. bojnik Sidorenko postao je i zamjenik zapovjednika, odnosno Načelnik stožera sovjetske 1122. streljačke pukovnije 1. baltičke skupine armija. Nakon više ranjavanja, u posljednjem tijekom borbi u Estoniji, bojnik Sidorenko dobio je zapovijed da više ne smije sudjelovati u bitkama i bojevima jer je njegovo znanje i umijeće obučavatelja izuzetno značajno i potrebito Crvenoj Armiji.

Nakon trećeg, teškog ranjavanja u Estoniji, od kojeg se oporavljao sve do kraja rata, bojnik Sidorenko 4. lipnja 1944. odlikovan je medaljom Heroja Sovjetskog Saveza. Nakon rata bojnik Sidorenko napustio je Crvenu Armiju i preuzeo posao direktora rudnika ugljena u Čeljabinsku, na Uralu. Godine 1974. preselio se u Dagestan na Kavkazu gdje umire 19. veljače 1987.


08.01.2018. u 15:59 • 0 KomentaraPrint#^

nedjelja, 07.01.2018.

Snajperist

Narednik Fjodor Matvejević Oklopkov – 'oštro oko, tvrda ruka, toplo srce'

Narednik Fjodor Matvejević Oklopkov rođen je 2. ožujka 1908. u Jakutiji (Sakačka) Carske Rusije. Po nacionalnosti je Jakut, a kao i svi Jakuti, uvijek vedar, nasmijan i spreman na šalu, po Athumanunhu, rođen je kao snajperist.

Naime, snajperisti nastaju obukom uz nešto 'prirodnog dara', a narednik Oklopkov je rođen kao snajperist. Izuzetno oštrog i istančanog vida, otvrdnule čvrste ruke u potrazi za zlatom na sibirskoj zimi i nevjerojatno toplog, mekanog ljudskog srca za prijatelje, ali i neprijatelje.

Jakuti (Sahalar) su najvjerojatnije nastali miješanjem dvaju naroda Evenka (Tunguza) i Evena (Lamuta). Narednik Oklopkov prije rata radio je na Kolhozu (kolektivno poljoprivredno gospodarstvo) kao lovac, rudar i kopač zlata. Početkom rata odmah se prijavio u vojsku zajedno s bratom. Brat mu ubrzo gine, a on obnaša dužnost strojničara, a potom postaje i zapovjednik strojničke desetine.

Sovjetski časnici ubrzo su zamijetili izuzetne 'prirodne sklonosti' narednika Oklopkova, pa su ga prebacili u snajperiste. Narednik Oklopkov upisao je 429 službenih pogodaka, ali časnici mu nisu poklanjali posebnu pozornost, jer nažalost njegova nacionalnost Sovjetima nije baš puno značila. Sovjeti su čak pogrdno Jakute nazivali 'Tungusi' i tako omalovažavali čak dva naroda. No, dobro to je već neka druga priča.

Dakle, iako je doista bio jedan od najboljih strijelaca Crvene Armije za to nikada tijekom rata nije bio čak ni pohvaljen. Narednik Oklopkov ostao je tih i samozatajan i krajem rata vratio se starom poslu no ovaj put na Sovhoz (sovjetsko poljoprivredno gospodarstvo).

Tek 1965. veterani SSSR-a podnijeli su zahtjev za odavanje zaslužene zahvalnosti naredniku Oklopkovu. Tako on nakon punih 20 godina od rata dobiva orden Heroja Sovjetskog Saveza i Red Lenjina, ali to je samo razljutilo njegove suborce, jer doista narednik Oklopkov zaslužio je kudikamo više.

Još jedna licemjernost tadašnje sovjetske vlasti, umjesto da nazovu vojni brod njegovim imenom oni to rade u nazivu za civilni brod. No, bilo kako da bilo narednik Oklopkov nikada se nije žalio, nastavio je naporno raditi i umro je u dobi od samo 60 godina od posljedica ozljeda koje je pretrpio u ratu i na koje se nikada nije žalio niti tražio pomoć.

Narednik Oklopkov preminuo je 28. svibnja 1968. a njegove fotografije mogu se naći u lokalnom vojnom muzeju Sakhe. Umro je s osmjehom na licu, pa su mu prijatelji i suborci dali isklesati na nadgrobni spomenik: 'Bio je oštro oko lovca, tvrde ruke rudara i čovjek velikog i toplog srca.'


07.01.2018. u 17:59 • 1 KomentaraPrint#^

subota, 06.01.2018.

Snajperist

Časnički namjesnik Vasilij Šalvović Kvačantiradze – 259. pješačka pukovnija

Časnički namjesnik Vasilij Šalvović Kvačantiradze rođen je 4. siječnja 1907. u malom selu na obali Crnog mora u Gruziji, oblast Guria. U djetinjstvu je boravi na farmi svojih roditelja i želja mu je bila studirati agronomiju, ali u tomu ga je spriječio početak Drugog svjetskog rata, odnosno napad Njemačke na tadašnji Sovjetski Savez.

Časnički namjesnik Vasilij Šalvović u službu Crvene Armije ušao je odmah tijekom 1941. U početku bio je razmješten u izvidničku satniju 179. pješačke divizije 43. armije gdje se dokazao kao izvrstan strijelac s običnom puškom bez optičkog ciljnika. Njegove sposobnosti odmah su zamijetili sovjetski časnici i premjestili su ga u vod snajperista 259. pješačke pukovnije.

U vodu je dobio u snajperski par narednika Fjodora Matvejevića Oklopkova. Do kraja rata upisao je 534 službenih pogodaka, a 215 pogodaka upisano je zajedno s narednikom Fjodorom. Posebnu zaslugu imao je tijekom bitke u ofenzivi kod Vitebska 1944. Naime u selu Šumilno časnički namjesnik Vasilij Šalvović našao se okružen njemačkim vojnicima i potpuno odsječen od svoje pukovnije.

Njemački vojnici ubrzo su shvatili da je u njihovom razmještaju opasan snajperista, ali ga nikako nisu mogli točno locirati. Svi pokušaji da se sovjetski snajper eliminira su propali, a zbog stalnog uznemiravanja njemačkih pješaka od strane Vasilija Šalvovića mehanizirano sovjetsko pješaštvo ubrzo je uništilo njemački oklop koji nije bio praćen od njemačkog pješaštva baš zbog djelovanja snajpera.

Za svoje zasluge časnički namjesnik Vasilij Šalvović odlikovan je medaljom Heroja Sovjetskog Saveza, redom Lenjina sa zlatnom zvijezdom, redom Crvene zastave, redom Sovjetskog Domovinskog rata i redom Crvene zvijezde.

Nakon vojske časnički namjesnik Vasilij Šalvović napustio je vojsku i postao upraviteljem kolhoza, želio se baviti onim što mu je bila životna želja, ali ga je u svemu prekinula prerana smrt. Časnički namjesnik Vasilij Šalvović Kvačantiradze umro je 9. veljače 1950. u dobi od samo 43 godine.


06.01.2018. u 10:35 • 0 KomentaraPrint#^

petak, 05.01.2018.

Snajperist

Skupnica Tatjana Nikolajevna Baramzina – 252. streljačka (pješačka) pukovnija

Skupnica Tatjana (Tanja) Nikolajevna Baramzina rođena je 12. prosinca 1919. u gradu Glazovu, Udmurtska Ruska Republika. Do početka rata radila je kao teta u vrtiću, a nakon napada Njemačke na tadašnji Sovjetski Savez upisala se na obuku za snajperisticu.

Do srpnja 1944., kao pripadnica 3. streljačke bojne 252. streljačke pukovnije (70. streljačka divizija 33. armija 3. skupine armija Bjelorusije), upisala je 16 službenih pogodaka.

Nadnevka 5. srpnja 1944. skupnica Baramzina poslana je s padobranskom bojnom na zadaću iza protivničkih crta. Zadaća je bila zauzeti raskršće putova kod sela Pekalin blizu grada Smaljavići (šira okolica Minska). Cilj je bio zadržati raskršće pod paljbenim nadzorom i tako narušiti uredno povlačenje njemačkih postrojbi.

Međutim, njemačke postrojbe, odnosno njemački časnici brzo su 'pročitali' sovjetsku namjeru, pa je padobranska bojna imala velike gubitke napadnuta sa svih strana. Bilo je jako puno ranjenih sovjetskih vojnika, pa je zapovjednik bojne skupnici Baramzini zapovjedio neka ostavi snajper i brine se za ranjene.

Sovjetski ranjenici (njih oko 70-tak smješteno je u zauzeti njemački rov, no, njemački vojnici ubrzo su u kontranapadu zauzeli natrag taj rov. Skupnica Baramzina sama je branila rov i uspjela pogoditi 20 njemačkih vojnika. Nakon toga je ranjena, zarobljena i podvrgnuta nevojničkom mučenju. Hrabroj skupnici iskopane su oči, a potom je ubijena iz vlastite snajperske puške.

U rodnom gradu Glazovu hrabroj skupnici Baramzini podignut je veliki spomenik, a u gradu Minsku dobila je i svoju ulicu. Vrtić i škola u kojem je radila nose njezino ime, a u bjeloruskom vojnom muzeju postoji diorama koja prikazuje Baramzinu herojsku obranu rova s ranjenima.


05.01.2018. u 15:09 • 2 KomentaraPrint#^

četvrtak, 04.01.2018.

Snajperist

Alija Nurmuhambetovna Moldagulova – 54. streljačka (pješačka) divizija

Alija Nurmuhambetovna Moldagulova rođena je 15. lipnja 1925. u selu Bulak Kazahstan. Vrlo rano je izgubila roditelje, pa je živjela u obitelji ujaka u Alma Ati. Ujak ju je upisao u Vojnu akademiju u Lenjingradu 1935. Početkom napada na Lenjingrad Vojne škole su se evakuirale iz samog grada preko Ladoškog jezera.

Alija je u školi ostala sve do svibnja 1943. a onda se odlučila za prelazak iz škole na obuku za snajperisticu. Obuku je završila u srpnju 1943. te je potom raspoređena u snajperiste ruske 54. streljačke (pješačke) divizije.

Sudjelovala je u bitkama i borbama za oslobođenje grada Pskova i njegovog šireg okružja i pri tomu uspjela upisati 78 službenih pogodaka. Tijekom jednog napada 14. siječnja 1944. pješačka bojna u kojoj se nalazila i Alija ostala je bez zapovjednika, ali i časnika, Alija je hrabro ustala iz rovova i povikala: 'Vpered na Rodiny' (Naprijed za Domovinu) i potrčala prema njemačkim vojnicima. Vidjevši je i preostali sovjetski vojnici iz te 4. streljačke bojne jurnuli su naprijed.

Nažalost. Alija je pogođena fragmentima (šrapnelima) minobacačke granate, ali je nastavila dalje sve dok nije došlo do bliske borbe (prsa o prsa) između njemačkih i sovjetskih vojnika. Alija je još jednom pogođena i nakon toga izdahnula.

Za svoju hrabrost posthumno je odlikovana ordenom Heroja Sovjetskog Saveza i Lenjinovim redom 4. lipnja 1944.. Njezin grob nalazi se na vojnom groblju u Monakovu u gradu Pskovu.


04.01.2018. u 09:25 • 0 KomentaraPrint#^

srijeda, 03.01.2018.

Snajperist

Poručnica Nina Aleksejevna Lobkovskaja – snajperska zapovjednica

Još jedna poručnica snajperistica koja je zapovijedala snajperisticama tijekom Bitke za Berlin je poručnica Nina Aleksejevna Lobkovskaja rođena 1924. u Sibirskoj regiji, a kasnije se preselila u Tadžikistan. Bila je najstarije od petero djece u obitelji, a na obuku za snajperistice prijavila se 1942. nakon što joj je poginuo otac u bitki za Voronjež.

Bila je na obuci zajedno s još 300-tinjak djevojaka u selu Vešnjaki nedaleko Moskve i tijekom obuke pokazala izuzetne rezultate, pa je tako i dobila čin poručnika, a od veljače 1945. postala i zapovjednica žena- snajperistica u bitki za Berlin.

Naoružana je bila puškom tip Mosin-Nagant i do kraja rata upisala je 89 službenih pogodaka. Nakon rata ostala je u vojnoj službi Sovjetske Crvene armije.


03.01.2018. u 10:23 • 0 KomentaraPrint#^

utorak, 02.01.2018.

Snajperist

Tanja Černova – 'njujorčanka' u Staljingradu

Tanja Černova (Tania Chernova) bila je Amerikanka ruskog podrijetla, koja je početkom Drugog svjetskog rata imala devetnaest godina i sanjala da će postati balerina. Početkom njemačkog napada na tadašnji SSSR vratila se u Bjelorusiju s namjerom spasiti (izvući) iz Sovjetskog Saveza svojeg djeda i baku.

Međutim, prije nego je stigla do njih (djeda i bake) njemački vojnici su ih ubili. Tanju je to jako pogodilo i ona se zarekla na osvetu poznatom rečenicom – 'Ubijat ću njemačke vojnike kao da lomim štapiće.'

Tako je Tanja sa skupinom dragovoljaca kroz kanalizaciju dospjela do obrambenih crta Staljingrada. U staljingradu je završila na obuci za snajperisticu koju je vodio ruski snajperist Vasilij Zajcev. Polaznici obuke sebi su nadjenuli nadimak 'Zajcevi' (Zečevi), a Tanja i Vasilij su se tijekom obuke zbližili i zaljubili.

Eh, sada ne mogu nikako zaobići poznati film 'Neprijatelj pred vratima' (Enemy at the Gates). Kao i mnogi filmovi koji prikazuju povijesne spektakle, tako je i ovaj 'malčice' preokrenuo ili 'izokrenuo' povijesnu istinu, a sve u želji komercijale.

Dakle, Tanja i Vasilij zaista su se zaljubili 'do ušiju', ali nikakvog 'ljubavnog trokuta' u kojem je i polit-komesar Danilov nije bilo. Tanja i Danilov nikada se nisu vidjeli i upoznali u Staljingradu. Nadalje, Tanja nije nastradala tijekom evakuacije civila iz grada, već je nastradala od nagazne mine koju je aktivirao jedan snajperist tijekom akcije pokušaja eliminacije njemačkog feld-maršala Friedricha Paulusa, zapovjednika njemačke 6 armije.

Tanju je u bolnicu osobno odnio Zajcev, ali ih je daljnji tok rata rastavio. Tanja se oporavila od rana, ali nikada nije mogla zatrudnjeti od posljedica ranjavanja. Tanja je krajem rata tražila Zajceva, a i Zajcev nju, ali oboje su dobili krive informacije. Zajcev da je Tanja podlegla ranama, a Tanja da je Zajcev poginuo u Staljingradu.

Zajcev i Tanja oženili i udali su se za drugu i drugoga i tako je bilo sve do 1969. kada je s Tanjom jedan strani novinar radio intervju. Naime, on je pitao Tanju o njezinom viđenju vremena kada je bila u skupini snajperista nazvanoj 'Zečevi'. Tanja je ostala zbunjena željela je znati odakle novinar zna za nadimak te skupine. Novinar joj je otkrio da je to osobno doznao od Zajceva kada ga je intervjuirao.

Nakon toga Tanji se srce 'slomilo' po drugi put jer je bila uvjerena da je Zajcev znao da je preživjela, ali se nikada nije potrudio pronaći je. Naravno, to nije bila istina, Zajcev je nekoliko godina pokušavao pronaći grob Tanje, ali nije nikada uspio, jer groba nije bilo, a službeni zapisi su govorili da je Tanja podlegla ranama.

Eto, pomalo tužna ljudska priča, o 'nesretnoj ratnoj ljubavi' na ruski način, zapisao bi Athumanunh. Još samo podatak da je Tanja upisala 24 službena pogotka (slomila je tako 24 štapića).


02.01.2018. u 14:18 • 0 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 01.01.2018.

Snajperist

Nandnarednica Roza Georgijevna Šanina – zapovjednica 1. snajperskog voda

Nandnarednica Roza Georgijevna Šanina, zapovjednica 1. snajperskog voda 184. streljačke divizije, rođena je 3. travnja 1924. u ruskom selu Yedma u Arkhangelskoj oblasti upisala je pedeset i devet službenih pogodaka tijekom bitke za Vilnius.

Nandnarednica Šanina poginula je tijekom sovjetske istočno-pruske ofenzive (28. siječnja 1945.) kojom je trebalo uništiti snage njemačke 'Armije Centar' (čije su postrojbe potisnute u 'džep Konigsburga') kako bi se spriječili bočni napadi na sovjetske armije koje jurišaju prema Berlinu.

Nadnarednica Šanina poginula je tijekom pokušaja zaštite ranjenog sovjetskog zapovjednika topničke postrojbe. Iako je već za života primila više medalja Šanina je stalno bila u sukobu s nadređenim zapovjednicima. Naime, strašno ju je pogodila smrt mlađeg brata, te je najvjerojatnije sukob s njemačkim vojnicima doživljavala i osobno što je ponekad vrlo opasno za cijelu postrojbu.

Šanina je uvijek pucala dva puta zaredom u istu metu, a nakon što je ubila prvog njemačkog vojnika na trenutak kao da je bila shrvana i zbunjena. Nakon što je pucala danima je neprestano svima ponavljala da je ubila čovjeka. Njezine kolegice 'sestre u oružju' pokušale su je umiriti objašnjenjem da je to bio fašistički vojnik i na kraju su izgleda uspjele jer je Šanina ostale pogotke prihvaćala bez imalo emocija.

Na kraju je dobila i nadimak 'Teror Istočne Prusije', ali od sukoba s nadređenima nije odustajala. Naime, 22. lipnja 1944. nadređeno sovjetsko zapovjedništvo tijekom operacije Bagration odlučilo je ženski vod snajperistica držati u pričuvi. Naravno, nadnarednica Šanina tu zapovijed nije poslušala i svoj je vod odvela na prvu crtu.

Kada joj je nadređeni časnik poslao upozorbu neka se odmah povuče i vrati u zapovjedništvu, Šanina mu je poslala poruku: 'Vratit ću se poslije bitke.' Na temelju tih riječi napisana je i knjiga o nadnarednici Šanini, ali je ona zaradila stegovnu mjeru i bila sankcionirana. Šanina se na tu mjeru pismom osobno žalila Staljinu i zapovjedniku sovjetske 5. armije maršalu Krylovu, pa se ta mjera nije posebno odrazila na Šaninu.

Šanina kao da je predosjetila svoju pogibiju jer je 16. siječnja 1945. u svoj ratni dnevnik upisala da je bojna koju je pratila izgubila 78 časnika, dočasnika i vojnika, te da je sutra možda i ona na popisu. Iako je bila ranjena te su je sovjetski ranarnici i liječnici pokušali spasiti Šanina je podlegla ranama, te prije smrti zatražila od svojih snajperistica, kojima je zapovijedala, neka je pokopaju ispod kruške.

One su to i učinile, ali je nakon rata njezino tijelo ekshumirano i premješteno na vojno groblje nedaleko Kalinjingrada. Iako ju je smrt spriječila, nandnarednica Šanina 'zauzela' je šesto mjesto (po broju službenih pogodaka) među svojetskim snajperisticama tijekom Drugog svjetskog rata.


01.01.2018. u 11:44 • 0 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< siječanj, 2018 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Opis bloga

sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest.



web counter
web counter

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.
Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se