Bitke kroz povijest http://blog.dnevnik.hr/asboinu

ponedjeljak, 31.07.2017.

Španjolski građanski rat

Pobuna i međusobni obračuni među Republikancima

Negrin je u Madrid ponovno došao 24. veljače, a Casada ga je opet pokušavao uvjeriti da je kapitulacija jedini izlaz. U međuvremenu događaji koji su se odvijali vrtoglavom brzinom sve više su išli u prilog Nacionalistima. Francuska je pristala živjeti s nacionalističkom Španjolskom u dobrosusjedskim odnosima, a u Maroku će surađivati i raditi jedni i druge za dobrobit oboje.

Isto tako Francuska se pismeno obvezala vratiti Španjolskoj svu njezinu imovinu koja je u Francusku odnesena suprotno željama njezinih prvotnih vlasnika (svi trgovački, ribarski i ratni brodovi, sva vozila, sva umjetnička dijela, zlato i nakit, sva dokumentacija …).

Zauzvrat Španjolska je prihvatila francuskog veleposlanika u Burgosu. Već 27. veljače Velika Britanija i Francuska službeno su priznale nacionalističku Španjolsku. Sjedinjene Američke Države nisu doduše priznale nacionalističku Španjolsku, ali nisu ni imale baš tko zna što protiv. Jedino je Sovjetski Savez napao 'licemjernu kapitalističku kapitulaciju pred agresorom', no, sve je i ostalo samo na verbalnom napadu.

U Madridu su anarhisti zasjedali i dogovorili se da napuštaju svoje do jučerašnje saveznike komuniste. Sutradan, 28. veljače, kada je saznao da su Francuska i Velika Britanija priznale nacionalističku Španjolsku, predsjednik Republike Aznana podnio je ostavku. Istodobno, u Cartageni, najvećoj ratnoj luci republike admiral Buiza pozvao je sve republikanske zapovjednike ratnih brodova i obznanio im je da se priprema vojni udar protiv premijera Negrina.

Do 5. ožujka Casadova zavjera u Madridu došla je u kulminacijsku točku. Athumanunh sada opet ne može vjerovati, protiv pobune prva je bila zapravo cijelog rata nesposobna i iritantna ratna mornarica. Naime, u republikanskoj floti pojavila su se silna nezadovoljstva i negodovanja. Časnici obalnog topništva otvoreno su krenuli u pobunu, a potom se pojavila nacionalistička peta kolona kojoj se pridružila jedna pukovnija mornaričkog pješaštva.

Razvile su se kratkotrajne bitke za mornaričku radio postaju. Potom su iznenada isplovili republikanski najveći ratni brodovi u bojnom složaju (krstarice Miguel de Cervantes, Liberdad i Mendez Nunez) u pratnji osam republikanskih razarača. Potom se u Cartageni pojavila republikanska 4. divizija uz potporu jedne republikanske tenkovske postrojbe pristigle iz Archene.

Do podneva republikanska 4. divizija pod zapovjedništvom komunističkog brigadira Joaquina Rodrigueza ugušila je sve pobune, kako republikanskih postrojbi tako i nacionalističke pete kolone. Republikanski ratni brodovi pak su presreli nacionalistički ratni brod Castillo de Olite koji je prevozio 3500 nacionalističkih vojnika u pomoć pobunjenicima Cartagene, napali ga i potopili (poginulo je 1200 nacionalističkih vojnika - po Athumanunhu).

No, republikanski ratni brodovi više se nisu vratili u Cartagenu, svi preostali republikanski ratni brodovi predali su se francuskoj ratnoj mornarici u luci Bizerte. Tako je sada Republika ostala bez svoje tri posljednje krstarice, osam razarača i desetak pomoćnih vojnih brodova.

Nešto slično dogodilo se i u Valenciji gdje se general Menedez pripremao sa svojom Armijom Levanta za pobunu. Njega pak je u tome osujetio sam Lister. U Madridu brigadir Casada zabarikadirao se u osebujnu zgradu iz 18. stoljeća koju je bilo lako braniti, u Calle Alcala kod Puerte del Sol. Zgradu je branila pobunjena 70. anarhistička brigada pod zapovjedništvom Bernabea Lopeza, iz sastava republikanskog korpusa Cipriana Mere.

U toj zgradi je Casado prepustio vođenje pobune generalu Miaji koji je napokon, malodušan, preumoran, pesimističan i oportunističan, pristao na pobunu. U međuvremenu i posljednji sovjetski vojni savjetnici pod zapovjedništvom generala Jaborova pripremali su se napustiti Republiku i ostaviti je njezinoj sudbini. U Madridu komunističke divizije bile su potpuno spremne za bitku, ali više nitko nije ništa razumio.

Viši časnici nestajali su netragom, a nižim časnicima više doista nije bilo jasno trebaju li pružiti otpor Casadu, ili Francu, ili pak možda obojici. Ipak postrojbe komunističkih 1., 2. i 3. korpusa opasno su se pokrenule i zauzele veći dio zgrada u Madridu, te zatvorili sve prilaze gradu. Anarhistički 4. korpus, odan Casadu, pak je zauzeo samo manji dio zgrada.

No, u Madridu je zavladala silna zbrka i pomutnja. Nadnevka 8. ožujka izbile su bitke i borbe između republikanskih postrojbi odanih Republici i onih koje su se pobunile. Preostale tri republikanske armije (Armija Levanta, Estremadure i Andaluzije) nisu se miješale u sukobe koji su izbili u Madridu. Naime, njihovi zapovjednici generali Menendez, Escobar i Moriones podržavali su brigadira Casadu, ali su se bojali kako bi reagirali njihovi časnici i vojnici ako bi oni zapovjedili nastupne hodnje na Madrid.

Na kraju 11. ožujka komunističke postrojbe bile su potisnute sa svojih položaja u Madridu, a mnogi su od njih prešli na stranu pobunjenih postrojbi. U tim međusobnim bitkama poginulo je 230, a ranjeno je 560 republikanskih vojnika. Još jednom sudbina se teško poigrala s vojnicima koji su se hrabro zajedno borili još od 1936. godine, a sada su poginuli od prijatelja i suboraca.

Još se jedino 22. komunistički korpus razmješten u Valenciji želio uključiti u bitke za Madrid, ali su ga u tomu spriječile postrojbe Armije Levanta. Sudbina Republike Casadovom pobunom bila je zapečaćena, a da su Negrin i Casada ostali jedinstveni još samo dva tjedna sve bi po Athumanunhu bilo puno drugačije. Naime, Hitler je 15. ožujka napao Čehoslovačku i ušao u Prag. Do kraja ožujka situacija se u Europi bitno izmijenila, a Republika da je ostala jedinstvena, vrlo je lako mogla izvući iz svega toga korist, a i izlaz iz krize. Naime, mnogi su republikanski vojnici tada još uvijek više željeli borbu i smrt u istoj nego se predati Nacionalistima.


31.07.2017. u 06:44 • 0 KomentaraPrint#^

nedjelja, 30.07.2017.

Španjolski građanski rat

Zavjera i vojni udar protiv Republike

Nakon sramotnog pada Katalonije, mnogi su Republikanci tvrdili da je to bila izdaja, a Svijet pak je samo bezdušno zaključio da je sada Španjolski rat napokon gotov. Nacionalistička moneta (pezeta) iznenada je skočila i prerasla republikansku monetu (pezeta) za čak sedamdeset puta. Sada je nacionalistička pezeta vrijedila, odnosno za 100 nacionalističkih pezeta mogla se dobiti jedna funta, a na drugoj strani republikanska pezeta koju su svi počeli nazivati 'pidžama' više se nije moga nigdje unovčiti (naime, nadimak pidžama valjda je dobila jer se mogla samo rabiti još kod kuće, na području koje je još nadzirala Republika).

Još 15. prosinca Nacionalisti su kraljevskoj kući vratili svu imovinu koju im je oduzela Republika, a kralj Alfonso i sin mu Juan izjavili su da se smatraju 'Francovim vojnicima'. Odjednom se nacionalističkom režimu počela dodvoravati i sama Francuska koja ga sve do jučer nije mogla smisliti. Republikanska vlada još uvijek nalazi se u Toulouseu i samo čeka odobrenje francuske vlade da se zrakoplovom prebaci u Valenciju.

No, Republikanci još uvijek drže trećinu Španjolske, a u Madridu je Vrhovni zapovjednik republikanske vojske general Miaja koji pod svojim zapovijedanjem ima još uvijek 500 000 vojnika Republikanaca. Upravo tih 500 000 vojnika ustrojeno je u četiri armije koje do sada nisu pretrpjele poraz, a njima zapovijedaju izuzetno sposobni generali Moriones, Escobar i Mendeza, te brigadir Casada.

Nažalost, Glavni zapovjednik tih armija je general Matallan koji je bio izdajica i defetist, baš kao i Načelnik njegovog stožera brigadir Muedra. Miaja je ipak iz redova aristokracije, pa sada za sve ove spletke u Madridu uopće ne pokazuje interes već malodušno živi u Valenciji.

Onda pak su započele neke čudne igre, igre koje nimalo ne dolikuju vojnicima, kobne igre koje će Republiku konačno dovesti do propasti. Naime, zapovjednik republikanske Armije Centar, brigadir Casada, prvo se počeo potajno dopisivati sa svojim kolegom s vojne akademije, nacionalističkim generalom Barronom, a potom i s glavnim nacionalističkim obavještajcem brigadirom Ungrijom.

Tako je republikanski zapovjednik Armije Centar, brigadir Casada, postao duša zavjere. Casada je bio sposoban, obrazovan, trijezan i marljiv časnik, živio je jednostavnim i skromnim vojničkim životom, a od kraja 1938. održavao je i vezu s britanskim obavještajnim časnikom Denysom Cowanom.


Tri druga republikanska zapovjednika armije, odani komunistima već odavno su posumnjali u Casada. Naime, još 1937. Casada je bio protiv ofenzive kod Brunetea i time je na sebe navukao sumnju. No, republikanski zapovjednici u Madridu već duže vrijeme nisu imali nikakvu vezu sa svojom vladom, a svi su već pomalo bili premoreni ratom. Jedino su još Modesto i Lister bili za otpor do kraja.

Kada je Negrin, premjer Republikanske vlade, stigao 12. veljače u Madrid, brigadir Casada je četiri sata razgovarao s njim i pri tomu ga upoznao sa katastrofalnim stanjem svoje armije. Naime, Madridom je vladala velika nestašica i glad, vojnici nisu imali gornje dijelove odore (šinjeli i kabanice – po Athumanunhu), čizme su im već debelo istrošene i mnogima prodire voda u iste, nema dovoljno prijevoznih kamiona,

Republikanci mogu računati na samo 40 zrakoplova koji još lete i na nešto malo topova, a kronično im nedostaje automatskog naoružanja (kratke strojnice i strojnice – po Athumanunhu). Nasuprot njima na Madridskoj bojišnici sada stoje 32 nacionalističke divizije dobro opremljene i mogu računati na potporu mase topništva i tenkova, te oko 600 zrakoplova.

Poradi svega iznijetog Casada je predlagao predaju i prekid rata. No, Negrin je podsjetio da stiže 10 000 strojnica, 600 zrakoplova i još 500 topova koji su u Francuskoj i samo je pitanje vremena kada će se naći u Španjolskoj. Na kraju Casada je predložio Negrinu da pregovara s Francom i ponudio mu je svoje posredovanje.

Nadnevka 16. veljače Negrin je održao brifing sa svim Republikanskim zapovjednicima na kojem je zaključio da se otpor mora nastaviti. Iza Negrina govorio je general Matallan koji pak je bio stava da je svaka daljnja borba čista ludost i pozvao je premjera neka u ime čovječnosti dokonča rat. S generalom Matallanom složili su se i generali Menendez, Escobar i Moriones, dakle, zapovjednici preostalih republikanskih Armija Levanta, Estremadure i Andaluzije.

Zapovjednik republikanske ratne mornarice admiral Buiz iznio je strahovanje da će nacionalistički zrakoplovi napasti republikansku flotu i da će brodovi morati otploviti iz španjolskih voda (ma Athumanunh ne može vjerovati i nikako mu nije jasna ta republikanska flota – ako je protivnik napadne ona će morati napustiti vlastite vode! To kao da su ribarski brodovi, a ne ratni čija je temeljna namjena štititi teritorijalne vode, pa ako treba i do potonuća, ahh čisti defetizam).

U ime zračnih snaga brigadir Camacho izvijestio je da su mu ostale svega tri bombarderske eskadrile tipa 'Natascha' i dvije tipa 'Kachuschki', te dvadeset pet 'Chata' i 'Mosci'. Iako je i on predložio mir napomenuo je da zrakoplovstvo ima još goriva za godinu dana rata. U sličnom tonu govorio je i zapovjednik pomorske baze u Cartageni, general Bernal.

Na kraju je govorio general Miaja kao Vrhovni zapovjednik republikanskih snaga i začudo on se izjasnio za otpor. No, brigadir Casada i dalje je ubrzano radio na vojnom udaru protiv vlade Republike.


30.07.2017. u 09:02 • 0 KomentaraPrint#^

subota, 29.07.2017.

Španjolski građanski rat

Nacionalistička kampanja u Kataloniji – pad Barcelone

Republikanskom obrambenom crtom bojišnice u Kataloniji, dakle obranom Katalonije, zapovijedao je Hernandez Saravia koji pod svojim zapovjedništvom ima dvije republikanske armije: Armiju Istoka kojom zapovijeda Perea i Armiju Ebra kojom zapovijeda Modesto.

Te dvije republikanske armije u svom sastavu ukupno imaju 300 000 vojnika, 360 raznih topničkih oružja, te 200 tenkova i autoblindi (najviše je tenkova tipa T – 26 koji su se već sada pokazivali kao izuzetno spori i neefikasni - po Athumanunhu). Zrakoplova je svega 80, a piloti, unatoč visokom bojnom ćudoređu, bili su gotovo neiskusni, bez borbenog iskustva.

Mnogim tim zrakoplovima nedostaju strojnice (od dvije imaju jednu, ili pak od četiri imaju svega dvije – po Athumanunhu). Sve to naoružanje je u izuzetno lošem stanju i već je ispunilo svoje resurse, a što je najvažnije republikanskim vojnicima ne samo da nedostaje streljiva, već im manjka i vjera u pobjedu. Mnogi republikanski časnici već su umorni 'duševno i tjelesno'.

Republikanci su još uvijek uvjereni da su Nacionalistima potrebiti mjeseci za poduzimanje općeg napada, a republikanski general Rojo predlaže da u trenutku napada Nacionalista Republikanci iskrcaju jednu brigadu kod Motrilla koja će potom u jurišu na Malagu na ustanak podići Andaluziju, te u kombinaciji s napadom u Estremaduri. No, to su glatko odbili Miaja i njegov načelnik stožera Matallan.

Istodobno, u Moskvi, glavni zapovjednik zračnih snaga Republike Hidalgo de Cisneros od Staljina moli još 250 zrakoplova, 250 tenkova, 4000 strojnica i 650 topova. Cijena traženog naoružanja je bila 103 milijuna dolara, a Republika je u Moskvi imala nešto manje od 100 milijuna dolara. Na sastanku Hidalga de Cisnerosa sa Staljinom, Vorošilovom i Molotolovom odobreno je sve što je traženo.

Sve je to ukrcano na sedam sovjetskih brodova u luci Murmansk i poslano u francusku luku Bordeaux, no, francuska vlada više nije bila naklonjena Republici, pa nije ni požurivala otpremu dalje. Tako da će do siječnja 1939. samo mali dio toga naoružanja stići u Barcelonu. Nacionalistička opća ofenziva pak će početi već 23. prosinca 1938.

Napad su poveli Navarci i Talijani preko rijeke Segre, na oko dvadesetak km od njezina utoka u Ebro kod Mequineze. Kad su nacionalistički vojnici prešli rijeku naletjeli su na dobro naoružanu, ali potpuno iznenađenu republikansku postrojbu karabinjera koju su časnici napustili (dezertirali su – po Athumanunhu). Tako je crta bojišnice probijena u samom prvom bojnom dodiru.

Republikanci pak su bili uvjereni da je to nekakav manji napad, a kada su konačno shvatili što se događa odmah je upućen republikanski 54. korpus pod zapovjedništvom Listera sa zadaćom zaustavljanja napada Nacionalista. Lister se sa svojim postrojbama uspješno odupirao puna dva tjedna, ali je 3. siječnja 1939. morao uzmaknuti pred snažnim oklopnim postrojbama Nacionalista.

Opet se sada pojavila prijetnja Francuske da će se umiješati u sukobe uz njezinu granicu, ali je i odgovor Nacionalista ovaj put bio odlučan i žestok. Naime, ako se uključi francuske vojne postrojbe u sukob u Španjolsku dolaze talijanske regularne postrojbe i građanski rat može lako prerasti u Svjetski sukob. Kako Francuska nije dobila potporu kolebljive i neodlučne Velike Britanije, sve je jednostavno prešućeno, a bitke u Kataloniji prerasle su u opće povlačenje Republikanaca.

Još jednom, Athumanunhu potpuno neshvatljivo i već pomalo frustrirajuće, Republikanci su ne samo katastrofalno spori, već je i njihova ratna mornarica skroz na skroz nesposobna i nezainteresirana za potporu kopnenim snagama Republikanaca. Dok se Rojo sjetio da bi se iz Valencije mogle brodovima prebaciti postrojbe za obranu Barcelone i dok je sve to republikanska ratna mornarica shvatila sve je već bilo prekasno.

Tri republikanske obrambene crte kodno nazvane 'L1', 'L2' i 'L3' ostale su bez vojnika koji bi ih mogli zaposjesti i braniti. Jedino što je bilo vojnički vrijedno učinjeno bio je napad Republikanaca na granice Andaluzije i Estremadure koji je bio kodno nazvan 'Plan P'. Napad je poveo republikanski general Escobar s podređenim zapovjednicima brigadirima Ibarrolom i Garcijom Vallejom koji su zapovijedali opet ne baš vojnički discipliniranim republikanskim postrojbama.

Zauzeto je veće područje, ali ono, vojnički gledano, nije baš mnogo vrijedilo. Yagüe je 14. siječnja 1939. zauzeo Tarragonu, potom se spojio s korpusom Solchage, te produžio napredovanje prema sjeveru. Opet je francuska vlada otvorila svoje granice kako bi u Kataloniju stigao ratni i doknadni materijal kupljen u Sovjetskom Savezu, ali već je bilo previše kasno, jednostavno prekasno. Više nije bilo nikoga od republikanskih vojnika koji bi primio to oružje.

Naime, sam Hernandez Saravia žalosno je zapisao u svoj dnevnik: 'Strašna katastrofa! Vojske više nema! Više se nitko ne bori na Ebru. Gore nego u travnju 1938.' Bojišnica se tako sve više približavala Barceloni, a otpora Republikanaca nije ni bilo. U podne 25. siječnja počeli su nacionalistički napadi za zauzimanje Barcelone koju više nitko nije branio. Gradske ulice bile su potpuno prazne, a sve važne zgrade ostale su netaknute, jer ih republikanci nisu ni pokušali zapaliti, ili uništiti.

Činilo se kao da je cijela Katalonija bila u pokretu prema francuskoj granici. Francuski vojnici našli su se pred dvojbom da li se silom oduprijeti na granici, ili jednostavno propustiti civile i republikanske vojnike. Tijekom 5. do 10. veljače u Francusku je prešlo 170 000 žena i djece, 60 000 staraca i muškaraca civila, 10 000 ranjenika i 220 000 republikanskih vojnika.

Nacionalisti su zarobili oko 60 000 republikanskih vojnika, pa to, po Athumanunhovom izračunu, znači da se njih samo 20 000 borilo i hrabro izginulo, ali uzalud. Bio je to kraj slobodne Katalonije, a francuska granica postala je pozornica ljudske tragedije. Iscrpljeni, promrzli i u mokroj odjeći koju je natopila kiša i snijeg bjegunci se uopće nisu žalili. Iako pregaženi Katalonci su podignute glave išli u progonstvo.

Djeca kojoj ništa nije bilo jasno stiskala su uza se polomljene igračke, glavu lutke, ili probušenu loptu, sada samo jadne simbole nekada sretna, ali zauvijek izgubljena djetinjstva. Žalosno, bio je to početak kraja Republike.


29.07.2017. u 07:27 • 0 KomentaraPrint#^

petak, 28.07.2017.

Španjolski građanski rat

Nacionalistička opća protuofenziva na Ebru

Dakle, nacionalistička opća protuofenziva na Ebru počela je 30. listopada 1938., a točka napada bila je kilometar i pol široka crta na sjevernoj strani Sierre de Caballas. Od samoga osvita zore, puna tri sata, republikanske položaje bombardiralo je 175 nacionalističkih i talijanskih bitnica (bitnica ima četiri topa – po Athumanunhu), te više od stotinu zrakoplova.

Stotinjak republikanskih zrakoplova koji su se podigli nisu uspjeli znatnije ometati nacionalističko bombardiranje. Nakon te topničke i zračne priprave u napad je krenuo korpus Maestrazga pod zapovjedništvom Garcije Valina. Nacionalistička 1. navarska divizija, kojom je zapovijedao jedini Marokanac u nacionalističkoj vojsci Muhamed ben Mizzian, zauzela je republikanske položaje koje su republikanske postrojbe napustile poradi bombardiranja.

Započela je bitka na uzvisinama Caballasa koja je potrajala cijeli dan do noći kada je cijeli taj planinski lanac pao u ruke Nacionalistima. Nacionalisti su objavili da su ubili 500 i zarobili 1000 republikanskih vojnika, te srušili 14 republikanskih zrakoplova. Gubitak Caballasa bio je udarac republikanskoj obrani, jer ta uzvisina dominira cijelim tim područjem.

No, zatim je po republikanske postrojbe stiglo nešto još gore. Tijekom noći 1. na 2. studeni pala je i uzvisina Pandols preko koje su se nacionalističke postrojbe spustile 3. studenog do sela Pinell. Potom su Nacionalisti poduzeli masovni napad na Picosa gdje su Republikanci bili dobro ukopani. Kada je pala i Picosa Republikancima je postalo jasno da je bitka na rijeci Ebro izgubljena, jer na zapadnoj strani rijeke Ebro ostalo je samo svega šest republikanskih topničkih bitnica.

Nadnevka 14. studenog Yagüe je sa svojim postrojbama zauzeo selo Fatarella. Posljednji republikanski mostobran Ribarroyu pao je 18. studenog. Gubici u bitki na rijeci Ebro bili su veliki za obije strane, ali su iste teže podnijeli Republikanci koji ih više neće moći nadoknaditi. Nacionalisti su izgubili oko 7000 vojnika, a Republikanci do 15 000 vojnika.


Izgubljeni su mnogi zrakoplovi na jednoj i drugoj strani, ali 150 republikanskih srušenih zrakoplova republika više neće moći nadoknaditi. Završetkom bitke na rijeci Ebro moral je nacionalističkim postrojbama opet porastao, a Republikanci su bili zadovoljni što su uopće uspješno povukli svoje postrojbe i tako izbjegli potpuni poraz. No, Nacionalisti su već isplanirali novu ofenzivu na Kataloniju koja će tri puta dobivati i mijenjati nadnevak otpočinjanja, jer Nacionalisti su se bojali da će bitka za Barcelonu biti izuzetno krvava i teška.


28.07.2017. u 19:47 • 0 KomentaraPrint#^

četvrtak, 27.07.2017.

Španjolski građanski rat

La batalla del Ebro - Bitka na rijeci Ebro

Tijekom noći 24. na 25. srpnja, četvrt sata nakon ponoći, bez mjesečine, počelo je forsiranje velike rijeke Ebro. Republikanske postrojbe pod zapovjedništvom Tagüena rijeku su forsirale između Mequineze i Fayona, a postrojbe pod zapovjedništvom Listera, odnosno cijeli republikanski 5. korpus rijeku je forsirao u velikom luku između Fayona i Cherte, kod Flixa, More la Nueve, Miraveta i kod Amposte blizu mora.

Vojnici su se prebacivali u devedeset čamaca koji su nosili po deset vojnika, a tehnika se prebacivala preko tri pontonska i još dvanaest drugih vrsti vojnih mostova. Forsiranja je osiguravalo 22 tenka tipa T - 26 i četiri satnije oklopljenih kola (autoblindi) koje su naoružane samo strojnicama.

Prva je rijeku prešla bojna 'Hans Beimler' iz sastava 11. interbrigade 5. korpusa koji je bio popunjen Kataloncima, Skandinavcima i Nijemcima. Na drugoj strani rijeke Ebro branila se nacionalistička Armija Maroka kojom zapovijeda Yagüe. Iako su časnici iz nacionalističke 50. divizije upozoravali svoje nadređene da se na drugoj strani koncentrira protivnik, nadređeno zapovjedništvo nije reagiralo, jer crta bojišnice bila je duga oko 1800 km, a na toj dužini ne može se baš svako izvješće provjeriti.

U 0130 nacionalistički zapovjednik brigadir Penarredonda osobno je nazvao Yagüea i izvijestio ga da su Republikanci prešli rijeku Ebro, te da čuje paljbu iza leđa, a i izgubio je kontakt sa svojim postrojbama na krilima. Istodobno je i 14. interbrigada (franko-belgijska) prešla rijeku Ebro kod Amposte i žestoko se sukobila s nacionalističkim postrojbama kojima zapovijeda general Lopez Brava.

Iako ovdje nije uspio prijelaz, Republikanci nisu marili, jer im je to ionako bio pomoćni smjer napada. Do svitanja zore Republikanci su uspostavili veliki mostobran (mostobran je crta na kojoj su u bojnom dodiru postrojbe koje su prešle rijeku i osiguravaju prijelaz ostalim postrojbama – po Athumanunhu). Kada je prešla rijeku 15. interbrigada nastavila je prodor i brzo zaobišla, opkolila i napokon zarobila demoralizirane nacionalističke vojnike iz postrojbi brigadira Penarredonde.

Brigadir Penarredonda napokon je dobio zapovijed da se počne izvlačiti s preostalim vojnicima, a taj poraz toliko ga je potresao da se do kraja rata više nije micao iz Zaragoze. Na sjeveru, kod Mequineze, republikanske postrojbe pod zapovjedništvom Tagüena prodrle su oko 5 km u raspored protivnika, u središtu republikanske postrojbe, pod zapovjedništvom Listera, prodrle su čak 40 km u raspored protivnika.

Do jutra Republikanci su zarobili više od 4000 Nacionalista, pa je Franco zapovjedio da se to područje odmah pojača divizijama kojima zapovijedaju Barron, Galera, Serran, Rade, Vega, Castejon i Arias. Glavna bitka tukla se kod Gandese pod vrelim suncem aragonskog ljeta. Tu su interbrigadisti izveli najžešći juriš na kotu 481 (Bubuljica).

Tog 1. kolovoza smrt je pokosila mnoge živote vojnika, a 2. kolovoza republikanski napad je zaustavljen. Republikanski vojnici počeli su se iznenada ukopavati. Naime, republikanski inženjerci predugo su postavljali željezni most preko rijeke, pa se sada počeo osjećati nedostatak oklopnih prevožnjaka i teških tenkova. Nedostatak kamiona prisilio je republikanske vojnike na pješačenje prema bojišnici.

Nadalje, republikansko zrakoplovstvo propustilo je bombardirati Nacionaliste koji su se ukopavali oko Gandese, a svi nacionalistički zrakoplovi bili su još kod Valencije. No, bilo kako da bilo sada su nacionalisti već dovukli pojačanja, a i stiglo je oko 300 njihovih zrakoplova. Počela je topnička bitka između topništva Republikanaca i Nacionalista. Ta velika topnička bitka po prvi je put tijekom cijelog građanskog rata omogućila onu famoznu vojničku formulu – 'topništvo osvaja teren, a pješaštvo ga zauzima'.

Prvi nacionalistički protunapad poduzet je 6. kolovoza u kojem su Republikanci izgubili 900 vojnika. Nadnevka 11. kolovoza protunapad su poduzele nacionalističke postrojbe pod zapovjedništvom Vega i Galera i to na Sieru de Pandols, a već 14. kolovoza republikanske postrojbe morale su se povući s kote Santa Magdalena. Nakon toga 19. kolovoza i Yagüe je poveo svoje postrojbe u protunapad protiv republikanskih vojnika koji su držali položaje na sjevernoj strani Gaete.

Već 3. rujna nacionalističke postrojbe opet su poduzele protunapad s novim korpusima koji su tek pristigli. Tako je za samo šest tjedana Republika opet izgubila oko 200 četvornih kilometara. No, sve to što je Athumanunh nabrojao samo su puke činjenice i ne pružaju nikakvu predodžbu bespoštedne bitke koju su tukli vojnici po vrućini tog kolovoza ljeta Gospodnjeg 1938.


Nacionalistički zrakoplovi likovali su, jer nisu bili ničim ometani, republikansko protuzrakoplovno topništvo bilo je izuzetno slabo, gotovo nikakvo, a republikanski zrakoplovi lovci bili su previše slabo vođeni. Mnogi 'Mosce' i 'Chato' bili su oštećeni, a mnogi republikanski piloti bili su ranjeni i mrtvi.

Nacionalistički zrakoplovi svakog dana protunapada bacali su do pet tona bombi, ali su republikanski inženjerci bili izuzetno uporni, pa su odmah popravljali mostove. Istodobno je nastala i kriza oko Čehoslovačke, pa je sve prijetilo da će se pretvoriti u opći europski sukob, a to su Republikanci potajno i priželjkivali. No, bolje da se Athumanunh vrati opisu Nacionalističke protuofenzive koja je započela 30. listopada 1938.


27.07.2017. u 19:16 • 0 KomentaraPrint#^

srijeda, 26.07.2017.

Španjolski građanski rat

Situacija nakon 24. srpnja 1938. – La batalla del Ebro

Dakle, Valencija je spašena, ali kako dugo? Ovo pitanje postalo je noćna mora Republikancima i oni su postali svjesni da ako negdje ne poduzmu bilo kakav napad, pa makar i demonstarativni napad, Valencija će pasti. Zato su Republikanci na sjednici Ratnoga vijeća održanog u Barceloni 24. srpnja 1938. odlučili poduzeti novu ofenzivu na sjevernom boku nacionalističkog klina na Sredozemlju.

Sukladno tom Planu trebalo je forsirati (forsirati znači prelazak rijeke čiju suprotnu obalu brani protivnik, dakle, po Athumanunhu, to je prijelaz preko rijeke pod borbom, jedan od najtežih napada i dakako najsloženiji) veliku rijeku Ebro na nekoliko mjesta prijelaza.

Ta mjesta prijelaza bila su udaljena oko 110 km od mora, a temeljni cilj je bio poremetiti nacionalističke crte opskrbe i komunikacijske crte između Levanta i Katalonije. Drugi, eventualno ostvariv cilj Republikanaca bio je da se možebitno povrate komunikacije između razdvojenih dijelova Republike.

Poradi ostvarenja toga famoznog Plana Republikanci su ustrojili novu armiju, Armiju Ebra. Armija Ebra pod zapovjedništvom je Modesta, a ustrojena je od 5. republikanskog korpusa kojim zapovijeda Lister, 12. republikanskog korpusa kojim zapovijeda Etelvino Vega i 15. republikanskog korpusa kojim zapovijeda Manuel Tagüen.

Pričuva Armije Ebra je 18. republikanski korpus kojim zapovijeda Jose del Barrio. Armija Ebra broji 80 000 vojnika, a topničku potporu pruža joj 80 topničkih bitnica i 27 protuzrakoplovnih bitnica. Na gotovo novim zrakoplovima tipa 'Superchato' i 'Supermosca', lete mladi republikanski španjolski piloti dobro obučeni u Sovjetskom Savezu, te je time zračna potpora Republikanaca silno osnažena.

Svi republikanski zapovjednici imaju bogato ratno i borbeno iskustvo i redom su pripadnici Komunističke partije (od 27 zapovjednika brigada koje čine udarnu moć Armije Ebra njih 25 su komunisti, a samo su dva anarhisti – po Athumanunhu. Dakle, Athumanunh vjeruje i uvjeren je da Republikanci sada imaju barem političko jedinstvo u zapovijedanju, no, Athumanunh se strašno prevario!).

Dva ključna zapovjednika, oba visoko rangirani časnici, Modesto i Lister u teškoj su zavadi i svađi. Andalužanin Modesto vrlo je zajedljive naravi, gotovo despot, surov čovjek, rijetko se kada otvara, ali je izuzetno sposoban časnik i zapovjednik, rođeni je vođa i uopće ga politika ne interesira.

Lister pak je njegova čista suprotnost, vrlo srdačan čovjek, ambiciozan i dobar govornik, posjeduje veliki smisao za prijateljstvom, ponekad pomalo nediscipliniran, vrlo strog, ali istodobno i spreman opraštati svojim podređenim časnicima koje izuzetno cijeni i poštuje.

Dakle, dva izuzetno sposobna republikanska časnika i zapovjednika koje će Nacionalisti htjeli oni to, ili ne, ipak morati respektirati, te uvažavati kao hrabre i sposobne protivnike. Jedino u čemu su se ova dvojica složila bilo je to da su u svojim postrojbama postavili vrlo mlade i sposobne časnike na ključna mjesta, a time su demoralizirane republikanske postrojbe doživjele oporavak nakon proljetnih pretrpljenih poraza. Donekle, po Athumanunhu, zasluga za tako brzi oporavak potpuno demoraliziranih republikanskih vojnika je možda i francusko otvaranje granica tijekom ožujka, a najvažnije je možda ipak po Athumanunhu to što su u te postrojbe stigli pričuvnici mlađih godišta.

Isto tako otvorene su nove republikanske časničke škole što je bilo itekako važno i potrebito, jer ti mladi časnici bili su svjesni da će izgubiti sve, mladost i život, ako ne budu radili do besvijesti. No, unatoč svemu tomu Athumanunh ne može vjerovati, ali Republikanci su opetovali tešku grešku, gotovo identičnu onima koje su već prije počinili u bitkama kod Brunetea, Belchitea i Teruela.

Naime, sam tijek svih tih bitaka, pa i ove koja će se tek dogoditi na rijeci Ebro, nevjerojatno su slični – početni uspjeh Republikanaca bit će izuzetan i velik, potom će Nacionalisti zaustaviti napredovanje, dovesti nepogrešivo svoje pričuve i pojačanja, a potom poduzeti protunapad.

Da, sve se to već dogodilo u prijašnjim bitkama, a Republikanci nisu naučili lekciju. Sve će im se to opetovati i u predstojećoj bitci na rijeci Ebro, no, na žalost ovdje i s puno, puno većim i dalekosežnijim posljedicama. Što se pak to dogodilo opisat će Athumanunh tijekom slijedećih nekoliko dana ... (kada za Athumanunha napokon počinje njegovo dugo toplo ljeto ili jednostavno – godišnji odmor)


26.07.2017. u 18:56 • 0 KomentaraPrint#^

utorak, 25.07.2017.

Španjolski građanski rat

Nastavak nacionalističke ofenzive i zaustavljanje do 27. travnja 1938.

Dakle, rat još ni izdaleka nije bio gotov iako su Nacionalisti osvojili vrlo vrijedna i velika područja. U Pirinejima su generali Solchaga, Moscardo i Yagüe prodrli do rijeke Segre i njezine velike pritoke Noguere Pallarese koja se spušta sve do granice Francuske. No, tu su naletjeli na fantastičan i gotovo mitski herojski otpor jedne republikanske divizije kojom je zapovijedao Antonio Beltran.

Ta republikanska divizija nosila je nadimak 'El Esqunazo' (neuhvatljiva – po Athumanunhu, a nadimak je doista i opravdala) operirala je u dolini Alta Cinca i gotovo izludila Nacionaliste, jer tjednima nisu mogli svladati njezin otpor. Zapravo, po Athumanunhu, velika rijeka Ebro cijelim svojim tokom, do utoke Segre, sve do njezinog ušća u Sredozemno more, gotovo je idealna prirodna zaprijeka i predstavlja snažnu prirodnu crtu obrane koju su republikanske postrojbe famozno ojačale fortifikacijskim utvrdama.

Prvo razočarenje doživjeli su Talijani koji su na ušću Ebra žarko željeli izbiti na more, ali su teško zapeli kod grada Tortose gdje su ostali 'prikovani' sve do 18. travnja. Iako su talijanske postrojbe na kraju zauzele Tortose, teško su se potrošile i za neko duže vrijeme neće biti sposobne za bojno djelovanje.

Napredovanje je jako usporeno i nacionalističkim postrojbama na južnom klinu prodora prema moru, gdje su nacionalističke postrojbe pokušale prodrijeti iz smjera Teruela preko pustoši Maestrazgo. Prvo je snažna kiša omela brzi prodor, a tada su republikanske postrojbe dobile pojačanje u protuzrakoplovnim topovima i novim zrakoplovima lovcima koji su stigli iz pošiljke preko Francuske.

Sve do 27. travnja na svim je crtama bojišnice početni nacionalistički zamah sveden na zastoj i Nacionalisti su prisiljeni stati na dostignutim crtama. General Aranda pokušat će još jednom 1. svibnja produžiti napad uz potporu generala Garcie Valina koji je sa svojom bojnom skupinom djelovao između postrojbi generala Arande i generala Varele, a s temeljnom zadaćom da čim napad na krilima popusti i zapne, on produži napad na središtu.

No, republikanske postrojbe kao da su sada spremne na sve, pa i ta zamisao Nacionalista pada u vodu, jer su se razvile izuzetno teške bitke. To iznenadno i neočekivano sporo napredovanje izazvalo je gunđanje i ljutnju kako političara tako i nacinalističkih zapovjednika. To gunđanje nije prestalo ni nakon uspješnog napada 'Legije Kondor' na republikansku ratnu luku Cartagenu, gdje se republikanska ratna mornarica opet teško osramotila, a sada pretrpjela još i pad bojnog morala mornara kojima više ništa nije bilo jasno.

Danima su 'čućali' u lukama i nisu odlazili u nikakve ophodnje, a kada su napadnuti opet nisu bili spremni za pružanje otpora. Sada su se sve nacionalističke nade u konačnu pobjedu raspršile i nastalo je silno ogorčenje. Na drugoj strani Republikanci su iznenada dobili još jednu veliku šansu, jer stvorena je atmosfera koja im je uvelike išla na ruku.

Čak je i Hitler poželio povući 'Legiju Kondor' iz Španjolske, jer po njemu njegovi vojnici tu više nisu imali što naučiti. Jedino su 11. travnja Talijani poslali još 300 časnika kao 'svježu krv' u svoje zamorene postrojbe koje su pretrpjele sramotu kod Tortose. Na drugoj strani i Francuzi su malo pojačali svoju naklonost prema Republikancima, pa su otvorili svoju granicu za dobrobit Republike.

Sada će tuda stići 25 000 tona ratnoga i doknadnog materijala za republikanske postrojbe, a Sovjetski Savez upravo je tuda poslao novih 300 zrakoplova tipa 'Mosca' i 'Supermosca'. Sovjetske zrakoplove prevezli su Francuzi na kamionima. Sovjeti su pripremili još 500 zrakoplova, ali je Francuska 13. lipnja, na pritisak Velike Britanije opet zatvorila svoju granicu sa Španjolskom.

Ipak jedan poljski dobavljač uspio je i preko tako zatvorene granice dopremiti Republikancima znatnije količine kamiona i zamjenskih motora za već postojeće kamione koji su bili u kvaru. Od 1. lipnja, pa nadalje, Talijani će slati još svježih vojnika u pomoć Nacionalistima s obećanjem da će to potrajati tako dugo dok se na najvišim tornjevima Barcelone, Valencije i Madrida ne zavijori nacionalistička zastava.

Novi udar na dopremu ratnoga i doknadnoga materijala Republikanci su doživjeli kada su se povukli svi trgovački brodovi osim britanskih. Nacionalističke podmornice poučene prijašnjim iskustvima s britanskim ratnim brodovima, sada više ne napadaju britanske trgovačke brodove na otvorenim morima, već potapaju te brodove iznenada u lukama kada su ovi privezani na dokovima.

Britanska mornarica opet je bila posramljena, jer nije mogla zaštititi svoje trgovačko brodovlje, ali kada su Britanci zaprijetili da će zauzeti vojnički Menorcu, Nacionalisti pristaju da Almeria bude luka u koju smiju pristajati britanski trgovački brodovi bez straha da budu potopljeni. No, Republici luka Almerije nije mogla priskrbiti potrebiti iskrcaj koji je sada pao na sedminu prijašnjeg.

Dok se to sve događalo nacionalistička ofenziva u Maestrazgu nastavljena je, ali katastrofalno sporo, gotovo nikako, jer su republikanske postrojbe pod zapovjedništvom generala Leopolda Mendeneza pružale vješt i izuzetno, do tada neviđen otpor. Republikanski otpor nije omekšao niti angažman 'Legije Kondor', pa je na kraju zapovjednik 'Legije Kondor', general Volkmann, morao priznati da su mu časnici, dočasnici, vojnici i ratna tehnika potrošeni i premoreni.

Naime, Republikanci su opet primili nove zrakoplove tipa 'Mosca' 'Supermosca' i 'Grumman'. Poradi svega toga nacionalističke postrojbe zauzele su tek 14. lipnja Castellon de la Plana. Padom Castellon de la Plana Nacionalisti su dobili napokon jednu luku na Sredozemnom moru i to samo na 80-tak kilometara od Valencije. Ipak, unatoč tim minimalnim uspjesima nacionalističkih postrojbi na samo 12 km sjeverno od Sagunta, prisiljeni su nanovo stati i presložiti umorne postrojbe koje nisu očekivale tako snažan otpor Republikanaca.

Početni proljetni optimizam Nacionalista sada je potpuno splasnuo i nestao, nacionalističke postrojbe osjetile su ratni zamor koji političari nikako nisu željeli prihvatiti, pa su nacionalistički generali poduzeli još jedan napor za zauzimanje Valencije, sada srce Republike.

Nadnevka 5. srpnja u napad je bačeno sve što su tada imale nacionalističke postrojbe. Nacionalisti su koncentrirali 900 topova i 400 zrakoplova, a sa sjevera snažno su pritisnule nacionalističke postrojbe kojima je zapovijedao proslavljeni general Garcia Valino. No, Republikanci su mu suprotstavili najbolje što su tada imali, svoje postrojbe kojima su zapovijedali izuzetno sposobni i lukavi republikanski generali Duran i Menendez.

Nadnevka 13. srpnja nacionalističke postrojbe grunule su iz smjera Teruela pod zapovjedništvom generala Varele, a u pomoć su im stigle osvježene talijanske tri divizije. Zaštićeno žestokom paljbom topništva i bliskom zračnom potporom navarsko i talijansko pješaštvo za pet dana napredovalo je 90 km na bojišnici širokoj oko 30 km, a onda su naletjeli na republikanski sustav utvrda nazvan 'Crta XYZ' kojom su zapovijedali republikanski brigadiri Romero i Güemes.

Ova dva republikanska brigadira već su se proslavila 1936. godine u bitkama za Madrid, a ovdje su sada bili izgrađeni objekti utvrđivanja i preživljavanja s pokrivkama trećeg stupnja (te pokrivke mogu izdržati eksplozije bombi od 500 kg, jer su debljine više od 2 metra – po Athumanunhu).

Svi juriši i navale nacionalističkog i talijanskog pješaštva lomili su se u ubitačnoj strojničkoj vatri Republikanaca. Nacionalističke postrojbe pretrpjele su najteže gubitke do tada, jer su za samo četiri dana zauvijek izgubili oko 20 000 vojnika. Nadnevka 23. srpnja Nacionalisti su uslijed pretrpljenih gubitaka morali stati, a Republikanci su tako spasili Valenciju.


25.07.2017. u 18:56 • 0 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 24.07.2017.

Španjolski građanski rat

Nacionalistička ofenziva na Aragon

Nova ofenziva Nacionalista sada je bila usmjerena na Aragon. Nacionalističkom napadačkom armijom kojoj je bila povjerena ta zadaća zapovijedao je nacionalistički general Davila. Načelnik stožera te armije bio je brigadir Vigon, do tada vojni savjetnik u Francovom stožeru, a operativni zapovjednici u korpusima bili su Solchaga, Moscardo, Yagüe, Aranda i talijanski general Berti.

U pričuvi te nacionalističke armije nalaze se dvije divizije kojima zapovijedaju Garcija Escamez i Garcija Valina, dva vrlo mlada, ali i izuzetno sposobna časnika. Na krilu napada te nacionalističke armije, u punoj bojnoj pripravnosti, kod Teruela, nalazi se general Varela s nacionalističkom Armijom Kastilije.

U najvišoj bojnoj pripravi je i njemačka 'Legija Kondor' (po Athumanunhu – sada u ustroju ima dvije bojne skupine u kojoj su po četiri eskadrile 'Me – 109' i dvije bojne skupine u kojima su po dvije eskadrile 'He – 51', te jednu izvidničku skupinu od tri eskadrile 'He – Do 17'. Zatim četiri bombarderske skupine od po tri eskadrile 'He – 117' i 'Ju – 52'. Tu je i tenkovski odred koji ima četiri tenkovske bojne gdje tenkovska bojna ima tri tenkovske satnije, a u svakoj je satniji po 12 tenkova. Još je tu 30 PT satnija koje imaju svaka po 6 PT kolaca (protuoklopno oružje)).

Nacionalistički napad je počeo 7. ožujka 1938. uz snažnu baražnu (zapriječnu – po Athumanunhu) topničku pripravu koju je pratilo zračno bombardiranje. Republikanske najbolje postrojbe sada su nakon bitke za Teruel potrošene i zamorene. Republikancima kronično nedostaje ratnoga i doknadnoga materijala, a ponekim republikanskim postrojbama nedostaje i temeljno pješačko naoružanje (polovica vojnika nema puške – po Athumanunhu).

Već prvoga dana republikanska obrambena crta je pukla i probijena je na više mjesta. Athumanunhu to nije niti malo čudno, jer prve obrambene crte Republikanaca drže postrojbe koje nemaju ama baš nikakvoga bojnog iskustva, dok su veteranske postrojbe bojno umorne i potrošene daleko u pozadini.

Nacionalističke postrojbe tako lako brišu sve pred sobom i nezadrživo prodiru. Već 10. ožujka Navarci previše lako zauzimaju Belchite koji je bio mrtvi grad, a koji su branila mnogobrojna republikanska utvrđenja. Naime, ta republikanska utvrđenja projektirao je sovjetski brigadir Bjelov (Popov – po Athumanunhu).

No, Athumanunh nikada nije Bjelovu priznavao inženjerijsku stručnost, jer on je po Athumanunhu oduvijek bio samo NKV-deovac i nije se ni trebao miješati u poslove preživljavanja na bojišnici koje jedino mogu odraditi istinski i pravi vojni inženjerijski stručnjaci.

Republikanska 15. interbrigada povukla se posljednja hrabro štiteći odstupnicu i povlačenje ostalim republikanskim postrojbama. Kod Rudille talijanska postrojbe naletjele su na snažan otpor republikanskih postrojbi, ali su elitne talijanske 'Crne strijele' ipak uspjele probiti obranu Republikanaca.

Nacionalističke postrojbe kojima je zapovijedao Aranda 13. ožujka nakon žestokih bojeva i borbi uspjele su zauzeti Montalban. No, Athumanunhu se čini da su se Republikanci tek 13. ožujka i počeli braniti, jer tek tada u bitku se uključuju njihove iskusne postrojbe. Naime, general Rojo sve je interbrigade poslao u samo središte, ali do tada su Talijani već izbili pred grad Alcanizu.

To pak je usložilo položaje interbrigada, pa su se i one morale povlačiti i uzmicati, jer su popuštale druge republikanske postrojbe na njihovim krilima. Uzmak republikanskih interbrigada doveo je do potpunog poraza Republikanaca. Cijela divizijska zapovjedništva Republikanaca bila su u okruženjima, mnogi Republikanci pali su u zarobljeništvo, čak su i sovjetski časnici preuzimali operativna zapovjedništva, ali sve je bilo uzalud i previše kasno.

Bio je to čisti i školski primjer poraza u jednoj bitki. Ipak, republikanske interbrigade iako okružene nisu se baš olako predavale. Interbrigadisti su se tukli čudesnim, gotovo mitskim, junaštvom i hrabrošću, a sve to i velike prirodne zaprijeke (velike i široke rijeke Ebro i Guadalaupe – po Athumanunhu) pred koje su sada izbile nacionalističke postrojbe napokon su ih prisilili da stanu i preslože se.

Nacionalisti će tako napad produžiti tek 22. ožujka s težištem na sjevernom dijelu aragonske bojišnice. Sva revolucionarna aragonska sela sada su padala nićice jedna za drugima, pa je 25. ožujka Yagüe zauzeo Fragu i time su Nacionalisti ušli u 'Zlatnu zemlju Kataloniju'. Slijedeći je na udaru bio republikanski grad Lleida kojeg je branio El Campesino sa svojom postrojbom.

El Campesino se uspio održati sedam izuzetno važnih dana vojnički gledano, jer sada je Solchaga zapeo sa svojim napadajnim kolonama koje su poput zmije sporo vijugale dolinama, pa su tako postale previše lagana i vrlo unosna meta i cilj republikanskom topništvu.

Republikanske 24. divizija i 127. brigada koje su popunjavali isključivo anarhisti, nisu mogle dobiti streljivo od komunista koji su ga imali napretek. Athumanunh jednostavno ne može povjerovati u takve stvari, no, i one su se događale u tim krvavim, ponekad Athumanunhu nerazumljivim i čudnim bitkama španjolskog građanskog rata.

Naime, tako brzo nacionalističko napredovanje omogućilo je zapravo nacionalističko zrakoplovstvo koje je u ovim ravnicama moglo improvizirati privremena uzletišta, a veliki dio zasluge ima i nacionalističko topništvo, te vrlo dobro, ako ne i izuzetno dobro, nacionalističko zapovijedanje koje se pokazalo superiornije nad republikanskim.

Te bitke Nijemce iz 'Legije Kondor', a isto tako i Sovjete naučit će o novoj taktici izuzetno važne zračne potpore pješaštvu u napadu. Nadnevka 3. travnja nacionalisti su izbili na Sredozemno more i time Republiku konačno podijelili na dva dijela, a snažan republikanski grad Barcelona sada se našao sam u velikim poteškoćama, jer na sjeveru su nacionalističke postrojbe zauzele riječne hidroelektrane, pa se moralo priječi i osloniti na već zastarjele parno-turbinske elektrane.

Opet, Nacionalisti nisu 'dotukli ranjenu zvijer'. Naime, ofenziva na Kataloniju iznenada je zaustavljena iz Athumanunhu neobjašnjivih razloga. Što je to ponukalo i zaustavilo Franca u trenutku kada je možda mogao završiti rat? Athumanunh se pita da li je ta strategijska pogreška bila proizvod straha od Francuza koji su zaprijetili da ne žele vidjeti Njemačke vojnike (Legija Kondor) na svojim granicama (Prineji).

Tko zna moguće je, jer ni samom generalu Yagüeu nije bilo jasno zašto je morao stati kad ispred njega nema nikoga, a glavni protivnički (Republikanski) grad nudi mu se kao na pladnju. Bilo kako da bilo, Nacionalisti su sada držali oko 60 km obale Sredozemnog mora i Republiku su podijelili na dva dijela. Bili su uvjereni da je rat pri svom samome kraju, no, debelo su se prevarili. Nažalost, rat ni izdaleka još nije bio gotov!


24.07.2017. u 18:41 • 0 KomentaraPrint#^

nedjelja, 23.07.2017.

Španjolski građanski rat

Španjolski građanski rat na sjeveru – Athumanunhov zaključak

Cijeli Španjolski građanski rat na sjeveru, odnosno bitke toga rata, bio je i bile su obilježene nacionalističkom vojničkom nadmoćnošću koja se ogledala u zračnoj i topničkoj premoći. No, niti u baskijskoj, niti u santanderskoj, a niti u asturijskoj vojnoj kampanji tehnička nadmoć nacionalista ipak nije bila presudna.

Po Athumanunhu presudna i kobna je bila slabost Republikanaca i njihovih vojnih postrojbi te samo postojanje tri gotovo samostalne državice, koje jedna drugoj nimalo nisu vjerovale i nisu se ni pokušale čvršće povezivati, a sve se to na kraju odrazilo i na vojne postrojbe tih malenih državica koje su Nacionalisti tukli i slamali redom.

Pokušaj republikanskog generala Llana de la Encomiende u uspostavi jedinstvenog zapovjedništva za sve te tri republikanske vojske propao je, a to isto nije pošlo za rukom ni njegovom nasljedniku generalu Gamiru Ulibarri. Nadalje, po Athumanunhu, kod republikanskih vojnika previše je bilo defetizma, a premalo vojničke stege i ćudoređa (morala).

Ipak, Athumanunh nikada neće napisati da je bilo izdaje, jer nacionalističke postrojbe nikada nisu imale točne podatke o pokretu republikanskih postrojbi. Zračna potpora Republikanaca u Baskiji u samom početku bila je izuzetno slaba, da bi se kasnije nešto pojačala, ali to je bilo uzaludno trošenje zrakoplova i iskusnih republikanskih pilota koji su na kraju hrabro, ali i uzaludno izginuli.

Ti piloti, na kraju, će biti itekako potrebiti Republici, ali bilo je kasno i uvijek je tako u ratovima. Tehniku će ti uvijek dati Saveznici, ali pitanje je da li ćeš ti tada imati hrabre i obučene ljude koji će upravljati istom i boriti se srcem, jer nikada ti nijedan Saveznik neće dati svoje ljude da ih trošiš za svoje ciljeve – po Athumanunhu.

Zato, opet po Athumanunhu, ljudi (vojnici, dočasnici i časnici) su najveće bogatstvo u svim ratovima i poradi toga nikada se ne smije žrtvovati i trošiti vojnike, troši se i žrtvuje tehnika, a ljudi se čuvaju kao najveće bogatstvo – po Athumanunhu.

Eto, zato je Athumanunh, uvijek u svojim lutanjima kroz povijest bitaka, pomalo srdit na časnike kada oni nepromišljeno potroše ljude. Vojnici su se tijekom povijesti bitaka uvijek i uvijek će se boriti hrabro i požrtvovano ako ih njihovi časnici vode pametno i na ljudski način, a ako su časnici 'ljigavci' onda je sve uzalud.

Athumanunh će još zapisati da je uzalud 'sto lavova ako ih vodi jedan zec', bolje je da 'sto zečeva vodi jedan lav'. No, dobro, Athumanunh je Athumanunh i tko bi uopće razumio njegova promišljanja, ali nema veze. Idemo mi dalje. Padom sjevera Republike Nacionalisti su dobili bogati ratni plijen. Sada su u rukama Nacionalista rudna bogatstva i tvornice oružja, dobili su novih 18 500 četvornih kilometara teritorija, milijun i pol stanovnika i mnogo ratnih zarobljenika koje će iskoristiti za jeftinu radnu snagu u tvornicama oružja i koncentracijskim logorima.

Ti koncentracijski logori su još jedna pošast koja se pojavila u Španjolskom građanskom ratu, a tijekom 2. Svjetskog rata nacisti će je još više 'usavršiti' i donijeti do tada neviđene i nezamislive patnje nesretnim 'logorašima'.

S vojničke strane gledano, sada se nacionalistička Armija Sjevera sa svojih 65 000 vojnika mogla uporabiti na drugim bojišnicama, niže na jugu, a nacionalistička ratna mornarica mogla se slobodno koncentrirati na Sredozemlje. Republikanski gubici na sjeveru bili su izuzetno veliki. Republikanci su nepovratni izgubili 33 000 vojnika koji su poginuli, oko 100 000 vojnika palo je u zarobljeništvo, a oko 100 000 vojnika bilo je ranjeno i izbačeno iz postroja. Na drugoj strani i Nacionalisti su zauvijek izgubili 10 000 vojnika, te imali isto oko 100 000 vojnika izbačenih iz postroja.


23.07.2017. u 08:55 • 1 KomentaraPrint#^

subota, 22.07.2017.

Španjolski građanski rat

Nacionalistička kampanja u Asturiji – rujan / listopad 1937.

U početku nacionalističke postrojbe napreduju izuzetno sporo, jer planine Leona pružaju izvanredne obrambene mogućnosti republikanskim postrojbama. Njemačka 'Legija Kondor' nije mogla pružiti potporu nacionalističkim postrojbama jer je još uvijek zauzeta s ofenzivom na aragonskoj bojišnici.

Napad nacionalističkih postrojbi na obrambene položaje Republikanaca počeo je 1. rujna, a nakon šest tjedana teških bitaka, dakle 14. listopada, još uvijek su dominantne uzvisine bile u rukama republikanskih postrojbi. No, bojni moral republikanskih vojnika izuzetno je slab, a čak je i običnim vojnicima koje su Republikanci mobilizirali postalo jasno da ovdje ne mogu pobijediti, pa su svi priželjkivali zimu i njezin početak što prije, a sve u nadi da će ona zaustaviti napredovanje nacionalističkih postrojbi.

No, desilo se upravo suprotno. Zima i hladnoća su prvo pogodile republikanske vojnike na uzvisinama planine Leone. U republikanskim postrojbama vojničko ćudoređe (moral) bilo je sve slabije dok se napokon nije pretvorilo u potpunu dezorganizaciju i totalni gubitak vojne stege. Da bi kako tako održao stegu i ćudoređe, zapovjednik republikanske obrane, brigadir Prada dao je strijeljati tri zapovjednika republikanskih brigada, šest zapovjednika bojni i još 20-tak časnika koji su pokazali defetizam i kukavičluk.

No, sve je bilo uzalud, pa čak ni ovakve drastične mjere više nisu mogle zaustaviti raspad republikanske obrane. Nakon tjedan dana na bojišnici su se pojavili i pripadnici 'Legije Kondor' koji su još dodatno osnažili nacionalističke napade i pritiske, a tada je Asturija popustila i pala.

Aranda i Solchaga 15. listopada sa svojim postrojbama spojili su se u asturijskom gradiću Infiestu. Bio je to konačni vojnički slom Republike na sjeveru. Galland je sada u potpunosti mogao isprobati taktiku 'tepih bombi', jer većina sovjetskih i iskusnih španjolskih republikanskih pilota odavno je poginula i više se nitko nije mogao suprotstaviti njemačkim pilotima.

Nadnevka 17. listopada svemu je došao kraj. Ono malo sovjetskih časnika i Republikanaca koji su još mogli pružati otpor stali su napuštati Asturiju koja se više nije željela boriti. Peta kolona počela je djelovati, republikanska vojska raspala se, a čak 25 republikanskih bojni s kompletnim naoružanjem i ljudstvom predalo se Nacionalistima.

Zadnji Republikanski brod razarač Ciscar želio je nastaviti borbu, ali je dobio zapovijed da otplovi iz luke Gijona. Posada je negodovala, a onda je sutradan i taj razarač potopljen. Nadnevka 21. listopada nacionalističke postrojbe ušle su u Gijon i tada nastaje zvjerski progon i pogrom. No, ipak, još nekoliko tisuća republikanskih vojnika željnih bitke povuklo se u planine Leone i odatle gerilski ometalo nacionalističke planove još cijelu godinu dana.

Najvjerojatnije je među njima bio i sovjetski general Gorjev koji je i organizirao ovaj gerilski rat u Kantabrijskom gorju, a onda nakon godine dana po njega je došao sovjetski ratni zrakoplov i odveo ga u Sovjetski Savez. Nakon toga i gerila u Kantaberijskom gorju je prestala i nestala zauvijek.

22.07.2017. u 08:14 • 1 KomentaraPrint#^

petak, 21.07.2017.

Španjolski građanski rat

Republikanska Aragonska ofenziva – kolovoz / listopad 1937.

Republikanski napad počeo je 24. kolovoza i to bez topničke i zračne priprave na osam udarnih točaka. Sjeverno od Zaragoze napadnute su tri točke, dvije točke između Zaragoze i Belchitea, te još tri na jugu. Republikanci su za napad angažirali 80 000 vojnika, 100 tenkova i 200-tinjak zrakoplova.

Prvo su pala sela Quinto i Codo, sjeverno od Belcitea. Kod Fuentosa republikanske postrojbe nasilno su prešle preko rijeke Ebro, a Mediana im je u ruke pala 26. kolovoza. Žilav otpor nacionalističkih postrojbi koje nisu imale nikakvu potporu potpuno je iznenadio republikanske zapovjednike i sovjetske savjetnike. Kada su republikanski vojnici ušli u grad Belchite na zidu su pronašli ispisano: 'Za svakog ubijenog 'crvenog' vojnika godina dana manje u čistilištu.'



Nacionalisti, njih oko 300-tinjak hrabro se i žilavo odupiralo u Belchiteu Republikancima kojih je bilo oko 2000, a grad je pao tek nakon što su Republikanci uništili vodovod, pa su Nacionalisti ostali bez vode. Žega je bila nesnošljiva, pa je bez vode bilo nemoguće uopće izdržati. No, ovaj puta Nacionalistički stožer nije počinio istu grešku kao kod Brunetea. Sada se ofenziva nije prekidala zbog malenog grada Belchitea koji je bio u okruženju.

Nakon kraćeg vremena uz 15 postojećih zrakoplova tipa 'Heinkel', Nacionalistima je stigla nešto jača zračna potpora, u vidu 40 lovaca, 20 bombardera i 20 prijevoznih zrakoplova. Bombarderi su bili tipa 'Savoia 79', a lovci tipa 'FIAT' pod zapovjedništvom zračnog asa Garcie Morata. S madridske bojišnice kao pojačanje poslani su Barron s 13-tom i Buruaga sa 150-tom nacionalističkom divizijom.

Barron je sa svojom 13. divizijom zadržao prodor Republikanaca sjeverno od Zaragoze, a Buruaga je sa svojom 150. divizijom pokušao deblokirati okruženi Belchite, ali nije uspio. Nakon ovih teških bitaka republikanske postrojbe prešle su u defenzivu. Jedino je Lister pokušao neobjašnjiv i neopravdan upad s tenkovima tipa BT – 5 u grad Fuentos.

Republikanski stožer uopće nije bio zadovoljan učinkom svojih postrojbi koje su uspjele zauzeti samo nekoliko manjih mjesta, ali otpor nacionalističkih vojnika doista je bio hrabar i žilav. Već 1. rujna nacionalisti su poduzeli drugu ofenzivu na sjeveru i to protiv Asturije. Ofenzivu je poduzela nacionalistička Armija Sjevera pod zapovjedništvom Davile, a njegovi operativni zapovjednici na terenu bili su Aranda i Solchaga.

Talijanske divizije bile su povučene iz sastava Armije Sjevera, a zapovjednici navarskih brigada ostali su brigadiri koji su se iskazali u bitkama kod Santandera. Zapovjednik nacionalističkog topništva i dalje je bio Martinez de Campos. Nacionalističke postrojbe raspolagale su s 250 zrakoplova i 250 topova raznih kalibara.

Nasuprot tim nacionalističkim snagama stajale su slijedeće republikanske postrojbe: ostaci republikanskog 14. korpusa pod zapovjedništvom brigadira Galana, a to je bilo jedva oko 10 000 vojnika, 250 teških strojnica i 30-tak topova, te republikanski 17. korpus pod zapovjedništvom brigadira Linaresa koji je brojao 35 000 vojnika, 600 teških strojnica i 150 topova, a u stožeru su bili i sovjetski časnici, točnije general Gorjev s još 26 sovjetskih časnika raznih specijalnosti.

Vijeće Asturije, sa sjedištem u lučkom gradu Gijonu, smijenilo je dotadašnjeg glavnog zapovjednika generala Gamira i na njegovo mjesto postavilo brigadira Adolfo Pradu koji je odmah sve poduzeo da reorganizira svoju armiju ustrojenu od deset republikanskih divizija.

21.07.2017. u 18:58 • 0 KomentaraPrint#^

četvrtak, 20.07.2017.

Španjolski građanski rat

Pad Santandera – početak republikanske aragonske ofenzive

Ubrzo je opet počela evakuacija koju je opet pripravila baskijska vlada koja je sada bila u izgnanstvu u Santanderu. Nakon raspada crte bojišnice baskijski vojnici odbili su se dalje boriti i počeli su se pripremati za bijeg, jer više se nisu ni željeli boriti daleko od svojih domova.

Navečer 23. kolovoza sve ceste za Asturiju bile su odsječene, a u samom gradu izbili su nemiri koje su izazvali petokolonaši. Na tisuće Santanderaca ukrcalo se na brodove i to prve do kojih su mogli doći, a sve u namjeri da se dokopaju francuske obale, ili pak Asturije morem.

No, more je bilo valovito i izuzetno nemirno, pa su se mnogi ljudi u malim čamcima utopili. Ostatak republikanskih postrojbi, negdje oko 60 000 vojnika pao je u nacionalističko zarobljeništvo. Bila je to jedna od većih, ako ne i najvećih nacionalističkih pobjeda tijekom cijelog građanskog rata.

Napokon je nacionalistička armija ušla u grad Santander, a talijanske postrojbe u Santonu u čijoj su luci bili usidreni engleski brodovi 'Bobie' i 'Seven Seas Spray'. Talijani su britanskim brodovima odobrili da ukrcaju svakoga tko želi napustiti Santonu, a kada su se izbjeglice ukrcale, oko 10 00 talijanski vojnici opkolili su brodove i naciljali ih teškim strojnicama.

Brodove su nakon toga pretražili, a sve 'putnike' iskrcali i otjerali prema kaznionici Duesa. No, neki od Baska sakrili su se na raznim mjestima po brodovima, pa su se ti i spasili kada su brodovi digli sidra i napustili luku Santone. One koji su odvedeni u zarobljeništvo nacionalisti su kasnije osudili i smaknuli.

Najsretniji je bio sam Mussolini koji se oduševio pobjedom talijanskih postrojbi kod Santone, pa je brzojavom čestitao svojim zapovjednicima i poručio im da čuvaju zarobljene baskijske topove i zastave kako bi ih po povratku mogli donijeti u Italiju.

No, Musosolinijevi saveznici u Španjolskoj baš i nisu bili oduševljeni djelovanjem talijanskih postrojbi u bitkama, pa će tako nacionalistički brigadir u svom izvješću o tim bitkama ovako izvijestiti svoje nadređene: 'Pred ofenzivom koja je bila tako mjerodavno zamišljena, a tako nesposobno izvedena od strane Talijana, mogao je popustiti samo protivnik koji je bio gotovo bez zapovjedništva, bez vojničke kohezije, smiješno slab i glup da ne iskoristi svoja utvrđenja …'

No, pad Santandera nije dugo bio slavljen kod Nacionalista, jer već je počela nova republikanska ofenziva, ovaj puta na aragonskoj fronti, a ofenzivu je započela republikanska Katalonska Armija, no, sada preustrojena, popunjena Španjolcima i preimenovana u Armiju Istok kojom zapovijeda general Pozas.

Armiju Istok ustrojile su republikanska 45. divizija kojom zapovijeda Kleber, 27. divizija kojom zapovijeda brigadir Trueba, te 5. korpus kojim zapovijeda Modesto, a u čijem su pak sastavu 11. divizija pod zapovjedništvom Listera, 46. divizija kojom zapovijeda El campesino, te 35. divizija pod zapovjedništvom Waltera.

U toj 35. diviziji stigle su i interbrigade s bojišnice kod Brunete, osim 14. interbrigade koja nije tu stigla poradi osobne zavade Waltera i njezinog zapovjednika Dumonta. Nasuprot ovim republikanskim divizijama stajali su nacionalistički zapovjednici sa svojim postrojbama, general Ponte u Zaragozi, general Urrutia u hueski i general Munoz Castellanos u Teruelu. Crta bojišnice jako je isprekidana, a samo su glavne kote pod nadzorom, općenito je cijela aragonska bojišnica bila s nacionalističke strane slabo uređena i pripremljena, bez većih sustava utvrda.


20.07.2017. u 18:51 • 0 KomentaraPrint#^

srijeda, 19.07.2017.

Španjolski građanski rat

Nastavak nacionalističke ofenzive na sjeveru

Dakle, samo dva tjedna nakon završetka bitke za Brunete, nacionalističke postrojbe krenule su s pripravama za nastavak ofenzive prema Santanderu. Nacionalističku Armiju Sjevera i dalje je vodio Davila. Talijani su pod zapovjedništvom generala Bastica imali tri divizije: 'Littorio' pod zapovjedništvom generala Bergonzolia, 'Crni plamenovi' pod zapovjedništvom generala Fruscie, te diviziju '23. ožujak' pod zapovjedništvom generala Francisca.

Sada već iskusnim i borbama vičnim navarskim postrojbama zapovijedao je Solchaga, a zapovjednici navarskih brigada bili su brigadiri: Garcia Valino, Munoz Grandes, Latorre, Abriat, Alonso Vega i Sanchez Gonzalez (ova dva posljednja narečena brigadira upravo su se vratili s bojišnice kod Brunetea – po Athumanunhu).

Tu su još bile i dvije nacionalističke brigade ustrojene od kastilskih dragovoljaca kojima je zapovijedao general Ferrera, a upravo te dvije kastilske brigade žarko su željele osvojiti jedinu kastilsku luku i divno odmaralište Santander. U sastavu nacionalističke Armije Sjevera djelovala je samostalno i divizija 'Crne strijele' koja je bila sada ustrojene od Talijana i Španjolaca, brojala je oko 8000 vojnika, a zapovijedao joj je brigadir Piazzoni.

Tako će za nastavak nacionalističke ofenzive sada biti angažirano sveukupno 90 000 vojnika od kojih je 25 000 Talijana. Glavni stožer Nacionalista sada se premjestio iz Salamanke u Burgos, a zračnu potporu Armiji Sjevera pružat će 70 zrakoplova iz sastava 'Legije Kondor', zatim 80 talijanskih zrakoplova i 70 španjolskih uglavnom zastarjelih tipova.

Temeljne snage Republike koje su se mogle suprotstaviti toj nacionalističkoj Armiji Sjevera bile su ustrojene u 14. i 15 korpus, a glavni zapovjednik je i dalje general Gamir, dok su zapovjednici korpusa brigadiri Prada i Garcia Vayas. Te republikanske postrojbe mogu računati na topničku potporu republikanskog topništva koje je ustrojeno u 50 topničkih bitnica, zračnu potporu pružat će 33 lovačkih i bombarderskih zrakoplova i 11 izvidničkih zrakoplova.

Brojčano stanje Republikanaca je 80 000 vojnika. No, sada su republikanski zrakoplovi već zastarjeli tipovi, a nacionalisti uz svoje zastarjele sada mogu računati i na najnovije tipove 'Messerschmitt' i 'Savoia'. Isto tako i kod topništva Republikanci imaju zastarjele modele dok nacionalisti raspolažu najnovijim njemačkim koji su tu poslani upravo da im se isproba efikasnost.

Nadalje, odnosi između Baska (to su postrojbe koje su se povukle iz Bilbaa – po Athumanunhu), Asturijaca i Santanderaca nimalo se nisu popravili, te i dalje prvi ne vjeruju drugima, a treći ni prvima ni drugima. No, Athumanunh će zapisati da će se baskijske postrojbe ovdje boriti hrabrije i upornije nego su se Santanderci borili za baskijski grad Bilbao.

Nastavak nacionalističke ofenzive započeo je nadnevka 14. kolovoza. Crta bojišnice protezala se preko Kantabrijskog gorja čije su dominantne visove i uzvisine držali Republikanci. Ove bitke i borbe koje su se ubrzo razvile vodile su se u ambijentu divlje i predivne netaknute prirode. Crte Republikanaca pukle su već prvog dana zahvaljujući preciznim bombardiranjima i napadima nacionalističkih zrakoplova. Na južnom dijelu bojišnice gdje je republikanska obrambena crta prvo popustila sada su se sjurile navarske brigade.

Grad Reinosa s tvornicom oružja pao je 16. kolovoza. Mnogi republikanski vojnici su pali u zarobljeništvo. Crta bojišnice pucala je na sve strane, pa su talijanske 'Crne strijele', uz potporu vlastitog topništva, tenkova i zrakoplova, 18. kolovoza probile crtu bojišnice i kod mora. U središtu je talijanska divizija '23. ožujak' zauzela strategijski važan klanac Escudo.

Nakon toga republikanska crta bojišnice potpuno se raspala i više nije postojala, a Armija Santandera stalno se povlačila. Sam grad Santander pripremao se za obranu, pa su sve tvornice zatvorene, a radnici i stanovnici pozvani su na izgradnju rovova i kretnica za obranu grada. No, za razliku od stanovnika Bilbaa, stanovnici Santandera potajno su priželjkivali pobjedu Nacionalista. Santander je bio vrlo konzervativan grad u kojem se od pamtivijeka odmarala španjolska aristokracija na predivnim plažama.


19.07.2017. u 18:59 • 1 KomentaraPrint#^

utorak, 18.07.2017.

Španjolski građanski rat

Posljedice bitke kod Brunete

Iako je bitka za Brunete na trenutak odgodila daljnju nacionalističku ofenzivu na sjeveru, pa su Republikanci zadržali teren širok 6, a dubok 16 kilometara, te su obije strane smatrale bitku pobjedom, Athumanunh će zapisati da je 'Bitka za Brunete' zapravo težak poraz Republikanaca.

U toj bitki teške poraze pretrpjele su republikanske interbrigade, a katastrofu su doživjele američke bojne 'Lincoln' i 'Washington' koje su izgubile toliko vojnika da su se na kraju obije morale ustrojiti u samo jednu bojnu. Poginuo je i legendarni crnački zapovjednik bojne 'Lincoln' Oliver Law.

Dezertirao je zapovjednik konjaništva interbrigada satnik Alocca koji je kasnije strijeljan. Britanska bojna opet je spala na svega 80 vojnika što je ekvivalent samo jedne satnije. U 13. interbrigadi izbio je takav vojnički neposluh da je brigada morala biti raspuštena i ponovno ustrojena.

Kasnije će se mnogi vojni teoretičari tumačiti bitku kod Brunetea kao taktički važnu poradi načina uporabe tenkova u bitki. Naime, republikanski tenkovi napadali su u rastresitom i raspršenom bojnom složaju, kao potpora pješaštvu, a sve u skladu s francuskom teorijom.

No, kod Nacionalista Varela je na savjet njemačkog časnika von Thome nacionalističke tenkove koncentrirao na jednu točku napada (Schwerpunkt) i time odnio pobjedu. No, Republikanci su se rastresitim i raspršenim bojnim složajem služili i kod uporabe topništva i zrakoplovstva, a nacionalisti nisu imali dovoljno vozila kojima bi pješaštvo pratilo tenkove u bitki.

Naime, po Athumanunhu, prijepor uporabe tenkova pojavio se i traje od 1917. godine kada su prvi puta uporabljeni na bojištu. Kronično u svim kasnijim bitkama uvijek nedostaju vozila koja će provoziti pješaštvo koje bi kasnije moglo eksploatirati uspješan tenkovski proboj.

Obije strane nevojnički i neljudski su se ponijele prema zarobljenicima, pa su tako Nacionalisti strijeljali oko 300 zarobljenih Republikanaca i mrtvima im amputirali noge, a Republikanci pak su strijeljali oko 400 marokanskih regulara. Čak je i sam Aznana žalosno i razočarano zapisao u svoj dnevnik:

'Ako je to rađanje nove Španjolske, onda je za mene bolja stara Španjolska, sa svim njezinim bolestima…'

Na kraju u bitki za Burnete Republikanci su zauvijek izgubili zračnu nadmoć koju više nikada neće povratiti. Sovjetski zrakoplovi sve će se teže nositi u zračnim bitkama sa novim njemačkim i talijanskim zrakoplovima, izuzetno brzim i okretnim jednokrilcima tipa 'monokok'. Bilo kako da bilo, samo dva tjedna nakon bitke za Brunete Nacionalisti će obnoviti svoju ofenzivu na sjeveru.

18.07.2017. u 19:16 • 0 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 17.07.2017.

Španjolski građanski rat

Bitka za Brunete - bitka žeđi



Sada, na sprženoj kastiljskoj ravnici, usred ljeta, razvila se veličanstvena, ali izuzetno krvava bitka koju će kasnije povijest bitaka zapamtiti i kao 'bitku žeđi', jer voda je tu postala problem broj jedan. Tada su postrojbe pod zapovjedništvom El Campesina 8. srpnja prodrle do prvih kuća u selu Quijorne, a sutradan ga i zauzele.

Slijedećih dana, točnije 11. srpnja pali su i Villanueva del Pardillo i Villafranca del Castillo, ali su Boadillu, unatoč stalnim snažnim napadima republikanskih postrojbi, nacionalističke postrojbe pod zapovjedništvom Asensia hrabro i čvrsto branile. U zraku su se po prvi puta pojavili njemački novi zrakoplovi tipa 'Messerschmitt ME 109'. Iako su republikanski zrakoplovi tipa 'Chato' bili brojčano nadmoćniji, njemački zrakoplovi tipa 'Messerschmitt ME 109' pokazali su se efikasnijim i boljim.


Do 13. srpnja republikanske postrojbe izgubile su ofenzivni polet i prešle u obranu dostignutih crta. Žestoke bitke i dalje su se vodile oko Boadille, a onda su i tu 15. srpnja republikanske postrojbe počele kopati rovove i utvrđivati se za obranu dostignutih crta. Tako su sada Republikanci osvojili 'džep' terena dubok oko 13, a širok oko 16 kilometara.

Lister je sa svojim postrojbama izbio na cestu za Navalcarnero, na samo tri kilometara južno od Brunetea. Tu je na samom kraju bitke poginuo hrabri engleski bojnik Nathan koji je u svojim posljednjim trenucima života od svojih vojnika zatražio da mu pjevaju. Za fijasko koji su doživjele Republikanske postrojbe Athumanunh je već okrivio republikanske niže i srednje časnike zapovjednike, ali sada će priznati da je dio tog 'fijaska' došlo i od toga što su njemački vojni instruktori nacionalističkim časnicima pružili suvremeniju i napredniju obuku od one koju su sovjetski instruktori pružali republikanskim časnicima.

Naime, nacionalistički kadeti (kadet – kandidat za časnika po Athumanunhu) bili su mladići iz gornjeg stališa, vrlo vični seoskim terenima i izuzetno dobri lovci-strijelci. Nadalje, u republikanskim postrojbama kronično je nedostajalo dočasnika, a upravo dočasnici su ti koji provode pojedinačnu vojničku obuku i u stalnom su dodiru s vojnicima. Na kraju Athumanunh će još zapisati da u nacionalističkim postrojbama vlada prava vojnička stega i nema političkih prepucavanja, za razliku od republikanskih postrojbi koje baš ta politička prepucavanja često tako skupo stoje.

No, što se tiče više crte zapovijedanja kod Nacionalista, Athumanunh će zamjeriti što je prekinuta itekako bitnija nacionalistička ofenziva na sjeveru, nego preotimanje malenog ruiniranog kastilskog sela koje nije uopće imalo nikakav strategijski značaj. Onda pak su 18. srpnja Saenz de Buruaga na lijevom, a Asensio na desnom krilu, te Barron u središtu, sa svojim postrojbama krenuli u protunapad na Brunete.

Istoga dana Messerschmitti iz 'Legije Kondor' preoteli su nadmoć u zraku republikanskim zrakoplovima. Bitka koja se razvila 19. i 22. srpnja vodila se pod izuzetno jakim suncem, gotovo nemilosrdnim suncem, koje je morilo i jedne i druge vojnike strašnom žeđi i nemilice ih pržilo strašnom žegom.

Naposljetku su 24. srpnja nacionalističke postrojbe probile obrambene crte republikanskih postrojbi i ponovno zauzele Brunete, osim groblja na kojem su se uspjele održati postrojbe Republikanaca kojima je zapovijedao Lister. General Franco nije dopustio generalu Vareli nastavak protunapada, pa su tako Republikanci zadržali Villanueva de la Canadadel i Villanueva del Pardillo uz plaćenu slijedeću cijenu:

oko 20 000 republikanskih vojnika izbačeno je iz postroja, a izgubljeno je i 100 bojnih zrakoplova. Na drugoj strani Nacionalisti su imali 17 000 vojnika izbačenih iz postroja i izgubili su 23 bojna zrakoplova. Na kraju je opet bitka bila svojatana kao pobjeda jeden i druge strane, baš poput bitaka na Jarami i kod Guadalajare.


17.07.2017. u 19:06 • 0 KomentaraPrint#^

nedjelja, 16.07.2017.

Španjolski građanski rat

Bitka za Brunete – ofenziva Republikanaca

Nakon što je zauzeo Baskiju, general Franco bio je prinuđen na trenutak zastati, reorganizirati i popuniti svoje postrojbe, pa će se tek kasnije okomiti na Santander još jedino uporište Republikanaca na sjeveru. Naime, Republikanci su sada pripremali ofenzivu na središnjim bojišnicama. Za provedbu te ofenzivne akcije Republikanci su koncentrirali dva korpusa koji su ustrojeni u armiju pod zapovjedništvom generala Miaje.



Ta novoustrojena armija Republikanaca u svom ustroju sada je imala 5. korpus kojim je zapovijedao general Modesto, a u svom ustroju imao je: 11. diviziju kojom zapovijeda general Lister, 46. diviziju pod zapovjedništvom El Campesina i 35. diviziju kojom zapovijeda Walter; te 18. korpus kojim zapovijeda topnički brigadir Jurada, a u svom ustroju taj korpus ima: 15. diviziju kojom zapovijeda Gal, koja pak je ustrojena od proslavljenih 11. i 14. interbrigade.

Pričuvu Republikanske armije čine 45. divizija pod zapovjedništvom Klebera i 39. divizija pod zapovjedništvom Gustava Durana. Sveukupno ta Republikanska armija ima 85 000 vojnika, 40 oklopnih automobila (autoblinda – po Athumanunhu), 300 borbenih zrakoplova, 130 tenkova i više od 200 poljskih topova. Plan republikanske ofenzive bio je munjeviti napad s crte sjeverno od ceste Madrid – El Escorial izvršiti prodor prema malenom selu Brunete (selo je tada imalo 1556 stanovnika – po Athumanunhu).

Temeljna namjera bila je odsjeći nacionalističke postrojbe koje opsjedaju Madrid. General Rojo bio je uvjeren da će republikanske postrojbe ostvariti svoj cilj prije nego nacionalističke postrojbe stignu dovući pojačanja. Udarna snaga, glavni napor povjeren je 15. interbrigadi kojom je tada zapovijedao jugoslavenski komunist Čopić.

U tom glavnom naporu 15. interbirgadi potporu su pružale 11. interbrigada (njemačka) pod zapovjedništvom njemačkog brigadira Staimera, te 13. interbrigada (mješovita, Francuzi + nacije slavenskog podrijetla, a ima i nešto Španjolaca – po Athumanunhu) pod zapovjedništvom Vincenza Bianca ratnog imena 'Krieger'.

Kasnije, tijekom bitke, tu će se pojaviti već prije slavom ovjenčana 12. interbrigada (talijanska) imena 'Garibaldi'. Dakako, u svim tim postrojbama ima jako veliki broj sovjetskih časnika savjetnika i vrlo veliki broj sovjetskih pilota. Sada pak opet nešto što do tada povijest bitaka nije zabilježila. Naime, u svim krčmama u kojima su pili interbrigadisti grmjelo je o pripremama republikanske ofenzive u smjeru prema Brunete.

To su 'htjeli ne htjeli' morali čuti nacionalistički agenti, a kada je ofenziva počela nacionalističke postrojbe bile su i više nego iznenađena na svim crtama. Poradi tog nejasnog iznenađenja Athumanunh vjeruje da su nacionalistički zapovjednici, to uporno 'brbljanje' pijanih internacionalaca, zapravo smatrali kao ratnu varku.

Tako su na samom glavnom smjeru republikanskog napada bili samo prorijeđeni obrambeni elementi 71. nacionalističke divizije koja je bila sastavljena uglavnom od falangista i oko 1000 Marokanaca (regulara - po Athumanunhu). Republikanska ofenziva započela je nakon snažne topničke priprave i još žešćeg zračnog bombardiranja nacionalističkih obrambenih položaja.

U napad je prva krenula Listerova 11. divizija 6. srpnja i za samo nekoliko sati prodrla u dubinu od oko 16 kilometara, te potpuno opkolila Brunete. Nakon prvog početnog iznenađenja Nacionalisti su reagirali izuzetno pametno i vrlo brzo. Naime, na bojišnicu kod Brunete odmah je prebačeno teško topništvo, cijela 'Legija Kondor', te navarske 4. i 5. brigada koje su bile pod zapovjedništvom brigadira Alonsa Vege i Bautiste Sancheza.

No, dok stignu ta nacionalistička pojačanja Brunete je pao u Listerove ruke, dok su se nacionalistički razbijeni dijelovi još uvijek žestoko odupirali u Quijornu, Villanueva de la Canada, Villanueva del Pardillo i Villafranca del Castillo. Sva ta mjesta doista su hrabro branili mladi falangisti iz Seville.

No, sada opet kod republikanskih postrojbi nastaje neobjašnjiva zbrka koja Athumanunha sada već polako frustrira. Naime, u maloj breši (pukotina – po Athumanunhu) koja je nastala u nacionalističkoj obrambenoj crti republikanske brigade uvlače se jedna za drugom, ali se nakon izlaska iz nje miješaju, te se postrojbe jednostavno gube iz nadzora zapovjednika.

Za taj nedopustivi vojnički propust Athumanunh mora okriviti nikoga drugoga nego niže i srednje rangirane zapovjednike (zapovjednike vodova, satnija i bojni, dakle poručnike, natporučnike i satnike - po Athumanunhu). Metež i zbrka koji su tada nastali među republikanskim postrojbama stvorit će itekako potrebito vrijeme nacionalističkim postrojbama kojima će za to vrijeme u pojačanje stići 31 bojna i 9 topničkih bitnica.

16.07.2017. u 07:39 • 0 KomentaraPrint#^

subota, 15.07.2017.

Španjolski građanski rat

Raspad 'Željeznog obruča' – propast Republike Euzkadi, pad Bilbaa i kraj Baskije

Sada se nacionalistička 'Baskijska kampanja' bližila kraju. No, nadnevka 3. lipnja dogodilo se još nešto, naime, poginuo je nacionalistički general Mola. Zrakoplov kojim je general Mola letio neobjašnjeno se srušio na Alcocero, brdo kod Burgosa. Smrt generala Mole u povijesti je izazvala mnogo dvojbi, naime, neki su tvrdili da su generala molu ubili Nijemci iz 'Legije Kondor' jer se on navodno suprotstavio njihovoj taktici bombardiranja civilnih objekata.

Athumanunh u tu tvrdnju ne vjeruje jer Mola se nikada ne bi usprotivio Nijemcima, a i protiv bombardiranja civilnih objekata nikada nije imao ništa protiv. Drugi su opet tvrdili da mu je pad zrakoplova namjestio sam general Franco, jer Mola je bio posljednji od generala urotnika iz 1936. godine, a sam Franco jednom je za Molu ustvrdio da je – 'Mola jako tvrdoglav čovjek koji je uvijek po dobitku zapovijedi koje se nisu slagale s njegovim mišljenjem znao pitati ne sumnja li se to možda u njegove zapovjedne sposobnosti.'

No, ni u to Athumanunh ne vjeruje, jednostavno zrakoplov je pao i general je poginuo u zrakoplovnoj nesreći koja nije bila ni prva, a ni posljednja. No, dobro, sada je za zapovjednika nacionalističke Armije Sjever imenovan general Davila čiji su politički nazori bili vrlo slični Molinim. General Davila bio je šef burgoske hunte, a admiral Carvera u svom ga je dnevniku opisao kao 'poštenog, dostojanstvenog i čistog Španjolca…'


Tako je sada nacionalistička Armija Sjever nadnevka 11. lipnja krenula u produžetak ofenzive na Bilbao, pod zapovijedanjem novog zapovjednika, generala Davila. U žestokom topničkom i zrakoplovnom bombardiranju razbijena je i posljednja crta obrane Republikanaca pred famoznim obrambenim crtama 'Željeznog obruča'.

Do pada mraka toga dana brigadiri Garcia Valino, Bautista Sanchez i Bartomeu sa svojim nacionalističkim navarskim brigadama izbili su na baskijsku obrambenu crtu famoznog 'Željeznog obruča'. Nastavljena su strahovita, vrlo žestoka bombardiranja, pa su eksplozije koje su pogodile jedno groblje iz grobova izbacivale čak i mrtvačke sanduke.

Republikanski general Gamir, zapovjednik obrane na 'Željeznom obruču' imao je oko 40 000 vojnika, ali dio tih vojnika bio je iz Asturije i Santandera, a na njih se baš i nije moglo ni računati, ni oslanjati. Druga trećina republikanskih vojnika opet je bila komunističkog i socijalističkog nazora i uvjerenja, pa ni oni baš nisu previše suosjećali s Baskima i njihovim nacionalističkim nazorima.

Dakle, general Gamir mogao je računati na stopostotnu učinkovitost samo vojnika Baska koji su bili ustrojeni u brigade koje su nosile nazive 'Arana Goiri', 'Itxar Kundia' i 'Sukarireta'. Nadnevka 12. lipnja nakon strahovitog i žestokog bombardiranja 'Željeznog obruča' nacionalistička brigada kojom je zapovijedao brigadir Bautista Sanchez napala je obrambene crte na njihovom najslabijem dijelu.

Republikanci više nisu raspoznavali tuku li ih topničke granate, ili zrakoplovne bombe, ili pak po njima direktno djeluju nacionalistički tenkovi, nastala je strašna pometnja i vojnički gledano nedopustiva pomutnja. Opet su vojnici svoje obrambene crte napuštali bez prethodnog izvješćivanja i dozvola, pa je do pada mraka republikanska obrambena crta pukla u duljini od čak osamsto metara.

Sutradan pak su sve baskijske postrojbe koje su se još držale ispred 'Željeznog obruča' bile neobjašnjivo povučene iza njega. To je strahovito poljuljalo i dotuklo bojni moral tih postrojbi koje su željele nastaviti borbu i držati svoje obrambene crte. Noću 13. na 14. lipanj Republikanski (Baskijski) stožer vijećao je o tomu da li se Bilbao može i treba braniti. Odlučeno je da će se grad braniti, civili evakuirati prema Santanderu, a sva industrijska i druga značajnija postrojenja u gradu uništiti.



Nadnevka 14. lipnja brigadir Putz preuzeo je zapovjedništvo nad baskijskom 1. divizijom, a zapovjedništvo nad baskijskom 2. divizijom povjereno je Talijanu Ninu Nanetiju. Vlada baskijske republike Euzkadije povukla se u selo Trucios, u zapadnoj Vizacyi. Dok je povlačenje vlade iz napadnutog grada za Athumanunha razumljiv i shvatljiv čin, povlačenje (čisti bijeg - po Athumanunhu) ratnih brodova i topništva s obale Vizacye gotovo da je ravan izdaji i nikako se ne može vojnički opravdati u tako složenim i teškim trenucima.

Samo zahvaljujući nazočnosti brigadira Putza na prvim crtama obrane one su izdržale još jedan dan. No, već sutradan 15. lipnja nacionalističke postrojbe, opet zahvaljujući izdaji republikanskog bojnika Goicoecheje, udarile su na najslabije točke obrane. Vojnici iz sastava 2. baskijske divizije povlačili su se preko rijeke Nervion, a da za sobom nisu rušili mostove. To je sada potpuno otvorilo put Nacionalistima za Bilbao, a u predgrađu Las Arenas 'petokolonaši', već su djelovali i unosili dodatnu zbunjenost među Republikance.

Nadnevka 17. lipnja baskijska 1. divizija pretrpjela je teške gubitke u ljudstvu, pa se morala povući u samo središte grada Bilbaa. Razvile su se teške ulične borbe i bitke, smjenjivali su se veličanstveni bojevi za svaku zgradu, u kojima su neke prelazile iz 'ruke u ruku' i više puta tijekom jednoga sata. Teške bitke trajale su do sumraka 18. lipnja kada su baskijske postrojbe primile zapovijed da se povuku iz njihovog glavnog grada.

Posljednji republikanski branitelji Biilbaa iz grada su izašli ujutro 19. lipnja, a do podneva nacionalistički tenkovi ušli su u prazan i napušten grad. Na ulice su izronili 'petokolonaši', oportunisti i tajni agenti, a po nekim balkonima i prozorima izvješene su crveno žute monarhističke zastave. Sve u svemu oko 200-tinjak nacionalističkih simpatizera okupilo se na trgu želeći proslaviti pobjedu, a potom se iznebuha i niotkud pojavio jedan republikanski tenk.

Gomila je prestravljena u panici napustila trg, a tenk je mirno s tri granate skinuo tri nacionalističke zastave, te se nakon toga izgubio u do tada još jednim mogućem izlazu iz grada. Između 17 i 18 sati navečer nacionalistička brigada kojom je zapovijedao brigadir Bautista Sanchez ušla je u Bilbao i istaknula nacionalistički zastavu.

Ostaci republikanskih postrojbi povlačili su se prema Santanderu, a povlačenje im je bilo olakšano time što je general Franco osobno zabranio ječim nacionalističkim postrojbama da uđu u Bilbao, te nastave progoniti razbijene republikanske postrojbe. Generalu Francu to je stalno spočitavao njegov zapovjednik zrakoplovstva general Kindelan, ali je Franco strahovao da se ne ponovi 'besmisleno strijeljanje' kao kada je pala Malaga.

Iako nije bilo neposredne odmazde Nacionalisti su se potrudili da u samom korijenu sasijeku sve baskijske separatističke težnje koje se nikada, pa sve do naših dana nisu potpuno izgubile. U bitkama za Baskiju Nacionalisti su imali oko 4500 mrtvih, te još oko 25 500 ranjenih i povrijeđenih vojnika, a na drugoj strani Republikanci su pretrpjeli gubitke od oko 10 000 mrtvih, te još oko 25 000 ranjenih i povrijeđenih sveukupno (Athumanunh tu podrazumijeva i one dvije neuspjele ofenzive Republikanaca u pokušajima da se smanji pritisak na Baskiju.

Propašću Baskije Nacionalistima je u ruke pao veliki ratni plijen. Naime, rudnici željezne rudače, talionice i valjaonice željeza i čelika, kemijske tvornice, tvornice eksploziva i streljiva, te treće po veličini komunikacijsko središte gotovo su bili neoštećeni i odmah su nastavili svoju proizvodnju i rad za potrebe nacionalista.


15.07.2017. u 12:29 • 0 KomentaraPrint#^

petak, 14.07.2017.

Španjolski građanski rat

Nacionalisti nastavljaju ofenzivu na Bilbao, Republikanci pokušavaju smanjiti pritisak na Baskiju

Dok su se tako redali incidenti s brodovima Komiteta za nemiješanje, general Mola je sa svojim postrojbama zapeo u ofenzivi na Bilbao. Naime, nacionalističke postrojbe zapele su poradi izuzetno lošega vremena. U Bilbao pak je sada stigao novi republikanski stožer kojim je zapovijedao general Gamir Ulibarrij, a koji je smijenio generala Llana de la Encomiendu, te je on sada preuzeo zapovjedništvo nad republikanskim postrojbama u Asturiji i Santanderu.

General Gamir Ulibarrij bio je školovan i doista sposoban časnik, prije građanskog rata obnašao je dužnost upravitelja Pješačke škole u Toledu, a po izbijanju rata zapovijedao je republikanskim postrojbama u Teruelu. No, Athumanunhu opet nikada neće biti jasno zašto je general Gamir Ulibarrij za načelnika stožera imenovao bojnika Lamas Arroya koji vidljivo pokazivao da bi se radije borio na strani Nacionalista.

Doista, bojnik Lamas Arroya bio je izuzetno sposoban stožerni časnik i Athumanunh mu to nikako ne poriče, ali koliko je bio sposoban časnik, još više je bio nelojalan čovjek u duši. Dakle, sada pod zapovjedništvom generala Gamira Baski su ojačali. Izvršena je nova mobilizacija, a stigla je i nova očekivana pošiljka češkog oružja u kojoj je bilo 55 protuzrakoplovnih topova i 30 topova.

Stigle su i dvije nove eskadrile zrakoplova tipa 'Chato', a iz Madrida su stigli i sposobni časnici, kao komunist Nino Nanetti koji se proslavio u zapovijedanju s 12. divizijom u bitkama kod Guadalajare. Republikanske postrojbe poduzele su dvije ofenzive s namjerom smanjenja pritiska nacionalističkih postrojbi na Baskiju.

Prva ta republikanska ofenziva bila je na Huesku, na aragonskoj bojišnici. Ofenzivu je poduzela Armija Katalonije kojom je zapovijedao general Pozas. Republikanci su bili brojčano nadmoćniji i snažno su pritisnuli Nacionaliste, gotovo ih potpuno opkolili, ali su se nacionalistički vojnici snažno utvrdili u samoj Hueski i čvrsto držali svoje položaje ne popuštajući ni za milimetar.

U napadima na Huesku Republikanci su imali oko 1000 vojnika izbačenih iz postroja (mrtvi i ranjeni – po Athumanunhu), a poginuo je i general Lukacs pogođen granatom. Doista, te su bitke bile teške, a strašnu alegorijsku sliku te bitke Athumanunh je pronašao ovako zapisanu:

' … vlak je bio pun vojnika crnomanjastih i nasmijanih lica, pjevali su Bandieru rossu. Iza prepunih putničkih vagona bili su teretni vagoni krcati topovima čije su cijevi bile ukošene na stranu. Kroz otvorene prozore lepršali su crveni rupci, a sve je to u dugoj koloni polako klizilo na pozadini tirkizno modrog mora. U susret toj veseloj koloni iz suprotnog smjera stizala je još jedna kolona. No, kroz prozore tih vagona mahale su na crveni pozdrav bandažirane ruke i štake. Tako je vlak pun svježih vojnika koji su ponosno hitali u bitku pozdravljen od vlaka punog ranjenih koji je polako i umorno klizio prema dolje daleko izvan dosega bitke …'

Druga ofenziva koju su poduzele republikanske postrojbe bila je na bojišnici kod Segovije kojom je zapovijedao general Domingo Moriones. Tu su se hrabro tukle tri republikanske divizije (divizijama zapovijedaju Jose Maria Galan, Walter i Barcelo – po Athumanunhu) koje su 31. svibnja probile nacionalističke crte kod San Ildefonsa.

Te republikanske divizije prodrle su sve do La Granje gdje su ih nacionalističke postrojbe potpomognute Barronovom divizijom, koja je u bitku ušla s položaja južno od Madrida, pod zapovjedništvom generala Varele konačno zaustavile. Da bi stvar po Republikance bila još gora, njihovo zrakoplovstvo ne samo da se pokazalo nesposobnim za pružanje zračne potpore, nego ih je i greškom bombardiralo, a i republikanska tenkovska satnija počinila je niz teških propusta u samoj bitci.

Te republikanske propuste zorno je prikazao i opisao Hemingway u svom dijelu 'Kome zvono zvoni', iako Athumanunh mora primijetiti da je Hemingway opisao samo događaje koji su se odvijali od subote popodne do utorka do podne, dakle samo šezdeset i osam sati te krvave bitke. No, bilo kako da bilo, neuspjeh ovih republikanskih ofenziva zapečatio je konačnu sudbinu Bilbaa.


14.07.2017. u 19:15 • 0 KomentaraPrint#^

četvrtak, 13.07.2017.

Španjolski građanski rat

Bitka za svetište Santa Maria de la Cabeza – drama u brdima Sierre Morene

Tako dok je Guernica zauzimala naslovnice svjetskoga tiska, gotovo jednako nešto strašno dogodilo se i u brdima Sierre Morene. Naime, na planinskim visovima oko svetišta Santa Maria de la Cabeza već se više od devet mjeseci hrabro držalo i odupiralo napadima republikanskih postrojbi oko 250 pripadnika Civilne straže iz Jaena, koji su potpomognuti s još oko 100 falangista, te uporno branili svoje položaje.

S tim nacionalističkim vojnicima bilo je i oko 1000 civila redom pripadnika srednjeg stališa Andujara. U početnom razdoblju rata republikanske postrojbe gotovo da i nisu dirale te nacionalističke vojnike, no, sada su ih odlučili uništiti. Zašto ih Republikanci nisu dirali? Iz jednostavnog razloga, a on je što se pripadnici Civilne straže do dolaska falangista nisu ni izjasnili protiv Republike. Kako su neko vrijeme živjeli na miru, skupljeno je nešto zaliha hrane, a dolazak 100 falangista, napokon je pripadnike Civilne straže ohrabrio, te su oni odlučili 'crvenima' konačno pokazati na čijoj su strani.

Tako je zapovjedništvu republikanske vojske iz svetišta Santa Maria de la Cabeza upućena pismena objava rata i neprijateljstava. Sada je počela opsada svetišta od strane republikanskih postrojbi. Zapovjednik tih Nacionalista u svetištu Santa Maria de la Cabeza bio je satnik Civilne straže Santiago Cortes.

Nacionalističko zapovjedništvo iz Seville redovito je slalo opskrbu zrakom. Tako je nacionalistički zračni as bojnik Carlos de Haya izvježbao gotovo do savršenstva izbacivanje hrane i drugog potrebitog materijala opsjednutim Nacionalistima u svetištu Santa Maria de la Cabeza.

Ukupno je poslano oko 80 tona opskrbnog materijala iz Seville, te još oko 70 tona iz Cordobe. Međutim, Athumanunhu nije nikada bilo jasno zašto nacionalističko zapovjedništvo nikada nije ni pomišljalo, a kamoli pokušalo deblokirati okružene u svetištu Santa Maria de la Cabeza.

Tako je početkom travnja Republika odlučila konačno uništiti to nacionalističko uporište. Tu zadaću dobila je republikanska postrojba kojom je zapovijedao brigadir Martinez Carton. Razvile su se žestoke borbe, pa je svetište u prvom naletu Republikanaca podijeljeno na dva zasebna dijela. Manji dio nazvan 'Nuevo' uputio je svog posljednjeg goluba pismonošu, zapovjedniku satniku Santiagu Cortesu koji se nalazio u onom većem dijelu svetišta, s dramatičnom odlukom da više ne mogu držati svoje položaje, te da napuštaju svoj tabor.



Čak je i sam general Franco odobrio satniku Santiagu Cortesu da ako ne može izdržati neka se preda. No, satnik Cortes bio je suviše raspaljen žarom da izdrži u okruženju, jer su to tražili njegovi vojnici. Athumanunh pak kao Athumanunh nema ništa protiv hrabrosti satnika Cortesa i njegovih vojnika, ali oni su u tom svom žaru potpuno zaboravili na civile koji su bili s njima (njih oko 1000 – po Athumanunhu).

Satnik Cortes ipak je trebao kao zapovjednik i najodgovorniji časnik razmisliti malo i o tim civilima, odnosno, barem o djeci i ženama, pa s republikanskim časnicima ishoditi njihovu evakuaciju, a ovako dogodilo se to što se dogodilo. Naime, oko 20 000 republikanskih vojnika sada je čvrsto držalo okruženo svetište, a napadi su se brzo smjenjivali, pa je među braniteljima nastalo kolebanje.

Potom je u jednom napadu ranjen i sam satnik Cortes. Svetište je bilo u plamenu, cijela je Sierra gorjela od projektila i granata. Nadnevka 1. svibnja Republikanci su prodrli u samo svetište. Cortesova posljednja zapovijed bila je: 'Ginite, ali ne popuštajte!'

U strašnoj izmjeni vatre stradali su neki od civila, dok napokon Republikanci nisu zarobili preživjele Nacionaliste, te ženu i djecu evakuirali kamionima, no, za neke je tada već bilo suviše kasno. Satnik Cortes umro je od zadobivenih rana i sa sobom u grob odnio tajnu gdje je zakopao, sigurnosti radi, kip Djevice od La Cabeze koji još ni danas nije pronađen. Hrabri branitelji svetišta Santa Maria de la Cabeza nikada nisu dobili zasluženo priznanje za herojsko držanje kao što to ponekad i biva u povijesti – El cerro de los heroes (ništa za heroje – po Athumanunhu).

13.07.2017. u 18:42 • 0 KomentaraPrint#^

srijeda, 12.07.2017.

Španjolski građanski rat

Napredovanje Nacionalista u Vizacayi – uništenje Guernice

Novo nacionalističko napredovanje u Vizacayi započelo je 20. travnja kada je odjednom utihnulo nacionalističko topništvo. Baskijski branitelji izašli su iz svojih plitkih rovova. Sada su ih navarske strojnice stale tući s leđa (tijekom bombardiranja nacionalističke navarske postrojbe zašle su Baskima iza leđa – po Athumanunhu), pa je panična i vojnički gledano neopravdana rečenica: 'Opkoljeni smo!', odmah izazvala neopravdano povlačenje i raspad baskijske obrambene crte.

No, ipak nije baš svugdje bilo tako. Naime, na brežuljkastim padinama Inchorte bili su iskopani pravi (izuzetno dobri rovovi punih profila – po Athumanunhu) rovovi. Iz tih rovova, pod zapovjedništvom bojnika Pabla Belderraina, baskijski branitelji odbili su sve nacionalističke napade. No, i tu su se dvije bojne CNT (Confederacion Nacional de Trabajo, anarhisti – po Athumanunhu) bez ikakvog razloga povukle i time je i ta obrambena crta dovedena u pitanje.

Baskijski zapovjednici tražili su povlačenje na obrambene crte 'željeznog obruča', ali je Glavno zapovjedništvo obrane u Bilbau bilo toliko inferiorno i nemarno, da su pojedini niži zapovjednici posumnjali da se radi o veleizdaji. Ono malo baskijskih postrojbi koje su se još 'kako tako' držale na svojim položajima ostale su prepuštene same sebi, a baskijsko topništvo više u tim trenucima nije znalo gdje treba djelovati, a rovovi su napuštani bez ikakvih odobrenja i izvješća.

U samo šest dana izgledalo je da je poraz Baska neminovan, a onda se dogodilo nešto još strašnije – Guernica. Guernica je bio tipičan gradić baskijske provincije Vizacaye, smješten u dolini, udaljen samo desetak kilometara od mora, a tridesetak kilometara od Bilbaa. Od pamtivijeka Guernica je bila kolijevka baskijskih sloboda.

Tu u tom sasvim običnom gradiću od 7000 stanovnika sastajala se 'skupština baskijskih senatora', a u malenoj crkvici Santa Maria svi španjolski vladari zaklinjali su se na oltaru da će poštivati baskijske slobode. Toga nadnevka, 26. travnja 1937. godine Gospodnje, crta bojišnice od Guernice bila je udaljena oko 15-tak kilometara, a grad je bio prepun izbjeglih civila i dezorijentiranih vojnika koji su se povlačili ni sami ne znajući kamo.

Odjednom, niotkuda i ničim izazvan, u 1640, samo jedan jedini 'Heinkel 111', sasvim novi zrakoplov iz sastava 'Legije Kondor' (bombarder čeličnog trupa koji je nosio tonu i pol bombi – po Athumanunhu), a kojim je tada pilotirao bojnik von Moreau, bombardirao je nebranjeni grad. Potom se udaljio, pa se opet pojavio s još tri takova zrakoplova.

Zatim su doletjele tri eskadrile već zloglasnih 'Junkers 52' (oko 25 zrakoplova - po Athumanunhu), a pratili su ih lovci tipa 'Heinkel 51' i neki novi tipa 'Messerschmitt BF – 109'. Dok su bombarderi na grad izbacili oko 50 tona bombi, dotle su lovci strojničkom vatrom kosili sve živo na ulicama grada. Glavni i odgovorni zapovjednici za ovo vojničko nedjelo bili su poručnici von Knauer, von Beust i von Krafft. Središte Guernice bilo je sravnjeno sa zemljom, a mnogo je civila stradalo, ukupno oko 1000 ljudi što ranjenih što mrtvih.

Možda, po Athumanunhu, jedino vojnički opravdani cilj u Guernici bila je tvornica oružja, no, velikog li čuda ona je ostala netaknuta. Naposljetku, svog nedjela i zvjerstva, svjesni su postali i sami njemački i nacionalistički časnici, pa su krivnju željeli svaliti na same Baske optužujući ih da su sami bombardirali svoj grad. Eh, sada je Athumanunh na mukama kome vjerovati?!

Da bi pokušao saznati pravu istinu Athumanunh kreće na svoja lutanja kroz prašnjave i debele stare požutjele knjige, a u njima čuda velikoga! Doista spominje se Guernica kao vojni cilj i Nacionalista i Republikanaca, ali Athumanunh se još jednom mora zgroziti teškim pogreškama koje učiniše i nacionalistički i republikanski (baskijski) časnici. Nema nikakve sumnje da su grad bombardirali njemački zrakoplovi, jer u operativnim njemačkim dnevnicima doista je upisan cilj naziva 'GUARNIKA', a to je kasnije i priznao nitko drugi nego sam Adolf Galland.



No, taj njemački zračni as poriče da je cilj bio sam grad već tvrdi da je cilj bio most preko rijeke koji je bio i jedini mogući prijelaz preko te rijeke, a prema njemu doista su se i kretale republikanske (baskijske) postrojbe. Dakako, Adolf Galland tvrdi da je grad pogođen greškom pilota bombardera koji su bili opremljeni netočnim ciljničkim napravama.

Tu tvrdnju Adolfa Gallanda potvrdili su i neki piloti bombardera koji su sudjelovali u zračnim napadima, tvrdeći da je vjetar zanosio bombe. No, to bi možda i bilo opravdanje donekle, ali Athumanunh bi volio znati zašto onda, ako je doista maleni trakasti cilj MOST i bio meta, njemački piloti nisu uporabili obrušavajuče bombardere tipa 'Stuka', koji su bili opremljeni preciznim ciljničkim napravama i nekoliko ih je doista i baziralo na uzletištu u Burgosu. Nadalje, most doista nije iziskivao tako razarajući napad s toliko bombi, jer opće je poznato da se nitko živ ne bi kretao preko mosta kojem je narušena statička konstrukcija i koji prijeti da će se svakog trenutka srušiti.

Ne, preko takovog mosta nikada se ne bi povlačila niti jedna republikanska ili bilo koja druga vojna postrojba. Zato Athumanunh na kraju ostaje i zaključuje da je glavni krivac zapravo general von Richthofen koji je želio isprobati psihološki učinak bombardiranja na civile i vojnike. Na kraju još je nešto Athumanunh otkrio, naime, njemački zapovjednici morali su znati da zapaljive bombe koje su izbacili 'Heinkeli 111', u prvom valu, ne mogu naštetiti mostu i da će te zapaljive bombe proširiti požar po stiješnjenim zgradama grada, a požari će izazvati gusti dim koji će kasnije samo smetati pilotima 'Junkersa 52' da vide i uoče svoj cilj – most … ako je cilj uopće i bio taj nesretni most, a ne baš grad i civili u njemu.

Na kraju, zašto su onda lovci iz pratnje bombardera strojničkom vatrom u brišućim letovima kosili nesretne i nedužne civile koji su se na ulicama našli ne stigavši se na vrijeme skloniti u skloništa. Guernica je težak propust i zvjerski zločin njemačkih i nacionalističkih zapovjednika i časnika koji su to izgleda sve znali i proveli u djelo na najgori način. Tomu u prilog ide i kasnija svađa nacionalističkih časnika s njemačkim, pa ljutnja samoga Franca na njemačke pilote iz sastava 'Legije Kondor', pa zaprepaštenje generala Mole kada je ušao u grad Guernicu.

No, Nijemci nikako nisu mogli znati što Guernica znači Baskima, a niti su znali da je taj povijesni grad uvijek služio španjolskim vladarima da obećaju Baskima slobodu pod svojom krunom. Nacionalisti su trebali Nijemce upozoriti na sve to, pa dakle odgovornost snose i Nacionalisti i Nijemci iz sastava 'Legije Kondor'.

Guernica i njezina nesretna sudbina zaustavila je povlačenje baskijskih postrojbi koje su sada stale na samo nekoliko kilometara od uništenoga grada i nastavile se boriti, a bojni moral baskijskih postrojbi malo je narastao u trenutku kada je nacionalistički bojni brod Espana u vodama ispred Santandera naletio na vlastitu minu i potonuo.

Talijanski 'crnokošuljaši' koji su isprednjačili u nastupanju, sada su bili u teškom okruženu kod grada Bermea, a ni bombardiranja nacionalističkog zrakoplova sada više nisu izazivala strah i paniku kod baskijskih postrojbi koje su se sve čvršće držale na svojim položajima.

12.07.2017. u 19:00 • 0 KomentaraPrint#^

utorak, 11.07.2017.

Španjolski građanski rat

Pomorska blokada Baskije

Svoju prijetnju, koju je general Mola zamislio kao psihološku, 31. ožujka 1937. godine odlučio je i provesti u djelo. Naime, njemački bombarderi tipa 'Junkers 52' iz 'Legije Kondor' iznenada su napali i snažno bombardirali gradić Durango koji uopće nije imao obranu, a u njemu se nisu nalazili nikakvi vojni ciljevi. Bombardirane su isključivo civilne zgrade, pa čak i crkve i samostani.

U strašnom, nepotrebnom i vojnički neopravdanom napadu poginulo je 127 stanovnika civila, dva svećenika i 13 časnih sestara iz samostana Santa Susana, a još 121 kasnije umrijet će od zadobivenih rana. Tako je gradić Durango postao prvi europski grad koji je bio nebranjen, a pretrpio je strašno razaranje i bombardiranje bez imalo milosti i ljudskosti.

Poradi toga Athumanunh će žalosno zapisati redove pjesme koju je zapisao nepoznati stanovnik Duranga: 'Oči ljudi što vrište, bježe i padaju, oči ljudi što kliču, krvare i stradavaju, oči prestrašenih i oči tužnih ljudi, oči iscrpljenih i oči posve ludih, oči ljudi što misle, čekaju i snivaju …' Gotovo istog trenutka kada je Durango bio u strašnoj i bolnoj agoniji nacionalistički brigadir Alonso Vega pokrenuo je svoje postrojbe u pješački napad na desnom krilu bojišnice.

Namjera i cilj ovih nacionalističkih postrojbi kojima je zapovijedao brigadir Alonso Vega bila je zauzeti tri brda: Marotu, Albertiju i Jarindu. Na središnjoj bojišnici, nešto sjevernije od Villareala, razvile su se žestoke borbe u predgrađima Ochandiana. Te borbe potrajat će sve do 4. travnja kada su Navarci potpuno okružili grad, a Baski se povukli iz njega ostavljajući u njemu 600 mrtvih suboraca.


pobuna nacionalista 1936.

Navarci su zarobili oko 400 Baska. Onda pak je 4. travnja nastao zastoj, počele su padati kiše. General Mola prisiljen je reorganizirati svoje postrojbe, jer je zaključio da ni ova kampanja s Baskima neće ići baš lagano, a njemački general von Sperrle bio je totalno nezadovoljan učinkom. Naime, njemačka taktika bjesomučnog bombardiranja iz zraka nebranjenih baskijskih gradova polučila je 'kontraefekt' i veliku mržnju Baska prema Njemačkoj i Nijemcima.

Baski su pohitali u postrojbe i dopremili još ratnog i doknadnog materijala, pa je sada baskijsko topništvo naraslo na 140 topova. Na tu bojišnici sada su stigli i sovjetski vojni stručnjaci iz Madrida, a zapovijedao im je sovjetski general Gorjev. No, ni Gorjev ni ostali sovjetski časnici neće baš bitnije izmijeniti situaciju.

Nadnevka 6. travnja nacionalistička ratna mornarica odlučila je izvesti potpunu blokadu baskijske obale. Tako je britanski civilni teretni brod Thorpehall, krcat namjernicama i hranom za civile u Bilbau, zaustavljen na pet milja od Bilbaa od strane nacionalističkih ratnih brodova krstarice Almirante Cervera i naoružane ribarice Galerna.

No, Englezima se to nije nimalo dopalo, pa su prema mjestu zaustavljanja odmah poslali dva razarača HMS Blanche i HMS Brazen, koji su bili riješeni zapodjenuti bitku s nacionalističkim brodovima ako se civilni brod Thorpehall ne propusti u luku Bilbaa. Naravno, nacionalističkoj mornarici nimalo nije trebao sukob sa snažnom britanskom ratnom mornaricom, pa je civilni brod Thorpehall propušten uz ispriku da je došlo do pogreške.

Ipak, ova naodlučnost nacionalističke ratne mornarice i riješenost Engleza da, u slučaju zaustavljanja bilo kojeg britanskog broda, odmah šalju svoje ratne brodove stvorilo je nižim mornaričkim nacionalističkim časnicima dosta problema, jer nisu imali jasne naputke niti precizne zapovijedi. Onda pak su nacionalistički brodovi minopolagači minirali vode oko Bilbaa.

O miniranju je izvještena britanska ratna mornarica, pa su sada svi britanski brodovi skrenuti u luku Sant Jean de Luz gdje će pričekati daljnje instrukcije i naputke, a to će se odužiti i stvoriti Baskima dodatne probleme, jer oni više nisu uopće nadzirali svoje vode, pa se situacija sada zakomplicirala. No, ni britanski trgovci, koji su iskreno govoreći ispod namjernica i hrane krijumčarili oružje za Baske, te za taj posao bili izuzetno dobro plaćeni, nisu se mirili s nastalom situacijom.

Tako su tri zapovjednika civilnih britanskih brodova, sva trojica Velšani i sva trojica imala su ime Jones (Athumanunh ih razlikuje po tomu što im je nadjenuo nadimke prema teretu koji su prevozili njihovi brodovi, pa tako su oni 'Krumpir Jones', 'Kukuruz Jones' i 'Hemendeks Jones'), neprekidno prijetili da će na svoju ruku probiti blokadu. Na kraju niti jedan od 'Jonesa, nije probio blokadu, već je to učinio britanski brod Seven Seas Spray kojem je kapetan bio Roberts.

Ujutro 20. travnja taj britanski brod na samo deset milja od Bilbaa zaustavio je britanski razarač HMS Blanche, a njegov zapovjednik upozorio je kapetana Robertsa na opasnosti od mina. No, kapetan Roberts preuzeo je rizik na sebe i krenuo u luku Bilbaa u koju je i ubrzo stigao ne naletjevši niti na jednu minu, a niti na nacionalističke ratne brodove.

Dok je britanski brod bacao sidru u luci Bilbaa, izgladnjeli stanovnici grada okupili su se na lučkom molu i klicali britanskom brodu koji je prvi probio blokadu: 'Živjeli britanski mornari! Živjela sloboda!'. Ovaj hrabri čin civilnog broda posramio je i još više razljutio britanski Admiralitet. Sada su prema luci Bilbaa krenuli i drugi britanski civilni brodovi. No, nacionalistička krstarica Almirante Cervera zaustavila je britanski brod McGregor na šest milja od obale Bilbaa.

Kapetan McGregora odmah je radiovezom pozvao britanski Admiralitet, pa je prema mjestu incidenta pohitao britanski bojni brod HMS Hood. Britanski viceadmiral Blake, zapovjednik HMS Hooda, oštro je upozorio zapovjednika krstarice Almirante Cervera da će otvoriti paljbu iz svojih topova ako se britanski brod ne propusti. (Naime, po Athumanunhu, Nacionalisti su svoje teritorijalne vode smatrali na šest milja od obale, a Englezi su im priznavali samo na tri milje od obale) Brod McGregor je dakako propušten, ali je na samo nekoliko metara do crte od tri milje nacionalistička naoružana ribarica Galerna ispalila topnički hitac prema britanskom brodu McGregor.

No, tu se sada umiješao još jedan britanski ratni brod, razarač HMS Firedrake, koji je zaprijetio nacionalističkom brodu Galerna. Galerna je morala popustiti, ali vrebajući trenutak, kada će britanski brod McGregor ući u područje manje od tri milje, kako bi ga zaustavila. No, to pak je sada već bilo u domašaju baskijskog obalnog topništva koje je žestoko stalo tući nacionalističku Galernu. Galerna zasipana topničkim projektilima morala se povući, pa je blokada tako probijena i propala.

11.07.2017. u 18:56 • 0 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 10.07.2017.

Španjolski građanski rat

Bitke za Baskiju – Bilbao i Guernica

Nadnevka 22. ožujka 1937. generalu Francu postalo je kristalno jasno da Madrid neće moći zauzeti i da će se rat još odužiti. Nacionalistička vojska u tim trenucima brojila je oko 300 000 vojnika. General Franco sada se okreće prema sjevernim područjima Republike koja nisu tako dobro organizirana kao središnji dijelovi Republike. Glavni je cilj Baskija, odnosno, Athumanunh bi zapisao, baskijsko željezo, te asturijski bazeni ugljena, čeličane i kemijske tvornice.

Planom je za provedbu ove zadaće bila predviđena nacionalistička armija kojom zapovijeda general Mola. Udarna snaga Moline armije bila je novoustrojena Navarska divizija u koju je stiglo ljudstvo koje se tijekom 1936. godine tuklo kod Guipuzcoje. Nacionalistička Navarska divizija brojila je 18 000 vojnika, a bila je ustrojena od četiri brigade kojima zapovijedaju brigadiri Garcia Valino, Alonso Vega, Cayuela i Latorre.

Upravo te nacionalističke brigade sada su bile potpuno dorasle za bitku i svojim su djelovanjem bile potpuno dorasle legionarima i regularima. Dok su njegovi zapovjednici bili uvjereni da se Bilbao može zauzeti za tri tjedana, Mola je bio malo oprezniji, jer je doznao za obrambeni raspored protivnika zahvaljujući izdaji baskijskog časnika bojnika Alejandra Goicoecheje, koji pak je sudjelovao u organizaciji obrane grada Bilbaa točnije u izgradnji 'željeznog obruča' oko grada Bilbaa.

Još nešto ići će na ruku Nacionalistima. Naime, Baski se bore za svoju nezavisnost i uopće ih ne interesira Republika, pa je samim time i veza s drugim republikanskim postrojbama bila gotovo nikakva. Obrambeni pojas nazvan 'željezni obruč' sastojao se od dvije obrambene crte razmaknute oko 300 metara, bez ikakve dubine i zaštite bokova.

Rovovi su bili uočljivi bez imalo kamuflaže. Samo nekoliko dana prije napada Nacionalista na Baskiju, pred obalom Bilbaa odigrala se fantastična pomorska bitka koja je izgledala kao proba za predstojeću još strašniju kopnenu bitku koja samo što nije započela. Naime, na samo pet milja od obale nacionalistička krstarica Canarias presrela je teretni baskijski brod koji je bio krcat raznim ratnim i doknadnim materijalom za baskijske postrojbe.

Nacionalističku krstaricu Canarias hrabro su napala tri baskijska naoružana ribarska broda u namjeri da je otjeraju iz voda Bilbaa. Baskijski naoružani brodovi borili su se doista hrabro, odlučno i pomalo suludo. Naime, sva tri broda izgubila su dvije trećine ljudi, a strašni topovi Canariasa ribarske brodice gotovo da su raskomadali.

Uskoro je započela i nacionalistička kopnena ofenziva nadnevka 31. ožujka 1937. godine. Napadom je zapovijedao general Solchaga. Snažnim nacionalističkim topništvom, koje je brojilo 200 topova i pružilo topničku potporu nacionalističkim postrojbama, zapovijedao je brigadir Martinez de Campos. Nacionalističke brigade divizije 'Navara' zauzele su bojne složaje između Vizacaye i Alave, a bile su opremljene izuzetno jakim naoružanjem.


Pridodana im je i još jedna novoustrojena grupacija nazvana 'Crne strijele', koja je brojila 8000 vojnika Španjolaca kojima zapovijedaju talijanski časnici, a glavni je zapovjednik brigadir Sandro Piazonij. Zračnu potporu tim nacionalističkim postrojbama pružat će s uzletišta u Vitoriji 80 njemačkih zrakoplova iz 'Legije Kondor', te još oko 70-tak talijanskih i drugih nacionalističkih zrakoplova s okolnih uzletišta.

Pomorsku blokadu i potporu s mora pružat će nacionalistički flotni plovni sastav u kojem su bojni brod Jaime I, krstarice Canarias i Almirante Cervera, razarač Velasco i još nekoliko manjih plovnih jedinica. S druge strane, kod Republikanaca, odnosno Baska, stajala je Armija Sjevera kojom je zapovijedao Republici odan general Llano de la Encomienda koji je zapravo bio zapovjednik republikanske divizije u Barceloni.

Naime, sam general Llano nije vjerovao u postojanje republikanske Armije Sjever jer među Baskima, Asturijcima i Santandercima nije bilo nikakve sloge niti toliko potrebitog jedinstva za bitku. Tako bi i Athumanunh zapisao da je zapravo glavna snaga bila baskijska Armija Euzkadije koja nije imala nikakvu vezu ni potporu drugih republikanskih postrojbi Armije Sjevera.

Dakle, na papiru, ali doista samo na papiru, Republikanci imaju 150 000 vojnika, 250 raznog topničkog oružja koja su opet nepovoljno razmještena (75 u Vizacayi, 130 u Asturiji i 50 u Santanderu – po Athumanunhu), nekoliko sovjetskih tenkova tipa T – 26 i nekoliko tipa 'Renault'. Na moru djeluje slabi plovni sastav republikanske ratne mornarice koji čine samo dva razarača i tri podmornice.



Baskijska Armija Euzkadije ima oko 30 zrakoplova, ali im republikanski bombarderi iz središnje Španjolske ne mogu priskočiti u pomoć, jer imaju prekratki dolet. Na kraju Athumanunhu nikada neće biti jasno zašto je Armija Euzkadije bila tako slabo naoružana i opremljena, a baš u Baskiji postoje tvornice oružja u Trubiji, Eibaru i Reinosi, tu su i tvornice streljiva i eksploziva u Galdacanu, Guernici i La Manoyi, pa onda čeličane u Vizacayi.

Upravo poradi svega ovoga ovamo hitaju i silno ih priželjkuju nacionalističke postrojbe. Athumanunh zato ne može povjerovati da je u tim tvornicama proizvodnja još i pala umjesto da poraste. Bilo kako da bilo, dakle, Baski u predstojeću bitku mogu ubaciti 46 pješačkih bojni, a to je oko 30 000 vojnika. Nacionalni sastav tih bojni je slijedeći 27 čine isključivo Baski (ove bojne nose naziv gudaris – po Athumanunhu), zatim 8 bojni koje čine isključivo socijalisti, a ostale su mješovite popunjene vojnicima koji su socijalističkog, komunističkog, anarhističkog i lijevog opredjeljenja.

Bilo je tu i 10 bojni iz Asturije koje su željele pomoći, ali ih Baski nisu voljeli, jer su bili skloni krađi stoke i zavođenju mladih Baskijki. Prije napada nacionalistički general Mola uputio je Baskima prijetnju, odnosno ultimatum koji je Athumanunha podsjetio na sličan ultimatum iz povijesti.

Naime, nešto sličnog sadržaja ultimatuma uputili su i Atenjani Milosu. Molin je ultimatum bio slijedećeg sadržaja: 'Odlučio sam brzo završiti rat na sjeveru. Onima koji nisu krivi za ubojstva i koji se predaju s oružjem bit će im pošteđeni životi i imovina. Ako pak se Vizacaya ne pokori odmah, sravnit ću je sa zemljom, počevši od vojne industrije, pa nadalje …' Ova prijetnja kasnije će biti i ostvarena u strašnom i u povijesti do tada nepoznatoj svireposti i razaranju jednoga grada, a nesretna žrtva bit će grad Guernica.

10.07.2017. u 18:55 • 2 KomentaraPrint#^

nedjelja, 09.07.2017.

Španjolski građanski rat

Nacionalistički protunapad – 17. siječanj 1938.

Protunapad nacionalističkih postrojbi započeo je 17. siječnja uz prethodnu vatrenu pripravu talijanskog teškog i dalekometnog topništva. U protunapad prve su krenule nacionalističke postrojbe kojima su zapovijedali Aranda i Varela, pa su tako započele bitke i borbe za osvajanje dominantnih uzvisina oko grada Teruela.


Istodobno u zraku se razvila fantastična zračna bitka između nacionalističkih lovaca tipa 'FIAT' i republikanskih lovaca tipa 'MOSCA'. Nakon teških bitaka republikanske crte pucale su na sve strane, a onda tek, opet Athumanunhu nikada jasno zašto tako kasno, 19. siječnja u bitke su uključene i republikanske interbrigade kojima zapovijeda general Walter.

No, do tada su Republikanci već izgubili La Muelu, a tek 25. siječnja Republikanci poduzimaju kontra napade za zaustavljanje uzduž cijele crte bojišnice nacionalističkih protunapada. Republikanske postrojbe naveliko su tada već bile opterećene borbenim zamorima i sve češćim vojničkim neposlušnostima.


jedan od uzroka poraza Republike tijekom Španjolskog građanskog rata 'međusobno neslaganje i suprotnosti u vođenju rata' slikovito je prikazana scenom iz filma 'Zemlja i sloboda' (original Land and Freedom) kada regularne postrojbe Republike razoružavaju 'neposlušnu' postrojbu milicije

Tako je 20. siječnja strijeljano 50 vojnika i tri vodnika (po Athumanunhu dočasnički čin vodnika odgovara činu skupnika OS RH) iz sastava republikanske 40. divizije. Zatim je 7. veljače nastavljen nacionalistički napad na grad Alfambra gdje je republikanska obrana bila izuzetno slaba. Tu je Monasteriovo nacionalistčko konjaništvo zbrisalo sve pred sobom u žestokom konjaničkom karijeru.

Bio je to jedan od posljednjih velikih konjaničkih karijera (juriša – po Athumanunhu) u povijesti bitaka. Posljednji konjanički karijeri bit će izvedeni na kaspijskoj bojišnici tijekom 1942. godine – po Athumanunhu. Istodobno Nacionalisti su ponovno ustrojili Armiju Maroka pod zapovjedništvom Arande i Yagüe koja je napredovala nezaustavljivo kod Teruela.

U samo dva dana Republikanci su izgubili 800 četvornih kilometara teritorija, 15 000 republikanskih vojnika izbačeno je iz stroja (mrtvi, ranjeni i povrijeđeni – po Athumanunhu), a još oko 7000 republikanskih vojnika je zarobljeno. Zauvijek je izgubljena ogromna količina ratnog i doknadnog materijala, sanitetskog materijala oružja i streljiva.

Ipak, konačna bitka za Teruel počet će 17. veljače kada će nacionalističke postrojbe pod zapovjedništvom Yagüe nasilno priječi rijeku kod grada Alfambre, a 18. veljače nacionalističke postrojbe pod zapovjedništvom Arande formirat će drugi krak kliješta, te time poduzeti manevar okruženja, gotovo identičan onome koji su poduzele republikanske postrojbe tijekom početka napada na Teruel u prosincu 1937. godine.

Nadnevka 20. veljače Republikanci su shvatili da su izgubili bitku i general Hernandez Saravia morao je izdati zapovijed za povlačenje. U tim bitkama Nacionalisti su imali tek minimalnu zračnu nadmoć (150 lovaca, 100 bombardera i 110 ostalih zrakoplova – po Athumanunhu) nasuprot Republikanaca (120 lovaca, 80 bombardera i 100 ostalih zrakoplova - po Athumanunhu), ali su nacionalistički piloti bili bolje obučeni i imali su veći bojni moral, a nacionalističko zapovjedništvo bilo je odlučnije.

U protunapadu nacionalisti su izgubili 14 000 vojnika, 16 000 vojnika bilo im je ranjeno, a još 17 000 je oboljelo i bilo povrijeđeno. Na drugoj strani Athumanunh nije mogao pronaći pouzdane podatke o gubitcima Republikanaca, ali je uvjeren da su republikanski gubici bili barem za 50 posto veći od nacionalističkih. Svi nacionalistički branitelji Teruela, njih 4500 izginulo je ili je bilo zarobljeno, a republikanska 46. divizija pod zapovjedništvom El Campesina jedva se uz velike gubitke izvukla iz Teruela.

09.07.2017. u 09:11 • 0 KomentaraPrint#^

subota, 08.07.2017.

Španjolski građanski rat

Početak republikanske ofenzive – bitka za Teruel

Prva je krenula u napad republikanska 11. divizija pod zapovjedništvom Listera u trenutku kada je najžešće padao snijeg, bez ikakve topničke priprave napada kako se ne bi odalo mjesto napada. Namjera je bila obuhvatnim manevrom okružiti grad, a u toj svojoj namjeri Lister je u potpunosti i uspio kada su njegove postrojbe prodrle na uzvisinu zapadno od grada koja nosi naziv La Muela de Teruel (Teruelov zub - po Athumanunhu).

Padom mraka Teruel je potpuno okružen republikanskim postrojbama. Zapovjednik nacionalističke obrane grada Teruela brigadir Rey d'Harcourt povukao je nacionalističke vojnike u sam grad i 17. prosinca odustao od namjere da zadrži barem jednu otpornu točku na uzvisini La Muela.



Ovaj republikanski napad opet je iznenadio Nacionaliste, ali kao i kod Brunetea i ovdje Nacionalisti nisu željeli popustiti ni za pedalj, pa je na vrlo uskoj bojišnici pokrenut protunapad. Do Božića republikanske postrojbe prodrle su u sam grad Teruel, pa se 4000 branitelja grada (od njih je oko 2000 naoružanih civila, to nisu vojnici vični bitkama - po Athumanunhu) zabarikadiralo u zgradi guvernera banke, samostana Svete Klare i sjemeništa, a čije su se zgrade držale u jednoj cjelini u južnom dijelu grada.

No, pravi protunapad prema Teruelu nacionalističke postrojbe najbrže su mogle otpočeti tek 29. prosinca, pa je general Franco poslao brigadiru Rey d'Harcourtu brzoglas slijedećeg sadržaja: 'Vjerujte Španjolskoj kao što ona vjeruje u Vas. Izdržite pod svaku cijenu!' Nacionalistički general Varela, iskusan 'africanista' iz pohoda na Madrid, te general Aranda, 'heroj Ovieda', sada su pod svojim zapovjedništvom imali preustrojene nacionalističke 'kastilske' i 'galicijske' korpuse, pa su s njima krenuli u pomoć i deblokadu Teruela.

U tim narečenim korpusima bile su i proslavljene nacionalističke 'navarske' brigade koje su sada preustrojene u 'navarske' divizije. U potpori im je njemačka 'Legija Kondor' čiji su časnici sada već polako negodovali i protestirali strahujući da su im vojnici već umorni i zamoreni stalnim promjenama bojišnice i bacanjem uvijek na najteže smjerove.

Protunapadom Nacionalista Republikanci su odbačeni i potisnuti, ali im crte bojišnice ovaj puta Nacionalisti nisu probili. Samo krajnjim naporom i posljednjim atomima snage nacionalistički vojnici izbili su na La Muelu s koje su sada tukli republikanske vojnike u gradu, no, Republikanci nisu napuštali svoje položaje, pa je brigadir Rey d'Harcourt sa svojim vojnicima i dalje bio okružen.

Bitke su potrajale sve do 31. prosinca, a onda je zima stisnula, ceste su se zaledile, tehnika se smrzla, temperatura je pala na minus 18 stupnjeva celzijusa. Opet se Priroda strašno poigrala s istim onim vojnicima koji su se tukli kod Brunetea, tamo ih je morila strašnom vrućinom i žeđi, a ovdje kod Teruela sada ih je pogodila hladnoćom i smrzavanjem.

No, ovdje je hladnoća puno više pogodila nacionalističke vojnike koji nisu imali zimske odore, a i ljetne odore već su im bile istrošene i pohabane od prijašnjih bitaka. Mećava je trajala četiri dana, a kad se konačno smirila napadalo je metar snijega. Obije vojske ostale su bez svojih crta opskrbe, a na cesti Teruel – Valencija u snijegu je zaglavilo, ostalo zameteno, više od 600 opskrbnih kamiona.

No, borbe, bitke i bojevi za Teruel nanovo su se rasplamsale. Republikanski zapovjednici tražili su da se poštede civili, pa republikansko topništvo nije moglo tuči zgrade u kojima su se zabarikadirali Nacionalisti bez straha da ne pogode i druge civilne zgrade. Republikanci su poradi toga u napad krenuli s ručnim napadajnim bombama i granatama. Na Novu Godinu izginuli su svi nacionalistički vojnici koji su pružali otpor iz samostana svete Klare, a 3. siječnja izginuli su do posljednjeg i svi koji su branili zgradu guvernera.

Preostali nacionalistički vojnici iz zgrade banke i sjemeništa još uvijek su odolijevali, ali ostali su bez vode, a i streljiva im je manjkalo, više nisu imali hrane, a niti sanitetskog materijala, no, hrabro su se borili sve do 8. siječnja. Bile su to strašne bitke u ruševinama zgrada koje su sve više izgledale i ličile na čipku nego na zgradu.



Vrijeme se opet pogoršalo, pa Nacionalisti koji su krenuli u deblokadu Teruela nisu mogli krenuti u protunapad, a brigadir Rey d'Harcourt više niti je imao vojnike, a niti se mogao nastaviti braniti, pa se predao Republikancima. Iako je brigadir Rey d'Harcourt postupio kao pravi časnik, Nacionalisti su ga optužili za izdaju.

Athumanunh ne može vjerovati i nikako ne može zamisliti što li se to dogodilo u glavama nacionalističkih generala?! Možda je predaja i spašavanje iscrpljenih, izranjavanih, ozeblih, gladnih i borbeno istrošenih vojnika, koji su se doista hrabro borili do posljednjeg trenutka, previše razuman čin za njih?! Neka stvari i neke ljudske gluposti doista Athumanunhu nikada neće biti razumljive.

08.07.2017. u 16:28 • 0 KomentaraPrint#^

petak, 07.07.2017.

Španjolski građanski rat

Bitka za Teruel – 15. prosinac 1937. godine

Dok je general Franco razmišljao i planirao kako da nakon osvajanja Asturije napadne Guadalajaru, pa da zatim krene na Madrid. Plan mu je propao, jer su ga republikanski obavještajci otkrili. Najvjerojatnije je republikanski obavještajac imena Cipriano Mera preodjeven u pastira prešao crtu bojišnice i neotkriven se uvukao u jedno zapovjedno mjesto gdje je doznao pojedinosti Plana napada na Guadalajaru.

No, bilo to točno, ili netočno, Republikanci su 15. prosinca poduzeli napad na Teruel koji su izabrali poradi toga što su smatrali da mu obrana i nije baš izuzetno jaka, a njegovim zauzimanjem Republikancima bi se skratila komunikacijska crta između Nove Kastilje i Aragona, a time bi se i ugrozila cesta za Zaragozu. Baš kao što su Republikance mamili gradovi Belchitea, Hueska i Zaragoza, tako ih je neodoljivo privlačio i Teruel.


himna regulara

Napad na Teruel trebala je poduzeti republikanska Armija Levanta kojom je zapovijedao Hernandez Saravia i koji je tu republikansku armiju sada potpuno preustrojio i reorganizirao. Tako je u prosincu 1937. godine ta republikanska armija brojala oko 100 000 vojnika koji su bili ustrojeni u tri korpusa (18., 20. i 22. korpus). Zapovjednik 18. korpusa je Heredia, a on pod svojim zapovjedništvom ima 34. diviziju kojom zapovijeda Etelvino Vega i 64. diviziju kojom zapovijeda Martinez Carton.

Zapovjednik 20. korpusa je Menendez, a on pod svojim zapovjedništvom ima 40. diviziju kojom zapovijeda Nieto i 68. diviziju kojom zapovijeda Trigueros. Zapovjednik 22. korpusa je Ibarrola, a on pod svojim zapovjedništvom ima 11. diviziju kojom zapovijeda Lister i 25. diviziju kojom zapovijeda Vivancos. Sva tri ova republikanska korpusa imaju vlastite tenkove tipa (T- 26 i BT – 5), topničke i inženjerijske (pionirske) postrojbe. (Pioniri kod inženjeraca su specijalisti koji otvaraju prolaze, oni koji idu prvi, kroz zapreke bile one minske, fortifikacijske ili prirodne – po Athumanunhu)


himna legionara

Glavni sovjetski savjetnik Armije Levanta je general Grigorevič (konspirativno ime Stern - po Athumanunhu). Grad Teruel je pust grad, zidinama opasan glavni grad siromašne španjolske provincije koji ima oko 20 000 žitelja. U Teruelu svake godine zabilježi se najniža zimska temperatura u Španjolskoj, a poznat je još i po povijesnim ljubavnicima iz Teruela (To je legenda iz 13. stoljeća koja kazuje o dvoje mladih ljubavnika, Isabel de Segura i Juan Diego Martinez, koji su oboje umrli od tuge, jer su ih silom rastavili. Kasnije su zajedno pokopani na mjesnom groblju. – po Athumanunhu).

Danas se još uvijek pleše balet na tu tužnu ljubavnu temu. Hej, Athumanunh ovo je za bitke, a ne za ljubav, romantiku i tvoja maštanja! Da, ali Athumanunh je morao ovo napisati, jer ta tužna i žalosna pripovijetka upravo je prikladna tema za predstojeće užasne i žestoke, vrlo teške bitke koje će se za Teruel tući gotovo dva mjeseca. Dobro, to bi bilo dostatno za uvod.

07.07.2017. u 20:25 • 0 KomentaraPrint#^

četvrtak, 06.07.2017.

Španjolski građanski rat

Bitka kod Guadalajare – ožujak 1937. godine (nastavak)

Točno u podne istoga dana interbojna 'Garibaldi' počela je svoju nastupnu hodnju cestom iz Torije prema Brihuegi. Dakako, interbrigadisti nisu imali pojma da su Talijani već zauzeli Brihuegu, pa su nastavili prema palači Ibarra. Na samo pet kilometara od Brihuege republikanska prethodnica (garibaldisti – po Athumanunhu) naletjeli su na talijanskog izvidnika 'Crnih plamenova'.

Kako su svi govorili talijanski dogodilo se nešto nevjerojatno. Izvidnik 'Crnih plamenova' upitao je 'garibaldiste' da li je to cesta za Toriju, a ovi su mu odgovorili potvrdno. Još nekoliko trenutaka vladala je tišina, a onda se izvidnik na motociklu okrenuo i vratio se odakle je došao.

Dakako, 'garibaldisti' nisu otvorili paljbu na svog zemljaka sa suprotne strane. No, ubrzo susrele su se prethodnice bojnog osiguranja 'garibaldista' i 'Crnih plamenova', ali se situacija sada odvijala drugačije. 'Garibaldisti' su otvorili paljbu po svojim zemljacima, a na upit zapovjednika prethodnice 'Crnih plamenova' zašto pucaju po njima, 'garibaldisti' su odgovorili: 'Noi siamo Italiani di Garibaldi!' (Mi smo Garibaldijevi Talijani – po Athumanunhu)



Nakon kraće izmjene vatre 'crnokošuljaši' su se predali 'garibaldistima'. Do kraja dana razvile su se bitke Talijana za palaču Ibarra, pa je tako na trenutak Španjolski građanski rat postao i Talijanski građanski rat. Sutradan, 11. ožujka bitka (možda je bilo pogrešno nazvati je 'kod Guadalajare', jer oko samoga grada Guadalajare ništa se nije događalo, bitka se tukla znatno dalje, pa je Athumanunh sklon promišljanju da se možda bitka mogla nazvati i 'bitka za Toriju', možda 'kod Trijueque', ili pak 'kod Brihuega' – po Athumanunhu) je nastavljena jednakom žestinom.

'Crne strijele' zauzeli su grad Trijueque i nastavili nadirati prema Toriji. Opet su Republikanci bili u teškom položaju, a bojne 'Thälmann' i 'Garibaldi' trpjele su teške gubitke i sve teže držale svoje položaje. Onda je 12. ožujka počela oluja, podiglo se nevrijeme koje je prisililo talijanske napadajne kolone da stanu, a to je vješto opet iskoristilo republikansko zrakoplovstvo koje je nemilice tuklo nepokretne talijanske kolone mnogobrojnim zrakoplovima tipa 'Chato', 'Mosca', 'Kachushka' i 'Natasha'.

Sutradan je Listerova republikanska 11. divizija krenula u protunapad koji je vodio sovjetski satnik konspirativna imena Pablito (to je budući sovjetski maršal Rodimcev – po Athumanunhu). Napad Republikanaca predvodili su sovjetski tenkovi tipa T – 26 i T – B5. Ovi drugi imali su dvadeset tona i bili su superiorniji i neusporedivo nadmoćniji od talijanskih protivnika tipa 'Ansalda' koji su imali tek tri tone.

U snažnom i nezadrživom jurišu borbom 'prsa o prsa' Republikanci su preoteli natrag grad Trijueque, a do mraka u sličnom jurišu 'garibaldisti' su zauzeli palaču Ibarra. Generalu Roatti plan je sve više propadao, pa je sada bio prisiljen u bitku uključiti sve svoje pričuve, ali svi protunapadi Talijana su odbijeni. Nadnevka 14. ožujka sovjetski tenkovi, kojima je zapovijedao Pavlov, jednostavno su pregazili Talijane i pojurili naprijed sve dok nisu izbili nadomak grada Sigüezi (koji je u to doba španjolski katedralski grad - po Athumanunhu).

Pavlov nije zauzeo grad samo poradi toga što ga nije pratilo republikansko pješaštvo, kao i više puta do tada, jer republikanski zapovjednici nikako nisu mogli shvatiti da tenkove mora uvijek pratiti pješaštvo koje jedino efikasno štiti tenkove koji su strašni u napadu, ali oni su samo 'Tigar od papira' ako ih ne prati pješaštvo. Nakon ovoga nastalo je privremeno zatišje sve do 18. ožujka kada su Republikanci krenuli u protuofenzivu.

Razvile su se teške bitke, a Talijani su imali sve većih problema, gubili su boj za bojem, borbu za borbom sve dok napokon i nisu izgubili cijelu bitku, po Athumanunhu možda pogrešno nazvanom bitka kod Guadalajare. Povlačenje Talijana na kraju se pretvorilo u čisti bijeg, a poradi svega toga povući se morao i Moscardo sa svojim regularima i karlistima.

Na kraju bitka je završila slijedećim gubicima: Talijani su izgubili oko 3000 vojnika, 800 ih je zarobljeno, a 4000 ih je ranjeno. Moscardo je imao samo neznatne gubitke, a Republikanci su pak imali oko 2000 poginulih, 400 zarobljenih i 4000 ranjenih. Za kraj Athumanunh će dati manji sažetak i zaključak same bitke:

Vojnički gledano nacionalistički pokušaj stezanja obruča oko Madrida bitkom kod Guadalajare definitivno je propao. Republikanci su ga potpuno razbili, dakako, uz gubitak oko 20 km područja. Republikanci su odnijeli još jednu veliku pobjedu, jer su Svijetu dokazali da se na strani Nacionalista bore i regularne postrojbe Italije. Talijani pak su se teško osramotili u vojničkom smislu. Naime, u silnoj želji da pokažu ekshibiciju vođenja vojne vještine u upravljanju novom vojnom tehnikom postigli su čistu suprotnost.

Bio je to gotovo školski primjer kako se motorizirani napad nikako ne smije voditi. Talijanski zapovjednici počinili su cijeli niz temeljnih vojničkih grešaka. Ostali su bez goriva više puta, napadali su bez zračne potpore, nisu imali nikakvu PZO, stalno su gubili bojni dodir s protivnikom i nisu imali nikakvih Planova za taktičke zapovjednike, čak su im niži zapovjednici bili bez prijeko potrebitih zemljovida.

Dakako, na strani Republikanaca bio je cijeli niz sovjetskih vojnih stručnjaka i znalaca poput Smuškjeviča u zraku, Pavlova s tenkovima, pa Rodimceva, Malinovskog, Batov, Mereckov … koji će tijekom Drugog svjetskog rata velike muke zadavati i galantnim njemačkim zapovjednicima, te će mnogi od njih postati maršali i veliki heroji.

Bilo kako da bilo, najveću su cijenu opet platili obični vojnici, pa Athumanunh ne može, a da ne napiše jedno dirljivo i žalosno pismo koje je poslala jedna supruga svom suprugu Talijanu koji se borio u Španjolskoj:

'… Kakav li smo samo lijep medeni mjesec imali! Dva smo dana bili u braku, a ja te sada već dvadeset i pet mjeseci čekam da se vratiš. Znam, prvo je Domovina, a poslije je ljubav, ali ja sam sebična. Bio si među prvim dragovoljcima koji su krenuli u Afriku, a sad su se već svi oni posljednji vratili, a gdje si ti? Zar baš ti moraš biti zadnji u povratku? Noćima molim Boga da ti jednoga dana omogući da služiš Domovini, a istodobno zarađuješ i kruh za svoju obitelj …'


06.07.2017. u 19:04 • 0 KomentaraPrint#^

srijeda, 05.07.2017.

Španjolski građanski rat

Bitka kod Guadalajare – ožujak 1937. godine

Prema nacionalističkom Planu ofenziva na Jarami trebala je omogućiti nacionalističkim postrojbama spoj s talijanskim snagama koje su trebale napredovati sa sjeveroistoka kod Alcale de Henaresa, a time bi Madrid bio potpuno opkoljen i okružen. No, ovo je bilo kristalno jasno i Republikancima, pa se oni neće baš lako povlačiti, a sve to dovest će do još jedne teške bitke Španjolskog građanskog rata - bitke kod Guadalajare.

Desno napadajno krilo prema Guadalajari vodio je proslavljeni heroj Alcazara, general Moscardo koji zapovijeda s 15 000 svježih i odmornih regulara i karlista, a lijevo napadajno krilo pripalo je Talijanima koje vodi general Roatta. U napadu sudjeluju slijedeće talijanske divizije crnokošuljaša: - divizija 'Dio lo vuole' (Božja volja po Athumanunhu) kojom zapovijeda general Rossi, divizija 'Crni plamenovi' kojom zapovijeda general Coppi, divizija 'Crne strijele' kojom zapovijeda general Nuvoloni i regularna divizija talijanske vojske 'Littorio' kojom zapovijeda general Bergonzoli.



Talijanske postrojbe imaju 80 tenkova, 200 mobilnih topova (tegle ih kamioni – po Athumanunhu), 8 oklopnih prevožnjaka (autoblinda – po Athumanunhu), 16 PZO topova i 2000 prijevoznih kamiona. Iz zraka potporu im pruža 50 talijanskih lovaca zrakoplova i 12 izvidničkih zrakoplova. Prve tri narečene talijanske divizije predstavljale su određenu snagu, ali posljednja regularna divizija 'Littorio' bila je popunjena talijanskim vojnim obveznicima od kojih više od polovice nije ni znalo kamo su stigli, a mnogi od njih nisu ni očekivali bitku, već su mislili da su tu dovedeni kao 'masovni statisti' za snimanje filma Scipion Afrički.

Ta divizija bila je totalno nespremna za bitku, ali je bila opremljena dobrim naoružanjem i ostalom opremom. Grad Guadalajara bi je miran provincijski grad koji se smjestio iznad kanjona rijeke Henares koja se spušta s planina Guadarrama. Bojišnicu Republikanaca na tom području brani 12. divizija. Početkom bitke odmah u prvom naletu obrambene crte republikanske 12. divizije probili su 'Crni plamenovi', a gotovo istodobno i Moscardo sa svojim regularima i karlistima probija republikanske crte na cesti za Soriju.

No, onda je počelo kišiti, naglo je zahladnjelo, a kiša se pretvorila u susnježicu, onda pak je led prekrio tlo i napokon magla je prekrila cijelu bojišnicu. Talijani su gotovo svi bili u odorama kolonijalnog tipa i sada su trpjeli strašnu hladnoću, a njihovi zrakoplovi nisu mogli rulati po improviziranim i zaleđenim uzletištima. Republikansko zrakoplovstvo nije imalo takvih poteškoća na svojim uzletištima, pa je pod zapovjedništvom generala Smuškjeviča zagospodarilo zračnim prostorom i talijanskim vojnicima u tili čas slomilo volju za borbom. Sutradan 8. ožujka Talijani su ipak krenuli u opći napad, no, nacionalističke postrojbe u dolini rijeke Jarame sada više nisu imale snage za produženje napada i tako stisnu Republikance.

Talijani su zauzeli Almadrones, a zatim su 'Crni plamenovi' zauzeli i Masegaso. General Nuvolini sa svojim 'Crnim strijelama' napao je u središtu, ali je padom mraka zaustavio svoj napad. (izgleda da će to kasnije biti presudno – po Athumanunhu)

No, general Nuvolini nije ni mogao drugačije, njegovi su se vojnici jednostavno smrznuli u kratkim odorama. Međutim, Moscardo je produžio napad i zauzeo Cogolludo. Sada se činilo da su Republikanci u doista teškom položaju, no, tada je od najboljih republikanskih pukovnija na brzinu ustrojen republikanski 4. korpus kojim zapovijeda brigadir Jurada, izuzetno sposoban časnik topničke specijalnosti.

Listerova 11. divizija, 11. interbrigada i brigada kojom zapovijeda El Campesino zauzele su položaje u šumi uz cestu od Trijuequea do Torije. Uzduž cesta položaje su zauzeli anarhisti iz 14. divizije s kojom je došla i Lukacshova 12. interbrigada u čijoj je prethodnici bila talijanska interbojna 'Garibaldi'. Prema bojišnici kretala se i republikanska 12. divizija kojom zapovijeda pukovnik Lacalleo, vrlo sposoban časnik inženjerijske specijalnosti.

Na pola puta između protivnika koji su se primicali jedan drugome bili je mjesto Brihuega koju su 10. ožujka zauzeli Talijani pod zapovijedanjem brigadira Enrica Franciscija, a za njima se odmah kretala talijanska divizija 'Littorio'. Istodobno je Moscardo sa svojim regularima i karlistima izbio do Jadraquea. Roatta je bio u zanosu jer mu je sve išlo prema planu, ali kliko dugo?


05.07.2017. u 20:05 • 1 KomentaraPrint#^

utorak, 04.07.2017.

Španjolski građanski rat

Bitka na Jarami – 17. veljača 1937. godine (nastavak)

Onda pak su 17. veljače, reorganizirane i sređene, postrojbe Republikanaca na Jarami krenule u protuofenzivu. Prvo je odbačena nacionalistička brigada kojom zapovijeda Barron i to natrag na drugu stranu ceste za Valenciju. Potom su, sa sjevera prešavši rijeku Manzanares, Republikanci odbacili nacionalističke postrojbe koje su tu tek organizirale obranu.

Istodobno dolazi i do veličanstvenih bitaka u kojem talijanski zrakoplovi tipa 'FIAT' postupno preotimaju zračnu nadmoć sovjetskim zrakoplovima tipa 'Chato'. Posebno se tu istaknuo nacionalistički zračni as španjolski pilot Joaquin Garcija Morato. Potom republikanski general Gal poduzima, 23. i 27. veljače, snažne napade na crtu bojišnice između Pingarrona i San Martina, a koju drže nacionalističke postrojbe.

No, ovdje Republikanci nisu polučili nikakve značajnije uspjehe. U tim bitkama slava i hrabrost sada su ovjenčali američku bojnu 'Abraham Lincoln'. Naime, u američkoj interbojni, mahom su mladi studenti koji nisu služili vojsku u svojoj domovini, nisu bili opterećeni vladavinom diktatora, jer to je za SAD i tada bio nepoznat pojam, ali ipak ti mladi Amerikanci hrabro su se tukli za ideale u koje su snažno vjerovali i doista pokazali su pravu vojničku hrabrost.



Trpjeli su strašnu topničku paljbu nacionalističkog topništva, a republikanski topništvo ništa nije poduzimalo da bi kontrabatiralo i tako barem malo zaštitilo hrabre Amerikance. No, i Amerikanci su platili izuzetnu veliku cijenu svoje hrabrosti. Poginulo je, od ukupno 550 onih koji su ušli u bitku, njih 120, a 75 ih je ranjeno. Opet se ponavlja gotovo identična situacija iz borbi oko ceste ka Corunu – svakoj je protivničkoj strani ona druga prejaka.

Na kraju Athumanunh će zaključiti. Bitka na rijeci Jarama završila je potpunom 'pat-pozicijom'. Iako su Nacionalisti zauzeli petnaestak kilometara širok i dvadesetak kilometara dug teren, Republikanci su obranili i zadržali cestu za Valenciju i potpuni nadzor nad istom. Gubici su ipak bili veliki, Republikanci su imali oko 1000 poginulih, 7500 ranjenih i još oko 3500 bolesnih.

Nacionalisti su također imali velike gubitke koji su ukupno iznosili oko 6000 vojnika izbačenih iz stroja. Obim zaraćenim stranama sada je postalo 'kristalno' jasno da će se rad odužiti i još potrajati, a sve je to kod španjolskog naroda izazivalo sve veću potištenost. Sada pak na scenu stupaju samodopadljivi i previše samouvjereni Talijani.

Naime, talijanski general Roatta okupio je oko 35 000 talijanskih vojnika ustrojenih u četiri divizije i odlučio poduzeti napad na Madrid sa sjeveroistoka, a glavni mu je cilj gradić Guadalajara, glavni grad istoimene provincije, koji je na oko 80 km sjeveroistočno od Madrida. To će pak dovesti do još jedne bitke iz serije bitaka u proljeće 1937. godine u povijesti ratova i bitaka zapamćenoj kao bitka kod Guadalajare.


04.07.2017. u 20:00 • 0 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 03.07.2017.

Španjolski građanski rat

Bitka na Jarami – veljača 1937. godine (nastavak)


Athumanunh sanja svoju Reyamanunhu i vidi zadivljujuću i strašnu divotu bitke

Nadalje, bitka na Jarami bila je 'vatreno krštenje' republikanskoj novoustrojenoj 15. interbrigadi kojom je zapovijedao mađarski pukovnik Janos Galicz (konspirativno ime Dal). Dal je bio omražen i nevjerojatno nesposoban, prijeke naravi, a Athumanunh bi još dodao pomalo glup čovjek.

No, kako to uvijek biva, sreća je bila da su mu suradnici bili izuzetno sposobni ljudi poput engleskog satnika Nathana, načelnika stožera 15. interbrigade, te Francuza Jean Chaintron Barthel, komesara brigade. U toj 15. interbrigadi borilo se čak dvadeset i šest nacija (Englezi, Francuzi, Belgijanci, Škoti, Grci, Rumunji, Mađari, Grci, Slovenci, Hrvati, Srbi, Makedonci, Crnogorci, Talijani, Irci, Amerikanci, Kanađani, Albanci, Bugari …)

No, bojne od kojih je ustrojena 15. interbrigada bile su slijedeće: 1. bojna 'Saklatvala' je britanska bojna koju čine Britanci, Irci, Welšani, Škoti, Kanađani i Indijci. (samo ime bojna je dobila po indijskom komunistu koji je bio član britanskog parlamenta – po Athumanunhu). Ukupno brojčano stanje te 'britanske' bojne je 600 vojnika, dočasnika i časnika.

Nadalje, 2. bojna 'Dimitrov' u kojoj se hrabro bore mnoge nacije s područja Balkana i nekadašnje Jugoslavije. Ukupno brojčano stanje te bojne bilo je 800 vojnika, dočasnika i časnika, a od toga bilo je 160 Grka, dok ostali ravnopravno dijele ostatak brojke. Slijedeća bojna je 3. bojna '6. veljače' koju čine većinom Francuzi i Belgijanci, a brojčano stanje te bojne je opet 800 vojnika, dočasnika i časnika.

Na kraju, ali ništa manju hrabrost je pokazala i 4. bojna 'Abraham Lincoln' u kojoj se hrabro bore Amerikanci, Kubanci, i još neke nacije s Američkih kontinenata. Dakako, među njima ima i manji broj pripadnika crne rase, (Athumanunh doista nikoga ne bi želio uvrijediti, ali lakše mu je rabiti izraz 'Crnci'). Brojčano stanje te 'američke' bojne je 550 vojnika, dočasnika i časnika. Opet, Athumanunh mora napisati o još jednoj vrlo tužnoj spoznaji. Poput Nijemaca, Talijana, Španjolaca i Irci su ti koji se bore na dvije strane u Španjolskom građanskom ratu.

Na strani Republikanaca bore se pripadnici Irske Republikanske garde pod zapovjedništvom satnika Franka Rayana, a na strani Nacionalista irski su fašisti pripadnici 'Plavih košulja' kojima zapovijeda general Eoin O'Duffy. No, dobro građanski rat sam po sebi je 'skroz na skroz' ironičan, pa 'irska ironija' možda nikoga nije tada ni začudila. Naime, 12. veljače upravo je britanska bojna izdržala najteži udar nacionalističkih postrojbi kojima zapovijedaju Asensio i Saenz de Buruaga.

Doista, ako netko brani sedam sati svoje položaje i pri tomu trpi sedam sati strašne topničke vatre i paklene strojničke paljbe, a vojnici su mu većinom, oko tri četvrtine, prvi puta pucali iz puške i još k tomu ne popušta ni za pedalj, Athumanunh ne može, a ne priznati da je to doista pravo, iskonsko i čisto vojničko junaštvo.

Tek kada su Nacionalisti u borbu ubacili i svoje posljednje pričuve, pripadnici britanske bojne polako su počeli pokazivati borbeni umor i zamor te postupno popuštati, ali tada na lijevo krilo britanske bojne svom svojom snagom grunula je Listerova iskusna i bitkama već vična republikanska 1. brigada.

Tek sada razvijaju se veličanstvene, ali izuzetno krvave i teške borbe i bojevi koji bitku učiniše još veličanstvenijom, ali nažalost bitka je skupo plaćena, možda i preskupo. Od 600 vojnika, dočasnika i časnika koji su započeli bitku na kraju ih jedva ostade 225. Iako Athumanunh vrlo dobro zna da je hrabrost svojstvena miljenicima Božjim i jasno mu je da hrabrost nije Božja privilegija, ne može a ne zapisati:

'Vojnicima nikada nije bilo strano žrtvovanje, jer vojnici znaju da bez žrtve ničega niti nema – ni radosti, ni tuge, ni sreće, ni ljepote …' No, vojnici, dočasnici i časnici britanske bojne u dolini Jarame platili su ipak previsoku cijenu.

No, dok je istinska hrabrost pripala vojnicima interbrigadistima, Athumanunh ne smije i ne želi, a ne ispisati i riječi pohvale sovjetskim zrakoplovcima i tenkistima koji su hrabro štitili zračni prostor i neumorno rastjerivali nacionalističke zrakoplove i tenkove, a posebice sovjetskim topnicima koji su, unatoč početnoj inicijativi i više nego odličnom zapovijedanju nacionalističkih zapovjednika, na kraju ipak prisilili legionare i marokanske regulare da stanu, utvrde se i 16. veljače prijeđu u obranu.


03.07.2017. u 21:25 • 2 KomentaraPrint#^

nedjelja, 02.07.2017.

Španjolski građanski rat

Bitka na Jarami – veljača 1937. godine

Istodobno s padom grada Malage, započela je nova nacionalistička ofenziva jugoistočno od Madrida. Nacionalističke postrojbe snažno su udarile i napale u dolini rijeke Jarama ustrojene u pet napadnih kolona (Athumanunh skreće pozornost da u godini 1937. i kod nacionalističkih postrojbi termin 'kolona' mijenja se u brigadu).

Tim nacionalističkim brigadama, svaka ta brigada u svom sastavu ima pukovniju Marokanaca i Legionara, zapovijedaju: Garcia Escamez, Saenz de Buruaga, Barron, Asensio i Rada, a glavni zapovjednik svima je Varela. Nacionalističke brigade topnički podupire šest bitnica topova 155 mm i jedna PZO topnička bitnica Legije Kondor koja u svom sastavu sada ima potpuno nove njemačke PZO topove 88 mm (bit će to najbolji topovi u svom rangu tijekom Drugog svjetskog rata – po Athumanunhu).

Cilj Nacionalista, odnosno ofenzive bio je – presjeći komunikaciju (opet Athumanunh skreće pozornost da uporabom riječi komunikacija on podrazumijeva prometni smjer kojim ide cesta, pruga i telefon, a ako nema svih tih narečenih elemenata Athumanunh će rabiti izraz cesta, cestovni smjer, put …) Madrid – Valencia.

Napad je poduzet na crti dugoj oko 16 km, koja se proteže sa sjevera, s jedne točke stotinjak metara istočno od ceste Madrid – Andaluzija, pa prema jugu. Slučaj je htio (nevjerojatno je koliko je takvih bitaka, ako su imalo stručni i vojnički potkovani zapovjednici protivničkih strana moraju doći do istih zaključaka i odluka – po Athumanunhu) da su baš na tom području ofenzivu planirali i Republikanci.

No, ključ je svega tko će prvi i tko će koga iznenaditi, a baš se to i ovdje dogodilo. Republikanci su bili iznenađeni! Nacionalističke postrojbe napad su započele 6. veljače žestokim napadom na gradić Ciempouzuelos koji je branila tek ustrojena 15. interbrigada. Iznenađene interbrigadiste, točnije prednje dijelove bojnog osiguranja 15. interbrigade nacionalističke postrojbe, kojima zapovijeda Garcia Escamez, doslovno su pregazile.

Postrojbe kojima pak zapovijeda Roda krenule su zauzeti 600 m visok vrh La Maranosa na kojima su utvrđene dvije interbojne. Republikanci interbrigadisti su na tom vrhu pokazali izuzetnu hrabrost i žilavost, borili su se gotovo veličanstveno, sve do posljednjeg vojnika. Barron pak je 7. veljače stigao na stjecište rijeka Jarama i Manzanares, na raskršće kod Vaciamadrida, te je time komunikacija Madrid – Valencija stavljena pod paljbeni nadzor nacionalističkih postrojbi.

Republikanci su imali početnih problema jer su se na tom području nagomilale i ispremiješale brigade koje su trebale poduzeti ofenzivu, ali kako su ih Nacionalisti preduhitrili, nastala je blaga 'zbunjaža'. No, general Miaja odmah u to kritično područje šalje najbolje što Republika ima, a to je sada preustrojena (reorganizirana) i izuzetno dobro opremljena i uvježbana republikanska 11. divizija kojom zapovijeda Lister.

Već 9. veljače republikanska je obrana reorganizirana (Athumanunh vjeruje da je to učinjeno zahvaljujući nazočnosti i osobitim zalaganjem sovjetskog generala Pavlova) uzduž cijele istočne obale rijeke Jarama. No, ipak su nacionalističke postrojbe 11. veljače krenule u forsiranje (prijelaz rijeke pod borbom, po Athumanunhu izuzetno zahtjevnom i vrlo teškom napadu) rijeke Jarama. Skriven tminom noći jedan tabor marokanski regulara, kojima zapovijeda bojnik Moler, prikrao se do željezničkog mosta Pidoquea (nalazi se na polovici puta između Ciempouzuelosa i San Martina de la Vege– po Athumanunhu), te bajunetama neutralizirao stražare iz francuske interbojne 'Andre Marty.

To pak je omogućilo nacionalističkoj brigadi, kojom zapovijeda Barron, lagani prijelaz rijeke. Republikanski inženjerci pokušali su osujetiti taj prijelaz preko mosta, ali aktivirani eksplozivni naboji, začudo, samo su čeličnu konstrukciju mosta na trenutak izdigli iz ležišta, a potom je ona pala natrag u svoja ležišta. Most je ostao prohodan i uporabljiv.

Situaciju za Republikance spašavaju pripadnici talijanske interbojne 'Garibaldi'. 'Garibaldisti' su otvorili ubitačnu i paklenu strojničku paljbu po nacionalističkom mostobranu, pa su nacionalistički vojnici zaustavljeni u daljnjem napredovanju. Istodobno, južno, nacionalistička brigada, kojom zapovijeda Asensio, zauzela je gradić San Martin de la Vega, no, i njih je zaustavila precizna strojnička paljba Republikanaca, pa su se morali utvrditi na dostignutim crtama.

Brigada Saenza de Buruage također je uspjela priječi rijeku, te uspostaviti vezu sa susjednom Asensievom brigadom, ali to je bilo sve. U iduća dva dana Nacionalisti nisu uspjeli zauzeti značajnije područje. Nastupile su izuzetno teške borbe, bojevi i bitke koje ni na jednoj strani nisu polučile ama baš nikakve vojnički značajnije rezultate i uspjehe.

Ipak, republikansko zrakoplovstvo izborilo je nadmoć u zračnom prostoru iznad bitke, ali to je bilo sve, jer značajnije uspjehe onemogućavali su im izuzetno, gotovo fenomenalno precizni PZO topovi 88 mm. Dakako, sovjetski zrakoplovi tipa 'Chato' rastjerali su njemačke zrakoplove tipa 'Junkers', a sovjetska tenkovska brigada opasno se koncentrirala ispred grada Arganda, malo sjevernije od crte bojišnice.

 photo CF SPGR.jpg

02.07.2017. u 07:11 • 1 KomentaraPrint#^

subota, 01.07.2017.

Španjolski građanski rat

Bitke u proljeće 1937. godine – Malaga, Jarama, Guadalajara

U proljeće 1937. godine, tijekom Španjolskog građanskog rata, tukle su se tri bitke: 'Bitka za Malagu', 'Bitka na Jarami' i 'Bitka kod Guadalajare'. Prva bitka, bitka za Malagu, zapravo je bio niz nekoliko borbi za taj grad, a završena je potpunom pobjedom Nacionalista. Druga bitka, bitka na rijeci Jarami završila je neriješeno, pat-pozicijom. Treća bitka, bitka ispred grada Guadalajare donijela je Republikancima moralnu pobjedu.

Dakle, Athumanunh okreće list stare knjige prašnjave koju on naziva 'Sveznadar' na godinu Gospodnju 1937. i ide dalje kroz nesretne događaje Španjolskog rata u novoj seriji svojih natpisa o tri bitke koje će pričati o porazu i pobjedi, neriješenoj 'pat poziciji' i ljudskom ćudoređu ...



Bitka za Malagu – 17. siječanj 1937. godine

Malaga, u to doba grad je brojio oko 100 000 stanovnika, bila je najvažniji grad na uskoj zaravni što se uzdiže od mora do Sierra Nevade. Poradi svoje blage klime i prirodne luke grad je pisao već 3000 godina svoju povijest, a tijekom Španjolskog građanskog rata crta bojišnice protezala se od jedne točke na obali udaljene oko 35 km od Gibraltara prema unutrašnjosti sve do Ronde, pa nastavljala uzduž planinskog lanca sve do Granade.

Bio je to zapravo uzak pojas obale, vojničkim izričajem napisano, taktičke dubine oko 35 km usred kojeg se nalazio grad Malaga, a držale su ga postrojbe Republikanaca. Sada je grad pružao sliku pustoši, jer su ga Nacionalisti žestoko bombardirali. Civilna vlast ponašala se kao zasebna, gotovo odvojena od Republike, a vojno područje odgovornosti bilo je republikanske Armije Juga kojom je zapovijedao general Martinez Monje kojem je savjetnik bio sovjetski bojnik Mereckov (tijekom Drugog svjetskog rata postat će maršal – po Athumanunhu).

Operativni zapovjednik obrane grada Malage bio je brigadir Villalba, prevrtljivac i mutan čovjek koji baš nije želio slušati savjete sovjetskog brigadira Kremena, a nije baš ni izvršavao točno zapovjedi svog nadređenog zapovjednika generala Monjea. Da bi stvar bila još i gora brigadir Villalba više se puta oglušio i na zapovjedi samog načelnika Vrhovnog stožera Republikanske vojske Martineza Cabrera.

Malagu je branilo oko 12 000 vojnika, no, bilo je svega 8000 pušaka, te 16 težih topničkih oružja. Streljiva je bilo izuzetno malo. Bojni moral republikanskih vojnika bio je gotovo nikakav, vrlo nizak, a vojnička stega nije ni postojala. Svemu je tomu kumovala nevojnička bahatost Villalbe i njegov izuzetno loš odnos sa savjetnicima i nadređenim zapovjednicima, pa je poradi toga na zamolbu politkomesara Malage Cayetana Bolivara, u Valenciji, Largo Cabalero ljutito odgovorio: 'Malagi više ne dam ni pušaka, a ni metaka!'

Napad na Malagu započeo je prodorom nacionalističkih postrojbi prema gradu Marbelu, a zatim je iz Ronde krenuo opći napad na odsječeni dio republikanskih postrojbi, koji je vodio brigadir vojvoda od Seville, karlista iz burbonske kuće i rođak bivšega kralja. Istodobno sa zapada napad je pokrenuo brigadir Munoz i zauzeo grad Alhamu. Oba ta napada poduzeta su bez ikakvoga otpora republikanskih dezorganiziranih postrojbi. Naravno, bahati Villalba ništa nije poduzeo, a ništa nije poduzela ni Republikanska vlada u Valenciji. Gotovo istodobno sa sjevera prema Malagi krenulo je oko 10 000 talijanskih vojnika 'Crnokošuljaša' kojima je zapovijedao fašistički talijanski brigadir Roatta (sada je nosio konspirativno ime 'Mancini', a to mu je zapravo bilo djevojačko ženino prezime – po Athumanunhu).

Načelnik stožera bio je talijanski brigadir Emilio Faldella, a operativni časnik talijanski brigadir Rossi. Talijani su sada nosili talijanske odore, bili su naoružani talijanskim naoružanjem, opremljeni novim talijanskim kamionima tipa 'Fiat', 'Lancia' i 'Isota Fraschini', a zračnu potporu pružilo im je 100 zrakoplova iz sastava talijanske 'Aviazione Legionaria'.

Brigadir Roatta priželjkivao je blistavu pobjedu koju je 'betežnik' Mussolini već duže vrijeme najavljivao. S mora Malagu su tukli i žestoko bombardirali topovima nacionalistički ratni brodovi 'Canarias', 'Baleares' i 'Velasco'. Republikanska ratna mornarica, na svoju opću sramotu, nije se uopće pomaknula, niti pokušala otjerati nacionalističke brodove koji su nemilice tukli Malagu, a k tomu republikanski bojni brodovi bili su kudikamo jači u tonaži i topničkim kalibrima i dakako brojniji.

Ujutro 7. veljače Nacionalisti i Talijani ušli su u napušteni grad Malagu. Talijani su imali svega 130 poginulih vojnika i 4 časnika, te 424 ranjena. Republikanske posramljene postrojbe bez većeg otpora napustile su grad povlačeći se prema gradu Motril. Nacionalisti su se potpuno divljački obračunali s građanima Malage koji su ostali u svom gradu. Bez ikakvog suda, bez ikakve krivice, bez ikakvog razloga i bez ikakvog razuma strijeljano je oko 4000 nedužnih ljudi.

Godinama već tako Athumanunh pokušava shvatiti dokle sežu granice ljudske gluposti i neviđenog zvjerstva, te pokušava shvatiti, čitajući i proučavajući bitke kroz povijest, što li to ljude tjera na takva zvjerstva ljudima neprimjerena, ali svaki ga put ta neshvatljiva ljudska glupost iznova iznenadi i baci u očaj, pa će zapisati riječi jednog stranog novinara, svjedoka te 'španjolske klaonice':

…'Smrt je u maslinama kružila i ljude nasumice birala, sad ovog, sad onog, svojim je olovnim prstima dozivala …'


01.07.2017. u 08:26 • 0 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< srpanj, 2017 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Opis bloga

sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest.

Free Website Counter
Free Website Counter

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.
Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se