Bitke kroz povijest

29.07.2017., subota

Španjolski građanski rat

Nacionalistička kampanja u Kataloniji – pad Barcelone

Republikanskom obrambenom crtom bojišnice u Kataloniji, dakle obranom Katalonije, zapovijedao je Hernandez Saravia koji pod svojim zapovjedništvom ima dvije republikanske armije: Armiju Istoka kojom zapovijeda Perea i Armiju Ebra kojom zapovijeda Modesto.

Te dvije republikanske armije u svom sastavu ukupno imaju 300 000 vojnika, 360 raznih topničkih oružja, te 200 tenkova i autoblindi (najviše je tenkova tipa T – 26 koji su se već sada pokazivali kao izuzetno spori i neefikasni - po Athumanunhu). Zrakoplova je svega 80, a piloti, unatoč visokom bojnom ćudoređu, bili su gotovo neiskusni, bez borbenog iskustva.

Mnogim tim zrakoplovima nedostaju strojnice (od dvije imaju jednu, ili pak od četiri imaju svega dvije – po Athumanunhu). Sve to naoružanje je u izuzetno lošem stanju i već je ispunilo svoje resurse, a što je najvažnije republikanskim vojnicima ne samo da nedostaje streljiva, već im manjka i vjera u pobjedu. Mnogi republikanski časnici već su umorni 'duševno i tjelesno'.

Republikanci su još uvijek uvjereni da su Nacionalistima potrebiti mjeseci za poduzimanje općeg napada, a republikanski general Rojo predlaže da u trenutku napada Nacionalista Republikanci iskrcaju jednu brigadu kod Motrilla koja će potom u jurišu na Malagu na ustanak podići Andaluziju, te u kombinaciji s napadom u Estremaduri. No, to su glatko odbili Miaja i njegov načelnik stožera Matallan.

Istodobno, u Moskvi, glavni zapovjednik zračnih snaga Republike Hidalgo de Cisneros od Staljina moli još 250 zrakoplova, 250 tenkova, 4000 strojnica i 650 topova. Cijena traženog naoružanja je bila 103 milijuna dolara, a Republika je u Moskvi imala nešto manje od 100 milijuna dolara. Na sastanku Hidalga de Cisnerosa sa Staljinom, Vorošilovom i Molotolovom odobreno je sve što je traženo.

Sve je to ukrcano na sedam sovjetskih brodova u luci Murmansk i poslano u francusku luku Bordeaux, no, francuska vlada više nije bila naklonjena Republici, pa nije ni požurivala otpremu dalje. Tako da će do siječnja 1939. samo mali dio toga naoružanja stići u Barcelonu. Nacionalistička opća ofenziva pak će početi već 23. prosinca 1938.

Napad su poveli Navarci i Talijani preko rijeke Segre, na oko dvadesetak km od njezina utoka u Ebro kod Mequineze. Kad su nacionalistički vojnici prešli rijeku naletjeli su na dobro naoružanu, ali potpuno iznenađenu republikansku postrojbu karabinjera koju su časnici napustili (dezertirali su – po Athumanunhu). Tako je crta bojišnice probijena u samom prvom bojnom dodiru.

Republikanci pak su bili uvjereni da je to nekakav manji napad, a kada su konačno shvatili što se događa odmah je upućen republikanski 54. korpus pod zapovjedništvom Listera sa zadaćom zaustavljanja napada Nacionalista. Lister se sa svojim postrojbama uspješno odupirao puna dva tjedna, ali je 3. siječnja 1939. morao uzmaknuti pred snažnim oklopnim postrojbama Nacionalista.

Opet se sada pojavila prijetnja Francuske da će se umiješati u sukobe uz njezinu granicu, ali je i odgovor Nacionalista ovaj put bio odlučan i žestok. Naime, ako se uključi francuske vojne postrojbe u sukob u Španjolsku dolaze talijanske regularne postrojbe i građanski rat može lako prerasti u Svjetski sukob. Kako Francuska nije dobila potporu kolebljive i neodlučne Velike Britanije, sve je jednostavno prešućeno, a bitke u Kataloniji prerasle su u opće povlačenje Republikanaca.

Još jednom, Athumanunhu potpuno neshvatljivo i već pomalo frustrirajuće, Republikanci su ne samo katastrofalno spori, već je i njihova ratna mornarica skroz na skroz nesposobna i nezainteresirana za potporu kopnenim snagama Republikanaca. Dok se Rojo sjetio da bi se iz Valencije mogle brodovima prebaciti postrojbe za obranu Barcelone i dok je sve to republikanska ratna mornarica shvatila sve je već bilo prekasno.

Tri republikanske obrambene crte kodno nazvane 'L1', 'L2' i 'L3' ostale su bez vojnika koji bi ih mogli zaposjesti i braniti. Jedino što je bilo vojnički vrijedno učinjeno bio je napad Republikanaca na granice Andaluzije i Estremadure koji je bio kodno nazvan 'Plan P'. Napad je poveo republikanski general Escobar s podređenim zapovjednicima brigadirima Ibarrolom i Garcijom Vallejom koji su zapovijedali opet ne baš vojnički discipliniranim republikanskim postrojbama.

Zauzeto je veće područje, ali ono, vojnički gledano, nije baš mnogo vrijedilo. Yagüe je 14. siječnja 1939. zauzeo Tarragonu, potom se spojio s korpusom Solchage, te produžio napredovanje prema sjeveru. Opet je francuska vlada otvorila svoje granice kako bi u Kataloniju stigao ratni i doknadni materijal kupljen u Sovjetskom Savezu, ali već je bilo previše kasno, jednostavno prekasno. Više nije bilo nikoga od republikanskih vojnika koji bi primio to oružje.

Naime, sam Hernandez Saravia žalosno je zapisao u svoj dnevnik: 'Strašna katastrofa! Vojske više nema! Više se nitko ne bori na Ebru. Gore nego u travnju 1938.' Bojišnica se tako sve više približavala Barceloni, a otpora Republikanaca nije ni bilo. U podne 25. siječnja počeli su nacionalistički napadi za zauzimanje Barcelone koju više nitko nije branio. Gradske ulice bile su potpuno prazne, a sve važne zgrade ostale su netaknute, jer ih republikanci nisu ni pokušali zapaliti, ili uništiti.

Činilo se kao da je cijela Katalonija bila u pokretu prema francuskoj granici. Francuski vojnici našli su se pred dvojbom da li se silom oduprijeti na granici, ili jednostavno propustiti civile i republikanske vojnike. Tijekom 5. do 10. veljače u Francusku je prešlo 170 000 žena i djece, 60 000 staraca i muškaraca civila, 10 000 ranjenika i 220 000 republikanskih vojnika.

Nacionalisti su zarobili oko 60 000 republikanskih vojnika, pa to, po Athumanunhovom izračunu, znači da se njih samo 20 000 borilo i hrabro izginulo, ali uzalud. Bio je to kraj slobodne Katalonije, a francuska granica postala je pozornica ljudske tragedije. Iscrpljeni, promrzli i u mokroj odjeći koju je natopila kiša i snijeg bjegunci se uopće nisu žalili. Iako pregaženi Katalonci su podignute glave išli u progonstvo.

Djeca kojoj ništa nije bilo jasno stiskala su uza se polomljene igračke, glavu lutke, ili probušenu loptu, sada samo jadne simbole nekada sretna, ali zauvijek izgubljena djetinjstva. Žalosno, bio je to početak kraja Republike.



- 07:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< srpanj, 2017 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Opis bloga

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

O ratovima

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se