Bitke kroz povijest

23.06.2017., petak

Španjolski građanski rat

Građanski rat postaje 'Svjetski rat u malom'

Sutradan su svi 'interbrigadisti' postrojeni i popisani, te upitani ima li među njima časnika, dočasnika ili kakvih drugih specijalista – mnogi od 'interbrigadisti' opet su se nerazborito prijavili, a to će kasnije u bitkama opet izazvati velike nevolje i probleme.

Dakle, tom prvom dragovoljačkom bazom 'interbrigadista' zapovijedala je 'trojka' slijedećeg sastava: zapovjednik Andre Marty, inspektor Luigi Longo (konspirativno ime Gallo), te politkomesar Giuseppe di Vittorio (konspirativno ime Nicoletti). Dok je dvojicu Talijana krasila sposobnost i humanost, prvom, zapovjedniku Kataloncu, nedostajalo je i jedno i drugo.

Andre Marty nazvan 'pobunjenik s Crnog mora' (le mutin de la mer Noire) svoj položaj dugovao je Staljinu koji mu je tim položajem iskazao zahvalnost kada je kao strojar na ratnom brodu francuske Crnomorske flote poveo pobunu protiv zapovjedi da francuski ratni brodovi pomognu ruskim 'bjelogardejacima'.

Načelnik stožera baze u Albaceteu bio je Francuz Vital Gayman (konspirativno ime Vidal), zapovjednik konjaničke baze bio je Talijan satnik Alloca, a topništvo je vodio Čeh satnik Miksche, pješaštvom je rukovodio Nijemac Ernst Adam. Baza u Albaceteu ubrzo je bila pretijesna, pa su talijanski dragovoljci smješteni u pueblu Madrigueras, dragovoljci slavenskog podrijetla smješteni su u pueblu Tarazon de la Mancha, Francuzi u La Rodu, a Nijemci u Mahoru.

 photo zastave INBR SPGR.jpg

Sanitetom je rukovodio Bugar Cvetan Angelov Kristan (konspirativno ime Oskar Telge). Opskrbom se bavio Amerikanac Louis Fischer, a kasnije ga je zamijenio Bugar Ljubomir Karbov. Nijemac Walter Ulbrich vodio je nešto nalik na sovjetski NKVD za potrebe interbrigade. Prvi zapovjednik ustrojene interbrigade bio je general Emilio Kleber, opasan čovjek koji je sudjelovao u svim dotadašnjim revolucionarnim ratovima, pa je s pravom prozvan 'Ukleti Holandez revolucije'.

General Kleber uveo je pozdrav koji će kasnije prihvatiti sve interbrigade, a to je stisnuta šaka prislonjena na čelo sljepoočnice (tim pozdravom pozdravljat će se i partizani s područja ex Jugoslavije – po Athumanunhu). Interbrigadisti su pjevali 'Internacionalu', 'Mladu gardu', 'Crvenu zastavu' i 'Rigeovu himnu', a bili su omiljeni među španjolskim pučanstvom koje ih je pozdravljalo pozdravom 'No pasaran - Unios Hermanos Proletarios' (Neće proći – Ujedinimo se drugovi proleteri).

No, ipak, nisu svi bili ushićeni i opčinjeni interbrigadistima! Naime, španjolski anarhisti neprekidno su tvrdili da ti ljudi nisu potrebiti Republici, već da je potrebito samo oružje. Stale su kružiti i glasine da se prema Španjolskoj kreće 400 000 Sovjeta, ali se pokazalo da su to ipak bile samo glasine, no, te glasine silno su uplašile Hitlera i Musolinija, pa je ubrzo nakon toga stvorena osovina Rim – Berlin koja je stala sada i otvoreno na stranu španjolskih nacionalista. Od toga trenutka španjolski građanski rat više neće biti samo 'jedan građanski rat u Europi' već će on postati pravi 'svjetski rat u malom' – po Athumanunhu.

Španjolskim nebom tada već lete famozni 'Messerschmitti', izuzetno brzi 'Heinkeli 111' s pojačanim trupom, na zemlji 'tutnje' strašni sovjetski T-26, 'štetkaju' MG34 i DP (Degtjareva Pehotnij) i 'bubnjaju' njemački PZ top 88 mm, koji će postati čuven kao 'osamdesetosmica' Drugoga Svjetskoga rata. Athumanunh će na kraju zapisati umjesto zaključka da je jedna pobuna iz srpnja 1936. jednostavno Španjolsku 'gurnula' u dvadeseto stoljeće, ali samo po uporabi novih stečevina famozne industrije koja se uvijek provjerava kroz nesretne ljudske ratove.


- 11:52 - Komentari (1) - Isprintaj - #

22.06.2017., četvrtak

Španjolski građanski rat

No pasaran – Unios Hermanos Proletarios!

Dok su vojne pomoći Njemačke, Italije i Sovjetskog Saveza, odnosno mračni naumi Hitlera, Musolinija i Staljina, Athumanunhu kristalno razumljivi (nisu prihvatljivi), pojava 'inter-brigada' još uvijek mu je velika nepoznanica, odnosno, tko i kada je došao na tu ideju?

Dakle, internacionalne brigade ustrojavaju se posredstvom propagande koju je provodila tadašnja Kominterna. Poznato je i sigurno da je Willy Münzenberg šef Kominternine propagande u Zapadnoj Europi u rujnu posjetio Moskvu, gdje se složio s prijedlogom koji je najvjerojatnije predložio generalni sekretar Komunističke partije Francuske, a to je bilo da se u Španjolsku upute svi koji žele sudjelovati u 'borbi za slobodu'.

S tim prijedlogom oduševio se i generalni sekretar Kominterne Bugar Dimitrov. No, s druge strane, Athumanunh je gotovo uvjeren da je možda tu prste umiješao i sovjetski Narodni komesarijat obrane koji je već raspolagao s jednom internacionalnom brigadom koja je stvorena tijekom Ruskog građanskog rata, a sada se te brigade trebalo riješiti i poslati je nekamo drugamo.

Pripadnici te 'ruske' internacionalne brigade bili su bezbrojni dragovoljci i ratni zarobljenici iz austrougarskih, njemačkih i bugarskih vojski, te mnogi prognanici i izgnanici iz Njemačke i Italije u kojima je pobijedio fašizam, pa su oni jedva čekali da se uključe u bitke protiv fašista. Tako je i jedan Talijan, emigrant imena Emillio Lussu zapisao u svoju bilježnicu dnevnik: 'Odlazak u Španjolsku potrebniji je nama nego smo mi potrebni Republici.' Zatim, poklik Rossellia, koji su prihvatili i mnogi drugi: 'Oggi in Spagna, domani in Italia' (Danas u Španjolskoj, sutra u Italiji – po Athumanunhu), zorno o tomu svemu svjedoče i Athumanunha navode na početak tajnovite ideje o ustrojavanju internacionalnih brigada.

 photo IB SPGR.jpg

No, bilo kako da bilo, ustrojavanje internacionalnih brigada postala je stalna i glavna zadaća Kominterne, pa je tako svaka komunistička partija dobila direktivu da pošalje određen broj dragovoljaca, a ta brojčana kvota vrlo je često bila previsoka za određene partije. (Po Athumanunhu, najvjerojatnije je i sam Josip Broz – Tito u jednom malom pariškom ljevičarskom hotelu prikupljao pomoć za nabavku putovnica i sredstava za slanje dragovoljaca iz istočnoeuropskih zemalja.)

'No pasaran - Unios Hermanos Proletarios' (Neće proći – Ujedinimo se drugovi proleteri)

Sve dragovoljce (interbrigadiste), prije nego bi krenuli na put ispitivao je sovjetski NKVD, a na samoj francusko-španjolskoj granici pregledavao bi ih jedan liječnik komunist. No, mnogi od dragovoljaca vješto su izbjegavali te provjere i preglede, pa se tako u tim brigadama uskoro pojavljuju i mnogi pustolovi.

Tako je sigurno da je po dolasku bilo oko 60 posto komunista, a po dolasku još njih 20 posto postali bi komunisti, tako na kraju ipak ostaje oko 20 posto tih ljudi željnih samo avantura i pustolovina, a u bitkama to ponekad zna postati i jako, jako opasno. Većinom su to vrlo mladi ljudi bez ikakvog vojnog iskustva ili izobrazbe, ali među njima ima i onih vrlo iskusnih veterana iz bitaka Prvoga Svjetskoga rata.
Na kraju svi oni će vrlo brzo iskusiti strahote koje su ih očekivale tijekom bitaka s 'Maurima' i pripadnicima Legije stranaca. Središnji ured za novačenje interbrigadista nalazio se u pariškoj ulici Lafayette, a poljski brigadir u sovjetskoj službi Karol Swierczewski (konspirativno ime Walter) bio je vojni savjetnik koji je vodio jedan tehnički ured u susjednoj ulici Chabrol.

Dragovoljci nisu potpisivali nikakav ugovor i nisu znali koliko vremena će se trebati boriti u interbrigadama, a to će kasnije izazvati mnoge probleme i nevolje. Baza za prikupljanje dragovoljaca bila je u Albaceteu, gradu usred monotone pustoši La Manche, na pola puta između Madrida i Valencie. Prvi kontingent od 500 dragovoljaca krenuo je s pariškog kolodvora Gare d'Austerlitz vlakom broj 77 (poznatijim pod nazivom 'dobrovoljački vlak' – po Athumanunhu), a u Albacet je stigao 10. listopada.

Odmah se pojavio problem sa smještajem, a kako su dragovoljci smješteni u vojarnu Civilne straže, točnije u zgrade u kojima je bio izvršen strašan pokolj 25. srpnja, te su prizemlja još uvijek bila umrljana krvlju pobijenih, dragovoljci su se radije stisnuli u prostorije na katu. U Albacetu su im se pridružili njemački borci, točnije ostaci ostataka njemačke dragovoljačke centurije 'Thällmann', te preživjeli talijanski borci iz centurije 'Gastone Sozzi', pa pripadnici francuske dragovoljačke bojne 'Pariška komuna'...



- 07:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.06.2017., srijeda

Španjolski građanski rat

Sovjetski Savez – pomoć koja je zapravo pomogla porazu

Dakle, Athumanunhov neobičan naslov 'pomoć koja je zapravo pomogla porazu' zapravo govori o tomu da je cijena koju su Republikanci morali platiti Sovjetskom Savezu za vojnu pomoć zapravo dovela do propasti Republike. Što to Athumanunh želi zapravo napisati?

Naime, da bude sasvim jasno i razumljivo – sovjetski dragovoljci, kojih je bilo oko 2000, uglavnom posade tenkova, topova i piloti zrakoplova, svoj su doprinos tijekom Španjolskog građanskog rata dali i odradili izuzetno profesionalno, vojnički i ljudski.

 photo SSSR SPGR.jpg

Tako, da nije bilo sovjetskih pilota i sovjetskih tenkista Madrid bi Legija Kondor pregazila i izravnala možda čak i gore od Guernice. No, sovjetski piloti lovačkih zrakoplova hrabro su presretali njemačke i talijanske bombardere, te se upuštali u prave fantastične zračne bitke s njemačkim i talijanskim lovcima.

No, Staljin na to baš i nije gledao s puno zanimanja. Njemu je Španjolska, baš kao Hitleru i Musoliniju, zapravo bila veliko kazalište koje će mu poslužiti za provjeru svojih budućih ideja i nakana širenja komunizma, odnosno, možda bi bilo primjerenije - takozvane Narodne demokracije poslijeratne istočne i srednje Europe.

No, dobro bolje ako Athumanunh krene nekim redom. Dakle, Staljin je po pozivu Republikanaca odmah odobrio pomoć, ali naravno ta 'staljinistička solidarnost' imala je svoje uvjete i cijenu. Naime, tadašnja Španjolska imala je oko 700 milijuna dolara novčane pričuve u zlatnim polugama i to ju je svrstavalo na treće mjesto u svijetu. Pogađate, Staljin je tražio da se 500 milijuna zlatnih poluga položi odmah u Sovjetski Savez.

Tako su 14. listopada 1936. u španjolsku luku Cartagena stigla tri sovjetska ratna broda koji su iskrcali tenkove, a ukrcali zlatne poluge i prenijeli ih u Odessu (Crno more). Nakon te za Sovjete 'povoljne transakcije', Aleksandr Mikhailovich Orlov ponudio je prodaju sovjetskog oružja Republikancima po tržišnoj cijeni. No, Athumanunh ne može vjerovati da su Republikanci zapravo 'nasjeli'.

Naime, još onda, a tako je i danas, odnosno od 'pamtivjeka' zapisao bi Athumanunh, za vojničku pušku morate dobiti uz nju 1000 metaka besplatno, za strojnicu 10 000 metaka, a za topnička oružja, tenkove, zrakoplove i druge slične sustave 2500 granata, bombi, raketa ... naravno Orlov je uspio Republikancima prodati dvaput streljivo, odnosno, ono što su dobili besplatno zapravo su platili!

Nadalje NKVD vođen sigurnom rukom generala Orlova uspio je prvo posvađati španjolske komuniste i anarhiste, a potom se obračunati sa svim ostalim strankama i partijama koje Staljinu nisu bile po volji. Na kraju španjolski komunisti POUM uz pomoć Orlova preuzimaju nadzor nad vojskom i policijom Republike, ali to je zapravo 'Pirova pobjeda' jer vojska je 'očišćena' od profesionalaca i popunjena 'podobnima', a takva vojska više nije imala nikakve šanse protiv dobro organizirane i profesionalne vojske Nacionalista koje sada još k tomu podupiru Nijemci i Talijani.

Prvo su same sebe uništile milicije, sada je NKVD uništio profesionalne vojnike i Republika je ostala samo na 'inter-brigadama' no, ubrzo će i njih načeti 'španjolsko prokletstvo'.

Okretanje Republike (Španjolske) Sovjetskom Savezu i nekakvom novom poretku sovjetskog boljševizma 'otvorilo je oči' kolebljivoj Francuskoj i Velikoj Britaniji. One sada u Republici vide opasnost koja se poput poplave može prenijeti na njihove radnike i seljake, pa one stavljaju embargo na oružje za Republiku.

Na kraju kada je oružje bilo najpotrebnije Republici, 1937., Staljin je smanjio isporuku oružja i opravdao se kako mora pružiti 'pomoć i solidarnost' Mandžuriji koju su napali Japanci. Godine 1938. krenule su nove zalihe oružja, ratnog i doknadnog materijala iz Sovjetskog Saveza za Španjolsku, ali tada je već bilo prekasno za Republiku.

- 22:10 - Komentari (1) - Isprintaj - #

20.06.2017., utorak

Španjolski građanski rat

Talijanski dragovoljački korpus – Corpo Truppe Volontarie

Talijanski dragovoljački korpus (talijanski: Corpo Truppe Volontarie), CTV, bio je fašistička talijanska vojna ekspedicija koja je poslana u Španjolsku kako bi pružala potporu nacionalističkim snagama u borbi protiv Republike tijekom Španjolskog građanskog rata.

Baš poput njemačkog diktatora Adolfa Hitlera i talijanski diktator Benito Mussolini odmah je uputio ekspedicijski korpus talijanske vojske. Poslali su transportni i prijevozni zrakoplovi s posadama i pilotima u Maroko kako bi prebacili zračnim putom nacionalističke vojne snage (legionare i regulare) u Španjolsku.

 photo Talijanski CTV SPGR.jpg

Talijani su također rabili i portugalske morske luke kao mjesta za dopremanje ratnog i doknadnog materijala nacionalističkim snagama, kao i uzletno-slijetne staze portugalskih vojnih zračnih luka. Talijanske podmornice vrebale su u Sredozemlju ratne i prijevozne brodove španjolske i sovjetske ratne mornarice, ali i drugo brodovlje koje je prevozilo ratni materijal preko Mediterana do republikanskih luka.

Međutim, nakon akcija Lige naroda (današnji UN) koja je rezultirala Nyonovim sporazumom iz rujna 1937. godine, ove operacije talijanskih podmornica okarakterizirane su kao piratstvo. To je u Mediteran dovelo ratne razarače Francuske i Britanske ratne mornarice nakon čega su Talijanske podmornice potražile sigurnost na svojim vezovima.

Baš poput njemačke Legije Kondor i Talijanski dragovoljački korpus (Corpo Truppe Volontarie) poduprli su političke i vojne ciljeve njemačkih i talijanskih fašističkih vodstva, testirale su se nove taktike, provjeravalo novo oružje i uvježbavani časnici za buduće krvoproliće u budućem ratu koji će uskoro uslijediti.

Talijanski doprinos španjolskim Nacionalistima iznosio je preko 60.000 vojnika na vrhuncu rata. Svi ti vojnici, dočasnici i časnici bili su iz redova talijanske kraljevske armije (Regio Esercito), Kraljevskog ratnog zrakoplovstva (Regia Aeronautica) i Kraljevske mornarice (Regia Marina) ustrojeni kao dragovoljci ekspedicijskog korpusa Talijanski dragovoljački korpus (Corpo Truppe Volontarie, CTV).

Oko 6000 tih vojnika, dočasnika i časnika poginulo je tijekom borbi sa snagama Republike, a tom broju treba pridodati još 38 mornara i 180 pilota.

- 18:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.06.2017., ponedjeljak

Španjolski građanski rat

Legija Kondor – Legion Condor

Legija Kondor (njemački Legion Condor) bila je vojna ekspedicijska postrojba nacističke Njemačke ustrojena za izvršavanje bojnih zadaća tijekom Španjolskog građanskog rata. Tako ustrojena postrojba popunjena vojnim osobljem Hitleru će poslužiti kao 'test postrojba' za provjeru i razvoj nove taktike koja tada još nije bila poznata.

Dakle, radi se o taktici 'Blitzkrieg' koja predviđa duboke udare zrakoplovstva uz brze prodore oklopljenih postrojbi na tlu. (Dakako ovdje Athumanunh ne želi napisati da je 'Blitzkrieg' uporabljen na tlu Španjolske, ali da je uvježbavan gotovo je sigurno.) Strašno i nepotrebno stradavanje grada i njegovih stanovnika civila, a radi se o Guernici, osmislio je zapovjednik Legije Kondor zrakoplovni časnik Hugo Sperrle, a uz pomoć časnika oklopništva Wilhelma Ritter von Thome.

Dakle, nakon vojnog udara u Španjolskoj, nije dugo trebalo Republikancima za traženje vojne pomoći od Rusije (tadašnjeg Sovjetskog Saveza) i Francuske, a to pak je bio mig Nacionalistima za traženje vojne pomoći od tadašnje nacionalističke Njemačke i fašističke Italije.

Prvi njemački zrakoplovi u Španjolsku stižu već 22. srpnja 1936., a radi se o prijevoznim zrakoplovima tipa Junkers Ju 52S. Iako je Hitler odmah gorljivo podupirao španjolske Nacionaliste, ostao je oprezan. Naime, ratne vatre koje su se mogle razbuktati njemu još nisu odgovarale, ali 25. srpnja ipak je odobrio još 10 dodatnih zrakoplova Ju 52S.

 photo Leg Kon SPGR.jpg

Pod kodnim nazivom operacija 'Magična vatra' (njemački Feuerzauber) u najvećoj tajnosti pod okriljem civilnih prijevoznih tvrtki španjolske HISMA i njemačke ROWAK zrakoplovi su doletjeli na dogovorena mjesta. Operacija je ukupno koštala tadašnjih tri milijuna 'Reichmarks'.

Istodobno među njemačkim vojnicima, dočasnicima i časnicima tražili su se dragovoljci za ustroj postrojbe čija zadaća i mjesto upućivanja nisu bili poznati. Skupljeno je ukupno 86 dragovoljaca i oni su još uvijek nesvjesni mjesta upućivanja završili u jednoj zrakoplovnoj bazi blizu Seville. Sada je naziv operacije kodno izmijenjen i operacija se naziva 'Guido', a njemačkoj javnosti polako se plasira da je to operacija treniranja španjolskih vojnika.

Istodobno i njemačka ratna mornarica (njemački Kriegsmarine) uključuje se u pružanje potpore španjolskim Nacionalistima u operaciji tajnog i kodnog naziva 'Ursula'. Njemačke podmornice iznenada izranjaju na raznim dijelovima španjolske obale, a pojavljuju se i njemački ratni brodovi.

Trenutak je to kada u Španjolsku Nacionalistima stiže oko 100 tona ratnog i doknadnog materijala. Nakon 27. srpnja Nacionalisti dobivaju 86 tona raznih bombi i 40 tenkova tipa Panzer I tip PzKpfw 1A, te još 122 vojnika, dočasnika i časnika.

- 19:17 - Komentari (1) - Isprintaj - #

18.06.2017., nedjelja

Španjolski građanski rat

Vrata Madrida su otvorena

Nakon postignutih uspjeha u prodoru prema sjeveru Afrička armija okreće se na istok, prema Madridu. Već 20. kolovoza general Yagüe upućuje brigadira Tellu s njegovim postrojbama preko Trujilla do Navalmorala de la Mate koji je zauzet 23. kolovoza.

Pred nacionalističkim postrojbama pružala se dolina Taja, bez ikakvih prirodnih zaprijeka. Sve republikanske milicijske postrojbe koje su bile ustrojene tijekom pobune u krvi se raspadaju. Brigadir Asensio i bojnik Castejon sa svojim su postrojbama bez otpora napredovali dolinom Taja preko lanca Guadalupe, no, tu ih sada dočekuje, po prvi put, republikanska Armija Estremadure kojom zapovijeda Republikanac general Riquelme, a ubrzo mu stižu i pojačanja iz Madrida.

U iznenadnom naletu republikanske bombarderske eskadrile koja je bila sastavljena od dva bombardera tipa 'Potez', jedan tipa 'Breguet' i jedan bombarder tipa 'Douglas', pod zapovijedanjem Malrauxa teško je desetkovala jedan napadajni odred brigadira Asensia.

Ipak, milicijski odredi i dalje nisu bili dorasli legionarima i marokanskim regularima, pa su prvi bez većih bitaka prepuštali svoje položaje drugima. Istodobno, zrakoplovi narečenih tipova pokazali su se kao zastarjeli i nepogodni za bombardiranje, jer su bombe bile izbacivane kroz prozore zrakoplovnih kokpita.

Republikanci imaju još jedan problem, a to je taj što anarhistički odredi ne žele izvršavati zapovijedi generala Riquelme, pa suludo jurišaju i bespotrebno ginu na brežuljcima San Vicente.

Nakon što su se u Navalmoralu spojili napadajni odredi brigadira Telle i Asensia, dat je kraći odmor do 28. kolovoza, a tada su sve postrojbe Afričke armije krenule dalje sjevernom stranom doline Taja. Republikanske postrojbe Athumanunhu neshvatljivo ne pružaju nikakav, ili tek sporadičan otpor, a muči ih dezerterstvo i teški vremenski uvjeti koji vladaju u dolini Taja.

Naime, u toj suhoj i sparnoj dolini nema vode i nema naseljenih mjesta. Nadalje, pripadnici milicijskih odreda ne žele kopati rovove tvrdeći da je to čisti kukavičluk i da se tako ne treba boriti, pa generalu Riquelmeu ne preostaje ništa drugo nego da se i on sa svojim postrojbama povlači prema Madridu, jer u protivnom riskira nepotreban gubitak svojih vojnika, ali i velik broj ljudi raznih milicija koji ga ionako ne žele slušati i izvršavati njegove zapovijedi.

Sada pak se na nebu iznad postrojbi Afričke armije pojavljuju talijanski piloti s lovačkim zrakoplovima tipa 'Fiat', ustrojeni u zrakoplovnu skupinu naziva 'Cucaracha', te oni ostvaruju zračnu nadmoć.

 photo Rondeli R N SPGR.jpg

Nadnevka 2. rujna postrojbe Afričke armije izbijaju pred grad Talavera de la Reina gdje su na padinama ispred grada uređeni položaji koje brani 10 000 republikanskih vojnika kojima topničku potporu pruža mješovito topništvo i jedan oklopljeni vlak. U zoru 3. rujna bitka za grad počinje, a do podneva kada je pokrenuto opći napad na sam grad, zauzeto je zrakoplovno uzletište i željeznički kolodvor. Do večeri, nakon kratkih uličnih bitaka grad je pao u ruke generala Yagüe i njegovim postrojbama.

Vrata Madrida sada su širom otvorena Nacionalistima. Zamislite sada samo ovo: Pobuna na sjeveru već je bila pred porazom, general Mola bio je već 29. srpnja očajan (čak je pomišljao počiniti samoubojstvo) jer njegove postrojbe ostale su sa svega 26 000 komada metaka, ali onda mu general Franco šalje 600 000 metaka, te njemačke i talijanske lovačke zrakoplove.

Republikanci neodlučni, međusobno posvađani, milicije i anarhistički odredi bez imalo vojničke stege ne žele slušati i ono malo školovanih časnika, a general Mola, ohrabren napredovanjem Afričke armije sada pokreće u napad svoju Sjevernu armiju na baskijske gradove San Sebastian i Irun u jasnoj namjeri - odsjeći Republiku od granice s Francuskom.

(Prvo su odsječeni od granice s Portugalom, a sada će se to dogoditi i s granicom Francuske! Republikanski generali kao da spavaju 'zimski san'!)

- 08:23 - Komentari (4) - Isprintaj - #

17.06.2017., subota

Španjolski građanski rat

Republikanci slomljeni na Trgu Republike

... General Yagüe svoju glavninu snaga, kojima zapovijedaju brigadir Asensio i bojnik Castejon okreće na pogranični grad Badajoz, a brigadira Tellu s manjim postrojbama ostavlja da brani grad Meridu. No, iako je 11. kolovoza republikanska milicija pobjegla i napustila svoje obrambene položaje oko grada Meride, sada se prema tom gradu kretalo republikansko pojačanje od oko 2000 pripadnika Jurišne i Civilne straže.

Brigadir Tella izdržao je na položajima i tako omogućio da nacionalističke snage od oko 3000 ljudi zauzmu gard Badajoz. (Po Athumanunhu ovo baš i nije bila dobra odluka generala Yagüea, jer Badajoz je branilo oko 8000 pripadnika milicijskih odreda kojima je zapovijedao brigadir Ildefonso Puigdendolas. Naime baš uoči napada u Badajozu su se pripadnici Civilne straže pobunili, pa su ove ionako nedovoljno obučene i za bitku sposobne milicijske snage izgubile i energije, i ratnog doknadnog materijala, i streljiva, a i bojnog morala. Možda bi bilo pametnije da se general Yagüe nastavio probijati prema Madridu. Athumanunh hoće kazati da bi to možda bilo vojnički gledano i strateški prihvatljivije.)

No, bilo kako da bilo, ujutro 14. kolovoza general Yagüe napao je grad Badajoz koji je bio opasan visokim zidinama, a najveća zaprijeka nacionalistima bila je rijeka Guadiana. Napad je započeo topničkom pripravom koja je trajala gotovo cijelo jutro, a onda negdje oko podneva 16. legionarska satnija 4. legionarske bandere krenula je u napad na Puerto de la Trinidad. Tijekom juriša legionari su pjevali pukovnijsku himnu u kojoj se smrt nazivala legionarovom nevjestom.

Prvi juriš legionara Republikanci su slomili strojničkom paljbom, ali u drugom jurišu legionari su sebi prokrčili put vojničkim bodežima (bajunetama) isukanim na puškama. Obrana Republikanaca tako je probijena, a od napadajnog odreda legionara preživjelo je jedva njih četrnaest, te jedan razvodnik i jedan satnik.

Druga napadajna kolona probijala se prema Puerto del Pilar. Tu je napad bio lakši i puno uspješniji, a obije napadajne kolone legionara, nakon kraćih uličnih bitaka, spojile su se na Plaza de la Republica. (Koje li ironije primijetit će Athumanunh – Republikanci su slomljeni baš na trgu Republike!).

No, sporadične bitke nastavile su se sve do jutra, jer su u pojedinim dijelovima Republikanci pružali otpor ne znajući da je grad zapravo pao. Kasnije slijedećeg dana, 15. kolovoza, pobjeda legionara pretvorila se opet u običan i neviđen pokolj, jer u bitkama su izginuli svi legionarski časnici, pa nije imao tko zapovjediti prekid borbi i spriječiti odmazdu.

Sam general Yagüe ništa nije poduzeo kako bi zaustavio legionare, ali kada su regulari, točnije Mauri, počeli kastrirati mrtve Republikance, (kastrirati mrtvog protivnika stari je ratnički običaj Maura – po Athumanunhu), general Franco ljutito je ukorio generala Yagüe koji je tada konačno spriječio ovakve sulude, ne vojničke i divlje, doista, nepotrebne obračune i oskvrnuća mrtvih tijela poginulih pripadnika milicijskih odreda Republike.

Kada ova vijest 27. kolovoza stigne do Madrida tamo će se Republikanci na gotovo identično svirep način obračunati sa zarobljenim nacionalističkim vojnicima i pristalicama. Padom grada Badajoza u ruke Nacionalista Republika je u potpunosti odsječena od granice s Portugalom.

 photo Nc vs Re.jpg
- 14:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.06.2017., petak

Španjolski građanski rat

Napredovanje Afričke armije prema armiji Sjevera

Tijekom kolovoza i rujna iz Maroka u Španjolsku prebačeno je svih 12 000 pripadnika Afričke armije kojom je zapovijedao osobno general Franco, ali je napredovanje i bitke tukao general Yagüe, a podređeni su mu zapovjednici bili: brigadiri Asensio, Delgado Serrano, Barron, Tella i bojnik Castejon.

Bili su to sve časnici veterani iz bitaka u Maroku, prekaljeni ratnici i vrlo iskusni i sposobni zapovjednici. Svi oni imali su pod svojim zapovjedništvom po jednu banderu (bojna) legionara i po jedan tabor (pukovnija) regulara, te jednu do dvije topničkih bitnica.

Sveukupno 8000 vojnika koji su se kretali u napadajnim kolonama od po 100 vojnika, a zračnu potporu pružila su im osam talijanskih zrakoplova tipa 'Savoia 81' i devet njemačkih tipa 'Junkers 52'.

Koliki su samo strah izazvali ovi zrakoplovi kod milicijskih odreda zorno prikazuje to što je jedan odred utvrđenih pripadnika milicije napadnut i bombardiran lubenicama, jer su zrakoplovi ostali bez bombi, a milicijski odred se panično povukao sa svojih položaja.

 photo M R L SPGR.jpg

No, znali su se pripadnici milicijskih odreda Republike i hrabro boriti, ali samo do trenutka dok su imali streljivo, a kada bi im ga ponestalo oni bi opet neorganizirano, gotovo panično napuštali svoje položaje. To doista nije nimalo čudno jer to nisu bili ljudi vični vojnoj taktici, njihovi na brzu ruku izabrani zapovjednici uopće nisu imali pojma kako treba postaviti bojni složaj, gdje se braniti, gdje napasti i u kom se trenutku povući na pričuvne položaje.

Dakle, vojska Republike, odnosno generali Republike propustili su vojnički, te snose odgovornost za brzo napredovanje pobunjenika odnosno armija Afrika i Sjever. Na smjer napredovanja i širenja pobune oni su ostavili samo odrede milicije što je vojnički nedopustivo, jer na drugoj su strani bile gotovo elitne postrojbe.

Nadalje u tim milicijskim odredima nije bilo nikakve vojne stege niti reda, a na drugoj strani legionari i regulari, prekaljeni ratnici, redom veterani iz bitaka s marokanskim plemenima, vođeni čvrstom rukom svojih isto tako iskusnih i bitkama vičnih časnika, lako su redom slamali otpor Republikanaca. Čim bi naletjeli na kakav otpor, zrakoplovi i topništvo pola sata tuklo bi protivnika, a potom su u juriš krenuli legionari i regulari.

U tim bitkama, tijekom napredovanja Afričke armije prema sjeveru uz granicu Portugala, legionari i regulari pokazali su do tada neviđenu okrutnost i surovost. Od pamtivjeka u španjolskim bajkama 'Mauri' (Los Moros) su bili pojam za hulje, a sada su diljem Španjolske postali pojam za užas. Do 14. kolovoza general Yagüe sa svojim postrojbama Afričke armije uspio je prodrijeti do sjeverne zone pobunjenika, ali nije uspio ostvariti niti jedan kontakt s nekom od nacionalističkih postrojbi ...


Adicta

- 07:14 - Komentari (1) - Isprintaj - #

15.06.2017., četvrtak

Španjolski građanski rat

Internacionalizacija Španjolskog građanskog rata

Građanski rat koji je izbio u Španjolskoj nije bio izazvan nikakvim određenim međunarodnim čimbenikom i nikada ne bi izbio da se španjolska politička ljevica nije uplašila i postala opsjednuta strahom od fašizma, dok istodobno španjolska desnica nije bila isto tako prestravljena od straha pred nastupajućim komunizmom.

Niti jedna strana država nije se umiješala u taj nesretni rat na svoju ruku, jednostavno su bili pozvani, a jednom kada su došli i svatko pomogao svojoj strani, pogodilo ih je prokletstvo španjolske unutarnje politike, baš kao i Napoleon mnogo godina prije njih (Njemačka, Italija, Francuska, Engleska i SSSR) zaglibili su u taj španjolski 'živi pijesak' što je konačno dovelo do raspada europskog poretka tog nesretnog srpnja 1936. u Španjolskoj.

Da, dok su španjolski Republikanci grozničavo uzalud tražili pomoć od bratske Francuske i Engleske, španjolski radnici, a posebice oni iz Katalonije svakodnevno su upućivali vapaj za pomoć: 'Radnici i antifašisti svih zemalja! Mi, španjolski radnici, siromašni smo, ali se borimo za plemeniti ideal. Naša je borba i vaša borba. Naša je pobjeda – pobjeda slobode! Mi smo avangarda proleterijata u borbi protiv fašizma. Muškarci i žene svih zemalja! Dođite nam u pomoć!'

Na drugoj strani nacionalisti pak su grozničavo tražili pomoć od Italije i Njemačke, a onda se to i dogodilo. Između 29. srpnja i 5. kolovoza pojavili su se njemački vojni prijevozni zrakoplovi kojima je zapovijedao satnik von Moreau. Ti njemački zrakoplovi prebacili su 1500 vojnika Afričke armije pod punom bojnom opremom na uzletište u gradu Sevilli, a nakon toga uspostavljen je 'zračni most' preko kojeg su ti njemački zrakoplovi dnevno prebacivali po 500 vojnika Afričke armije.

 photo A i B SPGR.jpg

Bio je to jedan od prvih većih zračnih prijevoza postrojbi na bojišnicu u povijesti bitaka. (Sam Hitler kasnije zapisat će kako bi Franco morao podići spomenik njemačkom prijevoznom zrakoplovu tipa Junkers 52), jer samo zahvaljujući njemu nacionalisti su odnijeli pobjede tijekom vojne kampanje – napredovanje Afričke armije od Seville prema Armiji sjevera, a čiji je uspjeh zauvijek odbacio Republikance od granice s Portugalom.

Isto tako 5. kolovoza 3000 vojnika brodovima je prebačeno iz Maroka u Španjolsku uz zračnu potporu talijanskih zrakoplova bombardera tipa Savoia 81. Taj 'morski most' uspostavljen je tik pod nosom Republikanske ratne mornarice koja se nije ni pokušala suprotstaviti, ili zapodjenuti boj na moru s gotovo nikakvom nacionalističkom ratnom mornaricom.

No, ipak, Athumanunh mora navesti i dva ključna čimbenika koja su Republikansku mornaricu posramljenu zadržala u sigurnosti ratnih luka Cartagene i Malage. Prvi je nepostojanje časničkog zapovjednog kadra na brodovima Republikanaca, a drugi je čimbenik taj što su se u trenutku kada se i ono malo republikanskih mornaričkih časnika odvažilo i sa svojim brodovima krenulo u boj s nacionalističkim brodovima, u tim vodama odjednom su se pojavila dva snažna njemačka bojna broda 'Deutschland' i 'Admiral Scheer'.

S tim pak brodovima, doista, tog trenutka nije bilo šale, jer njihovi su časnici izuzetno čvrsto i ponosno stajali na svojim zapovjednim mostovima, a mornari bili riješeni izvršiti svaku zapovijed tih svojih časnika.


Tu y Yo

- 08:02 - Komentari (2) - Isprintaj - #

14.06.2017., srijeda

Španjolski građanski rat

Vojarne Madrida

... u zračnoj bazi, u predgrađu Getafe, pak je došlo do otvorenih borbi između pobunjenih časnika i časnika odanih Republici. Nakon kraćih bitaka u zračnoj bazi otpor pobunjenika je svladan i zračna baza ostala je lojalna Republici. Istodobno u topničkoj vojarni u Carabanchelu lojalni časnici slomili su otpor pobunjenika.

Vojarne Madrida tako su redom padale u ruke Republikancima, a zadnja među njima bila je pješačka vojarna broj 1 u kojoj su se vojnici predali Republikancima bez bitke nagovoreni od strane komunista, iako im vojnici nisu baš bili naklonjeni.

Odmah nakon ovoga naoružani odredi sindikalnih milicija, ostaci lojalnih odreda Civilne straže i odredi Jurišne straže, te okrnjene vojne postrojbe koje su ostale lojalne Republici, kamionima i taksi vozilima upućeni su u Toledo na jugu i u Guadalajaru na sjeveroistoku.

 photo SPGR AvsA.jpg

Naime, u Toledu je došlo do žestokih sukoba između pobunjenika koje je predvodio brigadir Jose Moscarado i Republikanaca koje je vodio general Riqueleme. Republikanci su odbacili pobunjenike i stisnuli ih u utvrdu Alcazar, koja se dizala na brežuljku iznad rijeke Tajo, a u kojoj se nalazila pješačka vojna akademija.

U toj utvrdi pobunjenici su se zabarikadirali i utvrdili u namjeri pružanja otpora do dolaska pojačanja. Pobunjenici su brojili oko 800 pripadnika Civilne straže koji su se pridružili pobunjenicima, oko 100 časnika, te oko 200 falangista i drugih pripadnika desničarskih stranaka. Njima se pridružilo i šest kadeta polaznika vojne akademije koji su dežurali u utvrdi, a ostali kadeti bili su doma na ljetnim odmorima.

Branitelji (pobunjenici) utvrde Alcazar imali su dovoljno streljiva i naoružanja, ali su oskudijevali u hrani. Istodobno naoružani milicijski odredi (Pojam milicija Athumanunh definira kao oružani oblik organiziranja sindikalnih i drugih socijalističkih organizacija i stranaka koje će kasnije tijekom rata prerasti u regularnu vojsku Republike, a 33 satnije, odnosno milicijski odredi stvoreni tijekom otpora pobunjenicima, bit će ustrojene u poznatu 5. pukovniju) u žestokim bitkama s pobunjenicima zauzeli su Guadalajaru.

Te početne bitke koje su počele doista žestoko na površinu su izbacile nove doista sposobne zapovjednike iz redova anarhista, socijalista, komunista i ostalih građana lojalnih Republici, a najpoznatiji među njima su: Cipriano Mera, David Antona, Teodoro Moro iz redova anarhista, Enrique Lister, Juan Modesto, El Campesino iz redova komunista, Manuel Tagüeno student socijalist, ali i umirovljeni časnici poput dvojice brigadira u miru, Mangada i Mena.

Taj 20. srpanj slavio se svugdje na ulicama Madrida, ali navečer mnogi su se pretvorili u obične ubojice koji s vojničkim pozivom i časnom časničkom dužnošću doista nemaju nikakvih dodirnih točaka. Naime, brigadir Mangada i bojnik Barcelo ustrojili su u Casi del Campo prijeke sudove na koje su izveli pobunjene časnike s kojima su imali razmirice još tijekom obnašanja djelatne vojne službe.

Pobunjeni časnici nisu osuđeni poradi pobune, već zato što su, eto, zamjerili se narečenoj dvojici.

Za Athumanunha to je čisto ubojstvo i to doista nema nikakve veze s pameti, a da bi stvar bila još gora, nakon ovoga mnogi naoružani Republikanci 'pravdu' su uzeli u svoje ruke. Slijedila su smaknuća i ubojstva po svim gradskim četvrtima, a kuće bogataša gorjele su, klubovi, hoteli i javne zgrade vrvjeli su pijanim Republikancima.

Tako je, po tko li to već koji put zna u povijesti, tih prvih dana, veličanstvena divota bitke, još jednom kao i mnogo puta do tada tijekom povijesti ratovanja, ustuknula pred zločinom i sramotom koje uvijek zorno dijele ratnike od neratnika.


La Loca

- 21:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.06.2017., utorak

Španjolski građanski rat

Bitke za 'pobunjene' vojarne

Dakle, vojarna Montana u kojoj su bili uskladišteni zatvarači za puške, a nakon što ih je brigadir Francisco Serra odbio predati, našla se pet sati pod jakom puščanom, topničkom i zračnom paljbom. Naime, general Fanjul koji je preuzeo na sebe odgovornost zapovijedanja pobunom, po Athumanunhu počinio je početničku vojničku pogrešku.

Tog trenutka u vojarni Montana pod oružjem bilo je 2000 vojnika te oko 500 monarhista i falangista, a to je bila respektabilna snaga koja je, unatoč naoružanoj masi koja je opkolila vojarnu, mogla izvršiti proboj iz vojarne i spojiti se s ostalim pobunjeničkim postrojbama generala Garcie de la Herrana koje su bile u predgrađu Carabanchelu.

Da se to dogodilo tada bi to sve izgledalo i odvijalo se drugačije. General Fanjul međutim, izabrao je ono najgore, utvrdio se u vojarni i čekao pomoć. Za to vrijeme vojarna je trpjela žestoku i jaku topničku paljbu i zrakoplovna bombardiranja.

 photo R vs N SGR.jpg

Topnička paljba iz tri topa koje su Republikanci dovukli pred vojarnu i zračni napad Republikanskih zrakoplova tipa 'Breguet XIX' koji su izbacili bombe po vojarničkom krugu potpuno su demoralizirali pobunjenike, a general Fanjula i pukovnik Serra u tom bombardiranju bili su ranjeni.

Pola sata nakon što su zrakoplovi odletjeli u svoju bazu kod Getafea, na jednom prozoru vojarne zavijorila se bijela zastava. Kad su Republikanci krenuli prema vojnicima koji su se namjeravali predati dočekala ih je ubitačna strojnička paljba. Sve je izgledalo kao da je to bila zlobna prijevara, pa su Rebublikanci jednostavno pobjesnjeli. No, u stvari bilo je drugačije.

Naime, veći broj dočasnika i vojnika doista se želio predati, ali su časnici vidjevši da ih njihovi dočasnici i vojnici napuštaju otvorili strojničku paljbu. Bilo kako da bilo nakon toga Republikanci su provalili u vojarnu i krvožedno se obračunali s pobunjenicima.

Masi koja je još uvijek stajala na ulici izvan vojarne sada su bacane puške koje su oduzete pobunjenicima u vojarni, a razoružane časnike su Republikanci bacali kroz prozore na ulicu. Nastao je neopisiv i doista nepotreban pokolj. Nekoliko stotina pobunjenika pobijeno je bez ikakvog razloga i potrebe, dok su napokon republikanski vođe uspjeli obuzdati razularenu masu.

Ostali pobunjenici, mnogi od njih ranjeni, bačeni su u zatvor Modelo. Sada se masa okrenula na razbijanje i uništavanje inventara i objekata vojarne, a dragocjene zatvarače po koje su došli jedva je uspio spasiti odred Jurišne straže kojim je zapovijedao bojnik Ricardo Burilla. Masa je tada neorganizirano i nepotrebno krenula prema vojarni na Puertu del Sol.

Ne očekujući masu koja se odjednom pojavila, vojnici pripadnici inženjerijske postrojbe otvorili su ubitačnu puščanu paljbu. Naime, inženjerci iz El Parda koji su zapravo bili odani Republici i zauzeli tu vojarnu, neobavješteni i donekle izmanipulirani časnicima Republikance su jednostavno zamijenili s pobunjenicima ...


Mas no puedo


- 20:59 - Komentari (1) - Isprintaj - #

11.06.2017., nedjelja

Španjolski građanski rat

Bijela noć i osvit Crvene zore – 18. na 19. srpanj 1936.

U noći 18. na 19. srpanj 1936. nazvanoj 'Bijela noć' polako se primicala zora nazvana 'Crvena zora' i sada više nije bilo povratka, jer netom sastavljena 'nova stara' vlada objavila je da će 'odgovoriti na fašističku objavu rata španjolskom narodu.'

Kao prvi odlučni korak ta nova vlada je odlučila podijeliti oružje sindikalnim organizacijama pod parolom: 'Narod će se naoružati!' Tako je, s prvim zracima sunca koje se tek dizalo nad Madridom, krenula kolona kamiona natovarenih oružjem iz Ministarstva rata prema središtima UGT (Union General de Trabajadores – socijalistički sindikati) i CNT (Confederacion Nacional de Trabajo – anarhistički sindikati).

Oružje je s velikim oduševljenjem prihvaćala mnogobrojna masa ljudi koja je bila sve nestrpljivija, a posebice jedan oružani odred socijalističke mladeži poznatiji pod nazivom 'La Motorizada' jer su svi pripadnici istog raspolagali motociklima, mopedima, motorima ...

No, od tih 65 000 pušaka koje su podijeljene samo je njih 5000 imalo zatvarače, dakle, samo su te puške bile i bojno ispravne, dok su za ostalih 60 000 pušaka zatvarači bili uskladišteni u vojarni Montana.

Iako je Ministarstvo rata Republike zapovjedilo zapovjedniku vojarne Montana, brigadiru Francisco Serri, da odmah preda zatvarače za puške, brigadir je tu zapovijed glatko odbio i tako označio pobunu u samom gradu Madridu. Istog trenutka i svim ostalim skladištima oružja zapovjeđena je predaja oružja sindikatima, ali to je stiglo prekasno.

Naime, počeo je drugi val pobune. General Franco doletio je zrakoplovom tipa 'Dragon Rapide' na uzletište zračne luke grada Tetuan. U međuvremenu posada razarača Churruca predomislila se i vratila svojim časnicima zapovijedanje brodom, pa je ovaj razarač sada razvio zastavu pobunjenika, te će ubrzo kod Cadiza iskrcati prve kontingente postrojbi Afričke armije, točnije marokanske regulare i to sve pred nosom ratnih brodova Republike koji su ostali bez časnika i kao takvi pokazali se skroz nesposobni da zapodjenu bitku s odmetnutim i pobunjenim razaračem.

 photo REP KAT.jpg

(Athumanunh ne može vjerovati koliko je samo bilo nesposobnosti, aljkavosti i traljavosti koja su kasnije izrodile trajnu nesposobnost Republikanske ratne mornarice tijekom svih godina rata)

Naime, te presudne zore 19. srpnja krstarice Libertad i Miguel de Cervantes doplovile su u bojnoj spremnosti do El Ferrola, ali kako su se u međuvremenu časnici pobunili posada ih je zatvorila u potpalublje, pa su obije krstarice bile izbačene iz bojne uporabe. Gotovi isto dogodilo se i na jedinom bojnom brodu Republike Jaime I.

Najžešća i najkrvavija bitka između časnika i njihove posade razvila se na krstarici Miguel de Cervantes gdje su časnici pružili očajnički otpor posadi do posljednjeg čovjeka. Nakon te tužne i žalosne bitke posada je uz dužno poštovanje i sa svim vojnim počastima spustila tijela svojih časnika u more.

Istodobno topovnjača Dato stala je na stranu pobunjenika, te je i ona prebacila jedan odred marokanskih regulara iz Maroka u Španjolsku. Padom mraka tri zrakoplova tipa 'Breguet' u Sevillu su prebacili 5. bandere (5. satniju – po Athumanunhu) Legije stranaca.

Unatoč svemu tomu, početnim uspjesima, među pobunjenicima vladala je po Athumanunhu neshvatljiva pomutnja. Naime, general Mola nije uspio staviti pod svoje zapovijedanje pobunjene časnike iz UME (Union Militar Espanola – desničarska časnička organizacija) i falangiste. General Mola nije bio sasvim siguran da li je general Miaja, zapovjednik pješačke brigade, sa svojom brigadom uz njega ili protiv njega.

Nije se znalo ni tko će zapovijedati pobunom u gradu Madridu, a mnogobrojni zbunjeni pobunjeni časnici sklanjali su se u vojarnu Montana koju su sada već okružili naoružani pripadnici UGT i CNT zahtijevajući zatvarače za puške. Napetost je rasla iz sekunde u sekundu, a onda je netko od časnika napokon izgubio strpljenje i po naoružanoj masi, koja je okružila vojarnu, otvorio strojničku paljbu.

Masa je uzvratila iz pušaka, a sve više je ljudi, građana Madrida, pristajalo na stranu Republike tražeći oružje i sve glasnije skandirajući: 'Smrt fašizmu!' 'Svi u pomoć Republici' 'No pasaran!' Ova posljednja, 'No pasaran' – Neće proći!, postala je kasnije i prisega 'interbrigadista' koji su prisezali jedni drugima kako neće napustiti svoje borbene položaje.


La Rubia

- 09:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.06.2017., subota

Španjolski građanski rat

Noć kada je 'revolucija' prestigla 'pobunu'

Republikanci su 18. srpnja učinili sve što su mogli kako bi parirali uspješnoj pobuni u Maroku, pa su prema pobunjenim gradovima Maroka poslani ratni brodovi. Republikanski ratni bombarderi zrakoplovi poslani su u bombardiranje marokanskih gradova Tetuan i Ceuta.

 photo NA SPG.jpg

No, te mjere samo su potaknule marokanskog sultana i velikog vezira u odluci svrstavanja na stranu pobunjenika. Dok su ujutro 18. srpnja tri ratna razarača plovila iz Cartagene prema Melillu, časnici su čuli Francov proglas iz Las Palmasa i odlučili su se pridružiti sa svojim brodovima pobunjenicima (nacionalistima).

No, mornari se nisu s tim složili, pa su časnici svladani, gradovi Melilla i Ceuta bombardirani su brodskim topovima i onda su se sva tri razarača (Sanchez Barcaizetegui, Almirante Valdez i Churruca) vratila natrag u Cartagenu.

Slično se događalo i na drugim ratnim brodovima mornarice Republike, časnici su se pobunili, ali su mornari redom ostali lojalni Republici. Tako je Republika ipak zadržala ratnu mornaricu, ali bez zapovjednog kadra, a bez časnika brodovi su postali gotovo operativno i bojno neuporabljivi, što će se kasnije ogledati u nesposobnosti republikanske mornarice u spriječavanju prebacivanje postrojbi Afričke armije (legionara i regulara) iz španjolskog Maroka na tlo Španjolske.

Dakle, sada je svima postalo jasno da su ustavne mjere koje su Republikanci pokušali provesti skroz podbacile i zatajile. Vojska Republike raspala se na pobunjenike i lojaliste, koji tako razbijeni i oslabljeni, nisu bili kadri učiniti tog trenutka baš ništa kako bi spase Republiku.

Jedina snaga koja je toga trenutka bila kadra nešto učiniti i možda zaustaviti pobunu bile su sindikalne i ljevičarske milicije, ali Republikanci se nisu htjeli poslužiti tom snagom strahujući da će ako naoružaju radnike zapravo priznati socijalističku revoluciju.

Međutim, Athumanunhu se ipak čini da je u mnogim španjolskim gradovima revolucija pretekla pobunu. Naime, u gradovima gdje nije bilo vojnih postrojbi, a po primitku obavijesti da je u Maroku i Sevilli izvršena pobuna, socijalisti, sindikalisti, komunisti i anarhisti nisu čekali da budu napadnuti, već su stvari uzeli u svoje ruke.

Tako se u tom žalosnom povijesnom trenutku više ne može govoriti o dvije Španjolske, Athumanunh će zapisati da je tada nastalo na 'tisuću Španjolska'. Kobni vjetrovi rata sada su puhali svom svojom snagom i nad nesretnu Španjolsku nadvili strašne oblake nasilja što gore je i od samih krvavih ratnih bitaka.

Naime, poradi izuzetno loših, a ponegdje i nikakvih veza, svaki je grad, svako naselje u Španjolskoj tada bilo prepušteno samo sebi i proživljavat će vlastitu dramu. Posijan je vjetar i sada se morala žeti bura. Nestalo je svakog oblika društvene i civilizacijske uljudbe, nestalo je vlasti i ljudima toliko nužnih zakona, pa su sada razulareni i 'bolesni' pojedinci stupili na scenu te se ponašali kao da su izvan ljudskoga društva i povijesti.

U tih mjesec dana na najokrutnije i nezamislive načine pobijeno je na tisuće nedužnih i nevinih ljudi bez ikakvih sudova i kriterija. Crkve su oskvrnute, a svećenici okrutno pobijeni, 'dobro' odgojeni kršćani hladnim su oružjem noćima klali nepismene seljake, a ti do jučer mirni i dobroćudni seljaci zvjerski su se obračunavali s tankoćutnim intelektualcima … Rasplamsala se tolika mržnja da će tek rat racionalizirati tu Athumanunhu neshvatljivu ljudsku mržnju prema pripadnicima iste vrste, a još žalosnije prema pripadnicima istog naroda.


La Morita

- 13:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.06.2017., petak

Španjolski građanski rat

Predvečerje kobnih vjetrova rata

Bilo je to doba kada su opetovano vjetrovi zla nagovještavali veliko zlo koje se opetovano nadvilo nad uspavanu Europu koja samo što je izašla iz velike katastrofe Prvoga svjetskoga rata.

'Velika Rusija' grcala je u ruševinama istrošenosti u kojima je mlada komunistička država SSSR odoljela naletima kontrarevolucije i strane intervencije. Velika pobjednica na kontinentu, Francuska, tresla se od unutrašnjih potresa koji su je sve više slabili.

Druga velika pobjednica na otoku, Velika Britanija, povukla se na svoje otoke i beskorisno politizirala u namjeri poboljšanja odnosa sa zemljama kontinenta koje su zaspale kao da ih se sve to ne tiče. Nitko ustvari ne vidi i ne želi vidjeti da je jedina prava prijetnja tadašnji talijanski fašizam i njemački nacizam, a ta nacifašistička psihoza počela se polako prolijevati cijelom Europom.

Tako polako, u sjeni nacifašizma, izranjaju destruktivne sile koje sve više postaju prethodnica novom velikom svjetskom požaru čiji su plamen sve više raspirivali kobni vjetrovi rata.

Sve do prve polovice 1936. godine Španjolska kao da je bila pošteđena ovih potresa čvrsto odvojena od ostatka Europe visokim Pirinejima i ljubomorno čuvana toplim plavim morima. No, zapravo u Španjolskoj samo što nije buknuo taj strašni požar.

Tri milijuna španjolskih radnika i rudara, te dva i pol milijuna španjolskih seljaka zemljoradnika, nema nikakve nade i žive izuzetno teško, a brojčano moćne španjolske političke organizacije – socijalisti, komunisti, anarhosindikalisti i sindikalisti tek sada će pokazati svoju snagu, ali istodobno i svu svoju slabost.

Najbrojnija koalicija ljevičarskih političkih organizacija ujedinila se u Narodni front (Španjolska socijalistička radnička partija PSOE, Komunistička partija Španjolske PCE, Radnička partija marksističkog ujedinjenja POUM), a uz Narodni front potporu Republici pružaju: Katalonski i baskijski nacionalisti (ne ih pomiješati s nacionalistima falangistima), sindikalisti i anarho-sindikalisti.

Jednostavno napisano - Kominterna.

 photo SIND SGR.jpg

- 20:37 - Komentari (1) - Isprintaj - #

07.06.2017., srijeda

Španjolski građanski rat

Nacionalisti (pobunjenici) – Nacionales

 photo SP LR.jpg

Nacionalisti tijekom Španjolskog građanskog rata pripadaju nacionalnoj frakciji, ili drugoj strani u sukobu tijekom građanskog rata. Dok za sebe Nacionalisti prihvaćaju naziv – nacionales, druga strana (Republikanci) ih nazivaju – fascistas (fašisti) ili ponekad (rjeđe) – facciosos (sektaši).

Biskup Salamanke otvoreno je podržavao Nacionaliste, ali ih je nazivao – križari (Cruzada). Zapravo, naziv nacionalisti, potječe od Josepha Goebbelsa koji je prvi uporabio ovaj naziv, odnosno definirao ovaj pojam.

Nacionaliste su uglavnom podržali vojni krugovi Španjolske Legije koja je bila razmještena u Maroku i Marokanski Regulari (pripadnici španjolske vojske podrijetlom Marokanci).

Marokanski Regulari pokazali su se kao posebno okrutni u obračunima s Republikancima, kako španjolskim tako i internacionalnim pripadnicima vojske Republike.

- 19:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< lipanj, 2017  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Opis bloga

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

O ratovima

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se