Bitke kroz povijest http://blog.dnevnik.hr/asboinu

nedjelja, 15.10.2017.

Pretorijanci

Helenska (Grčka) garda – Evzoni Tsoliades

Grčki gardisti koji čuvaju grob nepoznatog poginulog vojnika (vojnik pripada grčkim hoplitima) elitna su postrojba Helenske vojske iz sastava planinskog lakog pješaštva, ali se novače iz grčkih specijalnih postrojbi i dobro su obučeni za borbu.

Grčka garda utemeljena je 1868. s ciljem provedbe bojnih, ali i ceremonijalnih zadaća ispred Helenskog parlamenta i Predsjedničke palače. Danas su ostale samo protokolarne i ceremonijalne zadaće. Kako se mijenjalo društveno uređenje Grčke, od ukinuća monarhije i restauracije demokracije, mijenjao se i naziv garde: Dvorska garda, Zastavna garda, Garda grobnice nepoznatog vojnika, Kraljevska garda, Predsjednička garda.



Grčka garda odjevena je u povijesne odore klefta (palikara) koji su zapravo grčki gorštaci koji nikada nisu priznali osmansku (tursku) vlast. Baš poput ostalih balkanskih 'drumskih razbojnika' (hajduka) i grčki su napadali bogate turske konvoje na planinskim cestama te ih pljačkali.

Karakteristične odore nazivaju se fustanela (muška 'mini-suknjica' nalik kiltu), a na nogama nose drvene klompe s cofom (camblekom) naziva tsarouhi. Naziv 'evzon' prvi je uporabio Homer u svojim djelima i označavao je dobro naoružanog vojnika. Karakteristično za Grčku gardu je i njihov vježbovni (paradni, svečani) korak. Desna noga se podiže vrlo visoko savija u koljenu i snažno udara u tlo. Istodobno lijevom nogom normalno se korača.

Preko fustanele (usput ona treba imati minimalno 400 nabora koji simboliziraju 400-to godišnju tursku okupaciju Grčke) u svečanijoj prigodi nosi se i tradicionalna grčka tunika naziva chiton. Na glavi je ostao turski fez kao podsjetnik na tursku okupaciju. Inače, kada nisu na dužnosti grčki gardisti u vojarni nose modernu odoru Grčke vojske, a posljednji karakterističan podatak je da svi gardisti moraju biti viši od 195 cm.

Grčka garda borila se tijekom povijesti u Balkanskim ratovima, Prvom svijetskom ratu, Malo-azijskoj vojnoj kampanji, Grčko-talijanskom ratu, a tijekom njemačke okupacije zabilježeni su i pojedinačni otpori pripadnika Grčke garde okupaciji. Najpoznatiji takav dogodio se kada su 27. travnja 1941. njemački vojnici stigli na Akropolu Atene i grčkom Evzonu zapovjedili spuštanje grčke zastave i podizanje nacističke sa svastikom.



Mladi grčki gardist poslušao je šutke i izvršio zapovijed, ali kada su njemački časnici zatražili od njega grčku zastavu on je to odbio i s njom skočio u provaliju Akropole. Način na koji čuvaju stražu je također karakterističan. Potpuno su mirni i nepomični petnaest minuta, a potom usporenim pokretima stražari promjene stražarska mjesta.

Smjena straže vrši se svaki sat vremena, a pored gardista koji su na straži odijeveni u tradicionalne odore nalazi se i jedan u prikrivnoj odori grčke vojske čija je temeljna zadaća onemogućiti turistima bilo kakav fizički kontakt sa stražarom. Stražari ostaju nepomični bez obzira na opasnost, pa je tako zabilježeno da je tijekom demonstracija 2001. bačena zapaljiva naprava na stražarsku kućicu koja je planula.

Gardist na straži nije se pomaknuo i vatra je zahvatila njegovu odoru koja je počela gorjeti. Stražar je ostao još nekoliko trenutaka nepomičan dok ga časnik nije povukao i počeo gasiti njegovu odoru. Tijekom 2010. na samo 20 metara od stražarskog mjesta postavljena je eksplozivna naprava.

Iako je policija zahtijevala od stražara pomicanje u sigurnost, oni su to odbili i tijekom demontaže naprave ostali na svojim stražarskim mjestima. Mala smjena straže odvija se svaki puni sat, a velika smjena svake nedjelje što je i turistička atrakcija u Ateni.


15.10.2017. u 10:44 • 0 KomentaraPrint#^

subota, 14.10.2017.

Pretorijanci

Britanska garda – čuvari kraljice i kraljičina životna straža


pregled straže (razvodnik straže dočasnik i zapovjednik straže časnik)

Britanska garda ustrojena je pod nazivom 'The Household Division'. Dakle, radi se o pješačkoj postrojbi ranga divizije, ali brojčanog ekvivalenta brigade. To bi u stvari i jednostavno bilo pet pješačkih pukovnija plus jedna konjanička regimenta.

No, dobro, Britansku (kraljevsku, kraljičinu) gardu čine pukovnija grenadira, pukovnija garde 'Coldstream' (najstarija postrojba garde), škotska gardijska pukovnija, Irska gardijska pukovnija, Velška gardijska pukovnija i konjanička gardijska regimenta.

Uz ovu gardu (čuvare kraljice, kraljičine stražare) postoji i osobna garda kraljice (kraljičina životna straža). Po ovim drugim (radi se o umirovljenim časnicima britanske vojske plemenitog podrijetla) koji se tradicionalno nazivaju Yeomen (Beefeater) naziv je dobio i kvalitetni britanski gin.

Yeomen (Beefeater) gardisti naoružani su staromodnim kopljima (helebardama) tip 'partizana' (nema ama baš nikakve veze i poveznice s partizanima ili bilo kojim drugim paragerilcima) i odijeveni su u tradicionalne odore iz doba Tudora. Postoje dnevni i noćni Yeomen stražari.


Yeomen u pratnji gardista

Kraljevski stražari Britanske garde nose automatsko oružje (strojnice), odjeveni su u tradicionalne britanske crvene odore (mundire), a na glavama nose karakteristične 'medvjeđe kape'.

Dok turistima i neupućenima ti stražari izgledaju gotovo identično Vama (koji ovočitate) Athumanunh će otkriti lako uočljive, lako prepoznatljive detalje po kojima odmah možete znati iz koje je pukovnija straža u službi.

Dakle, krenimo redom. Grenadiri (mogu biti pripadnici svih nacija UK) imaju gumbe poredane u neprekinutom nizu, a na 'medvjeđoj kapi' uočljiva je bijela boja. 'Coldstream' gardisti ( samo Englezi i oni su sveprisutni i sudjeluju na svim značajnijim ceremonijama i svečanostima) gumbi su poredani u parove po dva s razmakom jednog gumba od para do para gumba, a na medvjeđoj kapi' uočit ćete crvenu boju.

Škotski gardisti (samo Škoti) imaju gumbe raspoređene u skupine po tri, s razmakom od jednog gumba do druge skupine po tri gumba. Na njihovoj 'medvjeđoj kapi' nemojte tražiti boju jer je nema. Irski gardisti (samo Irci iz Sjeverne Irske) imaju gumbe raspoređene u skupine od po četiri s razmakom od jednog gumba do druge skupine po četiri gumba. 'Medvjeđa kapa' Irske garde ukrašena je modrom bojom.

Velški gardisti (samo Velšani) imaju gumbe u skupinama po pet s razmakom od jednog gumba do druge skupine. Na 'medvjeđoj kapi' Velšana je bijelo zelena boja. Konjanička regimenta nosi tradicionalne ulanske odre (s prsnim oklopima) i metalnom ulanskom kacigom. U sastavu konjaničke regimente je i topnički dio koji je odjeven u karakteristične husarske odore britanske inačice.




14.10.2017. u 14:20 • 0 KomentaraPrint#^

petak, 13.10.2017.

Pretorijanci

Medjay – rendžeri drevnog Egipta

Danas će Athumanunh biti u društvu s tajnovitim i opasnim ratnicima drevne Nubije, točnije nomadskim pustinjskim ratnicima Medugama. Athumanunhovo lutanje u potragama za drevnim gardistima vremenski pada u drevno doba 16. stoljeća p. K., a zemljopisno na područje današnjeg sjeverno-sjeveroistočnog Sudana.

Dakle, to je fantastično i tajnovito vrijeme Nubijskog carstva, južnog susjeda moćnog drevnog Egipta, a dijelove koje je to Nubijsko carstvo obuhvaćalo Athumanunh raspoznaje kao: Wawat, Kush, Punt, Temeh, Yam i Medja.

Egipatska riječ Meday u hijeroglifskom zapisu ispisana je kao 'mDA y', pa bi je Athumanunh morao pročitati kao 'MDAI', no stari lukavac Athumanunh poznaje hijeroglifski način pisanja pa će jednostavno između hijeroglifskih oznaka ubaciti potrebne skrivene samoglasnike i suglasnike i to će onda biti MeDjAY što pak točno označava Međaja ili Medugu.

Tako su Medjay spretni pustinjski tragači i izvidnici, opasni faraonovi zaštitnici, drevni rendžeri (graničari), ali i elitni gardisti (čuvari) faraona, njegove obitelji, palače i grobnice.

Ekranizirani prikaz drevnih i fantastičnih 'Medjaya' prikazao je filmski režiser Stephen Sommers u filmu 'Povratak mumije' (2001.), a video-isječak dolje je postavio i Athumanunh. Iako drevni Medjyi sigurno nisu tako izgledali hrabrost kojom se bore protiv zlih Anubisa ipak ih je morala krasiti kao elitne faraonove zaštitnike toga doba.


13.10.2017. u 21:09 • 0 KomentaraPrint#^

nedjelja, 08.10.2017.

Pretorijanci

Trenkovi panduri – rat za Austrijsku baštinu

Tijekom rata za Austrijsku baštinu (nasljeđe), pod pokroviteljstvom austrijske kraljice Marije Terezije, barun Franjo Trenk ustrojio je 1741. dragovoljačku postrojbu čiji su pripadnici bili unovačeni na području jedne od trojednice Hrvatskog kraljevstva, u kraljevini Slavoniji.

Pripadnici postrojbe nazvani su 'panduri', a podrijetlo te riječi Athumanunh je pokušao istražiti. Naime, postoji riječ mađarskog, ali i riječ staroslavenskog podrijetla koja je mogla poslužiti za riječ 'pandur'. Athumanunh će ipak izabrati ovu staroslavensku i pratiti je prema hrvatskoj riječi.

Dakle, 'pudati' je glagol u slavenskom jeziku, a označava radnju rastjerivanja, tjeranja. U genealogiji hrvatskih prezimena Athumanunh vrlo lako pronalazi hrvatska prezimena – Pudar. Isto tako Athumanunhu u toj genealogiji hrvatskih prezimena u oči upadaju i slična prezimena Bandur. Ako pak sada Athumanunh u pomoć pozove 'stare knjige prašnjave' u njima piše – pudar čuva vinograde, on je paznik vinograda, baš kao što poljar čuva polja, lugar šume ...

U Slavoniji pudar je naziv za zadnjeg, najstarijeg i najiskusnijeg kosca koji ostale tjera i ne da im zabušavati u poslu. Na kraju lako Athumanunh zaključi da riječ 'pandur' može značiti i označavati onoga koji nešto čuva, nekog rastjeruje ili plaši ... No, dobro. Vratimo se mi Trenkovim pandurima.

Trenkovi panduri laka su hrvatska pješačka postrojba u službi Habsburške monarhije i ne smije ih se miješati sa srbijanskim pandurima koji su u službi carske Rusije ustrojeni od doseljenika iz Slavonske vojne krajine koji su 1752. ustrojeni u Pandursku pješačku pukovniju, a kasnije preustrojeni u Jelizavetgradsku konjaničku pukovniju. Obije ove 'pandurske postrojbe' sudjelovale su u Sedmogodišnjem ratu, ali Athumanunh će se držati Trenkovih (hrvatskih) pandura.

Trenkovi panduri nisu nosili vojne odore, ali su bili odjeveni u tursku inačicu odijevanja s lako prepoznatljivom kapom kićankom, crvenom vojničkom kabanicom i pravim malim arsenalom oružja (dva para kubura, puška tančica, rašana ili šišana, jatagan, sablja krivošija, nož handžar) koji je u ono doba predstavljao 'do zuba naoružanog'.

Uz banderu (zastavu postrojbe) trenkovi panduri nosili su i turske tugove (vojnički rep na stijegu), a pratila ih je i vojna muzika nazvana 'turska banda' koja je svirala orijentalnu muziku. Oko vrata svi panduri nosili su privezanu maramu (kao preteča kravate).

Iako su bili na zlu glasu koji ih je pratio na prostorima od Francuske do Češke, slovili kao vrlo nedisciplinirani, tvrdoglavi, svojeglavi, uvijek spremni na izazivanje problema i svađi, vični tučama i pljački, hrabrost im nije nitko mogao spočitavati ili zanijekati. Za samo pet godina rata iz stroja su izbacili oko 7000 francuskih i bavarskih vojnika te još oko 3000 pruskih. Francuzi, Bavarci i Prusi nisu imali nikakvih izgleda u srazu s Trenkovim pandurima ako bi se brojčana snaga kretala približno ili u odnosu 1: 20.

Tako su u bitki kod Aua 1741. Trenkovi panduri (njih 146) rastjerali formaciju sastavljenu od 3200 Francuza i Bavaraca, a 1742. zauzeli su štajerski gradić Claus (njih 200-tinjak) i pri tomu zarobili 664 vojnika i 2 časnika Bavaraca. Francuska posada obrane grada Linza predala se kompletna Trenkovim pandurima nakon silovitog napada u kojem su Trenkovi panduri imali šest mrtvih i 15 ranjenih (ranjen je i sam barun Trenk), a francuska posada barem tri puta više.

U napadu na pogranični grad Chen 148 Trenkovih pandura i 300-tinjak hrvatskih haramija u nezadrživom je jurišu zauzelo grad i pobilo sve što im je stalo na put. Predalo se 772 vojnika s deset teških topova i time su 'vrata' Češke otvorena. Najsjajniji pandurski pothvat bilo je zauzimanje utvrde Kosel koja je vojno nadzirala Gornju Šlesku i Odru. Napad Trenkovih pandura započeo je pod okriljem mraka, sat nakon ponoći.

Trinaest pandura preplivalo je zaštitni jarak utvrde i prešlo na drugu stranu. Kad su Prusi otkrili napad, shvatili namjeru pandura i napokon zapucali, na gradskome bedemu bilo je već 200-tinjak pandura, a njih je slijedilo još 1.800. Kosel je pao poput zrele kruške, a pruska se posada predala. Pritom je poginulo samo deset pandura, a 35 ih je bilo ranjeno.

Trenkovi panduri zadržali su jedan od najdužih kontinuiteta povijesnih hrvatskih postrojbi, 1748. preustrojeni su u Slavonski bataljun, a 1756. u 53. pukovniju linijskog pješaštva koja je kao takva ostala sve do 1918. sa sjedištem u Zagrebu.


08.10.2017. u 14:35 • 3 KomentaraPrint#^

subota, 07.10.2017.

Pretorijanci

Republikanska garda – Francuska

Jedna od najdugovječnijih i najstarijih gardi (straže) je francuska garda koje svoje korijene vuče unatrag nekoliko stoljeća. Od prvih osobnih postrojbi garde francuskih kraljeva, preko Francuske revolucije, Napoleona, Prvog i Drugog svjetskog rata, lokalnih sukoba i ratova sve do danas, Francuska garda mijenjala je nazive točno 50 puta.

Te promjene naziva uglavnom su političke naravi i svi su vezani za promjenu režima i vlasti, a što pak se vojnog dijela tiče ta je Francuska garda uvijek plijenila pozornost, krasila ju je elitnost i hrabrost, a danas pored slave kojom se ovjenčala dugim nizom godine služi i za protokolarne namjene.

Dakle, današnji naziv je Republikanska garda (Garde Republicaine) čija je zadaća osiguravanje i davanje počasti institucijama Republike Francuske i visokim državnim dužnosnicima. No, pored te temeljne zadaće postoji i sekundarna zadaća održavanja reda u glavnome francuskom gradu Parizu, ali se isto tako u slučaju potrebe i neposredne ratne opasnosti može uporabiti kao borbena postrojba na bilo kojem dijelu nacionalnog teritorija.

Tijekom Francuske revolucije to je Pariška garda (Garde de Paris) sve do 1789. kada dobiva naziv Nacionalna garda (Garde Nationale). Potom dobiva naziv Gradska garda Pariza (Garde Municipale de Paris). Početkom 1813. naziv se mijenja u Imperijalna žandarmerija (Gendarmerie Imperiale), a potom u Kraljevska žandarmerija (Gendarmerie Royale).

Godine 1830. dobiva naziv Gradska garda (Garde Municipale), a 1848. mijenja naziv u Civilna garda (Garde Civile) i te iste godine mijenja naziv u Republikanska garda grada Pariza (Garde Republicaine de Paris). Godine 1870. mijenja naziv u Republikanska garda (Garde Republicaine), a u doba predsjednika Jules Grevya nadnevka 14. lipnja 1880. dobiva i svoju zastavu sa stijegom koju razvija i nosi i danas.

Iz tog doba, a kao obveznu relikviju, današnja moderna Republikanska garda nosi konjaničku kacigu koja datira u te davne povijesne godine. Tijekom Prvog svjetskog rata Republikanska garda hrabro se bori na crti Zapadne bojišnice i do kraja rata čvrsto drži svoje položaje. Za tu pokazanu i dokazanu hrabrost Republikanska garda 1926. dobiva orden Legije časti (Legione d' Onor).

Nakon neugodnog i sramotnog poraza Francuske vojske i kapitulacije Francuske tijekom Drugog svjetskog rata, Republikanska garda je raspuštena, ali su se svi njezini pripadnici uključili u Francuski pokret otpora. Nakon oslobođenja Francuske, garda je obnovljena i ustrojena pod nazivom Republikanska garda Pariza (Garde Republicaine de Paris) te pod tim nazivom sudjeluje u vojnim kampanjama Francuske vojske 1954. u Indokini.

Temeljita i posljednja reorganizacija i preustroj proveden je 1978. te od tada do danas postrojba nosi službeni naziv Republikanska garda (Garde Republicaine). Na kraju Athumanunhova pripomena – nikako ne pomiješati ovu gardu s Napoleonovim gardijskim postrojbama o kojima će biti riječ u nastavku.


07.10.2017. u 13:47 • 3 KomentaraPrint#^

srijeda, 04.10.2017.

Pretorijanci

Perzijski 'besmrtnici' – teško pješaštvo

Još jedna, po Athumanunhu, netipična i višenamjenska garda, koju krasi elita, odnosno karakteristika garde i gardijske postrojbe dakako su perzijski 'besmrtnici'. Pod tim nazivom 'besmrtnici' Athumanunh zapravo podrazumijeva i prepoznaje teško perzijsko pješaštvo iz doba Ahemenidnog carstva stare Perzije.

Dakle, vojna povijest doista prepoznaje perzijske 'besmrtnike' kao elitno perzijsko teško pješaštvo koje je imalo dvostruku namjenu – kao imperijalna garda i kao stalna carska vojska. Besmrtnici su se novačili iz redova perzijskih, medijskih i elamitskih dječaka koji su od rođenja predodređeni i trenirani za ovu elitnu postrojbu koja je uvijek brojala 10 000 vojnika.

Naziv 'besmrtni' prvi je uporabio grčki povjesničar Herodot i vrlo je lako, po Athumanunhu' krivo preveo ili protumačio riječ 'anušiya' i 'anauša'. Naime, Athumanunh lako pronalazi značaj riječi 'anušiya' koja označava pratitelja i riječi 'anauša' koja pak označava besmrtnika.

Kako je 'besmrtnika' uvijek bilo 10 000, a nakon bitke svaki poginuli ili ranjeni odmah je zamijenjen novim pripadnikom, tako je ta brojka uvijek bila nepromijenjena lako je moglo doći do zabune da su ti ratnici zapravo besmrtni, a to opet ne bi bilo ništa čudno za ranu vojnu povijest i povjesničare Herodotovog naraštaja.

Grčki pjesnik Homer Athumanunha je uspio dobro namučiti s Odisejom, a grčki filozof Aristotel pak je gotovo izludio Athumanunha svojim zapisima o Atlantidi ... Aristotelovi zapisi o Platonovom poznatom dijelu u kojem o Atlantidi polemiziraju Timej i Kritija, Athumanunhu kazuju Aristotelovu rečenicu ... 'onaj koji je Atlantidu stvorio, on ju je i uništio ...'

Dok bi svi, ali ne i Athumanunh, ovdje odmah prepoznali Posejdona, Athumanunh zapravo sumnja na Platona i dugo se Athumanunh pitao: 'Nije li zapravo taj simpatični starčić Platon Atlantidu jednostavno izmislio, a potom ju je lijepo i misteriozno obrisao? ...' No, dobro, to je već neka druga serija, a Athumanunhu je bolje vratiti se 'besmrtnicima'.

Bilo kako da bilo, perzijsko teško pješaštvo doista zaslužuje kvalitetu elite, a naziv je možda malo iskrivljen ili čak izmišljen, jer osim Herodota, a to kasnije preuzimaju i ostali povjesničari zapada, nitko od povjesničara istoka ne bilježi 'besmrtnike' iako postoje zapisi o elitnom teškom pješaštvu koje broji 10 000 vojnika i u službi su iranskih (perzijskih) velikih kraljeva, te ti isti nanose poraz Spartancima i ostalim Grcima kod Termopila, ali i velike gubitke Makedoncima kod Perzijskih vratiju (planinski prolaz u planinama Zagrosa koji je vodio prema drevnom Perzepolisu).


04.10.2017. u 16:26 • 3 KomentaraPrint#^

nedjelja, 01.10.2017.

Pretorijanci

Pretorijanci – kohorta pretorijanaca

Dakle, latinska riječ 'praetorium' označavala je šator rimskog vojskovođe, zapovjednika legije, a ako bi je Athumanunh direktno prevodio mogla bi označavati i dvor (dvorac) odnosno stan vojskovođe (vojnog zapovjednika). Nikako se ovdje ne bi trebalo pomiješati s 'Domom zapovjedništva' koji u današnjim modernim vojskama predstavljaju postrojbe koje opslužuju viša taktička (operativna) zapovjedništva.

Pretorijanci su zapravo osobna straža visokog zapovjednika. Doista, to su elitni ratnici (vojnici) koji prate najvišeg zapovjednika, a svoje korijene vuku iz rimske vojske u doba Rimskog carstva. Rimska pretorijanska kohorta ustrojena je od šest centurija (satnija) koje prate i čuvaju rimskog cara kako u vojnim pohodima, tako i u miru, a nerijetko oni znaju i održavati vojnički red i stegu među rimskim legijama (nešto poput vojne policije).

Pretorijanci uvijek podižu svoj poseban tabor i konačište iz kojeg osiguravaju šator ili dvor cara (zapovjednika). To je izuzetno dobro organizirana vojna postrojba, besprijekorno uvježbana koju odlikuje i krasi izuzetna vojna stega i red, pa su poradi toga pretorijanci posebno privilegirani.

Naime, oni služe 16 godina (za razliku od legionara koji to rada za 20 godina) i primaju tri puta veću naknadu (plaću) za svoje vojno služenje. Godinama je njihova politička moć i utjecaj rasla te su uskoro postali vrlo opasni i po samoga cara (poslodavatelja) jer nerijetko oni bi bili ti koji su odlučivali o postavljanju i rušenju rimskog cara.

Tu svoju moć pretorijanci su zadržali do cara Hadrijana, Lucije Sever postupno smanjuje moć pretorijanaca na način da se oni novače od neitalskih (prvenstveno Sirijskih) ratnika koji nemaju interes za političkom moći u Rimu. Konstantin Veliki pak potpuno raspušta pretorijance i umjesto njih uvodi paladine.


01.10.2017. u 14:52 • 0 KomentaraPrint#^

petak, 29.09.2017.

Pretorijanci

Pješačka kohorta Helvećana – Papinska švicarska garda

Idemo se sada malo raspisati o gardama kroz vojnu povijest.Odmah na početku moram Vas upozoriti da postoji razlika između 'garde' i 'gardijske postrojbe'. Dakle, obije ove vojne postrojbe predstavljaju elitu svake vojske (još od antike, pa sve do današnjih dana). No, Athumanunh će opisivati 'Elitne vojne straže' kojima je primarna i temeljna zadaća zaštita visokih vojnih ili civilnih dužnosnika ili zgrada u kojima ti visoki dužnosnici obitavaju (žive) i rade.

Ponekad, kroz dugu vojnu povijest, te su elitne vojne straže bile primorane boriti se kao temeljno pješaštvo i pri tomu se pokazale kao vrlo opasan i respektabilan protivnik. Danas će zato Athumanunh započeti s jednom takvom 'elitnom vojnom stražom', a radi se o nadaleko i već dugo poznatu – Papinsku švicarsku gardu, ili kako je pravilnije i vojnički je naziva Athumanunh – Pješačka kohorta Helvećana.

Ovdje primjećujete riječ 'kohorta' koja zapravo u vojnom izričaju označava postrojbu ranga bojne. To je postrojba kojom zapovijeda časnik čina bojnik ili pukovnik (a sve opet zavisi od namjene i zadaće takve postrojbe. No, dobro. Idemo mi malo o toj 'papinskoj švicarskoj gardi'.

Dakle, nadnevka 6. svibnja 1527. godine kad su njemački i španjolski vojnici cara Karla V. svom žestinom napali 'vječni grad' Rim u ratnoj je povijesti ostao zabilježen kao dan kada je Papinska švicarska garda položila svoj najkrvaviji ispit tijekom svoje polutisućljetne povijesti.

Naime, tog dana Papinski gardisti, pod zapovjedništvom njihovog satnika Kaspara Roista, njih svega 222, ostali su hrabro na svojim bojnim mjestima oglušivši se na pozive vijeća iz Züricha koje ih je pozvalo da se vrate svojim kućama. Nakon strašne i neravnopravne bitke koja je trajala punih šest sati na trgu ispred bazilike Sv. Petra ostalo je ležati oko 800 španjolskih napadača i 180 hrabrih gardista koji su po cijenu vlastita života štitili povlačenje pape Klementa VII. iz bazilike u Anđeosku tvrđavu koju je branila posada od oko 490 vojnika.

Tu u vojnoj povijesti zabilježenu krvavu, neravnopravnu i strašnu bitku preživjelo je samo 42 gardista koji su uspjeli, pod borbom štiteći papu, desetak kardinala i visokih prelata, probiti se do Anđeoske tvrđave. Ovom bitkom, kojom su se Helvećani ovjenčali bojnom slavom, njihova povijest ne započinje, to se zapravo dogodilo nadnevkom 22. siječnja 1506. godine kada su prvi švicarski gardisti pod zapovjedništvom satnika Kaspara von Silenena ušli u Rim, a na poziv pape Julija II. della Rovere.

Sveti rimski car Karlo V., koji kao i većina 'svetih rimskih careva', ni najmanje nije bio svet, a još manje Rimljanin, odlučio je smijeniti papu Klementa VII. Na mjesto pape želio je Karlo V. postaviti pontifeksa koji će bez pogovora udovoljavati njegovim željama i prohtjevima. Tako je 6. svibnja 1527. godine počelo pustošenje 'vječnog grada', a povijest je to zapamtila i pod nazivom 'Sacco di Roma'.

Ta strašna pljačka i palež potrajali su punih osam dana i u povijesti rata i bitaka ostali zapamćeni kao nešto što po užasu do tada nije bilo zapamćeno. Vojnici pripadnici germanskih i španjolskih postrojbi carske vojske Karla V., a osobito luterani jednostavno su uživali u paležu i uništavanju svega što je Svijet do tada štovao.

Obeščašćene su mnoge crkve, žene, pa čak i redovnice bile su silovane, poslanici opljačkani, kardinali bačeni u tamnice gdje su čekali da se za njih plati velika otkupnina, crkveni dostojanstvenici bili su izloženi poruzi, a za plijen su se čak i međusobno borili Karlovi vojnici. Kada su španjolski vojnici upali na trg ispred bazilike Sv. Petra, u besprijekornom redu, vojničkoj stegi i tišini, dočekalo ih je 222 Papinih Helvećana.

Razvila se krvava i neravnopravna bitka, strašna bitka koja ne bi ni okorjele veterane bitaka ostavila ravnodušnim. Bitka 'prsa o prsa' trajala je punih šest sati. Osam stotina španjolskih vojnika prekrilo je svojim tijelima trg ispred bazilike, a između njih ležalo je oko 147 hrabrih gardista. Španjolci su gotovo pobješnjeli, pa su navalili još žešće i u većem broju.

Helvećani su stali pod borbom odstupati štiteći papu, kardinale i prelate, te se povlačiti 'passetom' (uzak zid koji spaja baziliku i Anđeosku tvrđavu, a postoji još i danas). Jedan od kardinala zaogrnuo je papu svojom ljubičastom tunikom, kako papa u svojoj bijeloj odjeći ne bi postao meta nekom od arkebuzira koji su bili ispod zida.

Tim putem spasa gardisti su i dalje žrtvujući se dragovoljno zaostajali i nastavljali pružati žestok otpor. Pobješnjeli Španjolci užasno su se obračunavali s tim doista hrabrim Helvećanima, jednostavno bi raskomadali njihova mrtva tijela. Zapovjednik Helvećana Roist ranjen i u agoniji postao je plijen suludih španjolskih vojnika koji su ga još živog stali komadati i to još pred očima njegove žene kojoj su odsjekli tri prsta zato što ga je pokušala zaštititi. U Anđeosku tvrđavu probilo se svega 42 Helvećana.


29.09.2017. u 19:11 • 0 KomentaraPrint#^

nedjelja, 24.09.2017.

Armagedon

Athumanunh gubi prijatelja u žestokoj 'arkebuzadi'



Crveni redovi hrvatskih husara jezdili su kao na vježbalištu, poručnik Athumanunh preuzeo je zapovijedanje u napadu na lijevo krilo švedske vojske kralja Gustava Adolfa, jer je husarski satnik Vinković pao čim su krenuli u juriš. Hrvatski husari izvedu svoju nadaleko poznatu 'arkebuzadu' i unesu pomutnju među protivničke zelene dragune vojvode Weimarskog, a tada vješto propuste vlastite kirasire koji polete u juriš dijagonalno od njih.

U galopu hrvatski husari ponovno napune kubure i opet zaspu protivnika svojim salvama, a kada nalete konjem na konja spretno okrenu kubure i mlate njima kao buzdovanima. Athumanunh u ludom trku munjevito preokrene svoju kuburu i drškom tresne posred lica švedskog draguna pod crnim šeširom. Zbunjenog pogleda švedski vojnik zamlatari rukama na kojim su bile kožne rukavice i poleđuške ljosne iz sedla u blato.

Iza Athumanunh su letjeli poput sokolova njegovi plavetni insulaneri, za njima su poput vjetra hujali husari zastavnika Blaškovića uz bljesak sabalja, a za njima jurila je Zaradeckijeva pukovnija pereći svoja duga koplja. Bojišnica je odzvanjala od paklenske vike koju podigoše insulaneri i husari u svom žestokom karieru.

Athumanunh spretno nalegne na vrat svoga konja i tako izbjegne udarac i ubode sablje saskog husara koji ih je munjevito zadavao u prazno, u visini Athumanunhovih prsiju. Athumanunh spazi još samo iznenađenje u očima saskog husara kojeg je sa strane posjekao narednik Blaž, a tada se sve ispremiješa u bezobličnu kašu.

'Gospodine lajtnante, razbiše nas, polako, sada nam barem vi ostanite živi! Ne hrlite prvi, gospodine latnante!' – iz svega glasa vikao je narednik Blaž Athumanunhu, ali ovaj kao da ga nije čuo, pa je i dalje jurio na čelu svojih insulanera. Naime, insulaneri i husari uletjeli su u skriveni 'flossgraben' i izgubili zamah juriša. Na hrvatske husare svom silinom udari 'plavetna' švedska pukovnija. Husari je jedva zadrže, a u posljednji trenutak u pomoć im priskoči sam Pappenheim sa svojim konjaništvom kirasira i draguna koji odbace švedsko i finsku teško oklopljeno konjaništvo.

Sada pak sam grof Holock okupi sve hrvatske konjaničke postrojbe i povede ih u juriš na obližnje brdo u namjeri da se otme švedsko topništvo, no, švedsko konjaništvo poput čelične metle rasprši hrvatske lake konjanike. Athumanunh je u tom okršaju pokosio trojicu švedskih časnika suludom hrabrošću, od koje se dizala kosa na glavi naredniku Blažu, jašući ravno na švedske topove.

Crveni hrvatski husari i plavetni insulaneri pratili su ga u stopu, ali su i padali pogođeni. Tada pak kugla švedskog falkoneta udari u neposrednoj blizini poručnika Athumanunha. Athumanunh postane obliven krvlju, ali nekakvim se čudom održi u sedlu. Narednik Blaž okrene husare u povlačenje, te uhvati Athumanunhova konja za stremen i stane ga voditi za sobom.

Insulaneri, njih šestorica s Athumanunhom, na brzinu iskopaju blatnjavu raku i u nju spuste posmrtne ostatke satnika Vinkovića. Athumanunh je u bisagama satnikova sedla pronašao meki uvojak plave kose koji pažljivo položi u satnikovu već ukočenu šaku. Insulaneri stanu zatrpavati satnikovo tijelo umotano u crvenu husarsku kabanicu, a Athumanunhu niz opuštene brčine počnu se kotrljati debele, muške, vojničke, najteže suze, suze koje može samo vojnik proliti nad poginulim suborcem.

Athumanunh šmrkne i promrmlja: 'O prokleta tuđino, a volio sam ga kao vlastita brata …' Tada među insulanere dojaše pobočnik grofa Holocka i stane vikati: 'Na, was ist den los!? Vorwärts Insulaneren, vorwärts! Weitergehen auf die Spitze Marschkolonne!' Athumanunh pogleda ljutim pogledom koji je skamenio pobočnika i kroz zube procijedi: 'Idi do vraga! Nikuda mi ne idemo dok ne sahranimo našeg satnika kao ljudi. Jel' ti to jasno!?'

Pobočnik se tada glupo naceri i doda: 'No, dobro … hrabro Kroat! Für Kaiser Kroat!' Austrijanac se udalji. Teške pahulje mokroga snijega stanu padati sve gušće. Athumanunh samo tiho doda: 'Neka je prokleto ovo Vrijeme vojnika koje nam uze satnika najhrabrijeg među nama. Tako nas je svečano i hrabro, svih 150, poveo iz Zagreba, a sada pade i on, a nas osta' svega šest …'

Athumanunh pokretom ruke pokaže insulanerima da uzjašu, a oni to učiniše šutke. Nakon nekoliko trenutaka sva šestorica okrenu se istodobno prema svježem humku. Na krutim vojničkim obrazima s kojih se više ništa nije dalo pročitati, kao da su se pahulje caklile … možda pak i nisu bile pahulje, možda su to ipak bile vojničke suze … Insulaneri nevoljko potjeraju svoje konje u kas, te požure na čelo duge kolone carskih trupa koje su se povlačile na nove položaje, nakon ove još jedne neriješene bitke pokraj grada Lützena.

24.09.2017. u 12:21 • 0 KomentaraPrint#^

subota, 23.09.2017.

Armagedon

Athumanunh pod Siskom dobiva 'crvenu značku' za hrabrost



Zapovjedi hrvatskih banskih časnika stope se s topotom konja i piskom vojničkih truba, a tada zvekne oružje. Banski hrvatski husari, a među njima i Athumanunhovi insulaneri, prvi krenuše u nešto brži galop, a tada odjednom kao po zapovjedi puste konjima uzde te u silovitom i žestokom karijeru jurnu na turske nadolazeće redove.

Poluotok omeđen Savom, Kupom i Odrom pretvorio se u uzavrelu rijeku lepršavih zastava, povijenih kopalja, fijučućih oštrica mačeva i sablji. Konjska i ljudska tijela ispremiješana sada su nalikovala vijugavim zmijama koje su se povijale, a tada se to sve silovito sudari, ispreplete i prodrijevši jedni u druge sve se ispremiješa.

Teško zatutnje topovi, potmulo zagrme plotuni, prašte arkebuze i kubure, a bijeli dim pokri i obavi okolne ledine i šumarke vrbika. Sve zadrhta, zrak zaječa i ugne se vlažno polje između rijeka. Athumanunh umalo nije izletio iz sedla od siline prvog udara, a njegov riđan s teškom se mukom održao pritiješnjen između mnoštva konja.

Riđan stane skakati i uvijati se, probijati se kroz mnoštvo, a Athumanunh na njegovim leđima sječe i mlati na sve strane opet strahujući samo da mu riđan ne poklekne. Turski redovi zaustaviše navalu banskog i carskog konjaništva i stanu ih potiskivati, ali Athumanunh tada začuje sve složnije i sve glasnije, a samim time i sve bliže, te sve učestalije salve karlovačkih arkebuzira koji su uz huk i salve pristizali sve bliže i bliže, a tada grunu šleski strijelci.

Hrvatske haramije udare u trku turske redove u bok, bijesno gaze i zabijaju se poput klina. Sada pak pristižu i ostali hrvatski odredi i udaraju snažno, složno, žestoko, jako … I gle!

Turski redovi odjednom popuste, lome se, komešaju se, gube stegu, gube složaj, kidaju se i okreću se. Sve više se turski redovi kolebaju, njihovi beskrajni nizovi mrse se, klecaju, padaju, a onda popuštaju i bez reda i složaja bježe prema mostu, prema svome taboru …

Uzalud turski čauši tuku topuzima, uzalud baše pokušavaju zaustaviti lavinu koja je izgubila složaj, stegu i red. Sve tutnji na most preko Kupe. Athumanunh tada ugleda kako se oklopnici grofa Blagajskog niotkud pojavljuju Turcima s leđa i priječe im prilaze mostu. Turci u panici nagrnu u Kupu, a tada se gradska vrata tvrdoga grada Siska otvaraju i neustrašivi kanonik Đurak praćen s tristotinjak branitelja grada udara na Turke u rasulu.

Tog trenutka Athumanunha dohvati tursko koplje u desno rame. Athumanunh se nekako uspije održati u sedlu, ali klone na vrat svoga riđana. Nakon toga Athumanunha jedan spahija ošine svojom sabljom krivošijom preko kacige … Athumanunhu se cijela bojišnica okrene naopačke, pred očima mu na trenutak bljesne, a onda ga poklopi crnilo. Zadnje čega je Athumanunh bio svjestan bijahu mu usta puna oštre dlake iz grive riđana i gorki vonj konjskog znoja u nosnicama …

Tromo se vuče duga kolona husara prema Gradecu, u koloni volovska zaprega, a uz zapregu stalno bdiju dvojica insulanera na konjima u modrim odorama koje su teško pokidane tijekom bitke. Na sjenu, iza vozača, prekriven plavetnom dolamom leži Athumanunh. Desna strana prsiju i rame natopljeni su krvlju, a glava mu je zamotana prljavim povezom. Iako mu je lice žuto kao vosak na kojemu dršću krupne kapi znoja, Athumanunh je mlad i snažan, a tijelo mu se bori.

Tanki plavi brčići tužno mu vise nad gornjom usnom, a potom mu se ote uzdah: 'Odbij, jaši dalje … Udri po Turcima … jaši prvi … ne, ban … Kupa …' Insulaneri se međusobno pogledaju i nasmiješe se, a jedan od njih klimne glavom: 'Dobro je, bunca. Dolazi k sebi. Idemo vozaru potjeraj brže!'

Vozar se okrene i na trenutak se zagleda u natporučnika Athumanunha, a potom upita insulanere: 'Kamo vozimo ovoga vašega natporučnika?' Drugi insulaner mu odgovori: 'Sedlaru Pribaniću, to mu je zet, Athumanunh. Gadno ga isjekoše Turci pod Siskom, ali smo ga pokrpali i sada ga vozimo Jelici. Ej vozaru samo da znaš kakva je cura Jelica. Za Jelicu treba živjeti.' Insulaneri se glasno nasmiju, a vozar ošine volove: 'Ajs Šaronja, ajs Cvjetko, ajs, kad već cura čeka!


23.09.2017. u 08:07 • 0 KomentaraPrint#^

petak, 22.09.2017.

Armagedon

Athumanunh brani Sisak

Te godine Gospodnje 1593., koja je mirisala na katastrofu, cijela okolina Siska bila je tek prikaza. Tu više nije bilo života, polja su zarastala u korov, a rijeke Sava, Kupa i Odra ispirale su kosti zadnjih hrvatskih predstraža. Svanuo je, po svemu sudeći, crni lipanj nekada moćnog i ponosnog kraljevstva Hrvatskog.

Kao banov glasonoša pred šatorom je stajao banderijski natporučnik Athumanunh. Athumanunh je sasvim razgovijetno mogao čuti prepirku hrvatskih i carskih časnika. Jedni su bili za to da se turski rasporedi i opsadni položaji najprije dobro izvide, a drugi su bili za to da se odmah bez ikakvog oklijevanja krene i zapodjene boj s Turcima koji uporno napadaju i razaraju kamen po kamen tvrdoga grada Siska.

Hrvatski ban Toma Erdödy bio je na mukama, jer odluka je sada, kada su se njegovi zapovjednici podijelili, bila samo njegova. Tog trenutka pred šator hrvatskoga bana na znojnom, zaprašenom i posustalom konju, praćen Athumanunhovim insulanerima koji su iz sedla čuvali banski šator, dojuri strijelac iz sastava obrane Siska, skoroteča zapovjednika obrane grada kanonika Blaža Đuraka.

Strijelac skoči iz sedla i baci se na koljena pred bana Erdödyja zavapivši: 'Svijetli bane, moj zapovjednik, kanonik Blaž Đurak, preklinje te da potečeš s vojskom svojom odmah danas! Ako to ne učiniš sutra će grad pasti Turcima u ruke!' Sada se pogledaju ban Erdödy i Eggenberg, general carskih satnija koje su pristigle u pomoć hrvatskoj banskoj vojsci. Obojica gologlavi, obojica iste visine, u oklopu, obojica njegovanih kestenjastih brada i brkova, tu pred hrvatskim, austrijskim i njemačkim časnicima, kraljev glavni zapovjednik i hrvatski ban troimene kraljevine, nekoć moćne i slavne, od koje sada jedva ostaci ostataka ostadoše.

Ban Erdödy polako stavi na glavu svoju kacigu s crveno bijelom perjanicom i tada mu glas zatreperi od uzbuđenja: 'Gospodo, donio sam odluku! Kucnuo je trenutak i mi više nemamo izbora, a uzmaći sada ne smijemo i nemamo više kuda sve i da bi htjeli!' General Eggenberg brzo se snađe i pristupi banu: 'Grofe, molim Vas, povedite i moju vojsku sa sobom!' Na licima hrvatskih časnika pojavi se jedva primjetan smiješak u kutu usana, ta to su cijelo vrijeme i zagovarali. Banderijskom natporučniku Athumanunhu pak se usne osuše od uzbuđenja kada mu ban zapovjedi da podigne vojsku na pokret.

Athumanunh u sebi opsuje brzo mamuzajući konja pod sobom: 'K vragu! Ovo čekam već nekoliko dana, a sada mi se ruke tresu i potpuno sam zanijemio!' Onda pak stigavši u tabor Athumanunh se zadere iz petnih žila: 'Pokret!!! Jaaašiii!!! … Na Sisak!'

Samo je jedan sat trebao da se hrvatska i carska vojska poslože, bez imalo gužve i pometnje pod stjegove i zastave uz udaranje bubnjeva. Athumanunh juri od satnije do satnije, od banderija do banderija, leti i stiže na sve strane i raznosi zapovjedi, jedino se boji da mu konj ne malaksa prije same bitke.

No, Athumanunhov riđan držao se dobro, kao da je i on sam priželjkivao žestoki karijer. Athumanunh juri u prethodnicu praćen svojim insulanerima, a modra mu dolama crna na leđima i pod pazuhom od znoja i prašine. Athumanunh jureći između satnija i banderija kao da računa – Reitenauova pukovnija, Montecucollijeva satnija, Auerspergovi arkebuziri, Grassweinovi strijelci, odjeli Ivana Draškovića, Stjepana Tahyja, Turoczya, Orehoczya, Blagajskog, Druškovečkog, satnije Obričana, Rauberi, Paradaiseri, oklopljena satnija šleskih strijelaca koje je doveo Rödern, žumberački uskoci i katane koje vodi banov brat Petar Erdödy, a tu su i njegovi insulaneri (konjanici podrijetlom iz Međimurja - rimski naziv za Međimurje Insula Muro-Dravana - insulaneri).

U tom računanju stiže Athumanunh do čela na kojem je jahao ban Toma Erdödy u pratnji plavetnih husara i satnijom dignutom u zemaljskom ustanku. Athumanunh brzo zaključi u glavi – jedno pet tisuća konjanika i pješaka, a tada iznenada propne konja. S rijekom Kupom iza leđa u tišini je čekala Turska vojska s Hasan pašom u sredini. Athumanunh opet brzo izračuna – barem dva puta ih je više nego nas, no, tada ugleda da je ban Erdödy već visoko podignuo svoj mač, jer turski redovi naglo su im krenuli u susret.


22.09.2017. u 20:18 • 0 KomentaraPrint#^

utorak, 19.09.2017.

Armagedon

Ratnička lava provaljuje u Podravinu

Takvu zimu nisu zapamtili ni najstariji. Drvo je pucalo, umirali su starci, smrzavala se sirotinja, a čak su i zvijeri crkavale po šumama od gladi i studeni. Negdje oko Božića te godine Gospodnje 1241. na rijeci Dravi pojave se prve sante leda. Na ovoj strani rijeke Drave smeđokos stasiti tridesetogodišnjak s nevjericom promatrao je ledene sante koje su se počele kretati sve sporije rijekom. Bio je to podravski knez Athumanunh u kožnom kaputu do koljena na kojem su se zorno ocrtavali tragovi remenica oklopa.

Da bi se zaštitio od studeni Athumanunh se ogrnuo teškom vojničkom smeđom kabanicom, pa je u njoj više sličio nekakvom vojniku povratniku s bojišta nego gospodaru Poljangrada podravskog. Athumanunha muče velike brige, a sjećanja na bitku kod rijeke Šaja bila su još svježa. Athumanunh se još više prisjeti nevolje kada ga još nezarasla rana mongolskog koplja stane peći poput žive vatre.

Mongoli pak su sada tu nadomak njegovog Poljangrada i samo čekaju da se Drava smrzne kako bi je lakše prešli. Athumanunh podiže pogled u visinu i ugleda jato divljih gusaka kako u valovitom klinu lete izduženih vratova prema jugu. Athumanunhu je bilo jasno da dolazi prava zima, a Mongoli samo čekaju da led očvrsne, pa da prijeđu rijeku …

Red oklopljenih konjanika nepomično je stajao podno zidina tvrdoga Poljangrada. U grobnoj tišini na zimskom sjevernom vjetru lepršaju plaštevi i zastave. Lica oklopnika napregnuta su pod kacigama, ruke ih zebu na kopljištima i balčacima mačeva. Iza njih stoji trored strijelaca s pripravnim dugim lukovima zaklanjajući se iza visokih štitova. Iza njih u složaju potkove stoji pješaštvo župe komarničke.

Tu su na poziv kneza Athumanunha stigli slobodnjaci, kmetovi, predijalci … tko pod kacigom, tko pod kapom i klobukom, s oklopom u kožuhu … šaroliko naoružana vojska, opremljena onim što je tog trenutka bilo na raspolaganju. Jedina im je pomoć manji odred koprivničkih oklopnika, jer samo je to mogao poslati zapovjednik koprivničke utvrde.

Nitko ne zna gdje će lava Mongola udariti, pa se svako naselje, svaka utvrda, svaki dvor i svaki grad moraju braniti kako god znaju i umiju. Onda pak dolje pod brijegom hitro se slažu mongolske gomile pod zapovjedništvom Kadana. Mongoli su u prvi red gurnuli svoje konjaništvo u oklopu od željeza, a iza njih su konjanici ogrnuti i zaštićeni tvrdim kožama zvjeradi. To su mongolski najvrsniji ratnici, ali knez Athumanunh zna da se i onih lakih konjanika iza njih treba posebno čuvati.

Upravo to lako mongolsko konjaništvo izletjet će kroz prorede i zasipat će strijelama i kopljima, potom će se povući, a mongolski oklopnici će dočekati i dokrajčiti juriš kršćanskog konjaništva. Knez Athumanunh stekao je iskustvo iz bitke s Mongolima na rijeci Šaji i sada ništa neće prepustiti slučaju. Još jučer je zapovjedio da se žene, djeca, stari i nemoćni s marvom, hranom i blagom sklone u šume Bilogore, a on će s ratnicima pokušati zaustaviti Mongole, no, ne uspije li pripremio je i uzmak prema močvarama Komarnice.

Knez Athumanunh pogleda svoje ljude i nešto ga hladno stegne i uhvati za prsa. Tu je sve što je mogao skupiti. Poljodjelci, stočari, težaci, ribari, lončari, mlinari, stolari, ciglari, vinogradari, čak su i dječaci tu. O, Bože, koliko će ih samo pasti za koji čas od tuče mongolskih strijela, koliko će ih samo ranjenih klonuti k smrznutoj i tvrdoj zemlji …

'Zatući će me ova tišina! Da se barem deru bilo bi mi lakše.' – jadao se mladac, još uvijek dječak imena Luka, gorostasu Vidu, Athumanunhovom pobočniku koji ga je pratio i na rijeci Šaju. 'Samo mirno Luka, namamit ćemo mi njih već u ove naše šumetine i tu ćemo im skočiti za vrat. Mongol je u šumi nemoćan, koliko god on bio brz i nepredvidiv na otvorenom, u našoj šumi on će vrat polomiti.' – mirno odgovori Vid.

Luka pogleda visoko gore diva do sebe: 'Lako je tebi govoriti, ti si se Vide već tukao s njima, gledao si ih u oči, a ja? Ne zamjeri mi, ljudski je bojati se, zar ne?' Vid se nasmije toliko glasno da se čak i sam knez Athumanunh okrene u sedlu. 'Hej, junačino, pa zar ti misliš da se ja ne bojim? No, gaće mi se baš i ne tresu. Najgore je dok se ne počnemo mlatiti, a tada budi blizu meni i ne boj se! Prerezat ćemo mi koji žuti žilavi vrat, neće im baš biti lako s nama.' Još jednom Vid ohrabri Luku.

Mongoli krenuše, u početku lagano, oprezno, svi odjednom po dubini. Athumanunhovi ljudi sada su već mogli raspoznati koplja s kićankama od konjskih i bikovskih repova, tugovi poglavica, ukrasi na okruglim štitovima, živopisne boje mongolskih plašteva i konjske opreme. Potom Mongoli iznenada ubrzaju, a kroz prorede ispadnu mongolski konjanici strijelci u galopu. Vješto drže uzde u zubima, te izbace istodobno crni oblak strijela iz kratkih lukova.

Mongolske strijele ne domaše Athumanunhove vojnike. Mongoli izbace novi roj šištećih strijela koje sada zazveče na štitovima Athumanunhovih oklopnika. No, Athumanunhova vojska nije se još micala, pa Mongoli uspore očito zbunjeni. Naime, izgleda da su već navikli da rusko, poljsko i ugarsko konjaništvo silno naleti u prvom udaru, no, bilo je očito da to nije slučaj i s Athumanunhovim hrvatskim konjaništvom...


19.09.2017. u 21:46 • 2 KomentaraPrint#^

subota, 16.09.2017.

Armagedon

Vedrije nebo i toplije Sunce – tamo gdje naši stari sanjaju



Doista, možda je bolje da Vam (Vama koji ponekad čitate u čudu i možda ponekad ne razumijete ono što ja to pišem, zašto tako pišem i što ja zapravo želim kada nešto napišem) ipak objasnim.

Dakle, sve ovo radim iz jednostavne želje za opuštanjem, jer kada pišem i smišljam ono što pišem ja se opuštam od tjednog napora i stresa koji je povezan s mojim poslom. Znanje iz povijesti valjda sam naslijedio familijarno (moji su roditelji, sestra nastavnici i profesori, ja sam pak ipak izabrao opasnije zanimanje), dograđivao ga kroz svoje dugogodišnje školovanje, a i sada kad sam star već polovicu ljudskog vremena, još uvijek uz jutarnju kavu ili dugo u noć listam razne povijesne knjige ...

Stoga, kad iznosim činjenice ne trebate se bojati, one doista jesu povijesne i slobodno ih rabite pouzdano, vojnička strana u toj povijesti još je više sigurna (sjetite se da sam Vam već prije napisao da sam ja vidio 'zastrašujuću divotu bitke' i nosim 'crvenu značku za hrabrost'), no, vrlo lako ja znam odlutati u ljudsku prošlost i napisati nešto samo za sebe (bez obzira što me neki prozivaju da uvijek 'vješto nešto zapakiram nekome drugome', ja im to ne uzimam za zlo jer zapravo ništa od toga što sam napisao nisu razumjeli ...), tada je dobro iskoristiti ono što se zove ovdje na blogu 'komentari'. Dosta je samo tražiti od mene pojašnjenje i sve će biti puno razumljivije i zornije.

Kako danas gotovo da nema naroda koji ne vjeruje u nekakvo 'svoje prokletstvo povijesti', nisu ni Hrvati nikakva iznimka u tim vjerovanjima, a ako to 'prokletstvo povijesti' doista i postoji, nije li to Hrvatima zapravo ovo trajanje na vjetrovitom raskrižju dviju vjera, dviju civilizacija, dvaju Svjetova koji se stalno dodiruju, ali se nikako ne razumiju? Možda je to tisućljetno trpljenje i stenjanje pod tuđinskom vlašću, a možda su to napadi Avara, Tatara, Huna, Mlečana, Osmanlija, Ugara, a u ovo naše doba i oni najteži i najbolniji napadi, napadi naših susjeda. Možda pak je to beznadno, hrabro i časno krvarenje na 'predziđu kršćanstva', ili pak služenje i umiranje u najboljim pretorijanskim legijama Europe – tuđim prijestoljima, interesima i prijevarama, orlovima, perjanicama i zastavama, a možda pak je to samo tragična zabluda, ili nasljedno opterećenje …



No, bilo kako da bilo, pa i iako je to 'prokletstvo povijesti' prijetilo da Hrvati kao narod budu zbrisani i da im se zametne svaki trag u povijesti, uvijek je bilo i uvijek će biti hrabrih ratnika i vojnika koji su znali, ili će znati, pa makar i uz potoke znoja i krvi, zaustaviti grabežljivce i osvajače ma otkuda oni dolazili, ili bi mogli doći.

Zašto onda ja ne bih smjestio Athumanunha u povijest ondje gdje to ja želim, bilo u otrcanom kmetskom zobunu, raskošnoj feudalnoj opravi, u viteškom oklopu ili redovničkoj halji, po nikad predvidljivom scenariju te 'vječne učiteljice života', u to blago jutro dok sijeku sablje, bodu bajunete i biju granate, a regimente u hodu uspravno marširaju ... zar nisu kroz povijest stupali ti naši prethodnici u odorama husarskim, odorama boje lišća jesenjeg, odorama maskirnim i ratnim prikrivnim odorama, a pri tomu im teški koraci do mora odjekivali, samo da bi se zastave banske, u kraljevstvu drevnom, kraljevstvu hrvatskom, opet na vjetru vijorile.

Bilo kako da bilo, ratnici hrvatski ušli su u povijest, pješke, u sedlu, pod jedrom, na tenku, sa sabljom ili strojnicom, vodeći beskonačne bitke i bojeve, noseći na plećima i u srcima svu težinu i nesreću, ali i sve žudnje, svojeg naroda hrvatskog. Dakako, bili su to veliki ratnici i junaci, ali bili su samo ljudi koji su tražili vedrije nebo i toplije Sunce i morali su činiti i one male svakodnevne sitnice. Zacijelo su i oni jeli i pili, bolovali i ljubovali, strahovali, ogovarali, zavidjeli, mrzili … bilo je među njima i jakih i slabih, udvorica i tirana, doušnika i dobročinitelja, kukavica i poštenjačina, ispičutura i suknjolovaca, veseljaka i vojničina, grubijana i nježnih duša … ali nikada ti ratnici Hrvatski nisu provalili u tuđu zemlju i nerado su oni prelazili svoje granice, osim onda kada su bili napadnuti, ili su im bili ugroženi prijatelji, a tada? Tada su ti ratnici podizali slavu i čast narodu Hrvatskome …

Poradi toga, a samo iz OPREZNOSTI (nema nikakve zloćestoće u tom) ja bih lijepo molio sve one koji drugačije razmišljaju, neka ne čitaju moje opise i nizove tekstova koji slijede o tim ratnicima i vojnicima Hrvatima, jer … Hrvatska je ratnička i vojnička povijest prekrasna, zapravo čudesna, pisana po nikada predvidljivom scenariju vječne 'učiteljice života', koja nas nikada nije štedjela od ratova, bojeva i borbi za goli opstanak. Naši su prethodnici, bilo kako da bilo, ipak ušli u povijest, a hrvatski narod može se samo ponositi svojim ratnicima i vojnicima, jer oni pak se nemaju čega sramiti, uistinu, naša je ratnička i vojnička povijest zaista prekrasna i čudnovata, zapravo ona je bljeskovita i olujna, pa neka onda oni koji drugačije razmišljaju potraže svoje vedrije nebo i toplije Sunce i žive sa svojim uvjerenjima i opredjeljenjima i bit će im to dovoljno da budu ljudski spokojni i sretni, baš kao što sam ja koji sam ponosan na svoje podrijetlo i svoju povijest kada ovo pišem.


16.09.2017. u 12:23 • 0 KomentaraPrint#^

petak, 15.09.2017.

Armagedon

Pravih vojnika svega je četrdeset



Na poziv cara, Zrinski povede svoje banderije i husare u Ugarsku, gdje se okupljala kršćanska vojska za obranu Beča kojem su zaprijetili Turci. U čakovečkoj utvrdi ostalo je samo četrdesetak vojnika pod zapovjedništvom natporučnika Athumanunha kako bi čuvali grad.

Jedanaestog lipnja godine Gospodnje u šest sati ujutro, uz udaranje u talambase silna turska vojska okružila je tvrdi grad Čakovec. Sultanov poglavar naumio je oko podneva ući u grad, ali …

Primijetivši pohod Turaka, dotad mirni seljaci Međimurja, ostave svoje radove u polju i pohitaju u utvrdu kako bi pomogli malobrojnoj posadi grada. Athumanunh otvori oružarnice i naoruža nekoliko stotina pristiglih seljaka. Bližilo se podne, sunce je peklo kroz zavjesu prašine, dima i teškog zadaha baruta, krvi i paljevine. Turci kuljaju preko letećih mostova na bedeme grada i padaju, pokušavaju ponovno, ali opet neuspjeh.

Čakovec i njegovi branitelji se ne daju i ne popuštaju. Ali-paša je pozelenio i bjesni na svoje čauše, šalje po svježa pojačanja. Kasno popodne Turcima stižu svježa pojačanja, a braniteljima grada nestaje daha, mnogi su već pali, a navale traju i dalje.
'Gospodine natporučniče, zlo! Ne može se više, ljudi padaju …' - svaki čas dolijeće zadihani potčasnik Marko.

'Mora se Marko, mora! Neka se seljaci drže na bedemima, a husare mi dovedi ovamo na branič kulu! Daj Marko šalji ih tamo gdje je najteže!' – vikao je Athumanunh jakim glasom 'Držite se ljudi! Samo živi mogu protiv Turaka, inače propadosmo i mi i grad!'

Tog trenutka zrno pogodi Athumanunha u kacigu, krv mu zali obraz, ali on se održi na nogama, te potrči na branič kulu gdje se vodila najteža bitka. Na jednog Hrvata tu je bilo po tri Turčina. Athumanunh uleti u bitku, tukao se hrabro i goropadno, tvrd, hitar i izazovno hrabar, samo u košulji prljavoj i crnoj od znoja i gareži baruta. Turci vidjevši ga polude, navaljuju sa svih strana, ali i husarija vidjevši Athumanunha, posljednjim atomima snage, udara, tuče žestoko i odbija nalete redom.

'Naprijed! Na most, ovamo!' – bodrio je Athumanunh malobrojne preživjele hrvatske husare.

Predvečer, pred sam smiraj dana, turski napad popusti i oni se umorni povuku u tabor. Brzo Turci zaspu, ali oko dva sata u noći, turski se tabor zatrese od topovskih plotuna i paljbe pušaka. Nebo iznad turskog tabora se zacrveni, a čadori planu. Vika i jeka borbe probude i samog turskog pašu. Mamuran, pozelenio i ljut on dočeka čaušbašu Rustam-bega.

'Kauri provalili iz grada! Poklali straže i rastjerali janjičare topovima. Uhvatili Veli-agu janjičarskog i objesili ga na toranj grada. Sam šejtan im pomaže, Alaha mi!' – u strahu će Rustam-beg.

'Kakav šejtan, vaš neposluh i nemar! Spavate, a šačica nevjernika već nas danima drži za gušu! Sahit-begu glavu ću na kolac, a i tebi ako mi do jutra ne otvoriš vrata grada!' – kiptio je Ali-paša.

'Sve smo napravili kako ste zapovjedili gospodine natporučniče. Straže smo poklali i uhvatili janjičarskog agu, eno ga, visi na zvoniku uz zastavu!' – zadihano je izvještavao desetnik Marko.

'Dobro je Marko, povedi ljude na odmor! Do jutra smo mirni, a onda samo trebamo izdržati do podneva kada bi trebao stići sam ban Zrinski sa svojim banderijima, pa neka onda oni završe ovo što smo mi započeli.' – nasmije se natporučnik Athumanunh


15.09.2017. u 20:37 • 0 KomentaraPrint#^

nedjelja, 10.09.2017.

Armagedon

Athumanunh u boju za Čakovec


tu Athumanunh sanja bitku za Čakovec

Athumanunh svrne pogledom po svojim ljudima, okrene se i pješacima koji su se tiskali po bedemima tvrdoga grada Čakovca. Athumanunha presretne stotinu pogleda u kojima se zrcalila zebnja, a u zraku je sve više rastao grč. Sve kule i palisade načičkane su kopljima, a na bedemima je sve što se toga trenutka moglo prikupiti.

Athumanunhu odjednom proleti kroz glavu koliko je samo tih mirnih i radišnih međimurskih poljodjelaca ostavilo svoje radove u polju i pohitalo na poziv Zrinskoga bana u obranu tvrdoga grada. U bitki svaki je živ čovjek dobro došao, no, pravih ratnika vičnih oružju i bitki svega je stotinjak, a na travnjaku Buzovca turski gusti redovi već su raširili svoja krila uz zaglušujuću buku zurli i talambasa.

Sve kazuje i potpuno je zorno da se spremaju na još jedan juriš, juriš na bedeme grada Čakovca. Doista, sve je bilo crno od gustih redova turskih konjanika, pa među braniteljima Čakovca nastane komešanje i stotinu se pogleda zaustavi na hrvatskom banu i knezu Čakovca, Nikoli Zrinskome koji se popeo na branič kulu grada među Athumanunhove plavetne husare.

Zrinski pak samo mirno klimne glavom i pogladi svoje lijepe i guste smeđe brkove: 'Ti ćeš Athumanunh s husarijom uz Trnavu, a ja ću s banskim banderijem za tobom. Pero (Petar Zrinski brat Nikole) i Frane (Frankopan) će u šumi topole ostati skriveni dok ih ja ne pozovem, bez brige, neće Turčin dalje! Zastavniče Athumanunh zapovjedite neka se trubi zbor!'

Athumanunh i stasiti banski banderijski časnici u crvenim odorama krenu prema svojim satnijama, a nakon toga Athumanunhovi plavetni husari i dva izvrsno opremljena i uvježbana banska banderija za nekoliko časaka, u kratkom galopu, pod zlatno-plavom banskom zastavom, izlete iz grada i borbeno se rašire ispred nastupajućih turskih redova.

Vidjevši ih, Turci se naglo okrenu i nagrnu preko Trnave. Athumanunh i njegovi husari u najvećem miru i stegi sjašu i otvore žestoku i ubitačnu paljbu iz svojih kubura po nastupajućim turskim redovima. Onda pak za tili čas Athumanunh i njegovi husari ponovno uzjašu i poput strijela zabiju se među turske redove sabljama sijekući s jedne i druge strane konjskoga vrata. Travnjak ostane prekriven mrtvim tijelima turskih konjanika.

Nakon ovog neočekivanog, iznenadnog, hrabrog, ali i možda malo presmionog ili čak i suludog žestokog karijera Athumanunha i njegovih husara, oni sada ostanu okruženi gustim redovima spahija i janjičara koji su pristigli na bojište Buzovca. No, u tom kritičnom trenutku za Athumanunha i njegove plavetne husare iznenada udari sam Zrinski s banskim konjaništvom i poput klina zabije se među turske redove.

Boj se sada već polako otezao, a pred sam smiraj dana, ne popuštajući ni za pedalj, hrvatski banovci još jednom potisnu Turke na uzmak. U taj mah zrno pogodi Zrinskome konja, veliki zelenko bolno zarza, zanese se i prsima tresne na razrovanu zemlju. Zrinski se vješto dočeka na lijevo rame, hitro se prevrne ne ispuštajući sablju iz ruke. Njegovi banovci u trenutku ga okruže i pokušaju ga zaštititi. Pješaci na bedemima grada protrnu. Nastane muk. Zadnje što su vidjeli bilo je to da je Zrinski pao.

'Ovamo bane! Ovamo, jašite!' – odnekuda tu se stvorio Athumanunh koji spretno skoči sa svoje njemačke kobile i ponudi uzde Zrinskome, te mu pomogne popeti se u sedlo. Turci pak sada bijesno zaurlaju, jer im je izmaknuo veliki i bogati plijen, te se okome na Athumanunha. No, Zrinski se okrene i u naletu sabljom posiječe dvojicu Anadolaca koji su bili najbliži Athumanunhu. Iza Zrinskoga stvori se odnekud i satnik Vlatko sa desetak crvenih turopoljskih husara koji kopljima rastjeraju Turke na sve strane. Athumanunh brzo i spretno skoči u sedlo iza husarskog satnika Vlatka, a Zrinski pak krene naprijed.

Zrinskoga u galopu sustignu njegovi banovci kojima se sada pridruže turopoljski crveni i Athumanunhovi husari plavetni, pa se svi zajedno opetovano poput klina zariju u turske redove i još ih jednom ispremiješaju. Budak beg Sandžački propne konja ne bi li na sebe skrenuo pozornost Athumanunha, jer upravo je on vidio što je Athumanunh učinio tijekom meteža u kojem je pao Zrinski ban.

Budak beg Sandžački dovikne na hrvatskom Athumanunhu: 'Hej, kako ti je ime junačino?!' Athumanunh okupi oko sebe svoje plavetne husare i vedro se nasmije, te dovikne begu Sandžačkome: 'Ime mi je Athumanunh, beže! Pozdravi mi Ali pašu, vojvodu svojega, i zaželi mu zdravlje u moje ime, beže!'

Sada je bitka već ušla u kulminacijsku fazu, ban Zrinski se izdigne u sedlu i zaokruži mačem tri puta iznad glave. Iznenada se otraga iz šume topola pojave blistavi ozaljski oklopnici koje je vodio Frankopan. Crveno bijeli grbovi lelujaju im na plaštevima, a zemlja dršće pod željezom i teškim konjima. Udar ozaljskih oklopnika redove Turaka pretvori u neuredne skupine bez ikakvog složaja, a potom se te neuredne skupine pretvore u čopore koji stanu bježati i napuštati bitku na sve strane.

Onda pak s boka grunu karlovački arkebuziri koje je doveo Petar Zrinski, brat Nikole Zrinskog. Sve to sada silno pritisne Turke na krilima, a iz grada provale i međimurske katane (katana je iskrivljena mađarska riječ 'katona' koja označava vojnika pješaka, a ovdje su to pješaci haramije s prostora Međimurja, koje će povijest ratovanja kasnije opet zapamtiti kao 'isolanere').

Mrve teški Frankopanovi oklopnici, ljuto sječe lako hrvatsko i ugarsko konjaništvo, tiskaju se naprijed turopoljski haramije i međimurski katane. Pucaju glave, njište konji, ječi i odzvanja međimurska ravnica. Ban Zrinski leti poput sokola s krila na krilo svojih banovaca, viče i sokoli, podjaruje i zapovijeda. Mač mu se strelimice spušta lijevo i desno od konjskoga vrata, a njegov veliki crni ždrijebac, sav u pjeni, udara i grize koga stigne.

Athumanunh pak se kupa u goloj vodi (znoju) ispod kalpaka, oklop ga steže, ali je i dalje tamo gdje je najpotrebitiji. Vide ga i banovci i njegovi husari plavetni, dive se njegovoj mladosti i hrabrosti te udaraju još žešće ... vide ga sada i spahije i janjičari znaju kojom je hrabrošću uletio među njih i spasio bana i samu bitku, dive se i oni hrabrosti njegovoj, ali pomalo se te hrabrosti i boje pa radije izbjegavaju susret i ogled s Athumanunhom kojeg sada prate uz njegove plavetne i Vlatkovi turopoljski crveni husari. Onda pak se među banskim banderijama zaori gromoglasno: 'Pobjeda!' To donese smiraj među same branitelje utvrde na bedemima te i oni prihvate i stanu gromoglasno klicati: 'Pobjeda!'


'... tvrdih i čvrstih je zidina On i zalud ga tuku šezdeset noći i dana jer njega uporno brane ratnici ljuti Zrinskoga bana ...' Athumanunhova saga o Čakovcu

10.09.2017. u 09:44 • 3 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

< listopad, 2017  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Opis bloga

sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest.

Free Website Counter
Free Website Counter

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.
Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se