Bitke kroz povijest http://blog.dnevnik.hr/asboinu

nedjelja, 31.12.2017.

Snajperist

Klaudija Efremovna Kalugina – 3. bjeloruska armija

Klaudija Efremovna Kalugina rođena je 1926. i postala je najmlađa žena-snajperist (snajperistica) u Sovjetskom Savezu (Rusija) tijekom Drugog svjetskog rata. Kalugina je u dobi od samo 17 godina ušla u školu za snajperiste.

Naime, visoka samo 157 centimetara, mršava, više nalik djevojčici nego djevojci nije baš impresionirala sovjetske časnike. Već je odlučeno da će joj se prijava za snajperisticu odbiti, a onda se pojavila još jedna kandidatkinja 'djevojčica' za snajperisticu.

Bila je to Maruška Čikvinceva, nešto starija od Kalugine. Djevojke su se odmah vezale jedna za drugu, a zapovjednica škole za snajperistice Zinaida Andrejevna Uranceva tražila je od nadređenih da ih ipak obije ostave u školi. Zapovjednica Uranceva osobno je radila s 'djevojčicama' i s njima testirala novu taktiku snajperista u paru.

Djevojke su uspješno na kraju završile obuku i raspoređene u snajperiste 3. bjeloruske armije točnije na lenjingradsku i kalinjingradsku bojišnicu. Oružje kojim su bile opremljene je puška Mosin-Nagant. Kalugina je razvila osobnu taktiku i nikada nije ispalila više od jednog metka po danu, a položaje je mijenjala samo noću. Bila je pravi majstor u kamufliranju, a pucala je samo na visoko vrijedne ciljeve (zapovjednike, snajperiste i strojničare, nikada nije pucala na obične vojnike).

Do kraja rata Kalugina je upisala 257 službenih pogodaka. Najveću pogrešku koju su djevojke počinile bila je ta što su zaboravile skinuti optiku tijekom sunčanog dana, a tu neopreznost životom je platila Maruška Čikvinceva. Pogibija prijateljice teško je pogodila Kaluginu koja je danima neutješno plakala.

Ni kraj rata nije utješio Kaluginu zbog gubitka prijateljice, pa je Kalugina napustila vojsku i jednostavno nestala u prostranstvima tadašnjeg Sovjetskog Saveza (nemoguće je pronaći ikakve podatke o životu Kalugine nakon završetka rata). Kalugina je brojem službenih pogodaka zauzela visoko 4. mjesto među sovjetskim snajperisticama (njih 2000) koje su iz stroja izbacile oko 12 000 njemačkih časnika, dočasnika i vojnika (to pak odgovara tadašnjem brojčanom stanju njemačke divizije).


31.12.2017. u 10:01 • 0 KomentaraPrint#^

subota, 30.12.2017.

Snajperist

Poručnica Ljudmila Mihailova Pavličenko – sovjetska 25. streljačka (pješačka divizija

Poručnica Pavličenko rođena je 12. srpnja 1916. u Biloj Crkvi (Ukrajina – Rusko carstvo). Kada je imala 14 godina njezin otac (djelatnik NKVD) po zapovijedi preseljen je u Kijev, pa je ona u Kijevu upisala studij povijesti.

U lipnju 1941. Pavličenko je bila na četvrtoj godini studija kada je počela Njemačka invazija na Rusiju (SSSR). Ona se među prvim dragovoljcima prijavila u Odesi u Ured za novačenje i inzistirala na pješaštvu.

Sovjetski časnici pokušali su je odbiti od njezinog nauma i više puta joj sugerirali neka izabere sanitet umjesto pješaštva. No, Pavličenko je ostala dosljedna i uporna te je tako postala i jedna od 2000 sovjetskih snajperistica Drugog svjetskog rata, a na karaju i jedna od 500 preživjelih.

Za naoružanje izabrala je sovjetsku pušku model Tokarev SVT-40. Za samo dva mjeseca rata Pavličenko je upisala 187 službenih pogodaka te je unaprijeđena u čin višeg narednika (odgovara činu nadnarednika OSRH).

Kada su rumunjske postrojbe zauzele Odesu, nandnarednica Pavličenko povlači se sa svojom postrojbom na Krim, u Sevastopolj, gdje tijekom osam mjeseci podiže broj službenih pogodaka na 257 te je unaprijeđena u čin poručnice. Tijekom borbi za Sevastopolj u mjesecu lipnju poručnica Pavličenko je ranjena minobacačkom vatrom.

Za manje od mjesec dana oporavka Pavličenko se vratila u svoju postrojbu te je do kraja borbi za Sevastopolj službeno upisala 309 pogodaka od čega čak 36 njemačkih snajperista.

Pred kraj 1942. poručnica Pavličenko poslana je službeno u SAD, UK, Kanadu te je tako postala prvi sovjetski vojnik koji je ušao u Bijelu kuću u posjetu američkom predsjedniku (Roosevelt). Tijekom susreta s američkim novinarima Pavličenko je na trenutak izgubila smirenost snajperista isprovocirana primjedbama na njezinu dužinu suknje (američkim novinarima je bila preduga), a potom i na kroj odore za koju su američki novinari smatrali da je čini debljom.

Poručnica Pavličenko ljuto im je odbrusila da ima samo 25 godina i da je u borbi ubila 309 fašističkih napadača, a koliko su ih oni ubili. Na kraju je Pavličenko pokupila simpatije i na poklon dobila originalni pištolj Colt. U kanadi pak je dobila na poklon pušku tip Winchester.

Godine 1943. Pavličenko je odlikovana Zlatnom zvijezdom junaka Sovjetskog saveza, te je u njezinu čast izdana prigodna poštanska marka. Nakon što je unaprijeđena u čin bojnice nikada se više nije vratila u borbu. Do kraja rata uvježbavala je kao instruktor sovjetske snajperiste.

Nakon rata magistrirala je povijest i do 1953. radila kao asistentica u Glavnom stožeru Sovjetske ratne mornarice. Bojnica Pavličenko umrla je 10. listopada 1974. godine.

Na video isječku prikazana je poručnica Pacličenko tijekom borbi za Sevastopolj, a u pozadini je pjesma 'Miss Pavlichenko' koju pjeva Woody Gutrie.


30.12.2017. u 12:55 • 2 KomentaraPrint#^

petak, 29.12.2017.

Snajperist

Narednik York (Alvin Cullum) – satnija G 328. pješačke pukovnije

Narednik Alvin Cullum 'York' rođen je 13. prosinca 1887. na farmi u Tennesseeju. Kao dijete i mladić bio je vrlo pobožan i redovito je odlazio u crkvu na mise. No, kako ga djetinjstvo nije 'mazilo' (imao je još desetero braće) morao je naporno raditi na obiteljskoj farmi.

Bio je zadužen za lov i ribolov koji je obitelji pribavljao hranu, ali ponekad je morao 'kućni budžet' dopunjavati kao radnik najamnik u šumariji. Kao mladić volio je sudjelovati u svim krčmarskim tučama i nemali put flaši i čaši 'otkrivati dno' (volio je popiti). Tako je bilo sve do 1914. kada je započeo Prvi svjetski rat.

Alvin Cullum dobio je poziv za novačenje i to kao da ga je zauvijek promijenilo (osvijestilo). Naime, preko noći prestao je piti i stalno je u crkvi preispitivao svoju savjest. Napokon je odlučio uložiti 'prigovor savjesti', ali je od toga odustao i javio se u svoju postrojbu – pješačka satnija G, 328. pješačke pukovnije, 167. pješačke brigade, američke 82. pješačke divizije.

Kao odličan strijelac određen je u skupinu za raščišćavanje rovova na dužnosti snajperista. Pravom bojnom slavom narednik York ovjenčao se tijekom bitke u Argonskoj šumi koja se odvila tijekom ofenzive Meza-Argon 1918. (Hindenburgova crta - Siegfriedstellung) .

Naime, satnija G bila je desetkovana i dezorganizirana nakon strašnog juriša na utvrđene njemačke rovove. Poginuli su mnogi časnici i dočasnici, pa se to isto dogodilo i sa skupinom vojnika u kojoj je bio skupnik York. Kao najviši po činu morao je preuzeti odgovornost za sedamnaest vojnika koji su ostali s njim.

Yorkova skupina iznenada je naletjela na njemačke položaje. Nakon kraćeg puškaranja Yorku su se predala 132 njemačka vojnika. No, problem je nastao jer su se njemačke teške strojnice (strojnička gnijezda) nalazila visoko na uzvisinama dobro utvrđena.

York je vojnicima zapovijedio neka čuvaju zarobljene njemačke vojnike, a on se uputio sam uništavati njemačka ‚strojnička gnijezda’. Tako je uspio onesposobiti čak 35 njemačkih strojnica ubivši pri tomu 25 njemačkih vojnika preciznom snajperskom paljbom iz svoje puške tip M1917 Enfield i poluautomatskim pištoljem M1911.

Za ovaj pothvat bio je odlikovan američkom medaljom za hrabrost, ali i medaljama nekih drugih zemalja (francuskom legijom časti, talijanskom križ kralja Emanuela III. i crnogorskom red princa Danila I.), te je unaprijeđen u čin narednika. Iako nije djelovao kao 'klasični snajperist' taktikom snajperista, narednik York svojom hrabrošću ipak zavrijeđuje biti u redu tih opasnih oštrostrijelaca.

Nakon rata rata ostao je u vojnoj službi i do Drugog svjetskog rata stekao čin bojnika, ali zdravlje mu je bilo sve slabije te je nakon čina pukovnika umro 2. rujna 1964. u Nashvilleu.

Video isječak iz filma 'Sergeant York' (Narednik York) s Gary Cooper-om zorno prikazuje hrabrost i vojni podvig narednika Yorka tijekom ofenzive Meza-Argon.

29.12.2017. u 10:35 • 0 KomentaraPrint#^

srijeda, 27.12.2017.

Snajperist

William Edward 'Billy' Sing – 31. pješačka bojna

Konjanik (Trooper) William Edward Sing rođen je 2. ožujka 1886. bio je snajperist australske 31. pješačke bojne u sastavu 5. lake konjaničke pukovnije Australskih imperijalnih snaga (AIF) koje su sudjelovale u sastavu Australsko-Novozelandskog armijskog korpusa (ANZAC - Australian and New Zealand Army Corps) tijekom bitaka Prvog svjetskog rata na Galipolju.

Snajperist (specijalist-konjanik) William Edward 'Billy' Sing nosio je nadimak 'Assassin' i službeno nosi titulu najuspješnijeg australskog snajperiste do danas. Upisao je 201 službeni pogodak na bojištu Galipolja, a neslužbeno brojka se penje i do 300.

William Edward 'Billy' Sing kretao se u sastavu snajperskog tima s dva motritelja (spottera) Ion 'Jack' Idriessom i Tom Sheehanom. Bio je naoružan karabinom (puškom) tip Lee-Enfieldom, a djelovao je uvijek s položaja vrlo blizu protivničkim (turskim) crtama.

Slovio je kao vrlo nemilosrdan snajperist te je otvarao paljbu čak i na ranarnike koji su izvlačili povrijeđene protivničke vojnike. Njegovi 'spotteri' često su mu poradi toga prigovarali, ali on bi ih uvijek hladno 'podsjećao' što su turski snajperisti učinili australskim časnicima tijekom iskrcavanja.

William Edward 'Billy' Sing djelovao je i na Zapadnom bojištu tijekom Prvog svjetskog rata. Bio je ranjen u rame kada je turski metak pogodio njegovog 'spottera' Toma Sheehana u dalekozor i potom se odbio u njegovo rame. Na Zapadnom bojištu prebolio je gripu, zaušnjake i 'nagutao' se bojnih otrova od kojih je kasnije imao stalne probleme s plućima.

Zaradio je i mijalgiju (grčenje mišića) te razne vrste parazitizma (gljivičnih oboljenja i tegoba). Sve te bolesti zapečatile su njegovu vojnu karijeru, pa se vratio u australiju gdje se pokušao baviti ovčarstvom i kopanjem zlata. No, umro je u relativnom siromaštvu, zaboravljen od vojske, u Brisbaneu tijekom Drugog svjetskog rata nadnevka 19. svibnja 1943.


27.12.2017. u 12:20 • 0 KomentaraPrint#^

utorak, 26.12.2017.

Snajperist

Skupnik Simo Häyhä – 'Bijela smrt'

Simo Häyhä rođen je, 17. prosinca 1905., u mjestu Rautjärviju blizu današnje granice Finske i Rusije. Tijekom 'Zimskog rata' (1939. – 1940.) između Rusije (SSSR) i Finske skupnik (fin. Alikersantti) Simo Häyhä bio je snajperist naoružan puškom finske inačice Mosin-Nagant M 28-30 s kojom je službeno upisao 505 pogodaka.

Tim preciznim snajperskim pogodcima treba pribrojiti i 200 službenih pogodaka iz kratke strojnice (mašinke) tip Suomi KP – 31. Međutim, neslužbeni podaci kazuju da je Simo Häyhä zabilježio čak 542 pogotka, odnosno da je broj njegovih pogodaka veći od 800.

Bilo kako da bilo, Simo Häyhä sve svoje pogotke upisao je u samo 100 dana rata koje je proveo vani na terenu u surovom zimskom okružju i temperaturama koje su padale i do – 40 stupnjeva celzijevih. Kad su Rusi shvatili da trpe gubitke od samo jednog snajperiste nadjenuli su mu nadimak 'Bijela smrt' i krenuli u obračun s njim.

Najprije su poslali svog snajperistu koji je u srazu sa Simo Häyhä izvukao kraći kraj. Potom su poslali nekoliko snajperskih timova koji se nikada nisu vratili. Položaje Simo Häyhä zasipali su topništvom i na kraju poslali cijelu specijalnu bojnu za lov na snajperiste.

Bojna je pretrpjela izuzetno velike gubitke prije nego su uspjeli Simo Häyhä postaviti zasjedu, 6. ožujka 1940., u kojoj mu je ruski metak jednostavno otkinuo pola čeljusti. Rusi su bili uvjereni da je mrtav, ali kasnije Simo Häyhä pronašli su finski vojnici i odnijeli ga u bolnicu gdje se on 13. ožujka 1940. (na dan zaključenja mira između Finske i Rusije) osvijestio i na kraju oporavio od teške ozljede.

Simo Häyhä je poznat po tomu što je koristio snajpersku taktiku koju je naučio tijekom lova na divlje životinje. Ispred puške uvijek bi utabao snijeg kako ne bi bilo kod trzaja raspršivanja snijega. U ustima je uvijek držao snijeg kako topla para daha ne bi otkrivala njegov položaj. Nikada nije koristio optički ciljnik ( na tako niskim temperaturama optika se zna zamagliti, ali i kod najmanjeg sunca zna bljesnuti).

Simo Häyhä najbrže je napredovao u činu od skupnika (fin. Alikersantti) do poručnika (fin. Luutnantti) u cijeloj povijesti Finske vojske. Umro je u veteranskoj bolnici 1. travnja 2002. Nakon rata vratio se svom hobiju – lovu na divlje životinje i uzgoju lovačkih pasa.


26.12.2017. u 09:56 • 0 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 25.12.2017.

'Božićno primirje'

Tijekom povijesti ratova i bitaka znale su se događati vrlo neobične stvari, odigravale su se vrlo neobične bitke, ili pak se sklapala vrlo neobična primirja. Iako sam o ovakvim događajima već prije pisao, ova spontana gesta i pak zavrijeđuje biti opetovana na Božić.

'Božićno primirje' – Ypres 1914.

Tijekom 1. Svjetskog rata, točnije 24. prosinaca 1914., dogodilo se jedno vrlo neobično primirje koje se dogodilo spontano, bez ikakvih prethodnih priprava i bez ikakvih zapovjedi. Na belgijskoj crti bojišnice, nedaleko od grada Ypres njemački vojnici odlučili su svoje rovove i kretnice okititi božićnim drvcima kako bi si stvorili bar prividni blagdanski ugođaj.

Tijekom badnje večeri, 24. prosinca 1914. godine, njemački vojnici spontano su počeli pjevati 'Stille Nacht' i božićna drvca postavljati na prsobrane rovova. Ispočetka britanski vojnici pomislili su da je u pitanju neka njemačka varka, ali kako se baš ništa nije događalo osim ugodnih tonova božićne pjesme i britanski vojnici počeli su pjevati 'Silent Night', uz pratnju škotskih gajdi.

Ovo pak je tada potpuno zbunilo francuske i belgijske vojnike kojima ništa nije bilo jasno. Nakon kraćeg vremena iz rovova su počeli izranjati transparenti s natpisima 'Sretan Božić'.

Ubrzo nakon toga iz rovova su počeli provirivati vojnici jedne i druge strane, a potom su neki i izašli iz istih s podignutim rukama. Ubrzo su njihov primjer slijedili i ostali vojnici, pa su se manje skupine stale kretati do područja nazvanog 'ničija zemlja' izrovanog granatama.

Na tom mjestu vojnici su opet spontano počeli razmjenjivati darove u vidu cigareta, pekmeza, viskija, šampanjca, čokolade. Potom je britanski kapelan održao kraću misu kojoj su nazočili britanski, francuski, belgijski i njemački vojnici. Nakon mise odigrana je nogometna utakmica koja je završila rezultatom 3 : 2 za njemačku momčad.

Časnici koji su prekasno shvatili što vojnici rade na položajima kasnije se nisu uopće željeli miješati, ili pak su se priključili božićnom slavlju (dakako, bili su to mlađi časnici nižega ranga).

Tako je u povijesti bitaka i ratova ostalo zabilježeno to 'Božićno primirje' koje je po službenim zapisima potrajalo sve do božićnog jutra, mada su mnogi kasnije preživjeli sudionici tvrdili da se primirje održalo i do nekoliko tjedana nakon Božića.




25.12.2017. u 08:46 • 6 KomentaraPrint#^

nedjelja, 24.12.2017.

Snajperist

Skupnik (corporal) Francis Pegahmagabow – Algonquin pješačka pukovnija

Kaplar (eng. corporal – odgovara činu skupnika OSRH, prvi dočasnički čin) Francis Pegahmagabow rođen je 9. ožujka 1891. i bio je pripadnik kanadske Algonquin pješačke pukovnije koja se nalazi u sastavu 33. kanadske brigadne skupine 4. kanadske divizije.

Skupnik Francis Pegahmagabow pripadnik je naroda Algonquin iz plemena Chippewa, klan Ojibwa, čiji pripadnici nastanjuju područja oko Velikih jezera. Tijekom bitaka Prvog svjetskog rata skupnik Francis Pegahmagabow službeno je upisao 378 snajperskih pogodaka, a uz to pripisano mu je službeno zarobljavanje 301 njemačkog vojnika.

Pored svoje snajperske specijalnosti dodijeljivane su mu i zadaće teklića koji se trebao kretati kroz protivničko ozemlje i kroz topničku vatru. Dva puta je ranjen i tri puta je odlikovan za svoju službu, a po povratku u Kanadu gotovo da je zaboravljen bez obzira što je stekao titulu najefikasnijeg kanadskog snajperista Prvog svjetskog rata.

Skupnik Francis Pegahmagabow umro je samozatajan i zaboravljen od Kanadske vojske 5. kolovoza 1952.


24.12.2017. u 10:01 • 0 KomentaraPrint#^

subota, 23.12.2017.

Snajperist

Narednik Grace – 4. pješačka pukovnija Gerorgia (konfederacija CSA)

Tijekom bitke kod Spotsylvanie (položaji konfederativne 4. pješačke pukovnije Georgie kod Court House) nadnevka 9. svibnja 1864., narednik CSA Grace (u prijevodu to bi bilo 'Milost'), iz sastava konfederativnih oštrostrijelaca, pucao je i pogodio zapovjednika USA VI. pješačkog korpusa generala Johna Sedgwicka.

Udaljenost je bila oko 1000 m, a narednik je pucao iz puške britanske proizvodnje tip Whitworth. Pogibijom generala Sedgwicka nastala je pomutnja i nevjerica u redovima USA vojske, pa je napad kasnio cijeli dan što je dalo dosta vremena CSA vojsci za organiziranje obrane.

Interesantno je to što nitko, pa ni sam narednik Grace, nije vjerovao da će na toj udaljenosti uspjeti pogoditi metu. Kada su konfederativni oštrostrijelci zapucali po prethodnici USA VI. korpusa i USA vojnici potražili zaklone general Sedgwick na konju je grdio svoje vojnike što se sklanjaju jer na toj duljini, barem su to bile njegove posljednje riječi. 'Ni slona nije moguće pogoditi'.

Nažalost hitac narednika Gracea pogodio je ispod lijevog oka generala Sedgwicka.


23.12.2017. u 13:46 • 2 KomentaraPrint#^

petak, 22.12.2017.

Snajperist

Timothy Murphy – 12. pukovnija Kontinentalne armije Pennsylvanie

Timothy Murphy (1751. – 1818.) rođen je 1751. u Delaware Water Gap (roditelji su mu irski prezbiterijanci (kalvinisti)) koji su se 1759. preselili u Shamokin Flats (danas Sunbury, Pennsylvania).

Početkom Američkog revolucionarnog rata (Američki rat za nezavisnost od Britanske krune), točnije 29. lipnja 1775. Timothy Murphy i njegov brat John Murphy priključili su se kontinentalnoj vojsci Northumberland County kojom zapovijeda američki satnik John Lowdon.

Braća Murphy hrabro se bore u bitkama za Boston, na Long Islandu i u Westchesteru tijekom kojih je Timothy Murphy promaknut u čin narednika. Tijekom bitaka za Trenton i Princeton Timothy Murphy postaje 'expert marksman' (oštrostrijelac – snajperist).

U srpnju 1777. Timothy Murphy priključuje se strijelcima američkog generala Daniela Morgana. Nadnevka 7. listopada 1777. tijekom bitke na uzvišenjima Bemis Heights (povijest bitaka zapamtila je to kao Druga bitka za Saratogu) Timothy Murphy pucao je i pogodio dva vrlo važna britanska časnika baruna sir Francisa Carr Clerkea i generala Simona Frasera.

Video isječak iz filma 'Patriot' najbliži je filmski uradak za prikaz Morganovih strijelaca (budućih snajperista Kontinentalne Američke armije).


22.12.2017. u 17:40 • 0 KomentaraPrint#^

nedjelja, 17.12.2017.

Snajperist

Thomas Plunket – irska 95. pješačka pukovnija

Možda prvi službeni snajperist tijekom povijesti ratova i bitaka bio je Thomas Plunket pripadnik irske 95. pješačke pukovnije (regimenta). Plunket je sa svojom 95. pješačkom pukovnijom sudjelovao u britanskim invazijama na rijeci Plati (Buenes Aires) 1805. U bitkama protiv Španjolaca Plunket je upisao 20 pogodaka i pri tomu ubio španjolskog časnika koji je bijelim rupcem pozivao na pregovore.

Nakon tog nevojničkog čina Španjolci su otvorili jaku topničku paljbu koja je na kraju rezultirala britanskom predajom. Kasnije je Plunket opet u sastavu svoje pukovnije na španjolskom poluotoku 1809. upisao svoje pogotke (dva puta za redom) i to ubivši francuskog brigadnog generala Auguste-Marie-François Colberta, a odmah potom i njegovog pobočnika Latour-Maubourga koji je pokušao pomoći generalu.

Thomas Plunket bio je naoružan britanskom puškom tip 'Baker Rifle', a pogodak je upisao na daljini do 600 metara dok su ostali britanski vojnici tada nosili puške (muškete) tip 'Brown Bess musket' i iz njih gađali tek kada bi se približili daljini od 50 metara. To što je Plunketa proslavilo bilo je to što je službeno nakon 200 metara puška 'Baker Rifle' potpuno neprecizna.

Thomas Plunket svoju vojnu mirovinu mijenjao je za zemlju u Kanadi, ali je tamo potpuno propao jer zemlja koja mu je dodijeljena bila je neplodna. Vratio se u UK i tu se sa suprugom bavio trgovinom, ali je iznenada umro 1839. u totalnoj neimaštini. Supruga nije imala novac ni za pristojni ukop, ali nekoliko umirovljenih britanskih časnika čulo je za njezinu nevolju, pa su oni skupili novac i platili pogreb i nadgrobnu ploču za proslavljenog oštro-strijelca (snajperista) Thomasa Plunketa.

Pronašao sam video-isječak iz filma 'Sharp's Eagle' u kojem Sean Bean u ulozi Sharpa pokušava dočarati slavu irske 95. pješačke pukovnije u kojoj je službovao i sam Thomas Plunket.


17.12.2017. u 10:50 • 0 KomentaraPrint#^

subota, 16.12.2017.

Snajperist

Oštri strijelac – snajperist

Dakle, mnoga božanstva, ali i ljudski heroji, kroz povijest i mitologiju naoružani su strijelama i lukovima (luko-strijelci) i nenadmašivi su, odnosno nepogrješivi su tijekom gađanja. Athumanunh bi ih lako, onako 'kao iz rukava' mogao pobrojati: Artemida, Apolon, Dijana, Kupidon, Eros, Agilatz, Wilhelm Tell, Palnetoke, Robin Hood, Hayk, Marduk, Karna, Abhimanyu, Eklavya, Arjuna, Bhishma, Drona, Rama, Shiva ...

Razmišlja tako i luta maglama ljudske prošlosti Athumanunh i polako ali sigurno povlači paralelu sa: sharpshoterima, marksmanima, oštrim strijelcima – snajperistima. Dakle, idemo malo u novu seriju o tim opasnim strijelcima i pokušati odgonetnuti tko su oni, zašto su se pojavili i kako su našli svoja mjesta u bojnim rasporedima, taktikama, tehnikama, procedurama od najranijih sve do današnjih modernih vojski.

Tako bi snajperist zapravo bio strijelac koji djeluje sam, ili u binomu, ili pak u snajperskom timu i karakteristično je što uvijek ostvaruje vizualni kontakt s protivnikom, djeluje iz prikrivenih ili skrivenih položaja, na bliskim ili nevjerojatnim krajnjim daljinama koje prelaze mogućnosti otkrivanja.

Osim što prolaze specijalističku obuku i koriste preciznu pušku s optikom (optički ciljnik), ovi vojnici ne razlikuju se od drugih strijelaca, no, ipak obuka i obučavanja u različitim tehnikama otkrivanja, praćenja, motrenja, procjena ciljnih dometa, raznim tehnikama prikrivanja, skrivanja i maskiranja, mogućnostima infiltracije u protivnički raspored, uporaba besposadnih letjelica i njihovih podataka, posebnih metoda izviđanja i promatranja – snajperisti se vrlo lako mogu usporediti i sa specijalnim postrojbama.

Sam naziv za snajperista najvjerojatnije dolazi od engleske riječi 'snipe' koja označava šljuku, ali u vojničkom smislu to je zapravo 'pucanj iz zaklona'. U početku nazivaju ih i 'sharpshoter' ili 'oštri strijelci', a pojavljuju se 1824. službeno, makar su engleske novine o njima pisale već i 1801.

Taktika djelovanja je mijenjana kroz povijest ratovanja, pa u početku snajperisti djeluju sami, potom im se pridružuje binom nazvan promatrač čija je zadaća dodatno motrenje i zauzimanje te proračunavanje elemenata za gađanje, praćenje opasnih ciljeva i otkrivanja protu-snajperskih djelovanja. No, binom može i zamijeniti snajperistu kako bi ovaj 'odmorio oči'.

Današnje vojske često koriste i taktiku snajperskih timova gdje ima snajperist i više promatrača, ili dva snajperista s jednim promatračem. Dakle, taktika snajperista zavisi od zadaća i cilja, pa samim tim i 'spoter' i 'flanker' u snajperskom timu imaju vrlo važnu ulogu, a sve kako bi snajperist lakše izvršio zadaću.

Danas 'spoteri' nose notebook prijenosna računala koja im pomažu u raznim izračunima elemenata gađanja, a 'flankeri' nose dodatnu količinu streljiva i djeluju po protivničkim snajperistima. Dakako, razlika između policijskog i vojnog snajperista je velika.

Policijski snajperisti djeluju na vrlo malim daljinama od 50 do 100 m i djeluju samo po odobrenju tijekom nekakvih talačkih kriza. Vojni snajperisti djeluju i na vrlo velikim daljinama od 300 do 2300 m i sami izabiru ciljeve ili djeluju po označenim ciljevima gdje sami biraju trenutak.

Tijekom rata u Vjetnamu američki vojnik pješak strijelac mogao je ispaliti i do 50 000 metaka poradi uništenja cilja dok je to za snajperista bilo dva metka. Nadalje, na daljini od 300 metara naoružan s puškom M-16 američki vojnik strijelac u prosjeku je pogađao sa sigurnošću 10 posto cilj na daljini od 300 metara, a snajperist s 90 posto na daljinama do 600 metara.

Dobro, to bi bilo dosta za uvod u novu seriju o snajperistima – oštrim strijelcima.


16.12.2017. u 18:02 • 0 KomentaraPrint#^

petak, 15.12.2017.

Pretorijanci

Mameluci – vojnička kasta robova ratnika

Mameluci (od arapskoga mamluk rob, sužanj, ili možda onaj koji je posjedovan), isprva su to ratni zarobljenici, uglavnom turskoga ili kavkaskoga (najčešće čerkeskoga) podrijetla.

Egipatski i perzijski vladari rado su ih uključivali u svoje vojne postrojbe, posebice u osobnu zaštitu i gardu. S vremenom će mameluci u Egiptu steći golem utjecaj i 1250. svrgnuti dinastiju Ajubida, a sultanom proglasiti mameluka Ajbeka te otada mameluci vladaju Egiptom gotovo tri stoljeća.

Točnije, turski mameluci nazivani bahridi (arapski bahr što znači rijeka, jer su živjeli u vojarni koja se nalazila na otoku rijeke Nil nasuprot Kairu) zaslužni su za rušenje dinastije Ajubida.

Prodorom Mongola 1260. i zauzimanjem grada Alepa, padom Damaska, zauzećem Nablusa i prodorom prema Gazi Mongoli se opasno približavaju Kairu, a mameluci to baš ne gledaju sa simpatijama. Povratak mongolskog vođe Hulaga s glavninom vojske natrag prema Mongoliji dolazi do obrata kojeg mameluci vješto koriste i nanose poraz Mongolima blizu drevnog grada Megida.

Kasnije mameluci protjeruju i križare i ujedinjuju Siriju s Egiptom te stvaraju državu u kojoj vladaju gotovo 300 godina sve dok ih nije srušila dinastija Osmanlija. Bilo kako da bilo, ovi pretorijanci svojim su vojničkim kvalitetama zaslužili svoje mjesto u nizu 'prevrtljivih pretorijanaca kroz povijest'.

15.12.2017. u 21:26 • 0 KomentaraPrint#^

nedjelja, 10.12.2017.

Pretorijanci

Gulami – pretorijanci (janjičari) Abasidskog kalifata

Baš poput 'osmanlijskih janjičara' (zapravo, po Athumanunhu, janjičari su ustrojeni na 'sliku' gulama), gulami su osobna garda kalifa ustrojena od zarobljenih vojnika azijskih (kavkaskih) kršćana.

Gulam bi u nekom direktnom prijevodu trebao označavati 'mladića, dečka' kada bi se pokušala prevesti arapska riječ 'ghilman, ghulam'. Gulame je kao svoju osobnu stražu u službu uveo abasidski kalif Al-Mutasim (na vlasti 833.- 842.) jer su mu arapska plemena bila prevrtljiva i u stalnoj borbi za vlast.

Ovdje su sada na cijeni Armenci, Gruzijci, Rusi ... (baš kao kod janjičara Albanci, Bugari, Bosanci ...) te se od njih traži prijelaz na islam i strogi celibat (u strahu od zasnivanja neke svoje dinastije – po Athumanunhu).

No, baš kao i kod janjičara i mameluka (slijedeći u mom nizu pretorijanaca slobodnih robova), gulami su uspjeli postati opet 'država u državi', odnosno uspjeli su promijeniti stroga pravila vladara i postati vojna kasta Abasidskog kalifata.

Gulami su uspjeli smijeniti (svrgnuti) čak četiri kalifa i razviti 'prevrtljivu' sposobnost robova koji svrgavaju svoje gospodare. No, dobro. Bez obzira na njihovu političku prevrtljivost, njihova vojnička služba i borbena vrijednost ne dovode se u pitanje i sumnju.


10.12.2017. u 10:51 • 0 KomentaraPrint#^

subota, 09.12.2017.

Pretorijanci

Janjičari – od 'sise' otkinuti

Janjičari su zapravo elitne trupe (osmanlijska inačica stajaće vojske – po Athumanunhu), ali i izvanredni tjelesni čuvari ustrojeni i utemeljeni tijekom vladavine Murata I. iz dinastije Osmanlija. U nekakvom prijevodu bi to označavalo 'novi vojnik', a u njihove redove novačeni su mahom kršćanski dječaci u dobi od 6 do 14 godina.

Tehnika novačenja bila je vrlo jednostavna i okrutna. Na osvojenim područjima kršćanske obitelji morale su 'milom ili silom' morale dati muško dijete u redove janjičara, ili su to bila djeca poraženih protivnika, a nisu ni morala biti silom oduzeta jer u redove janjičara primana su i djeca koju su roditelji (robovi ili slobodnjaci) bili prisiljeni poslati zbog neimaštine i nemogućnosti podizanja.

Svim janjičarima zajednički nazivnik je bio strogo preobraćenje na islam, okrutna i stroga vojnička stega i vojničko ustrojstvo i red. Iako su zapravo bili robovi, janjičari su se ipak razlikovali od običnih i obespravljenih robova. Naime, janjičari su redovito primali plaču za svoju službu.

Redove janjičara su redovito popunjavali kršćanski dječaci rodom iz Albanije, Bosne i Bugarske koji su bili vrlo traženi, ali ni drugi dječaci iz drugih balkanskih zemalja nisu bili odbacivani. Nešto je ipak bilo zanimljivo i nepisano pravilo – u redove janjičara nikada nisu bili novačeni dječaci iz židovskih obitelji, odnosno židovske vjeroispovijesti.

Janjičari su vremenom, baš kao i rimski pretorijanci, uspjeli utemeljiti svoju društvenu klasu, te su se izborili i za mirovine svojih pripadnika koji su doživjeli dob kada više nisu bili sposobni za vojnu službu, te su postali i vrlo opasni za svoje poslodavce (osmanlijske vladare čija su bili tjelesna straža). Sultan Mahmud II. svojim dekretom dokinuo je vojničku kastu janjičara.

Iako bi Athumanunh jednostavno mogao zapisati da su janjičari bili 'indoktrinirani vojnici', te iako je za pojam janjičara krivo vezan 'krvoločan osmanlijski vojnik', janjičari su bili ipak vrlo kvalitetni vojnici visokog borbenog ranga. Nisu nosili brade, a u početku im je bilo zabranjeno i ženiti se (kasnije je to promjenjeno) i strogo im je bilo zabranjeno baviti se nekom drugom djelatnošću osim vojne.

No, s vremenom janjičari su se izborili i prisilili vladare na promjene tih prava, pa su postali posebna povlaštena društvena klasa – askeri. Janjičari su nosili karakteristične statusne vojne odore, razvili svoju posebnu vojnu glazbu (mehter) uz koju su provodili hodnje u vojnim pohodima, živjeli su u vojarnama, ustrojili postrojbe za potporu (inženjerce-graditelje, opskrbu (intendanturu), liječnike i terenske bolnice u kojima su liječili ranjene pripadnike, vojne pekare i kuhare ...) Jednostavno napisano – impresivni ratni stroj!


09.12.2017. u 13:48 • 0 KomentaraPrint#^

petak, 08.12.2017.

Pretorijanci

Gabiniani – Ptolomejevi pretorijanci

Gabiniani su zapravo rimski legionari iz sastava legije Aulusa Gabiniusa (po Athumanunhu to bi trebala biti XXII. legija naziva Legio vigesima secunda Deiotariana), točnije njih oko 2000 koje je Gabinius ostavio u Aleksandriji sa zadaćom zaštite kralja Ptolomeja XII.

Ubrzo ovi rimski legionari potpuno su prihvatili lagodan i 'raskolašen' način života Aleksandrijaca. Naime, legionari su se oženili Egipćankama, dobili djecu i u potpunosti zanemarivali 'rimsku stegu'. No, Gabiniani nisu izgubili na svojoj bojnoj spremnosti, a Ptolomej ih je često uključivao u svoje bitke s protivnicima.

Sam Julije Cezar opisivao ih je kao dostojne i opasne protivnike. Nakon smrti Ptolomeja XII. Gabiniani su stali na stranu Ptolomeja XIII čiju su stranu držali i tijekom 'bratsko-supružničkog' sukoba za tron između Kleopatre VII. i Ptolomeja XIII.

Gabiniani su zapravo Kleopatri zamjerili 'pro-rimsku' politiku kada ih je ona optužila za ubojstvo sinova Marcusa Calpurniusa Bibulusa koji su ih došli povesti u rat protiv Partha (današnja Sirija). Očito je da se Gabiniani nisu bili spremni odreći lagodnog života u Ptolomejevom carstvu i krenuti u bitku s opasnim Parthima.

No, tijekom Pompejevih ratova (građanski rat između Cezara i Pompeja) Gabiniani su se ipak pridružili (točnije njih 500-tinjak) legijama Pompeja protiv Cezara.


08.12.2017. u 22:09 • 0 KomentaraPrint#^

nedjelja, 03.12.2017.

Pretorijanci

Palatini – nasljednici Pretorijanaca

Nakon što su Pretorijanci (oni koji su čuvali cara) postali toliko moćni da su postali prijetnja i za samoga cara (onoga kojeg su čuvali). Rimski car Konstantin I. Veliki poradi toga raspustio je 'pretorijansku gardu' i utemeljio 'palatine' (oni koji čuvaju carsku palaču).

Dakle, sada su palatini (postrojbe 'kasne' rimske vojske) najviše rangirane postrojbe, elitne postrojbe zadužene za čuvanje cara i njegove palače. U toj 'kasnoj' reorganizaciji (preustroju) rimske vojske postoje granične postrojbe (limitanei) koji čuvaju granicu (limes) i to su po kvaliteti obuke najniže rangirane postrojbe koje su razmještene u stalnim graničnim utvrdama.

Postrojbe nazvane komitenti (nasljednici su prijašnjih legionara) su terenske mobilne postrojbe rimske vojske koje se kreću vrlo brzo (lako-pokretljivo pješaštvo) i bore se brzim manevrima (pojavljuju se tamo gdje su potrebni).

No, dobro. Kako ja to sve ne bih opet zakomplicirao bolje da se vratim palatinima. Dakle, Dioklecijan ima dvije takve ustrojene legije palatina. To su: legio V. Iovia i legio VI. Herculia, ili kako bi ih Athumanunh nazvao 'Jupiterci' i 'Herkulanci'.

Obije ove legije (Jupiterci i Herkulianci) taborovale su na prostorima Panonije Inferium (sjeverni Valerium i južni Secunda), a još točnije na područjima oko Teotuburgium (Vukovar), Onagrinum, Bononium, Sirmium ... odakle su pratile i štitile 'kasnije' rimske careve.


03.12.2017. u 11:43 • 0 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< prosinac, 2017 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Opis bloga

sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest.



web counter
web counter

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.
Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se