29
ponedjeljak
studeni
2010
« 'Prošli život' » - Arthina škola osobnog prosvjetljenja
Živote dijelim na prošle živote i 'prošli život'. Prvi su vezani za inkarnacije, a ovaj drugi je dio ovoživotnog iskustva s kojim, na neki način, više nemamo veze.
Slušam i gledam svoje prijatelje. Često kažu: «Znaš, iz 'prošlog života' su mi ostala jedino djeca kao podsjetnik.». Tu se nalazi šaroliki skup individua s različitim povijestima njihovih 'prošlih života'. Jedna prijateljica je u svom 'prošlom životu' bila žena zlostavljana od svog muža, a sada je prava samosvjesna osoba koja aktivno gradi svoj život. Druga je pak bila izgubljena djevojčica koja je trčala od muškarca do muškarca u svom 'prošlom životu', a sada više nigdje ne bježi i ne treba joj muškarac kako bi bila svoja. Neki prijatelji su bili zarobljeni u lošim brakovima koje su održavali samo djeca. Maknuli su se iz tih loših odnosa, izgradili sebi nove i čarobne svjetove i sada djecu odgajaju na puno zdraviji i kvalitetniji način. Meni je iz mog 'prošlog života' ostala samo jedna prijateljica, a sada ih imam cijeli čopor oko sebe. I što je najbolje, u tom čoporu mogu biti i vuk samotnjak i dio njega istovremeno.
Zajedničko svim tim ljudima je to da su shvatili da moraju umrijeti u svim tim ružnim ulogama koje su igrali, da ih moraju pokopati. Dopustili su si te smrti. Izmijenili su stvarnost oko sebe. Našli su se na teškim počecima, najčešće sami, ali ostali su vjerni tom svom novom početku.
Jako malo ljudi je spremno na bilo kakvu promjenu, a kamoli neku drastičnu. Zanimljivo je kako će radije ostati nesretni, i to svjesno, nego podnijeti teret koji promjena donosi. A najgore je to da kada se odlučiš za preobrazbu, za sreću, društvo će te odbaciti, jer na taj način postaješ zrcalo svega što ne valja u njemu. Ako ti možeš umrijeti i započeti iznova učiti kako biti sretan, tada te treba kamenovati, jer, naime, nije normalno ići u potragu za srećom. Prihvaćenije je ostati zarobljen u stereotipu nego nešto poduzeti. I svi koji su imali muda nešto poduzeti, još su bili i kažnjeni zbog tih svojim hrabrih poteza. «Od kuda ti uopće pravo pokazati da je moguće mijenjati sebe i svoj život!? Evo ti ga sada na, šamar, dva i odj... iz naših života!», kaže kolektivna vibracija i većina dotadašnjih nazovi prijatelja.
Recimo da sam se u 'prošlom životu' zvala Maya. Maya je već od djetinjstva shvatila da ako želi preživjeti ne smije u potpunosti pokazivati svoju pravu osobnost, emocije i misli. I tako je Maya kroz život išla razumijevajući ljude koji niti su je razumjeli, niti je poznavali. U to vrijeme, potreba za emotivnom prihvaćenošću unutar odnosa bila je jača od izražavanja vlastite osobnosti. Mijenjale su se Mayine uloge kroz život. Iz uloge crne ovce, žrtve, mučenika do uloge spasitelja, pa čak i tiranina. Pred kraj života Maya je završila u prelijepoj kući, s prelijepim vrtom i prelijepim partnerom. Sve kao na slici. I tako je i bilo, jedna prekrasna slika i ništa više od toga.
Svi mi imamo unutarnji glas, još od rođenja. Većina ga nikada ne doživi, drugi se prave da ne postoji, a treći obrate pažnju na njega. Mayina sreća u nesreći bila je ta da je taj njen unutarnji glas oduvijek bio poprilično glasan, a sada je, u ovoj savršenoj slici od života, počeo i vrištati. Uglavnom, Maya je poslušala svoj unutarnji glas, dopustila mu vrisnuti naglas, pukla, srušila sve i umrla!
I to je moment kroz koji su prošli svi ljudi s 'prošlim životima'. Trenutak kad shvatiš da možeš ostati zarobljen u priči, ili ćeš početi svjesno živjeti svoj život, a ne igrati uloge! Nikome nije bilo lako donijeti odluku, a kamoli nešto poduzeti u vezi te odluke. No, svi mi smo ostali živi, iako smo pokopali puno toga. I sada smo svi sretni, i u lošim danima, zato jer je to unutarnja sreća nevezana za vanjske faktore.
************************
Ponekad naletim na fotografije te žene/Maye iz svog 'prošlog života'. Čini se tako daleko. Gledam je kao svoju prijateljicu i prisjetim se svega što je ta prijateljica prošla. Prema njoj osjećam veliku zahvalnost, ponajviše zbog iskustava koje mi je pružila. Zahvalna sam joj i na ogromnoj hrabrosti da ipak posluša svoj unutarnji glas.
A najviše sam joj zahvalna što je sebi dopustila umrijeti, jer tada sam se rodila JA!
komentiraj (0) * ispiši * #
22
ponedjeljak
studeni
2010
«3 u 1» - Arthina škola osobnog prosvjetljenja
Još od dana svojih prvih ljubavnih avantura, imala sam nepisano pravilo ne ulaziti u bilo kakve 'poduhvate' s osobama koje su u vezama. Ne zato što sam bila ne znam koliko moralna osoba, već više iz neke svoje komocije. Jednostavno mi se nije dalo komplicirati život, a za ulogu 'treće osobe' u odnosima nisam stvorena. Volim biti prva ili jedna od, ali nikako treća. U tim danima, jedva izašla iz tinejđerstva, bila sam prepuna principa i unaprijed određenih pravila: «Ja nikad ne bih..., meni nikad......».
I, naravno, kako život jedva dočeka da ti dade pokoju lekciju, tako sam i ja primila popriličan broj pouka. Život kao život, upakirao je priliku za testiranje mojih tvrdih stavova i principa. Nisam ni znala što me snašlo… ili nisam željela znati.
Prije par godina, nedugo nakon što sam izašla iz dugogodišnje veze i još lizala rane, počeo mi je 'ulijetati' jedan zauzet lik. U početku nisam previše obraćala pažnju. Još sam bila u stanju prebolijevanja, a i činjenica da on ima nekog nije me baš privlačila. No, taj lik je bio uporan, a fizička privlačnost ipak je postojala. Paralelno s time sve su se više gomilali moji dani bez seksualnih aktivnosti, što je nakon duže veze s redovitim seksualnim odnosima odnosilo danak. Mic po mic, i u mojoj glavi su se polako počele javljati misli: «Pa kaj, to bi bio samo seks. Meni super, njemu super. To kaj on ima nekog – to je tak' i tak' njegov problem, a ne moj; njegova odgovornost.». I to, «sve super», završilo je u mom krevetu.
Bilo je zadovoljavajuće, što reći, potrebe su bile namirene. Lik ode pod tuš, a ja već planiram: «Super, sad će on otići, ja ću se istuširati, popiti čaj, pročitati knjigu.... predobro popodne!». Međutim, on se istuširao, ali nije otišao. Čovjek je sjeo na moj dvosjed i počeo plakati! Kroz suze mi se jadao kako je njemu grozno u vezi, kako je nesretan i kako je sve to grozno. I priča i jada se, i priča i jada se. Ja stojim u šoku nasred boravka i ne vjerujem: «Pa što je ovo? Ovo je trebao biti samo seks. Što ću ja sada tu s njegovim i njihovim problemima!? Pa meni to ne treba!».
I taj trenutak osjetim šamar. Osjetila sam ga po cijelom tijelu, šamar koji je moja duša dala sama sebi. Ne, to nisu bili njegovi problemi, to su bili moji. Moji problemi i moja govna. Ta situacija je bila čisto ogledalo mojeg tadašnjeg stanja. Ja sam bila ta koja je bila puna svega i svačega, a nikako da se pokrenem to mijenjati i čistiti. A ideja o tome da se petljam u odnos dvoje ljudi bez posljedica pala je kao stijena u vodu. Evo mi sada - osim svojih govana lijepo sam pokupila i njegova i njihova zajednička.
Mislila sam da ću dobiti samo seks, a dobila sam 3 u 1 – seks, šamar i spoznaju. Postala sam svjesna svog licemjerstva. Slijepo držanje principa nije imalo nikakvog smisla. Jednostavno ne možeš znati što te sutra čeka iza ugla; treba živjeti iz dana u dan. Još je gore to što sam ja uradila – prilagodila sam i savila te principe određenoj situaciji, točno onako kako mi je odgovaralo.
Dok sam gledala kako on to sve izlijeva iz sebe, tu ispred mene, odlučila sam: «Vrijeme je da počneš čistiti sama za sobom, a ne čekati da se stvari riješe same od sebe!».
Uzela sam lopatu i krenula. Prvo sam počela kopati, a zatim i bacati sva ta sranja van. Obrasci i uzroci su samo izlijetali jedan za drugim. Počeli su se redati i prošli životi. U svima odreda, zbog sličnog scenarija, bila sam ubijana na jako zanimljive načine. Sve što u ovom životu do tada nisam shvatila kao lekcije, to su mi traume prošlih života prosvijetlile.
Ja jesam odgovorna za svaki aspekt svog života. Ja sam ta koja donosi odluke i na temelju tih odluka radi poteze. Svaki moj potez za sobom poteže i niz reakcija. Čista je glupost misliti da u bilo kojem trenu mogu oprati ruke od nečega što sam učinila.
Više nemam zacrtanih principa kojih se slijepo držim. Nema stvari za koju ću reći: «Ja nikad ne/bih....!». Sada imam samo vjeru da sam usvojila neke životne lekcije te da će sve injekcije 3 u 1 omogućiti da lekciju spoznam prije nego se dogodi trauma. Imam i ciljeve, a put do njih gradim iz dana u dan, jer nikad ne znam što me čeka iza ugla!
komentiraj (2) * ispiši * #
«ŽIVOT JE GROZAN!» - Arthina škola osobnog prosvjetljenja
Kada pišem svoje tekstove, prvo ih pišem u svoje bilježnice, s nalivperom. Ta mi je stara navika ostala još iz nekog od prošlih života. U mojoj bilježnici naslov ovog teksta je: »Život je g.....!», naprosto zbog toga što se ta izjava kosi sa svim mojim načelima i vjerovanjima i ne mogu je čak ni zapisati.
A čemu taj naslov? Pa, evo...
Jedan dan, za vrijeme moje satnice unutar svjetovne službe iliti sustava, moje kolegice su se sastale i na to će jedna od njih: »Drage moje, ovo što nam se događa na poslu u biti nije ništa strašno zato što je život tako i tako grozan!». U tom trenu moje oči su spontano ispale iz svog sjedišta, a vilica mi je opala do ono malo grudiju što ih imam. Jednostavno nisam mogla vjerovati što čujem! Još u šoku od ove konstatacije, dok sam skupljala riječi kojima bi odgovorila, čuje se glas moje druge kolegice: »Tako je, život je stvarno grozan i kada se čovjek s tim pomiri, lakše mu je u životu!».
Da sam tada bila lik u stripu, iznad moje glave bili bi nacrtani svi mogući znakovi i simboli čuđenja, a bome i simboli prostačenja! I tada se začuje glas iz mojeg tijela: «Ne znam za vas, ali moj život je jako lijep!». Sada sam na njihovim licima vidjela onu istu začuđenost koja je maloprije krasila moje lice. Da sam imala toljagu u ruci, ne znam koga bi prije udarala po glavi, sebe ili njih. Misao: «Pa tko je ovdje u biti lud, ja ili one?», prostrujala je mojom glavom. Ovo je bio jednostavno prebizaran trenutak.
Već duže vrijeme se nemam potrebu uplitati u polemike s ljudima (eventualno sa životinjama ili biljkama) oko shvaćanja života. Nemam potrebu argumentirati svoje poimanje života i svijeta oko sebe. Svatko ima svoju istinu i živi je kako najbolje zna (netko više, netko manje). Ali ovo je stvarno bilo previše! Mogu imati razumijevanja za sva različita stajališta, poimanja i religije, ali ovo je bila čista ljudska glupost koja se događa u prostoru u kojem provodim nekoliko sati dnevno i jednostavno ne želim imati tu energiju oko sebe.
I tada, opet progovara moja kolegica: «Ali, draga moja, ako shvatiš da je život grozan biti će ti puno lakše! (op. A. M. – 'ma koji je ovo k....?') Evo, sutra ću ti donijeti knjigu koja govori o tome, da ti pomogne malo!». Ja tada ostajem u još većem čuđenju, pogotovo zato što sam jedna od rijetkih u tom kolektivu koja se gotovo nikada ne žali (jer nemam na što), koja je zdrava i koja imam podosta visoku kvalitetu života.
Nisam od onih koji smatraju da je život ples po dugi i sama sam osjetila život s druge strane duge. Život gledam kao nešto što jednostavno je, a ovisno o osobnoj percepciji i aktivnom sudjelovanju u njemu svatko ga može živjeti svjesno (unutar svojih okvira), učiti iz njega te mijenjati sebe i kvalitetu svog života.
Smatram da onaj koji stoji iza ove izjave iz naslova, u biti, briše odgovornost sa sebe. Nitko drugi nije odgovoran za kvalitetu svog života, nego on sam, a kada počnemo podizati ovakve parole, odričemo se bilo kakve odgovornosti za to kakav smo si život iskreirali. Moj najbliži krug prijatelja čine upravo ljudi koji su preuzeli odgovornost za svoje živote i svjesno ga kreiraju. Nije im sve i uvijek med i mlijeko, ali savladavaju svoje karakterne mane, uče iz svojih iskustava i ciljano grade na svemu što su naučili. I znate što? Život im je onakav kakav žele da bude, i sa svim usponima i padovima uvijek se nađu na putu prema svojim ciljevima koje su si postavili i svjesno ih ostvaruju!
Nakon što su mi sve ove stvari prošle kroz glavu, pitam ja svoju kolegicu: «A tko je napisao tu knjigu?». Ona će: «Neki psihijatar». Ja joj na to odgovorim: «Dobro. Lijepo jedan dan uzmi tu knjigu, dođi do mene na kavu i na individualan tretman pa ću ti pokazati kako život može biti lijep. Nakon toga, možemo pozvati i tog psihijatra da dođe kod mene na terapiju!».
U sobi je zavladala tišina, a ja sam u tu tišinu odaslala vibraciju: «ŽIVOT JE... LIJEP!!!».
komentiraj (0) * ispiši * #
«USISAVANJE» - Arthina škola osobnog prosvjetljenja
U bilo kojem trenutka dana ili noći, reći ću da sam istinski sretna i da jako volim svoj život. Ne samo da ću to i reći, već to i duboko, iznutra osjećam.
Osim, u jednom, jedinom trenu. U trenu kada vadim van usisavač i započinjem sauganje stana. To je proces koji, u biti, započinjem 2 tjedna prije samog čina. Um pošalje poruku: «Trebala bi posaugati stan!», a tijelo nikako da krene i tada kreću moje visinske pripreme.
Nakon svih trauma koje sam počistila u životu, loših odnosa koje sam završila i kvalitetnih koje sam započela, nakon sati meditacija i yoge, drevnih i dnevnih rituala, tko bi rekao da me čin usisavanja može toliko izbaciti iz kolosijeka.
Čak imam i razrađenu strategiju. Prvo dnevna soba i tepih. Muko moja - tepih, najgora stvar. To mi je taktika još iz djetinjstva – prvo počnem s onim što najmanje volim kako bi kraj dočekala s osmijehom na licu. Nakon toga slijedi podvlačenje pod stol i svi oni zafrljuci na nogicama od stolaca. Spavaća soba, puzanje pod krevetom i, konačno, kuhinja i hodnik koji sve zajedno imaju manju kvadraturu od dnevne sobe. Kraj je u kupaonici, laganim kliženjem usisavača po pločicama, i osmijeh na licu.
A muke po Arthi izgledaju ovako: «Je... ti, tko li te je izmislo. U k.... i sa tepihom. Je... ti da ti je... i stan, i tepih, i sve po spisku da ti ga je...» . Kreće usisavanje, a u mojoj glavi: «Om shanti, shanti, shanti....mir, mir, mir, mir u meni da ne izbacim psa, tepih i usisavač kroz prozor. Om shanti, shanti, shanti...daj mi mir da ne proklinjem onog tko je psima izmislio dlake. Om shanti, shanti, shanti....daj mi mir i snage da ne izađem na ulicu i prodam svoje tijelo nekom muškarcu u zamjenu za usisavanje stana!». Već vidim sliku: «Mladiću, bi li mi usisao stan, a ja tebi nešto drugo?!».
Međutim, sada kada gledam sa strane taj tren najgore muke, primjećujem da sam baš u tom groznom činu upravo 'ovdje i sada'. Koncentrirana u sekundu, toliko angažirana (valjda zbog želje da što prije završim) da mi misli ne lete o tome što ću poslije ili što je bilo ranije taj dan. Ovdje i sada – tu sam, usisavam i konačno uspijevam spontano isključiti umnu percepciju linearnog tijeka vremena. Izuzeci su trenuci vizualizacije bacanja usisavača, tepiha i psa kroz prozor.
U tom činu sam potvrdila i svoju naslabiju točku, a to je – seks. Ako svatko ima jednu slabost više izraženu od drugih, a to su – moć, novac i seks, onda je moja definitivno seks. Nisam pomislila na to kako bi željela biti tako moćna ili bogata da mi netko drugi usisava. Ne, ja bi se seksualno prodala, a to mi i ne bi bilo čak ni previše teško. To ujedno na sebe povlači i još jedan prosvjetljujući moment – bez obzira na svu svjesnost koju sam uložila u duhovni aspekt života, u tom trenu, ja bih bila spremna napraviti pakt s vragom i prodati dio duše u obliku seksualne usluge, u zamjenu za usisavanje.
Hmmmmm, očito, još ima podosta toga što trebam odraditi na sebi!
No, u trenu kada je sve završeno, a moj najgori neprijatelj stavljen u svoj kut, s guštom se ogledam oko sebe. Činjenica je da stvarno volim da mi je stan čist. Pouka: Uvali se u najveća govna i počisti ih kako bi poslije uživao!
Negativna energija koja je otpuštena dok sam usisavala je lagano odletjela kroz široko otvorene prozore, no za svaki slučaj palim još i mirisni štapić. Uz čaj, domaći duhan i miris štapića sjedim u svom stanu i naprosto uživam u njemu. Vrijedilo je.
Eh, ali kada ne bi imala tepih ili, bolje, kada ne bi imala stan, ne bi ga morala ni usisavati. A kada ne bi imala stan, ne bi morala ni raditi u ovom sustavu u kojem radim. Samo bi putovala, a putovanja i hranu bi osiguravala tečajevima za kućanice:
PUT DO PROSVIJETLJENJA KROZ KUĆANSKE POSLOVE ™:
*otkrit ćete i osvijestiti svoje najniže aspekte osobnosti
*otkrit ćete svoju primarnu slabost
*otpustit ćete negativnu energiju
*naučit ćete živjeti 'ovdje i sada'
*usvojit ćete pjevanje sanskrtskih mantri
Još samo moram smislit kud ću sa psom!!!
komentiraj (2) * ispiši * #
