«Signal u noći» - Arthina škola osobnog prosvjetljenja

Kad sam prije par godina crtala aktove, spoznala sam svu ljepotu i važnost ljudskog tijela. Bilo muško ili žensko, svako to tijelo pričalo je o iskustvima koje je proživjelo. Svaka bora, ožiljak i nepravilnost govorili su priču o tome što je ta osoba prošla. Tada sam tijelo počela promatrati kao zemljovid u život nekog pojedinca. Što je tijelo nesavršenije, to je priča očitija. Pomaknula mi se i percepcija vlastitog tijela. Odjednom sam zavoljela svaki njegov djelić i na svom tijelu više nisam zamjećivala mane, već putokaze u razne događaje koje sam proživjela. Moje tijelo postalo je album s fotografijama koji cijelo vrijeme nosim sa sobom. Paralelno s time počela sam ga i slušati. Uviđala sam da svaka promjena na mom fizičkom tijelu ima prvo izvor u mojim energetskim, emotivnim ili mentalnim procesima. Kad bi me nešto zaboljelo ili se promijenilo, počela bih tražiti uzrok tog fizičkog simptoma. Što je to što mi moje tijelo poručuje, a da to prije nisam sama shvatila?
I tako, jednu večer stojim ja u kupaonici i perem zube. Uvijek mi čudne i zanimljive stvari prolaze glavom dok to radim i gledam svoje neobične izraze lica u ogledalu. Te večeri, perući zube, sine mi kako sam u jako kratkom razdoblju izgubila dva - tri kilograma, kako mi se smanjio apetit i potreba za snom. Četkam zube i premećem po glavi: «Što to meni moje tijelo poručuje? Probava mi je dobra, ne vidim nikakvih poteškoća u vezi s tim. Zima je, trebala bih skupljati kile, a ne ih gubiti!? Hmmmm...».
I odjednom, iznad moje glave, pojavi se ogroman signal u toj noći. Upalila se ta famozna lampica koja je ovaj put bila veličine svjetionika. «J...te, pa ja sam se zaljubila!!!!». U trenu te spoznaje presjeklo me u želucu, savila sam se od boli, opalila čelom po umivaoniku, odbila se od njega i tresnula guzicom na hladan pod. E, to je bio prosvjetljujući trenutak s instant efektom pravog fizičkog uzemljenja. Sva sreća da nisam lupila zubima i progutala četkicu. Prozborila sam svoju najdražu englesku psovku: «F..k, f..k a ti f..k, f..k, f..k!».
Ustajem omamljena i zgrčena i neurotično odlazim u dnevni boravak. U filmovima često bude scena u kojoj u nekom laboratoriju godinama na ploči stoji ispisana jednadžba, a zatim neki znanstvenik premjesti jedan broj ili znak i dolazi do rješenja. Tako sam i ja, u tom stanju, stala ispred zida svoje dnevne sobe i počela skenirati tu fiktivnu jednadžbu. Znakovi i brojke počeli su padati na svoje mjesto i ja sam je odjednom shvatila, otkrivši faktor koji je nedostajao. Upravo sam otkrila formulu za atomsku bombu svog života, tako mi se bar činilo. Panika, panika, panika.... «Što ću sada s tim?», kao da govorim o nekom izvanzemaljskom implantu - «Kak' da se riješim toga?». Automatski počinjem raditi proces diskreacije koji koristim pri bolnim i neugodnim stanjima. I odjednom, teleportacija..... promotrim se sa strane i ne vjerujem: «Luđakinjo, pa što to radiš?».
Već duže vrijeme sam okružena ljudima među kojima vlada jedan od najčišćih oblika ljubavi. Ta ljubav je sveprisutna u svakom trenu mog života. Slobodna sam, uživam u njoj i s jednakim zadovoljstvom je pokazujem i dajem. Ovo razdoblje je najbliže što sam ikada u životu bila čistoj esenciji ljubavi i osjećam da to i jest ta manifestirana esencija na ovozemaljskoj razini. Uživam sa svojom duhovnom obitelji, prijateljima. U tom okružju i načinu života zaboravila sam na još jedan aspekt ljubavi, a to je onaj intimni, onaj koji na poseban način osjećaš prema nekoj osobi. Ma, nisam toliko ni zaboravila, koliko nije bilo ni vrijeme za to, niti sam bila spremna ili željna. Samu sebe sam na neki način zatvorila za ovaj vid ljubavi. U tom periodu morala sam se posvetiti sebi i čišćenju svog dvorišta i govana unutar njega pa mi nije padalo na pamet emotivno se otvoriti na taj način.
Sada, u ovom trenu teleportacije, kada promatram samu sebe, vidim da sam se na neki način i ušuškala u sigurnosnu zonu. U toj zoni meni je preljubavno, ali ne dajem prostora za ostvarenje svih segmenata ljubavi. «Pa, kvragu, zašto?», smijem se sama sebi i odmah i odgovaram: «Da se slučajno ne bi emotivno razotkrila za nekog!». To je ta atomska bomba u mom dvorištu!
Po glavi su mi prostrujali najteži trenuci mog života. Sve sam ih stoički podnijela, učila iz njih i mijenjala se. «Pa čega se ja imam bojati?», pomislim i konačno prestanem paničariti.
Naučila sam da je strah proizvod uma i ovaj put sam odlučila odjebati taj um. Ostalo je samo moje otvoreno srce. Sada sam sretna što znam da više nemam emocionalnih boli i kuka koje vučem iz prošlosti. Sretna sam što je moje srce čisto i opet otvoreno.

*********************

I što se tada dogodilo? Nije važno!!! Ja sam konačno u potpunosti otvorila svoje srce za sve prilike koje život donosi!