Bitke kroz povijest http://blog.dnevnik.hr/asboinu

subota, 17.02.2018.

Borbeni rodovi

Marinci - amfibijsko pješaštvo

Marinci su posebna vrsta pješaštva specijalizirana, opremljeni i obučeni za borbenu potporu pomorskih operacija, ali mogu djelovati i samostalno u kopnenim operacijama. Naime, u velikim i bogatim (po proračunu) vojskama marinci su posebna grana vojske koji imaju čak i svoje posebne odore i oznake (za razliku od klasičnog kopnenog pješaštva).


desant na Peleliu sektor 'Naranđasto'

Nadalje, marinci u svom sastavu imaju i druge grane, ali i rodove (taktičko mornaričko zrakoplovstvo, desantne helikoptere, amfibijske brodove nosače helikoptera i drugih borbenih amfibijskih vozila, borbena vozila, topništvo, inženjeriju, logistiku). Danas su najbrojniji kod US Army (USMC) United States Marine Corps, (IMARA) Infantería de Marina de la Armada de la República Argentina, (UKRM) United Kingdom Royal Marines, Ruski marinci (Morskaja pehota), (ROKMC) Republic of Korea Marine Corps ...

Temeljna namjena marinaca je djelovanje u krugu od 50 milja na smjerovima udara glavnih snaga, iskrcavanjem na obale, otoke i početna borba za mostobrane te osiguranje desantne osnovice za iskrcavanje glavnih snaga. U sastavu marinaca mogu djelovati i druge specijalne snage mornaričke ili kopnene komponente.


USMC

17.02.2018. u 09:19 • 0 KomentaraPrint#^

nedjelja, 11.02.2018.

Borbeni rodovi

Desantno pješaštvo – mornaričko (morsko-desantno) pješaštvo

Već sam prije napisao da u skupinu desantnog pješaštva ulaze padobransko i mornaričko pješaštvo. Današnje moderne vojske, one većih budžeta, mornaričko (pomorsko) pješaštvo razvile su kao poseban borbeni rod – marinci. O marincima ću nešto više napisati u slijedećem članku. Danas je na redu mornaričko pješaštvo.


desant (iskrcavanje na Normandiju (sektor 'Omaha')

Mornaričko (pomorsko) pješaštvo specijalizirano je (temeljna zadaća mu je) borbena potpora pomorsko-kopnene operacije (zauzimanje obale i borba za mostobran). Danas su u većini zemalja (onih manjih, pa tako i u Hrvatskoj) mornarički pješaci u sastavu ratne mornarice, dok su, kao što sam već prije zapisao, u onim većim zemljama to marinci kao zaseban borbeni rod vojske.

Kroz vojnu povijest, dakle u samom početku, mornaričko pješaštvo imalo je malo drugačije zadaće. Tako su kod Rimljana ukrcani legionari služili za prijelaz na protivnički brod i prijenos pomorske bitke koja se od tog trenutka odvijala kao bitka na kopnu. Kasnije, ukrcani pješaci, pored zadaće borbe protiv protivničkih mornara, dobivaju i zadaću obrane vlastitog broda, ali i policijsku zadaću zaštite broda od pobune mornara (posade).


desant (iskrcavanje) na Iwo Jimu

Prvo organizirano mornaričko pješaštvo ustrojio je u Veneciji dužd Enrico Dandolo tijekom osvajanja Bizanta (1203. – 1204.). Kasnije slijedi ga španjolski kralj Carlos I (1537.), pa Portugal (1618.).

Na kraju, provedba pomorskog desanta uz provedbu nasilnog prijelaza rijeke najteži je oblik borbe i iziskuje izuzetno duge i temeljite priprave, a gotovo uvijek uzima najveće gubitke u ljudstvu i tehnici. Danas postoje dvije inačice, dva pristupa , dvije taktike provedbe pomorskih desanata. Tako postoji istočna (ruska) i zapadna (američka) taktika, a obije su gotovo identične s malim razlikama.


zapadni (američki) pristup – taktika desantiranja (iskrcavanja) na obalu


istočni (ruski) pristup – taktika desantiranja (iskrcavanja) na obalu

11.02.2018. u 09:11 • 0 KomentaraPrint#^

subota, 10.02.2018.

Borbeni rodovi

Desantno pješaštvo - padobransko (zračno-desantno) pješaštvo

Dakle, u skupinu desantnog pješaštva možemo ubrojiti padobransko (zračno-desantno) i mornaričko pješaštvo. Eh, sada ovdje opet treba razlikovati i ne pomiješati ova pješaštva s marincima ili specijalnim postrojbama koje također mogu izvesti jedan od ovih narečenih (okomitih) manevra.


operacija 'Market Garden'

Padobransko pješaštvo načelno djeluje u sastavu zračnih snaga, a isto tako mornaričko pješaštvo djeluje u sastavu mornaričkih snaga. Marinci i ostala pješaštva mogu biti prevoženi zrakoplovima ili brodovima i s njih vršiti desant, ali opet s time što marinci u svom sastavu imaju vlastite zrakoplove, ili čak i desantne brodove.

No, dobro, o marincima kao pješaštvu pisat ću posebno i nekom drugom prilikom. Vratimo se padobranskom pješaštvu. Prvo povijesno vojno iskakanje padobranom upisano je u daleku 1918. kada su Talijani Alessandro Tandura, Ferruccio Nicoloso i Pier Arrigo Barnaba iskočili iza austro-ugarskih crta kod Vittorio Veneta, no, to je bilo samo poradi izviđanja i ograničenih sabotaža.

Prvo pravo vojno padobranstvo (Fallschirmjäger) razvili su i masovnije počeli rabiti Nijemci tijekom 2. svjetskog rata. Ubrzo su ih slijedili Englezi, Amerikanci, a kasnije i Rusi. Danas zemlje koje imaju padobransko pješaštvo mogu se na prste nabrojati: SAD, Rusija, Kina, Njemačka, Francuska, UK, Italija, Indija, Španjolska, Argentina, Australija i Južna Afrika.

Padobransko pješaštvo, oprema, obuka i održavanje vrlo su skupi, a time si ga mogu priuštiti samo bogate zemlje (vojske). Namjena padobranskog pješaštva je zauzimanje strateških ciljeva poput zračnih luka, mostova ili pak razvlačenje obrane protivnika.

Obuka vojnika padobranaca zahtjeva visoku psiho-tjelesnu spremnost i zdravstvenu sposobnost. Obuka je dugotrajna i skupa, a i sami prijevozni zrakoplovi za padobrance nisu baš jeftini. Provedba manevra izuzetno je složena te iziskuje i posebnu obuku padobranskih časnika koji moraju svladati dodatne vještine za vođenje padobranskih postrojbi.

Od trenutka kada vojnik padobranac iskoči iz zrakoplova pa do trenutka prizemljenja na tlu prate ga mnogi izazovi i opasnosti (da li razviti padobrane koji se duže mogu zadržati u zraku i takvima lakše upravljati, ili pak kraće i brže propadajuće zrakoplove koji smanjuju opasnost izloženosti u samome zraku).

Nakon prizemljenja vojnik padobranac mora svoju opremu i naoružanje čim prije dovesti u poziciju za djelovanje (oprema i naoružanje iziskuju strogo pakiranje i osiguranje od gubitka istoga u zraku tijekom pada). Kada se opremi i pripremi za borbu vojnik padobranac mora pronaći svoje suborce i svog zapovjednika (nikada cijela postrojba ne padne na isto mjesto).

Tek tada kada se to sve provede padobranci mogu djelovati sukladno zadaćama zbog kojih su i spušteni u određeno područje.


američki 'vrišteći orlovi'

10.02.2018. u 12:43 • 0 KomentaraPrint#^

petak, 09.02.2018.

Borbeni rodovi

Mehanizirano pješaštvo

U nekakvoj usporedbi motoriziranog i mehaniziranog pješaštva mogli bi jednostavno zapisati da je motorizirano pješaštvo 'golo' u odnosu na mehanizirano. Mehanizirano pješaštvo višestruko ima veći taktički, ali i strateški značaj te je opremljeno borbenim oklopljenim vozilima ili pak borbenim vozilima pješaštva.


BVP M-80

Ta oklopljena borbena vozila pružaju veću zaštitu mehaniziranom pješaštvu od 'mekanih' vozila motoriziranog pješaštva (kamioni). Uz mogućnost zaštite od djelovanja protivničkih fragmenata i zrna do 20 mm, vozila mehaniziranog pješaštva pružaju borbenu potporu iskrcajnom dijelu pješaka.

Na vozilima, ili u vozilima, daljinski upravljačkim oružnim stanicama (DUOS) nalaze se strojnice raznih kalibara (do 12, 7 mm), ali i topovi kalibra 20 i 30 mm, te razni bacači granata, ali i protuoklopni raketni sustavi. Ova borbena vozila pješaštva pogonjena su snažnim motorima te imaju gusjenice ili kotače (6x6 i 8x8).

Samim time, vozila mehaniziranog pješaštva imaju stalnu posadu (2-3 vojnika) koji nikada ne napuštaju vozilo i borbu vode vozilom iz kojeg pružaju vatrenu potporu iskrcajnom dijelu (7-9 vojnika) koji napuštaju vozilo i borbu vode izvan vozila.

Isto tako, u sastavu mehaniziranog pješaštva, pored borbenih vozila nalaze se i sanitetska vozila, ali i vozila za izvlačenje i brzi popravak borbenih vozila. Dok u gardijskoj oklopno-mehaniziranoj brigadi HV postoje BVP tipa M-80 na gusjenicama (u tijeku je studija za zamjenu ovih BVP američkim tipa 'Bradly BFV-2'), istodobno u gardijskoj mehaniziranoj brigadi nalaze se vozila tipa PATRIA na kotačima.


BOV PATRIA

09.02.2018. u 20:23 • 0 KomentaraPrint#^

nedjelja, 04.02.2018.

Borbeni rodovi

Motorizirano pješaštvo

Motorizirano pješaštvo pojavljuje se poradi potrebe za što bržim dovođenjem pješačkih postrojbi u područja borbenih djelovanja i bržim manevrima na samoj bojišnici. Tako se u svim vojskama ta potreba pokušava riješiti kamionima s vojnim prilagodbama.

Tijekom 2. svjetskog rata njemački Blitzkrieg potrebu za motoriziranim pješaštvom izbacuje u prvi plan. Naime, Blitzkrieg kao operativna vojna doktrina predviđao je i tražio uporabu mobilnih snaga koje će tijekom napada rabiti brzinu i iznenađenje kako bi onemogućile protivniku pravodobno uspostavljanje obrane. Te mobilne snage bile se tenkovi i motorizirano pješaštvo.

Dakle, duboki prodori i klinovi tenkova bili su izloženi opasnostima udara u krila i bokove, a upravo tu se trebalo pojaviti motorizirano pješaštvo te zaštititi te ranjive točke tenkovskih prodora. Međutim, koliko god da je prednost motoriziranog pješaštva bila potreba, sve pješačke postrojbe bilo je vrlo skupo motorizirati.

Tako je sovjetska Crvena armija poradi kroničnih nedostataka vozila za prijevoz motoriziranog pješaštva razvila tenkovsko desantno pješaštvo koje se prevozilo na tenkovima te u fazi ulaska tenkova u borbu skakalo s tenkova i razvijalo se za borbu protiv protivničkih protuoklopnih ili pješačkih (lovci tenkova) postrojbi.

Koliko god da je brzina (mobilnost) motoriziranog pješaštva povećana, povećani su i gubici. Naime, pješaštvo je u vozilima i na tenkovima nezaštićeno, pa trpi velike gubitke od protivničkog topništva (fragmenti mina, granata i bombi). Nadalje, veliki broj vozila probleme stvara i logistici (održavanje, kvarovi, popuna gorivom), a formacija jedne pješačke pukovnije izgleda kao nepregledan niz vozila, a to je opet vrlo unosan cilj za zrakoplovstvo.

Dakle, opstanak i preživljavanje motoriziranog pješaštva prvo se pokušava riješiti vozilima koja bi bila lako oklopljena, odnosno borbenim oklopnim vozilima (BOV) i borbenim vozilima pješaštva (BVP). U početku to su manja vozila tipa 4x4 (poput ATF Dingo, Oshkosh, Iveco LMV, M-ATV, AMZ Dzik, AMZ Tur, Mungo ESK i Bushmaster IMV ...) koja egzistiraju i danas, međutim to nije bilo to i ubrzo se pojavljuje mehanizirano pješaštvo.


motorizirano njemačko pješaštvo i savezničko (SAD, UK i Kanada) desantno pješaštvo

04.02.2018. u 08:51 • 0 KomentaraPrint#^

subota, 03.02.2018.

Borbeni rodovi

Borbeni rodovi – pješaštvo

Pješaštvo je borbeni rod koji svojim ustrojem i taktikom uz primjenu manevra vodi borbu, bitku ili boj. Pješaštvo se kao rod pojavljuje gotovo u svim granama svake vojske. Dakle, pješaštvo je najmasovnije zastupljeno u kopnenoj vojsci, ali marinci kao grana vojske redom su pješaci, a logistika kao grana za potporu opet se može svesti na nazivnik pješaštva. Zrakoplovstvo i mornarica također u svojim sastavima imaju pješaštvo.


teško pješaštvo (rimski legionari)

Pješaštvo je od samoga početka ratovanja, a tako će biti i u budućnosti, uvijek trpjelo najveći teret. Sve ostale grane i svi ostali borbeni rodovi, kao i rodovi borbene potpore nisu u mogućnosti sami pobijediti protivnika. Naime, pobjeda u borbi, bitki ili boju smatra se tek onda kada 'čizma pješaka' stane na protivničko ozemlje.

Ako se vratimo na sami početak povijesti ratovanja zorno je vidljivo da su zapravo prve vojne snage bile pješaštvo. Gotovo sva velika carstva kroz povijest (iznimka je jedino Mongolsko carstvo) imala su pješaštvo kao najmasovniji dio vojske, pa je tako ostalo i danas u naše moderno doba.

Kroz povijest mijenjala su se naoružanja i oprema pješaštva, a time i podjela i vrste pješaštva. Tako je u antičko doba pješaštvo uglavnom naoružano hladnim ubodnim i sijekućim oružjem, a opremom razlikujemo lako, srednje i teško pješaštvo. Pojavom baruta pješaštvo dobiva vatreno oružje, ali još uvijek zadržava određene postrojbe naoružane hladnim oružjem koje nanose masovni udar protivniku. Tako u tom dobu razlikujemo pješake pikanire, arkebuzire, musketire, fusilire i grenadire.

Daljnjim razvojem ljudskog društva, a posebice razvojem tehnologije, pojavljuju se razni tehnološki izumi poput zrakoplova, raznih vozila i brodova, a sukobi se sele i u druge dimenzije (zrak) te se time mijenja i pješaštvo. Pojavljuje se pješaštvo koje je opremljeno borbenim sredstvima koja im omogućuju neke nove načine vođenja borbe, bitke ili boja.

Dakle, pojavljuje se motorizirano, mehanizirano, desantno, padobransko, mornaričko i marinsko pješaštvo. Dobro, za uvod u novu seriju to bi trebalo biti dosta, a u slijedećim opisima držat ću se modernog pješaštva njihove opreme i njihove taktike i naoružanja.


mehanizirano pješaštvo (Južna Koreja)

03.02.2018. u 09:53 • 0 KomentaraPrint#^

nedjelja, 28.01.2018.

Snajperist

Untersturmführer Odo Willscher – divizija Brandenburg

Untersturmführer Odo Willscher rođen je 30. srpnja 1910. u njemačkoj obitelji iz Sudeta (Češka). Čin Untersturmführer SS ako se prevede u čin njemačkog Wermachta odgovara činu Leutnanta što pak bi po NATO tablici časničkih činova danas odgovaralo skupini činova OF – 1, a to je čin poručnika OSRH.

Poručnik Odo Willscher prije rata bio je lovočuvar, a od 1933. do 1938. godine šumarski inženjer u zapadnoj i srednjoj Africi. Od 1938. do 1942. bio je voditelj šumarskog odijela u Empire Institutu kolonijalnog šumarstva u Hamburgu. Godine 1942. borio se u afričkoj vojnoj kampanji u sastavu njemačkog Afričkog korpusa. Potom je postao instruktor za snajpersku obuku, a zatim je prebačen u padobransku bojnu '500' divizije 'Brandenburg'.

Poručnik Willscher do kraja rata kao pripadnik padobranske bojne '500' u diviziji Brandenburg upisao je ukupno 248 službenih pogodaka. No, danas ću ja malo pokušati, s ovim snajperistom pripadnikom specijalnih snaga tadašnje nacističke Njemačke, objasniti i povezati nešto drugo.

Naime, poručnik Willscher sudjelovao je u operaciji kodnog naziva 'Potez viteza' (Rösselsprung) 1944. kod nas (u literaturi ex YU poznatijoj pod nazivom Desant na Drvar). Kako sam ja dio svoje izobrazbe stjecao u toj nekadašnjoj državi moram odmah priznati da sam bio nemalo iznenađen kada sam kasnije došao u posjed literature iz Njemačke i Velike Britanije.

Koliko li je samo bilo površnih i djelomično točnih podataka i vojničkih poteza, a još više ih je bilo prešućenih u toj literaturi ex YU. No, dobro to je sada i za mene već prošlost i povijest, a sva sreća i bogu hvala što mi je u ruke 'pala' i ova druga (njemačka i britanska) vojna literatura.

Dakle, o čemu se zapravo radi. Kao prvo sam kodni naziv operacije krivo je preveden, pa se umjesto 'Poteza viteza' operacija nazvala 'Konjićev skok', a kao drugo vješto je 'zakamuflirana' u tzv Sedmu neprijateljsku ofenzivu koja je sve podredila neuspjehu Desanta na Drvar. Nigdje ni riječi o istodobnoj operaciji Saveznika kodno nazvanoj 'Flounced' (Bijesno pometanje – po Athumanunhu) koja je imala za cilj spasiti Savezničke misije i samog Tita i VŠ NOVJ i prebaciti ih na neki od hrvatskih otoka (Vis).

Možda se jednom odlučim i raspišem o tomu kako su zapravo Britanci i Amerikanci spasili VŠ NOVJ i Tita, a ne 6. lička partizanska divizija koja bi imala itekakvih muka i problema da se u sve zapravo na kraju nisu uključili Saveznici. Dobro, bolje da se ja malo vratim natrag.

Operacija 'Potez viteza' u kojoj je sudjelovao poručnik Willscher u sastavu njemačke padobranske bojne '500' vojnički je doživjela neuspjeh (nije ostvaren cilj). Od 850 pripadnika te specijalne (padobranske) bojne u direktnim borbama s partizanima poginulo je 576 padobranaca a 48 ih je ranjeno. Njih 226 zajedno s 48 ranjenih izvuklo se s područja operacije, a među njima bio je i poručnik Willscher.

Zanimljivi se podaci mogu pronaći i o obersturmführeru Otto Wisleru (također snajperistu u diviziji Brandenburg) za kojeg sam ja siguran da je zapravo samo konspirativno ime poručnika Willschera. Čin obersturmführer SS ako se prevede u čin njemačkog Wermachta odgovara činu Oberleutnanta što pak bi po NATO tablici časničkih činova danas opet odgovaralo skupini činova OF – 1, a to je čin natporučnika OSRH.

Poručnik Odo Willscher preživio je rat i umro 21. srpnja 1988.


28.01.2018. u 13:04 • 8 KomentaraPrint#^

subota, 27.01.2018.

Snajperist

Oberjäger (Oberschütze) Friedrich Pein – 100. lovačka (planinska) divizija

Oberjäger Friedrich Pein rođen je 20. listopada 1915. u Štajerskoj (Austrija) u obitelji austrijskih poljoprivrednika. Njemačkom Wermachtu pristupio je u listopadu 1938. te je raspoređen u 12. satniju planinskih lovaca 143. planinske (pješačke) pukovnije.

Do početka 2. svjetskog rata uvježbavan i obučavan je za snajperistu, a potom je prebačen u 2. satniju planinskih lovaca 227. planinske pješačke pukovnije 100. lovačke divizije. Tako je i upućen na Istočno bojište gdje je upisao više od 200 službenih pogodaka.

Stekao je čin Oberjäger (Oberschütze) što prema tablici činova spada u skupinu OR – 3 što pak odgovara činu razvodnika OSRH. Nadnevka 1. prosinca 1944. odlikovan je željeznim križem 2. reda, a samo osam dana kasnije dobio je i željezni križ 1. reda. Nadnevka 28 veljače 1945. odlikovan je Željeznim križem viteza.

Baš poput drugih njemačkih snajperista 2. svjetskog rata i Pein je zarobljen sa 'snajperskom upisnicom' te je temeljem toga optužen na izdržavanje dugogodišnje robije u Šleskoj (Poljska). Umro je 14. veljače 1975. u Murecku, Štajerska (Austrija).


sabaton – 'posljednje uporište'

27.01.2018. u 15:20 • 1 KomentaraPrint#^

nedjelja, 21.01.2018.

Snajperist

Obergefreiter Bruno Sutkus – (lit. Bronius Sutkus) 68. pješačka divizija

Bruno Sutkus (Litvanski Bronius Sutkus) rođen je u Tannenwaldu 14. svibnja 1924. u mješanom braku Njemice i Litvanca. Kako mu je otac bio stranac, on nije mogao automatski dobiti njemačko državljanstvo, a poradi posla njegovog oca Sutkus je djetinjstvo proveo u predgrađu Königsberga (Kalinjingrad).

Tako je Sutkus ostao pruski Litvanac sve do 1941. kada je postao naturalizirani Nijemac. Od 1938. Sutkus je član njemačke (Hitlerove) mladeži gdje je i stekao čin Scharführera (sukladno tada važećim SA činovima to bi odgovaralo po tablici dočasničkih OR činova skupini OR – 4, a to je skupnik u OSRH).

Kako je pokazivao izuzetnu nadarenost za ciljanje odobrena mu je malokalibarska puška koju je mogao nositi i doma poradi vježbanja gađanja. Do kolovoza 1943. Sutkus je završio obuku za snajperista i stekao čin obergefreiter (OR – 3, odgovara činu razvodnika OSRH). Dodijeljen je njemačkoj 68. pješačkoj diviziji i do kraja rata upisao je 209 službenih pogodaka.

Tijekom siječnja 1945. nakon oporavka od ranjavanja, premješten je za instruktora u školu za snajperiste. Nakon rata priključio se litvanskom pokretu otpora protiv Sovjetskog Saveza. Tako je uspijevao s krivotvorenim osobnim dokumentima zametati trag, ali ne zadugo. Sovjetska tajna služba (KGB) uspjela ga je locirati 1949. te je uhićen i mučen kako bi priznao ratne zločine tijekom rata.

Osuđen je na težak rad u ruskim šumama tajge i rudnicima Shereenkova sve do 1971. kada je amnestiran na zahtjev zapadnonjemačkog kancelara Konrada Adenauera. Tada je dobio dopuštenje preseljenja sa ženom i sinom u Vilnius, ali pod uvjetom da prihvati sovjetsko državljanstvo.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. posjetio je Njemačku i podnio zahtjev za njemačko državljanstvo i putovnicu što je i dobio 1994. Tada se 1997. preselio u Njemačku. Nadnevka 20. siječnja 1998. podnio je zahtjev za 'Integracijsku pomoć' koji mu je i odobren, a time su mu i priznata sva njemačka odlikovanja.

Ovo 'pomilovanje' su dobivali svi njemački vojnici koji su služili u postrojbama Wermachta, a nisu osuđeni za ratni zločin ili bili pripadnici SS postrojbi. Time su Nijemci napokon odali priznanje tim integriranim vojnicima koji su se borili za Njemačku, riskirali svoje živote i zbog toga odsluživali dugogodišnje robije u bespućima Sibira.

Bruno Sutkus napisao je svoje memoare i Priručnik za snajpersku kamuflažu te ga je i Litvanska Vojna akademija pozvala kako bi održao predavanje litvanskim kadetima. Umro je 29. kolovoza 2003.


21.01.2018. u 12:06 • 0 KomentaraPrint#^

subota, 20.01.2018.

Snajperist

Razvodnik Josef Sepp Allerberger – 2. bojna 144. lovačke pukovnije 3. planinske brigade

Razvodnik Josef Sepp Allerberger rođen je 26. rujna 1924. (neki izvori tvrde da je to 24. prosinac, ali on je sam u svojim memoarima potvrdio da se ipak radi o nadnevku 26. rujan) u Štajerskoj, Austrija. Otac mu je bio stolar i njegova je dječačka želja bila preuzeti posao od oca i sam biti stolar.

Kako je njegov otac bio sudionik 1. svjetskog rata, Allerberger je po želji oca dragovoljno služio u tadašnjim austrijskim oružanim snagama gdje ga je zatekao i 'Anschluss' (pripojenje Austrije nacističkoj Njemačkoj). Tako je Allerberger ostao mobiliziran kao ročnik mobiliziran u Wermacht gdje mu je dodijeljen čin obergefreiter (sukladno tablici dočasničkih činova OR odgovara činu OR – 3 što pak je čin razvodnika u Oružanim snagama Republike Hrvatske.

Allerberger je do 1942. bio strojničar opremljen njemačkom strojnicom M42, a potom je prebačen na obuku za snajperistu opremljen s puškama K98k i G43 snajperske inačice s ciljnikom 4x. Tvorac je prve takozvane 'snajperske maskirne maske' za što je koristio obični kišobran bez platna koji je postavljao ispred sebe i kroz njega pucao na cilj.

Tijekom borbi kod Stavropola, u sklopu Njemačke ofenzive na Kavkaz 1943., Allerberger je lakše ranjen fragmentima granate, pa je poslan na dvotjedni oporavak. Tijekom tog oporavka proučavao je rusku inačicu snajpera Mosin-Nagant 91/30 s optičkim ciljnikom 3.5x. Spoznajom da je ruska snajperska puška vrlo lagana i djelotvorna Allerberger je bio oduševljen.

Tako je tu pušku preporučio svom prijatelju ('u oružju bratu') koji je kasnije pao u ruke sovjetskim vojnicima. To što se njemu dogodilo Allerbergera je uvjerilo da njegovo oduševljenje ruskim snajperom nije baš najbolja ideja. Naime, sovjetski vojnici vrlo okrutno razračunavali su se s njemačkim snajperistima, ako bi im pali živi u zarobljeništvo, a ako pak bi ih uhvatili još s ruskom puškom onda je okrutnost bila neopisiva. (ja to ovdje neću opisivati jer to nema veze s vojničkim i ratničkim pozivom, alii to je najokrutniji ratni zločin – sakaćenje mrtvog tijela protivnika)

No, dobro. Allerberger je službeno upisao 257 pogodaka, borio se na bojišnicama Rumunjske, Mađarske, Češke, Poljske, a kapitulacijom Njemačke u lipnju 1945. uspio je izbjeći zarobljavanje i vratio se u rodnu Austriju. Za svoju službu dobio je Viteški križ, a nakon rata bavio se stolarijom. Umro je 2. ožujka 2010. u Austriji.


20.01.2018. u 16:39 • 0 KomentaraPrint#^

nedjelja, 14.01.2018.

Snajperist

Pozornik Matthäus Hetzenauer – 3. planinska (lovačka) divizija

Pozornik Matthäus Hetzenauer rođen je 23. prosinca 1924. u Tirolu, Austrija. Bio je snajperist u Vermachtu Nacističke Njemačke i upisao je 345 službenih pogodaka. Naoružan je bio s dvije njemačke puške snajperskih inačica: Mauser karabin K98k, optički ciljnik 6x i Gewehr 43 ZF4 4x.

Bio je u sastavu 3. planinske (lovačke) divizije na bojišnicama Karpata, Slovačke i Mađarske tijekom bitaka sa sovjetskom Crvenom Armijom od 1944. do 1945. Tijekom sovjetske topničke paljbe 6. studenog 1944. bio je ranjen, a tri dana nakon ranjavanja odlikovan je medaljom za ranjavanje.

Zapovjednik 3. planinske (lovačke) divizije general Paul Klatt osobno ga je predložio za odlikovanje Željeznog križa za hrabrost kojeg je i dobio 17. travnja 1945.Mjesec dana nakon toga pao je u sovjetsko zarobljeništvo. Odveden je u Sovjetski Savez gdje je osuđen na pet godina zatvora (teške robije).

Temeljem repatrijacije (vraćanje ratnih zarobljenika natrag u Domovinu) 10. siječnja 1950. vraćen je u Austriju gdje je i umro 3. listopada 2004.


14.01.2018. u 10:02 • 0 KomentaraPrint#^

subota, 13.01.2018.

Snajperist

Satnik Vasilij Grigorjević Zajcev – kodno ime 'Vasja'

Satnik Vasilij Grigorjević Zajcev rođen je 23. ožujka 1915. u Eleninki (Čeljabinska oblast, Orenburg), u ruskoj seljačkoj obitelji. Djetinjstvo je proveo na imanju svojeg djeda u ruskom Uralu (Orsk). Najviše je volio odlaziti u lov na vukove s djedom i starijim bratom. Tako je i u dobi od samo 12 godina dobio priliku pucati iz djedove lovačke puške tip 'Berdan'.

Berdanova puška je carska vojnička puška koju je 1868. za potrebe carske ruske vojske izradio poznati američki stručnjak vatrenog oružja i izumitelj Hiram Berdan. Bila je to standardna vojnička puška od 18070. do 1891. kada ju zamjenjuje puška tip 'Mosin-Nagant', a 'Berdan' postaje lovačka puška.

Upravo iz te lovačke puške koja je bila duža od njegove visine Zajcev je upucao prvog uralskog vuka. Godine 1930. Zajcev je diplomirao na građevinskom fakultetu u gradu Magnitogorsku gdje je dobio specijalnost montera. Potom je diplomirao na računovodstvenim tečajevima.

Od 1937. na službi je u ruskoj Tihooceanskoj floti, gdje je bio brodski topnik. Nakon što je upisao Vojnu školu uz rad u floti raspoređen je na dužnost voditelja financijskog odijela u zapovjedništvu Tihooceanske flote. Na toj dužnosti zatiče ga napad Njemačke na Sovjetski savez (Veliki Domovinski rat). Zajcev se dragovoljno prijavljuje za službu na prvoj crti.

Do 10. studenog 1941. Zajcev upisuje službeno 32 pogotka standardnom vojničkom puškom bez optičkog ciljnika i to kao 'svjedok pogodaka' bio je njegov nadređeni časnik. Za nagradu dobio je snajper od nadređenog zapovjednika. Između 10. studenoga 1942. i 17. prosinca 1942., tijekom bitke kod Staljingrada, upisao je 225 službenih pogodaka uključujući 11 njemačkih snajperista.

Nakon toga dodijeljen je 1047. streljačkoj pukovniji 284. streljačke divizije 'Tomsk' 62. armije gdje je dobio zadaću obučavanja 28 snajperista koji su dobili kodni naziv 'Zajcevi – Zajčeva djeca'. Od tog trenutka službene pogodke potvrđuje osobno Zajcev koji ponekad svoje pogotke pripisuje +Zajcevima' pa su tako do kraja rata ostali nepoznati pogodci samog Zajceva, ali je zato skupina upisala ukupno 3000 pogodaka (nešto više ili manje zanemarivo).

Službeni pratitelj Zajceva je Nikolaj Kulikov (poginuo u Staljingradu) s kojim je i osmislio taktiku snajpera nazvanu 'šestorica' (tri skupine snajperista pokrivaju određeno područje), a tu istu taktiku rabili su sovjetski snajperisti i tijekom rata u Čečeniji.

Tijekom mjeseca siječnja u jeku žestokih borbi u Staljingradu Zajcev je ranjen u jednoj eksploziji i stradale su mu oči. Tijekom oporavka u mjesecu veljači 1943. dobio je orden Heroja Sovjetskog Saveza i primljen je u Komunističku partiju. Rat završava u Njemačkoj (Seelower Höhen - tijekom bitke za Berlin) u činu satnika.

Nakon rata Zajcev živi u Kijevu gdje je studirao na tekstilnom sveučilištu prije zaposlenja kao tekstilni inženjer. Nakon završetka studija postao je direktor tvornice tekstila u Kijevu i ostao u tom gradu sve dok nije umro 15. prosinca 1991. u dobi od 76 godina (samo deset dana prije konačnog raspada Sovjetskog Saveza). Zajcev je pokopan u Kijevu iako mu je posljednja želja bila da ga pokopaju u (Staljingradu) Volgogradu.


13.01.2018. u 15:44 • 3 KomentaraPrint#^

četvrtak, 11.01.2018.

Snajperist

Bojnik Fedor Trofimilović Djačenko – 187. streljačka (pješačka) pukovnija

Bojnik Fedor Trofimilović Djačenko rođen je 16. lipnja 1917. u ukrajinskom selu Betyagi (Veliki Krynki Globinskiy okrug, Poltava). Kako svaki snajperist ima svoj 'osobni potpis' (način rada) tako je i Djačenko razvio vlastite metode prikrivanja, skrivanja i obmanjivanja (maskiranja). Naime on se specijalizirao za lov na protivničke (njemačke) snajperiste.

Njegovo djetinjstvo, a kasnije i mladost nisu baš bili 'ružičasti'. Nakon završetka devet razreda, od 1934. bio je prisiljen teško raditi na lokalnim farmama, a kasnije je postao nadzornik u jednoj tvornici. Nema dostupnih podataka (najvjerojatnije su 'uništeni' kada je ušao u vojsku i postao Heroj Sovjetskog Saveza) kako je i zašto 1939. završio u zatvoru u gradu Norilsk.

Početkom napada na Sovjetski Savez Djačenko kaznu zamjenjuje za služenje u redovima Crvene Armije. Raspoređen je u 187. streljačka pukovnija 72. streljačke divizije 42. armije koja je u sastavu Lenjingradske skupine armija. Do srpnja 1943. Djačenko se hrabro bori i pokazuje značajne rezultate tijekom borbi za Lenjingrad.

Dobiva čin narednika i postaje zapovjednik snajperskog voda 187. streljačke pukovnije. Nakon višednevnog lova i nadmudrivanja s njemačkim snajperistom koji je nanio teške gubitke sovjetskim postrojbama 72. streljačke divizije Djačenko izlazi kao pobjednik, ali je u obračunu s njemačkim snajperistom ranjen.

Kada su ga pitali kako je bilo on je samo odgovorio: 'Hitlerovac je bio odličan, ali morao sam ga ubiti.' Za svoju izuzetnu vještinu potrage i eliminiranje protivničkih (njemačkih) snajperista Djačenko je primio orden Heroja Sovjetskog Saveza, red Crvene zvijezde, red Crvene zastave, a dodijeljen mu je i Križ za hrabrost zapadnih Saveznika.

Nakon oporavka u bolnici po zapovijedi zapovjednika armije više nije sudjelovao u lovu na protivničke snajpere nego je unaprijeđen u čin poručnika i povučen je u školu za obuku snajperista kao instruktor. Do tada je upisao 425 službenih pogodaka protivničkih snajperista i njihovih spinera (promatrača). Nakon rata još je 18 godina ostao u službi Crvene Armije.

Nakon umirovljenja ostao je živjeti u Lenjingradu (San Petersburgu) i to u zgradi koja je izgrađena na nekadašnjoj prvoj crti obrane Lenjingrada na mjestu obrambenih rovova (jugozapadna periferija Lenjingrada). Umro je 8. kolovoza 1995., a pokopan je na vojnom groblju Kovalevskoye San Petersburgu u aleji Heroja.


11.01.2018. u 16:02 • 0 KomentaraPrint#^

srijeda, 10.01.2018.

Snajperist

Stožerni narednik Noa Petrović Adamia – mornarički snajperist

Stožerni narednik (starešina – odgovara činu stožernog narednika OSRH) Noa Petrović Adamia rođen je 21. prosinca 1917. u seljačkoj obitelji nedaleko Tbilisija, Gruzija. Nakon završene gimnazije 1938. prijavio se u Sovjetsku ratnu mornaricu kao protuzrakoplovni topnik.

Nakon završetka Dočasničke pomorske škole 1940. u Odesi dobiva dočasnički čin i postaje zapovjednik voda. Rat ga je zatekao u Sevastopolju u sastavu sovjetske 7. mornaričke brigade. Na prvoj crti obrane Sevastopolja stožerni narednik Adamia svojevoljno je uzeo snajper i upisao 200 pogodaka.

Njegove snajperske sposobnosti uočili su nadređeni časnici i dodijelili Adamiji 70 mornaričkih pješaka poradi obučavanja za snajperiste. Tijekom 1942. sve do 4. srpnja kada je i poginuo upisao je još 100 službenih pogodaka.

Naime, stožerni narednik Adamija i njegovih 70 mornaričkih pješaka na obuci, ušli su u izbor zapovjedništva obrane Sevastopolja, 60 000 vojnika koji neće biti evakuirani iz Sevastopolja 3. srpnja 1942. Ostavljeni su kao zaštitnica za izvlačenje ostalih snaga iz grada.

Stožerni narednik Adamija sa svojim polaznicima hrabro je branio svoje položaje i pokopan je zajedno s njih 68 i 18 mornaričkih pješaka 7. pomorske (mornaričke) brigade u zajedničku grobnicu Sevastopolja.

Odlikovan je posthumno redom Lenjina, ordenom Heroja Sovjetskog Saveza i ordenom za hrabrost. Zbog ograničenosti u dodjeljivanju imena ulica po herojima nije dobio svoju ulicu u Sovjetskom Savezu. No, danas je to ispravljeno i jedna ulica u gradu Sokhumi (Abhazija) nosi njegovo ime.


10.01.2018. u 10:56 • 0 KomentaraPrint#^

utorak, 09.01.2018.

Snajperist

Časnički namjesnik Semjon Danilović Nomokonov – 'duh stabla'

Časnički namjesnik Semjon Danilović Nomokonov rođen je 12. kolovoza 1900. u selu Deljun u Zabajkalskom Kraju na granici Rusije i Mongolije. Po nacionalnosti Evenk. Od djetinjstva živio je u tajgama, a sa sedam godina prvi je puta pucao u lovu na jelene. Oženio se s devetnaest godina, ali ga je zadesila obiteljska tragedija. Od šestero djece umrlo mu je četvero, a za njima i supruga.

Časnički namjesnik Nomokonov oženio se drugi put 1928. jer su mu preživjela djeca bila vrlo mala i trebala su majku. Iz drugog braka dobio je još šestero djece. Časnički namjesnik Nomokonov sudjelovao je u rusko-japanskom ratu (1938.-1939.) gdje je upisao službeno 8 pogodaka (7 vojnika i časnik japanske Kwantungove vojske).

Početkom napada Njemačke na Sovjetski Savez, točnije u kolovozu 1941. časnički namjesnik Nomokonov nalazi se opet u vojnoj službi, ali u logistici, u sanitetskoj desetini ranarnika (borbenih spasitelja). Tijekom evakuacije ranjenog, Nomokonov je primijetio kako njemački vojnik cilja u ranjenog sovjetskog vojnika. Udaljenost je bila negdje oko 1000 metara, ali je Nomokonov instinktivno podigao pušku, naciljao i opalio. Njemački vojnik pao je pogođen.

Nakon ovoga Nomokonov je prebačen u snajperiste. Interesantno je za Nomokonova da nikada nije rabio optički ciljnik, a službene pogotke urezivao je u svoju lulu za pušenje i to točkom za vojnika, a iksom za časnika. Ubrzo je stekao nadimke poput 'Jastrebovo oko' ili 'Šaman tajge', a sve poradi načina maskiranja koji je primjenjivao.

Naime, Nomokonov je prvi uporabio komade špage i tkanine koje je vezao po svojoj odori, a čizme je oblačio konjskom dlakom. Imao je malo ogledalo kojim bi hvatao sunce i bljeskao u namjeri otkrivanja protivničkog snajpera, a uveo je i borbenu kacigu na štapu kao 'mamac' za protivnika.

Ukupno je upisao 360 službenih pogodaka, a zbog svoje preciznosti i domišljatosti prebačen je obučavatelja snajperista. Njegove polaznice bile su i neke sovjetske snajperistice o kojima sam već prije pisao. Službeno mu je upisano 150 polaznika obuke za snajpere. Osam puta je bio ranjen, a dva puta od eksplozija minobacačkih granata.

Nakon rata kući se vratio na konju, s dvogledom i puškom broj 24638. Sve je to dobio od vojske kako bi mogao nastaviti ono što je najviše volio – lov u tajgi. Dva puta je odlikovan redom Crvene zvijezde, Redom Crvene zastave i Redom Lenjina. Njegova kćer Zoja Babujeva intervjuirala ga je i radila zabilješke u namjeri izdavanja knjige o svom ocu, koji nikada nije naučio čitati ni pisati. Kćer ga je opisala kao vrlo šutljivog koji nije želio pričati o ratu.

Nomokonov je umro u Zugalayu 15. srpnja 1973. Iza sebe je ostavio devetero djece i 49 unučadi. Za kraj još samo ovo. Jedna Njemica, majka koja je otkrila da joj je sina ubio Nomokonov napisala mu je pismo sa željom da joj odgovori da li ga muči savjest što je ubio toliko ljudi. Nomokonov je odgovor izdiktirao svojoj kćeri i zamolio je da pismo pošalje u Njemačku. U pismu je bila napisana samo jedna rečenica: 'Da ste vidjeli razaranja i zlodjela koja su počinjena, ne bi sada mene proklinjali, već one koji su to učinili.'
Ruska kinamatografija u filmu 'Snajper 2 – Tungus' pokušala je prikazati život Nomokonova ali kao i svaki film (to je samo film).


09.01.2018. u 11:19 • 0 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

< veljača, 2018  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28        

Opis bloga

sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest.



web counter
web counter

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.
Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se