Bitke kroz povijest

27.06.2017., utorak

Španjolski građanski rat

Bitka za Madrid – bitke za Sveučilišni grad



Bitke za Sveučilišni grad potrajat će svom žestinom sve do 23. studenog 1936. Tada je i jednima i drugima postalo jasno da je bitka za Madrid došla u pat poziciju. Nacionalisti nisu mogli dalje, a Republikanci ih nisu mogli izbaciti i odbaciti od Madrida.

Vojske su bile 'skroz na skroz' iscrpljene i bojno umorne, pa nije preostalo ništa drugo nego napraviti ono što vojske u takvim prilikama jedino mogu učiniti. Obije strane stale su se na dostignutim crtama ukopavati. Nacionalistički generali složili su se da od zauzeća Madrida treba na trenutak odustati, a time je i propala Molina nada da će popiti kavu u Madridu, u kavani Molinero, u ulici Gran Vija.

Republikanci su mu poslali zajedljivu poruku: 'El cafe se le enfrio Y en Madrid no entro! (Kava ti se ohladila, a u Madrid ušao nisi! – po Athumanunhu). Iako je Madrid bio samo djelomično opkoljen, u gradu je zavladalo stanje kao da je opkoljen sa svih strana. Nacionalisti su pokušali 13. prosinca poduzeti još jedan napad s namjerom da Madrid potpuno odsjeku od Guadarame, te da grad potpuno okruže sa sjevera.

Dakle, naum nacionalističkih zapovjednika bio je da se izbije i ovlada cestom Madrid – Coruna. Sada je zapovijedanje tom operacijom od generala Mole preuzeo general Orgaz koji će istodobno postati i glavni zapovjednik na madridskoj bojišnici, pa će operativno zapovijedanje preuzeti Varela. Tako je general Orgaz izdvojio 18 000 vojnika i stavio ih pod direktno zapovjedništvo Vareli koji je imao zadaću ovladati cestom Madrid – Coruna.

Bile su to mješovite postrojbe sastavljene od pješaštva i konjaništva koje je Varela ustrojio u četiri mobilne brigade kojima zapovijedaju Garcia Escamez, Barron, Saenz de Buruaga i Monasteri. Bitka do koje će uskoro doći u povijesti ratovanja poznatija je pod nazivom 'Bitka kod Boadille'. Naime, napad Nacionalista započeo je žestokom topničkom pripravom na samostan i zabačeni pueblo Boadilla del Monte ujutro 14. prosinca 1936.

Do noći nacionalističke postrojbe zauzele su pueblo koji su branili Republikanci pod zapovjedništvom bojnika Barceloa. No, tada su se u bitku uključili republikanski tenkovi tipa T – 26 pod zapovjedništvom sovjetskog generala Pavlova. U bitku su ubačeni i pripadnici 11. i 12. interbrigade. Opet su se razvile teške i krvave bitke, a koliko su one bile teške i krvave zorno govore slijedeći podaci: - bojne 'Thälmann' i 'Dombrowski' imale su zajedno oko 80-setak poginulih i veći broj ranjenih, 1. satnija bojne 'Thälmann' od 10 preživjelih (bilo ih je 145 tijekom bitke za Madrid – po Athumanunhu) sada su ostala samo dvojica.

Teška bitka tukla se i za zamak vojvode de Sueke gdje je od 187 Republikanaca iz sastava Civilne straže poginulo njih 102. Na drugoj strani i Nacionalisti su imali slične teške gubitke u ljudstvu, pa su nakon zauzeća Boadille i Villanueve de la Canada odustali od daljnjih napada.

Nakon tih bitaka Republikanci su ustrojili novu Armiju Juga, te nove interbrigade: 13. interbrigadu s bojnama 'Čapajev', Đuro Đaković' i 'Georgi Dimitrov' i 14. interbrigadu kojom zapovijeda Poljak general Swierczewski (konspirativno ime Walter), a koja je ustrojene od francuske bojne 'Marseljeza' u čijem je sastavu i 1. britanska satnija od 145 Britanaca (1. vod 1. britanske satnije čine Irci, te drugih koje će Athumanunh pobrojati nešto kasnije.)

- 20:03 - Komentari (1) - Isprintaj - #

26.06.2017., ponedjeljak

Španjolski građanski rat

Bitka za Madrid – 12. studeni 1936.

Bitka se još uvijek tukla kod Carabanchela, pa je tu sada upućena 12. interbrigada koja je bila ustrojena od njemačke bojne naziva 'Thälmann', francusko-belgijske bojne naziva 'Andre Marty' i talijanske bojne naziva 'Garibaldi'.

Tom 12. interbrigadom zapovijedao je također Mađar, časnik iz Austro-Ugarske vojske general Lukacs. Istodobno s 12. interbrigadom u Madrid stiže i Durruti s 4000 Republikanaca anarhističke milicije.

Međutim, 12. interbrigada, za razliku od 11. interbrigade, imala je u svom sastavu čak 17 nacionalnosti. Taj veliki broj raznih nacija i raznih jezika stvorio je velike probleme tijekom izdavanja zapovijedi. U trenutku kada je brigada ušla u bitke došlo je do prave zbrke i velike pomutnje. Njezin zapovjednik, za razliku od zapovjednika 11. brigade, bio je slabiji poznavatelj jezika, a i dosta slabiji organizator.

Opet nije bilo gotovo nikakve koordninacije s republikanskim oklopništvom, a republikansko zrakoplovstvo, iako moćno i snažno, nije uspjelo s madridskog neba rastjerati nacionalističke zrakoplove. Topništvo 12. interbrigade bilo je izuzetno slabo i nekoordinirano, a i neke satnije su zalutale i izgubile se na bojišnici.

Glavni napor brigade bio je brežuljak Cerro de los Angeles, ali je ostao nedostižan. No, ni nacionalističke postrojbe nisu baš polučile značajnije uspjehe. Asensiova prethodnica tri je puta prodrla do obale rijeke Manzares, ali je i tri puta odbačena s nje. Naposljetku, nacionalističke postrojbe ipak su ovladale jednim malim mostobranom kod Palacetea de la Mancola i tu su dva marokanska tabora regulara i jedna bandera legionara izvršili juriš.

Juriš im je u potpunosti uspio djelomično i zbog toga što su Republikanci iz kolone 'Libertad' napustili zabunom svoje položaje u nesporazumu s postrojbom koja ih je trebala tu zamijeniti. Sada se razvijaju bitke za Sveučilišni grad. Doista, bile su to teške i nadasve krvave bitke, a sablasni metež izgledao je još strašnije kada su noću odjekivale zapovijedi na mnogim jezicima koji su se potpuno ispremiješali: 'Bataillon Thälmann, fertig machen!', ' Bataillon Andre Marty, descendez vite!', 'Garibaldi, avanti!'…

Bitke su trajale cijelu noć. Jedna i druga strana nisu popuštale ni za pedalj, ni za milimetar, a vrlo često protivnici su se tukli 'prsa o prsa', tukli su se za svaku zgradu, za svaki kat, za svaku sobu u zgradi … Pripadnici bojne Thälmann krcali su liftove bombama i upućivali bi ih na više katove gdje bi onda eksplodirali među marokanskim regularima koji su se zabarikadirali na katovima.

Mnogi marokanski regulari otrovali su se u prostorijama laboratorija jer su jeli pokusne životinje koje su bile cijepljene raznim pokusnim preparatima i virusima. No, bilo kako da bilo i jedni i drugi borili su se izuzetno hrabro, čisto i vojnički. Durrutijevi anarhisti potisnuti su niz Calla de la Princesa, ali kad su ih regulari htjeli natjerati u bijeg, anarhisti su skupili hrabrost i u protunapadu vratili svoje položaje.

Bitke su tako bješnjele sve do 19. studenog, a tada se na bojišnici pojavio i sam general Miaja koji je stao u prve crte i rovove te hrabro pozivao Republikance: 'Republikanci ginite na svojim položajima! Ginite sa svojim generalom Miajom!' Ispred zatvora Modelo poginuo je i sam Durruti, vođa anarhista. Franco je bio vrlo ljut, pa je nesmotreno izjavio u Portugalu pred novinarima, da će ili zauzeti Madrid, ili ga sravniti sa zemljom, ali da ga neće prepustiti 'marksistima'.

Tako su od 19. do 22. studenog nacionalistički zrakoplovi bombarderi tipa 'Junkers 52' i 'Savoia 81' zasipali 'tepisima' zapaljivih i razornih bombi grad Madrid. Bio je to opet jedan od pokusa koji će kasnije, tijekom Drugog svjetskog rata, iskusiti i sam London, Lenjingrad, Hamburg, Dresden, Tokijo …

No, to doista, s vojničke strane gledano, nepotrebno i suludo razaranje grada među stanovnicima Madrida, kao i među stanovnicima kasnije pobrojanih gradova, ne samo da nije polučilo nikakav psihološki učinak, već naprotiv, umjesto straha kod civila je izazvan prkos i mržnja prema razarateljima. Zato će na kraju Athumanunh zapisati vapaj koji je tog dana u svoj dnevnik napisao jedan Republikanac: 'Oh, Europo stara, ti što si uvijek tako obuzeta svojim sitnim igrama i teškim spletkama, daj bože da te ne uguši sva ta prolivena nevina krv…'



- 19:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

25.06.2017., nedjelja

Španjolski građanski rat

Bitka za Marid – dolazak interbrigada na bojišnicu

... Unatoč velikoj efikasnosti sovjetskih zrakoplova i tenkova, te novoj nadi koju je to pobudilo, kod republikanskih postrojbi vladalo je tmurno raspoloženje. Sovjetski tenkovi tipa T –26 opetovali su svoje napade 3., 4. i 5. studenog, ali ovaj puta su posade tenkova činili Španjolci, no, ti tenkovski napadi polučili su vrlo male, čak nikakve uspjehe, jer su španjolske posade bile previše zbunjene i slabo obučene u rukovanju sa sovjetskim tenkovima.

No, zato su na drugoj strani, nacionalističkoj, pojave tih tenkova na bojišnici izazvale pretjeranu opreznost, pa su nacionalistički zapovjednici Mola, Varel i Yagüe odložili napad za 8. studeni. Sukladno tom nacionalističkom planu napad je trebalo započeti uklinjavanjem klina između Sveučilišnog grada i Plaze de Espana, te probojem u gradsku četvrt na brežuljcima iznad doline Manzanaresa.

Napadom je trebalo ovladati Casom del Campom i priječi pod borbom rijeku Manzanares, te svladati tešku uzbrdicu na brežuljcima gdje je ležao Parque del Oeste (Zapadni park). Tako su kolone generala Yagüe, točnije kolona kojom je zapovijedao Asensio morala priječi rijeku Manzanares ispod Pasea de Rosales (dugo šetalište koje se proteže Zapadnim parkom), probiti se uzbrdo i zauzeti zatvor Modelo i vojarnu Don Juan.

Lijevo od Asensijeve kolone trebala je napasti kolona Castejona koja je trebala zauzeti studentsko naselje Fundacion del Amo smješteno na južnoj strani Studentskog grada. Desno od Asensija napadala je kolona kojom zapovijeda Delgado Serrano, a ta kolona trebala je zauzeti vojarnu Montana i iz nje pod vatrenim nadzorom držati Kraljev dvor i najveću madridsku ulicu Gran Viju.

Kolone kojima su zapovijedali Barron i Tella trebale su izvesti demonstrativni (lažni, fingirajući) napad na predgrađe Carabanchel. Sve te nacionalističke kolone činili su uglavnom marokanski regulari i legionari, dakle najbolje čime su toga trenutka raspolagali nacionalistički zapovjednici. Tim doista elitnim vojnicima zapovijedaju izuzetno iskusni zapovjednici koji su kao mladi časnici stekli neprocjenjiva bojna iskustva iz bitaka s rifskim plemenima.

Potporu im daju dvadesetak talijanskih tenkova kojima zapovijeda satnik Oresto Fortuna, te dvije satnije teških i jedna satnija lakih njemačkih tenkova kojima zapovijeda njemački brigadir von Thoma.

 photo bitka SPGR.jpg

Na drugoj strani, kod Republikanaca, potaknuti pozivima iz zvučnika u obranu grada prijavilo se još oko 50 000 dragovoljaca među kojima je bilo najviše izbjeglica iz drugih dijelova Španjolske koji su pali pod vlast Nacionalista. Kad su se razvile bitke za Casu de Campo Republikanci nisu popuštali ni pedalj, pa su nacionalističke postrojbe odbačene natrag na obronke brda Garabitas.

No, organizacija obrane kao i njezin uspjeh nikako se nije mogao pripisati zapovjedniku Republikanaca, generalu Miaji, pravi organizator i vođa obrane u stožeru Republikanaca bio je zapravo sovjetski general Gorjev, a na terenu među republikanskim postrojbama sovjetski topnički bojnik Voronov.

No, ubrzo je Republikancima ponestalo streljiva, a neke postrojbe obrane grada pretrpjele su velike gubitke (neke i polovicu svoga brojčanoga stanja) i postalo je jasno da je nastupilo teško stanje za obranu Madrida, a onda … Onda su se iznenada ulicom grada Madrida, točnije Gran Vijom, pojavile u ubrzanim hodnim kolonama internacionalne brigade.

Prva koja je stigla u pomoć bila je njemačka bojna ojačana engleskim teškim strojničarima. Ubrzo je stigla i bojna naziva 'Pariška komuna' sastavljena od Francuza i Belgijanaca, a zapovijedao im je brigadir Dumont, vrlo sposoban i bitkama vičan časnik. Nakon toga gotovo trčeći na položaje stigla je i bojna naziva 'Dombrowski' sastavljena od Poljaka, a zapovijeda im poljski časnik Ulanowski.

Bila je to zapravo 11. interbrigada kojom je zapovijedao Mađar Kleber. Interbrigadisti su nosili pamučne odore i čelične kacige, krasila ih je vojnička stega, pa su stanovnici Madrida, prije klonuli duhom, sada ponovno živnuli, te istrčali na ulice pozdravljajući interbrigadiste povicima 'No pasaran' i 'Salud', a interbrigadisti bi im odvraćali poklicima 'Rot front' i 'Les soviets partout'.

Nakon pješačkih bojni pojavila su se i dva konjanička eskadrona sastavljena od Francuza što je još više oduševilo stanovnike Madrida koji su strepili da je njihov grad već gotov. Sutradan bitke su se rasplamsale i kod Carabanchela, gdje je trebalo izvesti demonstrativni napad koji pak je sada prerastao u otvoreni napad.

Marokanski regulari i legionari bili su odlični ratnici u bitkama koje su se tukle usred pustinje, ali sada ovdje, među zgradama grada, nisu se uopće snalazili i nisu nikako napredovali. Razvile su se vrlo teške i krvave bitke za Casu de Campo, a kod Carabanchela došlo je do izuzetno krvave bitke 'prsa o prsa'.

Nacionalističke postrojbe odbačene su od grada, ali je i polovica interbrigadista poginula. Obrana grada plaćena je vrlo skupo, onim najvrjednijim, životima vojnika. Nacionalisti su pokušali bombardirati Madrid, ali ih je republikansko zrakoplovstvo preduhitrilo i uništilo im je dvije eskadrile 'Junkersa' i 'Heinkela' na samom uzletištu Avile. Bitka za Madrid tako se nastavlja ...

- 05:53 - Komentari (2) - Isprintaj - #

24.06.2017., subota

Španjolski građanski rat

Bitka za Madrid – studeni 1936. godine

Poneseni i zaneseni njemačkom i talijanskom vojnom pomoći, nacionalistički generali bili su sigurni i uvjereni da se mogu obračunati s Republikancima i 'oteti' im Madrid. Kako je uvjerenje vladalo podjednako kod nacionalističkih vojnika, časnika, ali i generala, general Mola se odlučio na odlučan napad za 'oslobođenje' Madrida.

Glavni stožer nacionalističke vojske general Mola premjestio je u Avilu kako bi bio što bliže Madridu. Kada su strani novinari pitali generala Molu koja će od njegovih četiri napadajnih kolona (napad na Madrid nacionalističke postrojbe pokrenule su borbeno razmještene u četiri napadačke kolone – po Athumanunhu) prva zauzeti Madrid, on je odgovorio da će to biti 'peta kolona' koja se već nalazi u samom gradu Madridu sastavljena od potajnih nacionalističkih pristaša (odatle i onaj zajednički naziv za kolaboracioniste, unutarnje izdajnike i ostale koji šuruju s napadačem nazivamo 'petokolonaši' – po Athumanunhu).

No, taj krajnje 'blesavi' i neprimjeran odgovor izuzetno neopreznog generala postat će kasnije, (još 'blesavijim' časnicima Republikancima), kao opravdanje za pokolj nedužnih ljudi, za koje su, ma zamislite samo, oni mislili da su iz 'pete kolone'. Athumanunh doista ne može vjerovati koliko je samo ponekad velika ljudska glupost.

Nadnevka 29. listopada 1936. nacionalističko zrakoplovstvo, samo kako bi udovoljilo njemačkim vojnim savjetnicima, a koji su željeli vidjeti učinak bombardiranja na civilno stanovništvo, započelo je bombardiranje Madrida. Najžešći napad poduzet je na zrakoplovno uzletište Getafe 30. listopada 1936.

No, kada su nacionalističke postrojbe krenule naprijed iznenada su se pojavili sovjetski tenkovi tipa T – 26 sa sovjetskim posadama, njih petnaestak ukupno. Tenkovima je zapovijedao Litvanac satnik Paul Arman (konspirativno ime Greisser). Ti sovjetski, odnosno republikanski tenkovi, žestoko su se sudarili sa legionarskim (nacionalističkim) konjaništvom na uskim ulicama Sesene.

Razvila se doista, po Athumanunhu prava 'donkihotska bitka', jer su legionari na konjima napadali tenkove. (po prvi puta legionari su za napad na tenkove uporabili novo oružje koje će se kasnije nazivati 'Molotovljev koktel' – po Athumanunhu) Zanimljivo je to što je satnik Paul Arman tenkove uporabio u nekom do tada 'novom stilu'. Zapravo bio je to stil njemačkog brigadira Guderiana koji je on nazivao 'munjeviti udar', odnosno koncentracija tenkova za masovni udar, čista suprotnost onome što su zagovarali francuski vojni stručnjaci – rastresiti složaj na širokoj crti bojišnice kao potpora pješaštvu.

No, bilo kako da bilo, sovjetski vojni stručnjaci oduševljavali su se Guderianovom zamisli, pa su to ovdje i isprobali. No, kako je republikanska 1. mješovita brigada, kojom zapovijeda Lister, nedovoljno brzo pratila tenkove, oni su se napokon morali povući s bojišnice. Ipak, ti republikanski tenkovi debelog oklopa, zadali su i nanijeli teške udare i brige nacionalističkim zapovjednicima. Jedan je T – 26 uništio čak jedanaest talijanskih tenkova koji su pratili legionare, a talijanski 'protukolci' kojima je raspolagala nacionalistička Afrička armija pokazali su se 'skroz na skroz' neučinkovitim.

 photo zrakoplovi MA SPGR.jpg

Istoga dana republikanska eskadrila, opet sovjetski piloti u sovjetskim zrakoplovima, tipa Tupolev SB 2 M – 100 'Kaćuška', za odmazdu bombardirali su Sevilu, sjedište Nacionalista. Ipak, Athumanunh mora napomenuti da su u 'Kaćuškama' samo piloti bili Rusi, a bacači bombi i poslužitelji strojnica bili su Španjolci.

Istodobno, dan prije nego će zrakoplovno uzletište Getafe pasti u ruke Afričkoj armiji, sovjetski republikanski lovci tipa I –16 Mosca, rastjerali su i raspršili na sve strane eskadrilu talijanskih lovaca tipa 'Fiat', koja je pratila nekoliko njemačkih 'Junkersa 52', te pri tomu pokazali svu svoju nadmoć u zraku ...

- 08:07 - Komentari (3) - Isprintaj - #

23.06.2017., petak

Španjolski građanski rat

Građanski rat postaje 'Svjetski rat u malom'

Sutradan su svi 'interbrigadisti' postrojeni i popisani, te upitani ima li među njima časnika, dočasnika ili kakvih drugih specijalista – mnogi od 'interbrigadisti' opet su se nerazborito prijavili, a to će kasnije u bitkama opet izazvati velike nevolje i probleme.

Dakle, tom prvom dragovoljačkom bazom 'interbrigadista' zapovijedala je 'trojka' slijedećeg sastava: zapovjednik Andre Marty, inspektor Luigi Longo (konspirativno ime Gallo), te politkomesar Giuseppe di Vittorio (konspirativno ime Nicoletti). Dok je dvojicu Talijana krasila sposobnost i humanost, prvom, zapovjedniku Kataloncu, nedostajalo je i jedno i drugo.

Andre Marty nazvan 'pobunjenik s Crnog mora' (le mutin de la mer Noire) svoj položaj dugovao je Staljinu koji mu je tim položajem iskazao zahvalnost kada je kao strojar na ratnom brodu francuske Crnomorske flote poveo pobunu protiv zapovjedi da francuski ratni brodovi pomognu ruskim 'bjelogardejacima'.

Načelnik stožera baze u Albaceteu bio je Francuz Vital Gayman (konspirativno ime Vidal), zapovjednik konjaničke baze bio je Talijan satnik Alloca, a topništvo je vodio Čeh satnik Miksche, pješaštvom je rukovodio Nijemac Ernst Adam. Baza u Albaceteu ubrzo je bila pretijesna, pa su talijanski dragovoljci smješteni u pueblu Madrigueras, dragovoljci slavenskog podrijetla smješteni su u pueblu Tarazon de la Mancha, Francuzi u La Rodu, a Nijemci u Mahoru.

 photo zastave INBR SPGR.jpg

Sanitetom je rukovodio Bugar Cvetan Angelov Kristan (konspirativno ime Oskar Telge). Opskrbom se bavio Amerikanac Louis Fischer, a kasnije ga je zamijenio Bugar Ljubomir Karbov. Nijemac Walter Ulbrich vodio je nešto nalik na sovjetski NKVD za potrebe interbrigade. Prvi zapovjednik ustrojene interbrigade bio je general Emilio Kleber, opasan čovjek koji je sudjelovao u svim dotadašnjim revolucionarnim ratovima, pa je s pravom prozvan 'Ukleti Holandez revolucije'.

General Kleber uveo je pozdrav koji će kasnije prihvatiti sve interbrigade, a to je stisnuta šaka prislonjena na čelo sljepoočnice (tim pozdravom pozdravljat će se i partizani s područja ex Jugoslavije – po Athumanunhu). Interbrigadisti su pjevali 'Internacionalu', 'Mladu gardu', 'Crvenu zastavu' i 'Rigeovu himnu', a bili su omiljeni među španjolskim pučanstvom koje ih je pozdravljalo pozdravom 'No pasaran - Unios Hermanos Proletarios' (Neće proći – Ujedinimo se drugovi proleteri).

No, ipak, nisu svi bili ushićeni i opčinjeni interbrigadistima! Naime, španjolski anarhisti neprekidno su tvrdili da ti ljudi nisu potrebiti Republici, već da je potrebito samo oružje. Stale su kružiti i glasine da se prema Španjolskoj kreće 400 000 Sovjeta, ali se pokazalo da su to ipak bile samo glasine, no, te glasine silno su uplašile Hitlera i Musolinija, pa je ubrzo nakon toga stvorena osovina Rim – Berlin koja je stala sada i otvoreno na stranu španjolskih nacionalista. Od toga trenutka španjolski građanski rat više neće biti samo 'jedan građanski rat u Europi' već će on postati pravi 'svjetski rat u malom' – po Athumanunhu.

Španjolskim nebom tada već lete famozni 'Messerschmitti', izuzetno brzi 'Heinkeli 111' s pojačanim trupom, na zemlji 'tutnje' strašni sovjetski T-26, 'štetkaju' MG34 i DP (Degtjareva Pehotnij) i 'bubnjaju' njemački PZ top 88 mm, koji će postati čuven kao 'osamdesetosmica' Drugoga Svjetskoga rata. Athumanunh će na kraju zapisati umjesto zaključka da je jedna pobuna iz srpnja 1936. jednostavno Španjolsku 'gurnula' u dvadeseto stoljeće, ali samo po uporabi novih stečevina famozne industrije koja se uvijek provjerava kroz nesretne ljudske ratove.


- 11:52 - Komentari (3) - Isprintaj - #

22.06.2017., četvrtak

Španjolski građanski rat

No pasaran – Unios Hermanos Proletarios!

Dok su vojne pomoći Njemačke, Italije i Sovjetskog Saveza, odnosno mračni naumi Hitlera, Musolinija i Staljina, Athumanunhu kristalno razumljivi (nisu prihvatljivi), pojava 'inter-brigada' još uvijek mu je velika nepoznanica, odnosno, tko i kada je došao na tu ideju?

Dakle, internacionalne brigade ustrojavaju se posredstvom propagande koju je provodila tadašnja Kominterna. Poznato je i sigurno da je Willy Münzenberg šef Kominternine propagande u Zapadnoj Europi u rujnu posjetio Moskvu, gdje se složio s prijedlogom koji je najvjerojatnije predložio generalni sekretar Komunističke partije Francuske, a to je bilo da se u Španjolsku upute svi koji žele sudjelovati u 'borbi za slobodu'.

S tim prijedlogom oduševio se i generalni sekretar Kominterne Bugar Dimitrov. No, s druge strane, Athumanunh je gotovo uvjeren da je možda tu prste umiješao i sovjetski Narodni komesarijat obrane koji je već raspolagao s jednom internacionalnom brigadom koja je stvorena tijekom Ruskog građanskog rata, a sada se te brigade trebalo riješiti i poslati je nekamo drugamo.

Pripadnici te 'ruske' internacionalne brigade bili su bezbrojni dragovoljci i ratni zarobljenici iz austrougarskih, njemačkih i bugarskih vojski, te mnogi prognanici i izgnanici iz Njemačke i Italije u kojima je pobijedio fašizam, pa su oni jedva čekali da se uključe u bitke protiv fašista. Tako je i jedan Talijan, emigrant imena Emillio Lussu zapisao u svoju bilježnicu dnevnik: 'Odlazak u Španjolsku potrebniji je nama nego smo mi potrebni Republici.' Zatim, poklik Rossellia, koji su prihvatili i mnogi drugi: 'Oggi in Spagna, domani in Italia' (Danas u Španjolskoj, sutra u Italiji – po Athumanunhu), zorno o tomu svemu svjedoče i Athumanunha navode na početak tajnovite ideje o ustrojavanju internacionalnih brigada.

 photo IB SPGR.jpg

No, bilo kako da bilo, ustrojavanje internacionalnih brigada postala je stalna i glavna zadaća Kominterne, pa je tako svaka komunistička partija dobila direktivu da pošalje određen broj dragovoljaca, a ta brojčana kvota vrlo je često bila previsoka za određene partije. (Po Athumanunhu, najvjerojatnije je i sam Josip Broz – Tito u jednom malom pariškom ljevičarskom hotelu prikupljao pomoć za nabavku putovnica i sredstava za slanje dragovoljaca iz istočnoeuropskih zemalja.)

'No pasaran - Unios Hermanos Proletarios' (Neće proći – Ujedinimo se drugovi proleteri)

Sve dragovoljce (interbrigadiste), prije nego bi krenuli na put ispitivao je sovjetski NKVD, a na samoj francusko-španjolskoj granici pregledavao bi ih jedan liječnik komunist. No, mnogi od dragovoljaca vješto su izbjegavali te provjere i preglede, pa se tako u tim brigadama uskoro pojavljuju i mnogi pustolovi.

Tako je sigurno da je po dolasku bilo oko 60 posto komunista, a po dolasku još njih 20 posto postali bi komunisti, tako na kraju ipak ostaje oko 20 posto tih ljudi željnih samo avantura i pustolovina, a u bitkama to ponekad zna postati i jako, jako opasno. Većinom su to vrlo mladi ljudi bez ikakvog vojnog iskustva ili izobrazbe, ali među njima ima i onih vrlo iskusnih veterana iz bitaka Prvoga Svjetskoga rata.
Na kraju svi oni će vrlo brzo iskusiti strahote koje su ih očekivale tijekom bitaka s 'Maurima' i pripadnicima Legije stranaca. Središnji ured za novačenje interbrigadista nalazio se u pariškoj ulici Lafayette, a poljski brigadir u sovjetskoj službi Karol Swierczewski (konspirativno ime Walter) bio je vojni savjetnik koji je vodio jedan tehnički ured u susjednoj ulici Chabrol.

Dragovoljci nisu potpisivali nikakav ugovor i nisu znali koliko vremena će se trebati boriti u interbrigadama, a to će kasnije izazvati mnoge probleme i nevolje. Baza za prikupljanje dragovoljaca bila je u Albaceteu, gradu usred monotone pustoši La Manche, na pola puta između Madrida i Valencie. Prvi kontingent od 500 dragovoljaca krenuo je s pariškog kolodvora Gare d'Austerlitz vlakom broj 77 (poznatijim pod nazivom 'dobrovoljački vlak' – po Athumanunhu), a u Albacet je stigao 10. listopada.

Odmah se pojavio problem sa smještajem, a kako su dragovoljci smješteni u vojarnu Civilne straže, točnije u zgrade u kojima je bio izvršen strašan pokolj 25. srpnja, te su prizemlja još uvijek bila umrljana krvlju pobijenih, dragovoljci su se radije stisnuli u prostorije na katu. U Albacetu su im se pridružili njemački borci, točnije ostaci ostataka njemačke dragovoljačke centurije 'Thällmann', te preživjeli talijanski borci iz centurije 'Gastone Sozzi', pa pripadnici francuske dragovoljačke bojne 'Pariška komuna'...



- 07:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.06.2017., srijeda

Španjolski građanski rat

Sovjetski Savez – pomoć koja je zapravo pomogla porazu

Dakle, Athumanunhov neobičan naslov 'pomoć koja je zapravo pomogla porazu' zapravo govori o tomu da je cijena koju su Republikanci morali platiti Sovjetskom Savezu za vojnu pomoć zapravo dovela do propasti Republike. Što to Athumanunh želi zapravo napisati?

Naime, da bude sasvim jasno i razumljivo – sovjetski dragovoljci, kojih je bilo oko 2000, uglavnom posade tenkova, topova i piloti zrakoplova, svoj su doprinos tijekom Španjolskog građanskog rata dali i odradili izuzetno profesionalno, vojnički i ljudski.

 photo SSSR SPGR.jpg

Tako, da nije bilo sovjetskih pilota i sovjetskih tenkista Madrid bi Legija Kondor pregazila i izravnala možda čak i gore od Guernice. No, sovjetski piloti lovačkih zrakoplova hrabro su presretali njemačke i talijanske bombardere, te se upuštali u prave fantastične zračne bitke s njemačkim i talijanskim lovcima.

No, Staljin na to baš i nije gledao s puno zanimanja. Njemu je Španjolska, baš kao Hitleru i Musoliniju, zapravo bila veliko kazalište koje će mu poslužiti za provjeru svojih budućih ideja i nakana širenja komunizma, odnosno, možda bi bilo primjerenije - takozvane Narodne demokracije poslijeratne istočne i srednje Europe.

No, dobro bolje ako Athumanunh krene nekim redom. Dakle, Staljin je po pozivu Republikanaca odmah odobrio pomoć, ali naravno ta 'staljinistička solidarnost' imala je svoje uvjete i cijenu. Naime, tadašnja Španjolska imala je oko 700 milijuna dolara novčane pričuve u zlatnim polugama i to ju je svrstavalo na treće mjesto u svijetu. Pogađate, Staljin je tražio da se 500 milijuna zlatnih poluga položi odmah u Sovjetski Savez.

Tako su 14. listopada 1936. u španjolsku luku Cartagena stigla tri sovjetska ratna broda koji su iskrcali tenkove, a ukrcali zlatne poluge i prenijeli ih u Odessu (Crno more). Nakon te za Sovjete 'povoljne transakcije', Aleksandr Mikhailovich Orlov ponudio je prodaju sovjetskog oružja Republikancima po tržišnoj cijeni. No, Athumanunh ne može vjerovati da su Republikanci zapravo 'nasjeli'.

Naime, još onda, a tako je i danas, odnosno od 'pamtivjeka' zapisao bi Athumanunh, za vojničku pušku morate dobiti uz nju 1000 metaka besplatno, za strojnicu 10 000 metaka, a za topnička oružja, tenkove, zrakoplove i druge slične sustave 2500 granata, bombi, raketa ... naravno Orlov je uspio Republikancima prodati dvaput streljivo, odnosno, ono što su dobili besplatno zapravo su platili!

Nadalje NKVD vođen sigurnom rukom generala Orlova uspio je prvo posvađati španjolske komuniste i anarhiste, a potom se obračunati sa svim ostalim strankama i partijama koje Staljinu nisu bile po volji. Na kraju španjolski komunisti POUM uz pomoć Orlova preuzimaju nadzor nad vojskom i policijom Republike, ali to je zapravo 'Pirova pobjeda' jer vojska je 'očišćena' od profesionalaca i popunjena 'podobnima', a takva vojska više nije imala nikakve šanse protiv dobro organizirane i profesionalne vojske Nacionalista koje sada još k tomu podupiru Nijemci i Talijani.

Prvo su same sebe uništile milicije, sada je NKVD uništio profesionalne vojnike i Republika je ostala samo na 'inter-brigadama' no, ubrzo će i njih načeti 'španjolsko prokletstvo'.

Okretanje Republike (Španjolske) Sovjetskom Savezu i nekakvom novom poretku sovjetskog boljševizma 'otvorilo je oči' kolebljivoj Francuskoj i Velikoj Britaniji. One sada u Republici vide opasnost koja se poput poplave može prenijeti na njihove radnike i seljake, pa one stavljaju embargo na oružje za Republiku.

Na kraju kada je oružje bilo najpotrebnije Republici, 1937., Staljin je smanjio isporuku oružja i opravdao se kako mora pružiti 'pomoć i solidarnost' Mandžuriji koju su napali Japanci. Godine 1938. krenule su nove zalihe oružja, ratnog i doknadnog materijala iz Sovjetskog Saveza za Španjolsku, ali tada je već bilo prekasno za Republiku.

- 22:10 - Komentari (1) - Isprintaj - #

20.06.2017., utorak

Španjolski građanski rat

Talijanski dragovoljački korpus – Corpo Truppe Volontarie

Talijanski dragovoljački korpus (talijanski: Corpo Truppe Volontarie), CTV, bio je fašistička talijanska vojna ekspedicija koja je poslana u Španjolsku kako bi pružala potporu nacionalističkim snagama u borbi protiv Republike tijekom Španjolskog građanskog rata.

Baš poput njemačkog diktatora Adolfa Hitlera i talijanski diktator Benito Mussolini odmah je uputio ekspedicijski korpus talijanske vojske. Poslali su transportni i prijevozni zrakoplovi s posadama i pilotima u Maroko kako bi prebacili zračnim putom nacionalističke vojne snage (legionare i regulare) u Španjolsku.

 photo Talijanski CTV SPGR.jpg

Talijani su također rabili i portugalske morske luke kao mjesta za dopremanje ratnog i doknadnog materijala nacionalističkim snagama, kao i uzletno-slijetne staze portugalskih vojnih zračnih luka. Talijanske podmornice vrebale su u Sredozemlju ratne i prijevozne brodove španjolske i sovjetske ratne mornarice, ali i drugo brodovlje koje je prevozilo ratni materijal preko Mediterana do republikanskih luka.

Međutim, nakon akcija Lige naroda (današnji UN) koja je rezultirala Nyonovim sporazumom iz rujna 1937. godine, ove operacije talijanskih podmornica okarakterizirane su kao piratstvo. To je u Mediteran dovelo ratne razarače Francuske i Britanske ratne mornarice nakon čega su Talijanske podmornice potražile sigurnost na svojim vezovima.

Baš poput njemačke Legije Kondor i Talijanski dragovoljački korpus (Corpo Truppe Volontarie) poduprli su političke i vojne ciljeve njemačkih i talijanskih fašističkih vodstva, testirale su se nove taktike, provjeravalo novo oružje i uvježbavani časnici za buduće krvoproliće u budućem ratu koji će uskoro uslijediti.

Talijanski doprinos španjolskim Nacionalistima iznosio je preko 60.000 vojnika na vrhuncu rata. Svi ti vojnici, dočasnici i časnici bili su iz redova talijanske kraljevske armije (Regio Esercito), Kraljevskog ratnog zrakoplovstva (Regia Aeronautica) i Kraljevske mornarice (Regia Marina) ustrojeni kao dragovoljci ekspedicijskog korpusa Talijanski dragovoljački korpus (Corpo Truppe Volontarie, CTV).

Oko 6000 tih vojnika, dočasnika i časnika poginulo je tijekom borbi sa snagama Republike, a tom broju treba pridodati još 38 mornara i 180 pilota.

- 18:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.06.2017., ponedjeljak

Španjolski građanski rat

Legija Kondor – Legion Condor

Legija Kondor (njemački Legion Condor) bila je vojna ekspedicijska postrojba nacističke Njemačke ustrojena za izvršavanje bojnih zadaća tijekom Španjolskog građanskog rata. Tako ustrojena postrojba popunjena vojnim osobljem Hitleru će poslužiti kao 'test postrojba' za provjeru i razvoj nove taktike koja tada još nije bila poznata.

Dakle, radi se o taktici 'Blitzkrieg' koja predviđa duboke udare zrakoplovstva uz brze prodore oklopljenih postrojbi na tlu. (Dakako ovdje Athumanunh ne želi napisati da je 'Blitzkrieg' uporabljen na tlu Španjolske, ali da je uvježbavan gotovo je sigurno.) Strašno i nepotrebno stradavanje grada i njegovih stanovnika civila, a radi se o Guernici, osmislio je zapovjednik Legije Kondor zrakoplovni časnik Hugo Sperrle, a uz pomoć časnika oklopništva Wilhelma Ritter von Thome.

Dakle, nakon vojnog udara u Španjolskoj, nije dugo trebalo Republikancima za traženje vojne pomoći od Rusije (tadašnjeg Sovjetskog Saveza) i Francuske, a to pak je bio mig Nacionalistima za traženje vojne pomoći od tadašnje nacionalističke Njemačke i fašističke Italije.

Prvi njemački zrakoplovi u Španjolsku stižu već 22. srpnja 1936., a radi se o prijevoznim zrakoplovima tipa Junkers Ju 52S. Iako je Hitler odmah gorljivo podupirao španjolske Nacionaliste, ostao je oprezan. Naime, ratne vatre koje su se mogle razbuktati njemu još nisu odgovarale, ali 25. srpnja ipak je odobrio još 10 dodatnih zrakoplova Ju 52S.

 photo Leg Kon SPGR.jpg

Pod kodnim nazivom operacija 'Magična vatra' (njemački Feuerzauber) u najvećoj tajnosti pod okriljem civilnih prijevoznih tvrtki španjolske HISMA i njemačke ROWAK zrakoplovi su doletjeli na dogovorena mjesta. Operacija je ukupno koštala tadašnjih tri milijuna 'Reichmarks'.

Istodobno među njemačkim vojnicima, dočasnicima i časnicima tražili su se dragovoljci za ustroj postrojbe čija zadaća i mjesto upućivanja nisu bili poznati. Skupljeno je ukupno 86 dragovoljaca i oni su još uvijek nesvjesni mjesta upućivanja završili u jednoj zrakoplovnoj bazi blizu Seville. Sada je naziv operacije kodno izmijenjen i operacija se naziva 'Guido', a njemačkoj javnosti polako se plasira da je to operacija treniranja španjolskih vojnika.

Istodobno i njemačka ratna mornarica (njemački Kriegsmarine) uključuje se u pružanje potpore španjolskim Nacionalistima u operaciji tajnog i kodnog naziva 'Ursula'. Njemačke podmornice iznenada izranjaju na raznim dijelovima španjolske obale, a pojavljuju se i njemački ratni brodovi.

Trenutak je to kada u Španjolsku Nacionalistima stiže oko 100 tona ratnog i doknadnog materijala. Nakon 27. srpnja Nacionalisti dobivaju 86 tona raznih bombi i 40 tenkova tipa Panzer I tip PzKpfw 1A, te još 122 vojnika, dočasnika i časnika.

- 19:17 - Komentari (1) - Isprintaj - #

18.06.2017., nedjelja

Španjolski građanski rat

Vrata Madrida su otvorena

Nakon postignutih uspjeha u prodoru prema sjeveru Afrička armija okreće se na istok, prema Madridu. Već 20. kolovoza general Yagüe upućuje brigadira Tellu s njegovim postrojbama preko Trujilla do Navalmorala de la Mate koji je zauzet 23. kolovoza.

Pred nacionalističkim postrojbama pružala se dolina Taja, bez ikakvih prirodnih zaprijeka. Sve republikanske milicijske postrojbe koje su bile ustrojene tijekom pobune u krvi se raspadaju. Brigadir Asensio i bojnik Castejon sa svojim su postrojbama bez otpora napredovali dolinom Taja preko lanca Guadalupe, no, tu ih sada dočekuje, po prvi put, republikanska Armija Estremadure kojom zapovijeda Republikanac general Riquelme, a ubrzo mu stižu i pojačanja iz Madrida.

U iznenadnom naletu republikanske bombarderske eskadrile koja je bila sastavljena od dva bombardera tipa 'Potez', jedan tipa 'Breguet' i jedan bombarder tipa 'Douglas', pod zapovijedanjem Malrauxa teško je desetkovala jedan napadajni odred brigadira Asensia.

Ipak, milicijski odredi i dalje nisu bili dorasli legionarima i marokanskim regularima, pa su prvi bez većih bitaka prepuštali svoje položaje drugima. Istodobno, zrakoplovi narečenih tipova pokazali su se kao zastarjeli i nepogodni za bombardiranje, jer su bombe bile izbacivane kroz prozore zrakoplovnih kokpita.

Republikanci imaju još jedan problem, a to je taj što anarhistički odredi ne žele izvršavati zapovijedi generala Riquelme, pa suludo jurišaju i bespotrebno ginu na brežuljcima San Vicente.

Nakon što su se u Navalmoralu spojili napadajni odredi brigadira Telle i Asensia, dat je kraći odmor do 28. kolovoza, a tada su sve postrojbe Afričke armije krenule dalje sjevernom stranom doline Taja. Republikanske postrojbe Athumanunhu neshvatljivo ne pružaju nikakav, ili tek sporadičan otpor, a muči ih dezerterstvo i teški vremenski uvjeti koji vladaju u dolini Taja.

Naime, u toj suhoj i sparnoj dolini nema vode i nema naseljenih mjesta. Nadalje, pripadnici milicijskih odreda ne žele kopati rovove tvrdeći da je to čisti kukavičluk i da se tako ne treba boriti, pa generalu Riquelmeu ne preostaje ništa drugo nego da se i on sa svojim postrojbama povlači prema Madridu, jer u protivnom riskira nepotreban gubitak svojih vojnika, ali i velik broj ljudi raznih milicija koji ga ionako ne žele slušati i izvršavati njegove zapovijedi.

Sada pak se na nebu iznad postrojbi Afričke armije pojavljuju talijanski piloti s lovačkim zrakoplovima tipa 'Fiat', ustrojeni u zrakoplovnu skupinu naziva 'Cucaracha', te oni ostvaruju zračnu nadmoć.

 photo Rondeli R N SPGR.jpg

Nadnevka 2. rujna postrojbe Afričke armije izbijaju pred grad Talavera de la Reina gdje su na padinama ispred grada uređeni položaji koje brani 10 000 republikanskih vojnika kojima topničku potporu pruža mješovito topništvo i jedan oklopljeni vlak. U zoru 3. rujna bitka za grad počinje, a do podneva kada je pokrenuto opći napad na sam grad, zauzeto je zrakoplovno uzletište i željeznički kolodvor. Do večeri, nakon kratkih uličnih bitaka grad je pao u ruke generala Yagüe i njegovim postrojbama.

Vrata Madrida sada su širom otvorena Nacionalistima. Zamislite sada samo ovo: Pobuna na sjeveru već je bila pred porazom, general Mola bio je već 29. srpnja očajan (čak je pomišljao počiniti samoubojstvo) jer njegove postrojbe ostale su sa svega 26 000 komada metaka, ali onda mu general Franco šalje 600 000 metaka, te njemačke i talijanske lovačke zrakoplove.

Republikanci neodlučni, međusobno posvađani, milicije i anarhistički odredi bez imalo vojničke stege ne žele slušati i ono malo školovanih časnika, a general Mola, ohrabren napredovanjem Afričke armije sada pokreće u napad svoju Sjevernu armiju na baskijske gradove San Sebastian i Irun u jasnoj namjeri - odsjeći Republiku od granice s Francuskom.

(Prvo su odsječeni od granice s Portugalom, a sada će se to dogoditi i s granicom Francuske! Republikanski generali kao da spavaju 'zimski san'!)

- 08:23 - Komentari (4) - Isprintaj - #

17.06.2017., subota

Španjolski građanski rat

Republikanci slomljeni na Trgu Republike

... General Yagüe svoju glavninu snaga, kojima zapovijedaju brigadir Asensio i bojnik Castejon okreće na pogranični grad Badajoz, a brigadira Tellu s manjim postrojbama ostavlja da brani grad Meridu. No, iako je 11. kolovoza republikanska milicija pobjegla i napustila svoje obrambene položaje oko grada Meride, sada se prema tom gradu kretalo republikansko pojačanje od oko 2000 pripadnika Jurišne i Civilne straže.

Brigadir Tella izdržao je na položajima i tako omogućio da nacionalističke snage od oko 3000 ljudi zauzmu gard Badajoz. (Po Athumanunhu ovo baš i nije bila dobra odluka generala Yagüea, jer Badajoz je branilo oko 8000 pripadnika milicijskih odreda kojima je zapovijedao brigadir Ildefonso Puigdendolas. Naime baš uoči napada u Badajozu su se pripadnici Civilne straže pobunili, pa su ove ionako nedovoljno obučene i za bitku sposobne milicijske snage izgubile i energije, i ratnog doknadnog materijala, i streljiva, a i bojnog morala. Možda bi bilo pametnije da se general Yagüe nastavio probijati prema Madridu. Athumanunh hoće kazati da bi to možda bilo vojnički gledano i strateški prihvatljivije.)

No, bilo kako da bilo, ujutro 14. kolovoza general Yagüe napao je grad Badajoz koji je bio opasan visokim zidinama, a najveća zaprijeka nacionalistima bila je rijeka Guadiana. Napad je započeo topničkom pripravom koja je trajala gotovo cijelo jutro, a onda negdje oko podneva 16. legionarska satnija 4. legionarske bandere krenula je u napad na Puerto de la Trinidad. Tijekom juriša legionari su pjevali pukovnijsku himnu u kojoj se smrt nazivala legionarovom nevjestom.

Prvi juriš legionara Republikanci su slomili strojničkom paljbom, ali u drugom jurišu legionari su sebi prokrčili put vojničkim bodežima (bajunetama) isukanim na puškama. Obrana Republikanaca tako je probijena, a od napadajnog odreda legionara preživjelo je jedva njih četrnaest, te jedan razvodnik i jedan satnik.

Druga napadajna kolona probijala se prema Puerto del Pilar. Tu je napad bio lakši i puno uspješniji, a obije napadajne kolone legionara, nakon kraćih uličnih bitaka, spojile su se na Plaza de la Republica. (Koje li ironije primijetit će Athumanunh – Republikanci su slomljeni baš na trgu Republike!).

No, sporadične bitke nastavile su se sve do jutra, jer su u pojedinim dijelovima Republikanci pružali otpor ne znajući da je grad zapravo pao. Kasnije slijedećeg dana, 15. kolovoza, pobjeda legionara pretvorila se opet u običan i neviđen pokolj, jer u bitkama su izginuli svi legionarski časnici, pa nije imao tko zapovjediti prekid borbi i spriječiti odmazdu.

Sam general Yagüe ništa nije poduzeo kako bi zaustavio legionare, ali kada su regulari, točnije Mauri, počeli kastrirati mrtve Republikance, (kastrirati mrtvog protivnika stari je ratnički običaj Maura – po Athumanunhu), general Franco ljutito je ukorio generala Yagüe koji je tada konačno spriječio ovakve sulude, ne vojničke i divlje, doista, nepotrebne obračune i oskvrnuća mrtvih tijela poginulih pripadnika milicijskih odreda Republike.

Kada ova vijest 27. kolovoza stigne do Madrida tamo će se Republikanci na gotovo identično svirep način obračunati sa zarobljenim nacionalističkim vojnicima i pristalicama. Padom grada Badajoza u ruke Nacionalista Republika je u potpunosti odsječena od granice s Portugalom.

 photo Nc vs Re.jpg
- 14:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.06.2017., petak

Španjolski građanski rat

Napredovanje Afričke armije prema armiji Sjevera

Tijekom kolovoza i rujna iz Maroka u Španjolsku prebačeno je svih 12 000 pripadnika Afričke armije kojom je zapovijedao osobno general Franco, ali je napredovanje i bitke tukao general Yagüe, a podređeni su mu zapovjednici bili: brigadiri Asensio, Delgado Serrano, Barron, Tella i bojnik Castejon.

Bili su to sve časnici veterani iz bitaka u Maroku, prekaljeni ratnici i vrlo iskusni i sposobni zapovjednici. Svi oni imali su pod svojim zapovjedništvom po jednu banderu (bojna) legionara i po jedan tabor (pukovnija) regulara, te jednu do dvije topničkih bitnica.

Sveukupno 8000 vojnika koji su se kretali u napadajnim kolonama od po 100 vojnika, a zračnu potporu pružila su im osam talijanskih zrakoplova tipa 'Savoia 81' i devet njemačkih tipa 'Junkers 52'.

Koliki su samo strah izazvali ovi zrakoplovi kod milicijskih odreda zorno prikazuje to što je jedan odred utvrđenih pripadnika milicije napadnut i bombardiran lubenicama, jer su zrakoplovi ostali bez bombi, a milicijski odred se panično povukao sa svojih položaja.

 photo M R L SPGR.jpg

No, znali su se pripadnici milicijskih odreda Republike i hrabro boriti, ali samo do trenutka dok su imali streljivo, a kada bi im ga ponestalo oni bi opet neorganizirano, gotovo panično napuštali svoje položaje. To doista nije nimalo čudno jer to nisu bili ljudi vični vojnoj taktici, njihovi na brzu ruku izabrani zapovjednici uopće nisu imali pojma kako treba postaviti bojni složaj, gdje se braniti, gdje napasti i u kom se trenutku povući na pričuvne položaje.

Dakle, vojska Republike, odnosno generali Republike propustili su vojnički, te snose odgovornost za brzo napredovanje pobunjenika odnosno armija Afrika i Sjever. Na smjer napredovanja i širenja pobune oni su ostavili samo odrede milicije što je vojnički nedopustivo, jer na drugoj su strani bile gotovo elitne postrojbe.

Nadalje u tim milicijskim odredima nije bilo nikakve vojne stege niti reda, a na drugoj strani legionari i regulari, prekaljeni ratnici, redom veterani iz bitaka s marokanskim plemenima, vođeni čvrstom rukom svojih isto tako iskusnih i bitkama vičnih časnika, lako su redom slamali otpor Republikanaca. Čim bi naletjeli na kakav otpor, zrakoplovi i topništvo pola sata tuklo bi protivnika, a potom su u juriš krenuli legionari i regulari.

U tim bitkama, tijekom napredovanja Afričke armije prema sjeveru uz granicu Portugala, legionari i regulari pokazali su do tada neviđenu okrutnost i surovost. Od pamtivjeka u španjolskim bajkama 'Mauri' (Los Moros) su bili pojam za hulje, a sada su diljem Španjolske postali pojam za užas. Do 14. kolovoza general Yagüe sa svojim postrojbama Afričke armije uspio je prodrijeti do sjeverne zone pobunjenika, ali nije uspio ostvariti niti jedan kontakt s nekom od nacionalističkih postrojbi ...


Adicta

- 07:14 - Komentari (1) - Isprintaj - #

15.06.2017., četvrtak

Španjolski građanski rat

Internacionalizacija Španjolskog građanskog rata

Građanski rat koji je izbio u Španjolskoj nije bio izazvan nikakvim određenim međunarodnim čimbenikom i nikada ne bi izbio da se španjolska politička ljevica nije uplašila i postala opsjednuta strahom od fašizma, dok istodobno španjolska desnica nije bila isto tako prestravljena od straha pred nastupajućim komunizmom.

Niti jedna strana država nije se umiješala u taj nesretni rat na svoju ruku, jednostavno su bili pozvani, a jednom kada su došli i svatko pomogao svojoj strani, pogodilo ih je prokletstvo španjolske unutarnje politike, baš kao i Napoleon mnogo godina prije njih (Njemačka, Italija, Francuska, Engleska i SSSR) zaglibili su u taj španjolski 'živi pijesak' što je konačno dovelo do raspada europskog poretka tog nesretnog srpnja 1936. u Španjolskoj.

Da, dok su španjolski Republikanci grozničavo uzalud tražili pomoć od bratske Francuske i Engleske, španjolski radnici, a posebice oni iz Katalonije svakodnevno su upućivali vapaj za pomoć: 'Radnici i antifašisti svih zemalja! Mi, španjolski radnici, siromašni smo, ali se borimo za plemeniti ideal. Naša je borba i vaša borba. Naša je pobjeda – pobjeda slobode! Mi smo avangarda proleterijata u borbi protiv fašizma. Muškarci i žene svih zemalja! Dođite nam u pomoć!'

Na drugoj strani nacionalisti pak su grozničavo tražili pomoć od Italije i Njemačke, a onda se to i dogodilo. Između 29. srpnja i 5. kolovoza pojavili su se njemački vojni prijevozni zrakoplovi kojima je zapovijedao satnik von Moreau. Ti njemački zrakoplovi prebacili su 1500 vojnika Afričke armije pod punom bojnom opremom na uzletište u gradu Sevilli, a nakon toga uspostavljen je 'zračni most' preko kojeg su ti njemački zrakoplovi dnevno prebacivali po 500 vojnika Afričke armije.

 photo A i B SPGR.jpg

Bio je to jedan od prvih većih zračnih prijevoza postrojbi na bojišnicu u povijesti bitaka. (Sam Hitler kasnije zapisat će kako bi Franco morao podići spomenik njemačkom prijevoznom zrakoplovu tipa Junkers 52), jer samo zahvaljujući njemu nacionalisti su odnijeli pobjede tijekom vojne kampanje – napredovanje Afričke armije od Seville prema Armiji sjevera, a čiji je uspjeh zauvijek odbacio Republikance od granice s Portugalom.

Isto tako 5. kolovoza 3000 vojnika brodovima je prebačeno iz Maroka u Španjolsku uz zračnu potporu talijanskih zrakoplova bombardera tipa Savoia 81. Taj 'morski most' uspostavljen je tik pod nosom Republikanske ratne mornarice koja se nije ni pokušala suprotstaviti, ili zapodjenuti boj na moru s gotovo nikakvom nacionalističkom ratnom mornaricom.

No, ipak, Athumanunh mora navesti i dva ključna čimbenika koja su Republikansku mornaricu posramljenu zadržala u sigurnosti ratnih luka Cartagene i Malage. Prvi je nepostojanje časničkog zapovjednog kadra na brodovima Republikanaca, a drugi je čimbenik taj što su se u trenutku kada se i ono malo republikanskih mornaričkih časnika odvažilo i sa svojim brodovima krenulo u boj s nacionalističkim brodovima, u tim vodama odjednom su se pojavila dva snažna njemačka bojna broda 'Deutschland' i 'Admiral Scheer'.

S tim pak brodovima, doista, tog trenutka nije bilo šale, jer njihovi su časnici izuzetno čvrsto i ponosno stajali na svojim zapovjednim mostovima, a mornari bili riješeni izvršiti svaku zapovijed tih svojih časnika.


Tu y Yo

- 08:02 - Komentari (2) - Isprintaj - #

14.06.2017., srijeda

Španjolski građanski rat

Vojarne Madrida

... u zračnoj bazi, u predgrađu Getafe, pak je došlo do otvorenih borbi između pobunjenih časnika i časnika odanih Republici. Nakon kraćih bitaka u zračnoj bazi otpor pobunjenika je svladan i zračna baza ostala je lojalna Republici. Istodobno u topničkoj vojarni u Carabanchelu lojalni časnici slomili su otpor pobunjenika.

Vojarne Madrida tako su redom padale u ruke Republikancima, a zadnja među njima bila je pješačka vojarna broj 1 u kojoj su se vojnici predali Republikancima bez bitke nagovoreni od strane komunista, iako im vojnici nisu baš bili naklonjeni.

Odmah nakon ovoga naoružani odredi sindikalnih milicija, ostaci lojalnih odreda Civilne straže i odredi Jurišne straže, te okrnjene vojne postrojbe koje su ostale lojalne Republici, kamionima i taksi vozilima upućeni su u Toledo na jugu i u Guadalajaru na sjeveroistoku.

 photo SPGR AvsA.jpg

Naime, u Toledu je došlo do žestokih sukoba između pobunjenika koje je predvodio brigadir Jose Moscarado i Republikanaca koje je vodio general Riqueleme. Republikanci su odbacili pobunjenike i stisnuli ih u utvrdu Alcazar, koja se dizala na brežuljku iznad rijeke Tajo, a u kojoj se nalazila pješačka vojna akademija.

U toj utvrdi pobunjenici su se zabarikadirali i utvrdili u namjeri pružanja otpora do dolaska pojačanja. Pobunjenici su brojili oko 800 pripadnika Civilne straže koji su se pridružili pobunjenicima, oko 100 časnika, te oko 200 falangista i drugih pripadnika desničarskih stranaka. Njima se pridružilo i šest kadeta polaznika vojne akademije koji su dežurali u utvrdi, a ostali kadeti bili su doma na ljetnim odmorima.

Branitelji (pobunjenici) utvrde Alcazar imali su dovoljno streljiva i naoružanja, ali su oskudijevali u hrani. Istodobno naoružani milicijski odredi (Pojam milicija Athumanunh definira kao oružani oblik organiziranja sindikalnih i drugih socijalističkih organizacija i stranaka koje će kasnije tijekom rata prerasti u regularnu vojsku Republike, a 33 satnije, odnosno milicijski odredi stvoreni tijekom otpora pobunjenicima, bit će ustrojene u poznatu 5. pukovniju) u žestokim bitkama s pobunjenicima zauzeli su Guadalajaru.

Te početne bitke koje su počele doista žestoko na površinu su izbacile nove doista sposobne zapovjednike iz redova anarhista, socijalista, komunista i ostalih građana lojalnih Republici, a najpoznatiji među njima su: Cipriano Mera, David Antona, Teodoro Moro iz redova anarhista, Enrique Lister, Juan Modesto, El Campesino iz redova komunista, Manuel Tagüeno student socijalist, ali i umirovljeni časnici poput dvojice brigadira u miru, Mangada i Mena.

Taj 20. srpanj slavio se svugdje na ulicama Madrida, ali navečer mnogi su se pretvorili u obične ubojice koji s vojničkim pozivom i časnom časničkom dužnošću doista nemaju nikakvih dodirnih točaka. Naime, brigadir Mangada i bojnik Barcelo ustrojili su u Casi del Campo prijeke sudove na koje su izveli pobunjene časnike s kojima su imali razmirice još tijekom obnašanja djelatne vojne službe.

Pobunjeni časnici nisu osuđeni poradi pobune, već zato što su, eto, zamjerili se narečenoj dvojici.

Za Athumanunha to je čisto ubojstvo i to doista nema nikakve veze s pameti, a da bi stvar bila još gora, nakon ovoga mnogi naoružani Republikanci 'pravdu' su uzeli u svoje ruke. Slijedila su smaknuća i ubojstva po svim gradskim četvrtima, a kuće bogataša gorjele su, klubovi, hoteli i javne zgrade vrvjeli su pijanim Republikancima.

Tako je, po tko li to već koji put zna u povijesti, tih prvih dana, veličanstvena divota bitke, još jednom kao i mnogo puta do tada tijekom povijesti ratovanja, ustuknula pred zločinom i sramotom koje uvijek zorno dijele ratnike od neratnika.


La Loca

- 21:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.06.2017., utorak

Španjolski građanski rat

Bitke za 'pobunjene' vojarne

Dakle, vojarna Montana u kojoj su bili uskladišteni zatvarači za puške, a nakon što ih je brigadir Francisco Serra odbio predati, našla se pet sati pod jakom puščanom, topničkom i zračnom paljbom. Naime, general Fanjul koji je preuzeo na sebe odgovornost zapovijedanja pobunom, po Athumanunhu počinio je početničku vojničku pogrešku.

Tog trenutka u vojarni Montana pod oružjem bilo je 2000 vojnika te oko 500 monarhista i falangista, a to je bila respektabilna snaga koja je, unatoč naoružanoj masi koja je opkolila vojarnu, mogla izvršiti proboj iz vojarne i spojiti se s ostalim pobunjeničkim postrojbama generala Garcie de la Herrana koje su bile u predgrađu Carabanchelu.

Da se to dogodilo tada bi to sve izgledalo i odvijalo se drugačije. General Fanjul međutim, izabrao je ono najgore, utvrdio se u vojarni i čekao pomoć. Za to vrijeme vojarna je trpjela žestoku i jaku topničku paljbu i zrakoplovna bombardiranja.

 photo R vs N SGR.jpg

Topnička paljba iz tri topa koje su Republikanci dovukli pred vojarnu i zračni napad Republikanskih zrakoplova tipa 'Breguet XIX' koji su izbacili bombe po vojarničkom krugu potpuno su demoralizirali pobunjenike, a general Fanjula i pukovnik Serra u tom bombardiranju bili su ranjeni.

Pola sata nakon što su zrakoplovi odletjeli u svoju bazu kod Getafea, na jednom prozoru vojarne zavijorila se bijela zastava. Kad su Republikanci krenuli prema vojnicima koji su se namjeravali predati dočekala ih je ubitačna strojnička paljba. Sve je izgledalo kao da je to bila zlobna prijevara, pa su Rebublikanci jednostavno pobjesnjeli. No, u stvari bilo je drugačije.

Naime, veći broj dočasnika i vojnika doista se želio predati, ali su časnici vidjevši da ih njihovi dočasnici i vojnici napuštaju otvorili strojničku paljbu. Bilo kako da bilo nakon toga Republikanci su provalili u vojarnu i krvožedno se obračunali s pobunjenicima.

Masi koja je još uvijek stajala na ulici izvan vojarne sada su bacane puške koje su oduzete pobunjenicima u vojarni, a razoružane časnike su Republikanci bacali kroz prozore na ulicu. Nastao je neopisiv i doista nepotreban pokolj. Nekoliko stotina pobunjenika pobijeno je bez ikakvog razloga i potrebe, dok su napokon republikanski vođe uspjeli obuzdati razularenu masu.

Ostali pobunjenici, mnogi od njih ranjeni, bačeni su u zatvor Modelo. Sada se masa okrenula na razbijanje i uništavanje inventara i objekata vojarne, a dragocjene zatvarače po koje su došli jedva je uspio spasiti odred Jurišne straže kojim je zapovijedao bojnik Ricardo Burilla. Masa je tada neorganizirano i nepotrebno krenula prema vojarni na Puertu del Sol.

Ne očekujući masu koja se odjednom pojavila, vojnici pripadnici inženjerijske postrojbe otvorili su ubitačnu puščanu paljbu. Naime, inženjerci iz El Parda koji su zapravo bili odani Republici i zauzeli tu vojarnu, neobavješteni i donekle izmanipulirani časnicima Republikance su jednostavno zamijenili s pobunjenicima ...


Mas no puedo


- 20:59 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< lipanj, 2017  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Opis bloga

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

O ratovima

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se