16
srijeda
svibanj
2012
Smrt i dostojanstvo
Želudac mi se okreće od situacija i ljudi koje su mi se dogodile u zadnje vrijeme. Količina ljudske gluposti i sebičnosti me uvijek iznova iznenadi. Ljudsko dostojanstvo je danas ispod svakog minimuma, a žalosno je da se većina odnosi prema tome kao da ih se ne tiče.
Djecu se odvaja od roditelja prije nego što stanu na svoje noge, samo zato da bi ti roditelji mogli prehraniti i sebe i njih. Institucije nas odgajaju i programiraju. Zreo i konstruktivan pojedinac mora državi davati tolika davanja kolika ni kmetovi ni robovi nisu imali. Kapitalistička propaganda od nas stvara potrošačka čudovišta kojima je bitnije kakvu krpicu nose na sebi, nego jesu li kvalitetno proveli vrijeme s bližnjima. Umirovljenici kopaju po smeću kako bi se mogli nahraniti, a crnčili su cijeli život i u tom bjesomučnom preživljavanju sustav im je isprogramirao djecu tako da i ona, bez ikakvog bunta, služe istom sustavu, na isti način. Seks je sveden na ili «sve sa svakim» ili «nitko s nikim». A jedna od najgorih stvari koja se događa je nemogućnost na dostojanstvo u trenutku smrti.
Već sam pojam «smrti» je istabuiziran više nego seks. O smrti se kao o dijelu života u većini društava i ne priča. Ljudima se oduzima spoznaja o smrti kao dijelu puta i znanje o njenoj kompleksnosti, pa i ljepoti. Djeci se bez pogovora oduzima pravo da se oproste od njima bliskih ljudi koji su napustili svoja tijela. Izgovor je - da ih se poštedi traume! A jel' netko razgovarao s tom djecom dvadeset godina kasnije, pa da onda vidi kakve tek traume nose. Nekoj drugoj, mrtvorođenoj, umrloj djeci se oduzima pravo na ime i mjesto u obitelji. I ono najgore - umirućim osobama se oduzima još samo ona jedina stvar koja im je ostala - ostvarenje posljednjih želja u zadnjim trenucima ovoga života.
Ovaj članak nastaje kao izraz moje gorčine nakon jednog osobnog iskustva i u čast jednoj prekrasnoj duši koja u ovom trenu napušta svoje tijelo. Ta je žena svjesna svojeg odlaska već tri godine, i borila se za ostanak. U toj borbi je doživjela čudnovatu transformaciju. Postajala je svjesna sve ljepote življenja koje do tada nije bila svjesna. Na neki tužan način bolest i borba su joj otvorili vrata koja je do tada držala zatvorenima. Neki bi rekli: «Prekasno!», a ja kažem: «Nije bitno kad, bitno je da jest!». Dogodilo se i to da njeni najbliži nisu izrazili svoje duboko sakrivene kvalitete i osobnosti (kao što to vidimo u filmovima), već su još dublje ušli u obrasce i uloge. U paroli: «Sve najbolje za nju!» i «Mi se žrtvujemo za nju!», zaboravili su na NJU. Nitko je nije pitao što je to što ona želi. Fizički nemoćna, a umom i te kako svjesna, pala je obitelji u (ne)milost. I nije šutjela!!! Dapače, prvi put u životu govorila je što misli i osjeća! Ali, bila je fizički potpuno ovisna o njihovoj skrbi. Unutar tog vremena obitelj joj je uskraćivala pravo na sve informacije vezane uz njenu bolest i postupke liječenja. Neko vrijeme ta žena nije znala protiv čega se točno bori. A kad je konačno saznala, morala je čupati, gristi i grepsti da bi se uvažilo njeno mišljenje o načinima na koje će se nositi s bolešću. Tu su upitni i postupci liječničke struke. Nije mi jasno zbog čega ti liječnici nisu informacije prenosili njoj koja je tada itekako bila svjesna i sposobna za donošenje bilo kakvih odluka vezanih za svoje liječenje. U pitanju je zrela žena u svojim tridesetima koju su ignorirali kao malo dijete. Ne razumijem kako je tako nešto moguće.
I što se dogodilo nakon tri godine? Tijelo se umorilo od borbe na svim tim frontovima, a duša je spremna za prelazak! Agonija tog tijela je toliko velika da su trenuci svjesnosti sve kraći. I sada, u tom trenutku, ta žena želi vidjeti ljude koje voli, a ti ljudi to ne znaju jer im obitelj ne želi javiti. Žena želi svoje zadnje trenutke provesti s njoj dragima. Tih par osoba nije ni obaviješteno da je bolest tako naglo uznapredovala, niti znaju da ih ona želi vidjeti. Uskratili su joj bilo kakvu mogućnost kontakata, sada kad je fizički toliko slaba da to sama ne može ostvariti, a tim osobama su onemogućili da kontaktiraju nju. Sva sreća, pa uvijek postoji neki anđeo čuvar koji je došao i do mene i rekao mi želju moje prijateljice.
Da sam iole 'prilagodljivija i poslušnija', mi se ne bi vidjele, jer je obitelj odlučila da ne žele da je itko viđa, iako ona inzistira upravo suprotno. Otpori i prepereke na koje sam nailazila kako bi uspjela doći do nje bili su nevjerojatni. Trebali ste to vidjeti, koji su to putovi i veze bili da saznam što je stvarno istina i da napokon dođem do prijateljice (hvala svim mojim «tajnim agentima»). Zapitala sam se: «Pa, zar ja radim nešto loše?». Sva sreća, slušala sam svoju intuiciju i znala sam da postupam ispravno. Kada me ugledala, ta duša na izmaku, bila je presretna! To je to. Čovjek je u smrti sam, ali u njenim zadnjim trenucima ima pravo na odluku koga želi pored sebe. I tko smo mi da ikome oduzimamo dostojanstvo i pravo na tu odluku?!
Ne omalovažavam ničiju bol niti reakcije uzrokovane njome, ali ova situacija stvarno nema veze s tim. To je jednostavno čista ljudska glupost, bezobraznost i dno dna ljudskog postojanja i pada čovjekovog karaktera. Naravno da sam posumnjala u pravičnost svoje ljutnje jer, eto, nisam ja u toj situaciji u kojoj je ta obitelj. Tada sam kontaktirala nekoliko osoba koje rade u bolnicama, na odjelima s najteže oboljelima. Strašno, ali i one su mi potvrdile kako ova moja priča nije jedina već jedna od mnogih, mnogih. Pričali su mi o slučajevima gdje su ljudi zarobljeni u teško bolesnim tijelima, ali još bistrih umova i nitko ih ne čuje!!!! Ne žele ih čuti! Da vas pitam nešto, svi vi pravednici, vi se bojite pakla? A što je ovo što se stvorili - TO je pakao, i to tu, na ovoj Zemlji! A niste ni svjesni da ste upravo vi pravi đavolji odvjetnici! Sramota!
Čovjeku se oduzima pravo na dostojanstven život, ali i pravo na isto takvu smrt! Do kada
ćemo biti poslušna, robotizirana i bezosjećajna stoka nakljukana ego-tripovima?
Spustite se malo među bližnje i koji put ih poslušajte što žele reći, a mogli bi i sebe poslušati!
A tebi, draga moja, hvala ti što si me voljela kada sam i ja bila ego-tripirani robot i hvala ti što si me prihvatila i nakon toga i hvala ti što ove bitne trenutke dijeliš sa mnom!
Sretan put!
komentiraj (0) * ispiši * #
30
srijeda
studeni
2011
«U potrazi za savršenim kroasanom» - Arthina škola osobnog prosvjetljenja
«Dok čovjek ne proba savršeni kroasan, ne zna što je to!»,
Artha Mala
Prije petnaest godina zagrizala sam u taj savršeni kroasan i ostala u čudu. Šokirao me miris, okus, toplina peciva, količina maslaca, topljivost i sve to zajedno kada se ispreplete u ustima. Svako malo bih se vraćala u tu istu pekarnicu i uživala u svakoj sekundi tog prekrasnog doživljaja. Čisti hedonistički ritual i još jedan dokaz nevjernicima da Boginja postoji, ako ništa drugo onda zbog toga što je stvorila toliki niz plodova za naša hedonistička čula.
No, kako to već biva, život me odnio na drugi kraj Planete gdje nije više bilo te pekarnice ni tog savršenog peciva. Od tog dana ja tragam za njim. Ne za istim kroasanom, jer njega sam okusila prije mnogo godina kad sam i ja bila drugačija i kad su ovozemaljske prilike bile sasvim nešto drugo. Tragam za tim istim okusom, doživljajem i osjećajem koji mi je donosio taj obrok i taj ritual.
Obilazila sam sve moguće pekarnice, kioske i razne druge tržnice hrane. Kamo god išla na put, obavezno bih pojela kroasan, u nadi da ću doživjeti slično iskustvo. I stvarno, tu i tamo, u najčudnijim zakutcima ovoga svijeta i mojega grada, ja opet naletim na to savršenstvo koje nije isto, ali donosi te senzacije. Ponekad je u pitanju neka zrakoplovna luka kroz koju samo prolazim, ili neki seoski kolodvor, a možda i običan kiosk na tržnici. Svako malo, kad najmanje očekujem, jednim zagrizom u to pecivo kupljeno na najčudnijem mjestu, ja opet doživim iskustvo savršenog kroasana. I to je to, taj trenutak postaje vječnost i on je vrijedan svih razočaranja koja sam doživjela dok nisam stigla u tu vremensku zonu i to odredište. Najčešće, upravo ti kroasani koji su najfiniji, koji sadrže savršenu mjeru maslaca, brašna, vode i soli, i prhki su kao bakino lisnato tijesto, baš oni se nalaze na najbizarnijim mjestima i gotovo uvijek su nesavršenog izgleda - na prvi pogled.
Jednog dana hodam ja zagrebačkim ulicama razočarana kroasanom u svojoj ruci i postanem svjesna te svoje potrage. Nisam ni shvaćala što to konkretno radim sve ove godine. Kroz tu spoznaju shvatila sam da to isto radim i u drugim područjima života, pogotovo onom najbitnijem - u ljubavi, u partnerstvu. Jednom mi je jedna bliska osoba rekla: «U potrazi za velikom ljubavlju čovjek se ponekad mora zadovoljiti i malom!». Tako mi je nekako sada izgledala i moja potraga za tim savršenima pecivom, iako bi ponekad ostao pregorak okus u ustima da bi se moglo pričati o bilo kakvom zadovoljenju ili zabavi. Kad pogledam unatrag na svoja ljubavna iskustva, sve mi to nekako liči na upravo ovakvu misiju. Traženje savršenog spoja u nesavršenosti nekog oblika!
Postoji neko sjećanje, negdje duboko u meni, o određenom mirisu i okusu, o vibraciji i emociji tog meni «ne/savršenog» partnerskog odnosa. Ne znam je li taj osjećaj za feeling povezan s nekim od prošlih ljubavnih iskustava ili je usađen duboko u sjećanju moje duše. Stvarno ne znam, ali ovdje je. Sagledavanjem svog ljubavnog života, izgleda kao da sam cijelo vrijeme bila u potrazi za baš tim osebujnim osjećajem. Od čovjeka do čovjeka, od situacije do situacije, na najbizarnijim i najdosadnijim mjestima. I svaka ta osoba i okolnost su u moj život unijeli nove spoznaje, a iz svih tih susreta ja bih naučila nešto novo o sebi. Nikada se nisam vraćala na isto mjesto, jer osjećala sam da to nije ta kvaliteta koju ja istinski tražim.
Život je krasan i prekrasno nepredvidiv. Taman kad sam zaboravila na svoju potragu, našla sam se u najprostijoj pekarnici/ulici i naišla upravo na taj osjećaj za koji možda nisam ni znala da ga tražim. Točno pored mene, iza ugla, zamiriše nešto poznato, a opet nepoznato. Savršena senzacija, kao i savršen kroasan, izgledom je sve samo ne to. Tada sam stala, poslušala srce, osjetila taj primordijalni beat - i zagrizla!
A kad ono, tamo iza ugla, u najnesavršenijem pakovanju čeka savršen spoj svega što mojem biću donosi treptaj.
*******************************************
I ono bitno - pazi da ne propustiš taj treptaj! Stani i zagrizi! Uživaj!
komentiraj (0) * ispiši * #
20
srijeda
travanj
2011
Izjava ljubavi
Dana sam doživjela nešto potpuno iznenađujuće i osvježavajuće.
Jedno muško stvorenje mi je došlo i izjavilo: "Znaš, nemoj mi se smijati!!!!". Mislim si ja: "Pa čemu bih se smijala?", i odgovorih mu: "Neću ti se smijati, o čemu se radi?". Širom otvorena pogleda i srca kaže on meni: "Ti si meni jako lijepa i ja sam zaljubljen u tebe!!!!". Ovako nešto stvarno nisam očekivala. Ostala sam bez teksta, doslovno. Nisam znala što reć' na to, ali nisam mu se smijala. Nakon toga me je primio za ruku, pogledao me i rekao: "Ajde, idemo! Idemo negdje zajedno!".
Ja sam se uhvatila za njegovu ruku i odvela ga....do njegovog krevetića, pokrila ga i otišla, jer naime, to muško stvorenje ima samo šest godina. Ne znam ga dobro i nemam nekakvih kontakata s njime, ali to dijete me stvarno osupnulo svojom ozbiljnošću. Otvorenost je nešto na što sam navikla kod djece, ali ovo je bio i korak više.
Iskreno, samo se nadam da će tako otvoren i direktan ostati i nakon što poraste, jer se ne sjećam kada sam zadnji put upoznala takvog odraslog muškarca!!!
*****************************
Mašala!
komentiraj (0) * ispiši * #
30
srijeda
ožujak
2011
«Ljubav života» - Arthina škola osobnog prosvjetljenja
Prije nešto više od godinu dana dobila sam ovaj citat:
«Prema mom iskustvu, alati potrebni za moj zanat su papir, duhan, hrana i malo viskija.» W. Faulkner
Taj citat je bio namijenjen upravo meni, od osobe koja me gotovo uopće ne poznaje, ali je rekla da kad je vidjela ovaj citat da se sjetila mene. I sad, evo, sjedim uz čašu jebeno dobrog viskija, uz cigaretu domaćeg duhana, nešto sitno hrane i puno praznog papira. 'Ko bi ga rek'o da će netko tko me ne poznaje vidjeti sliku mene u sadašnjem trenutku. Od srca hvala toj osobi, pa makar joj ispunjavala projekciju o onome što bi ona željela biti.
A tren kad sam sjela nad ovaj prazan papir bio je tren kad sam shvatila smislenost svih svojih bivših ljubavi! Eh, da, ima ih - poviše ili pomalo, ovisno iz kojeg kuta gledano.
Nekako mi se, u zadnje vrijeme, većina stvari vrti oko intimnih partnerskih odnosa. Bilo da spoznajem vrijednosti nekih završenih, ili završavam u potpunosti neke druge, ili započinjem neke sasvim nove.
Uglavnom, izrazito sam zaljubljive prirode. Bolje rečeno - dajem se ljubavi kad je osjetim, u bilo kojem trenu, na bilo koji način. Momentalno sam najviše u fazi neke 'univerzalne ljubavi'. No, budimo iskreni....možemo prat', peglat' i čistit' po svemu i svačemu, ali ono što uvijek izbije u prvi plan je upravo intiman partnerski odnos. Kako god, tko god uzeo i posložio stvari, sve se upravo na to svodi. Mi jesmo duhovna bića s ovozemaljskim iskustvom, ali najbitnija stvar u tom iskustvu nam je upravo taj 'famozni' partnerski odnos.
Možemo raditi ne znam kakve duhovne tehnike, primiti razno-razne inicijacije, živjeti savršeno čist život, ali negdje tamo, iza, u sjeni gdje se i događaju najvažnije stvari, čuči upravo to - intiman partnerski odnos.
Muku sam mučila, godinama, upravo zbog tih odnosa. Često sam pomislila: «Pa kako ja ne mogu ostvariti neki trajniji odnos?»: I tražila sam mnoge razloge. Da se razumijemo - naišla sam na obrasce i brijeg ponavljajućih uzroka. To što sam spoznala i shvatila, uspjela sam i rastvoriti i rasčistiti. 'Počistila' sam glavne traume zbog kojih sam replicirala neke, naizgled, jako različite odnose. Tek nakon spoznaja trauma, zbog kojih i jesam ušla u te odnose, shvatila sam da su u nekoj okosnici zapravo identični. Neki su se odnosi ponovili čisto zbog obrasca 'oca' koji odigra itekako važnu ulogu u životu bilo koje 'kćerke'. Neki odnosi su se dogodili kao prežestoke odrade gadno zeznutih prošlih života. Eh, tu je bilo svega!!!
No, ipak, na kraju cijele priče, ja sam se cijelo vrijeme zapitkivala: »Ma, koji je meni vrag, toliko samosvjesna i samostalna žena, a uporno tražim dublji intimni odnos!?». I što je najgore, cijelo vrijeme sam mislila da sa mnom nešto debelo nije u redu, da moram još nešto spoznati, rasčistiti.
I tada me prosvijetli, taman kad sam se najmanje nadala, kao i obično. «Pa jebote, ja sam svojim partnerima, u tim trenucim, dala apsolutno SVE što sam im mogla dati!». Apsolutno svaki muškarac mog života je bio i 'ljubav mog života', točno u tom trenutku. Tada toga i nisam bila svjesna. Sada jesam, ali ja sam kroz te ljubavi stvarno živjela u trenutku! Davala sam im se u potpunosti, koliko sam se mogla dati. Sada vidim da je u nekim odnosima bilo granica koje sam postavila sama sebi, no ja im se JESAM davala točno onoliko koliko sam im se mogla tada dati. Negdje više, negdje manje, najčešće - najviše. I koliko god u tim trenucima možda i jesam imala zidove i granice, tada za njih nisam znala. Tek ih sada vidim. Tek sad kad sam u potpunosti, bez trunke straha, otvorila svoje srce za ljubav! Žao mi je zbog tih prepreka za potpunim prepuštanjem, ali tada nisam znala bolje.
Ovog trena, kad gledam svoja ljubavna iskustva, ne osjećam se više ludom. Ne osjećam se neostvareno ili promašeno. Osjećam se bogatom, a bome i mudrom! Divim se sama sebi što sam na vrijeme prepoznala kada je koji odnos došao završetku. Bez obzira na tadašnju nezrelost, imala sam savršenu zrelost za slušanje same sebe! I stvarno, svaki taj odnos je završio točno tada kad smo oboje dobili najviše jedan od drugog. Niti sekundu više, niti sekundu manje.
I da, svaki moj bivši partner je 'ljubav mog života' točno u trenu u kojem je postojao. Sa svakim sam živjela kao da ne postoji sutra. Nije bitno jel' trajalo nekoliko godina ili tjedana, ali tada, u tom razdoblju sam im dala cijelu sebe.
Sad uviđam da nikome ne mogu obećati ljubav 'za cijeli život', ali mu/im mogu obećati 'sada'. Volim vas sve, još uvijek, ljubav nikada ne nestaje. Ja sam ona koja živi trenutak i nemojte me tražiti vječnost, jer ako je ne tražite, tko zna - možda je i dobijete!
Hvala vam dragi moji bivši partneri, drage moje ljubavi, što ste bili tu i obogatili me. I svaki od vas je 'ljubav mog života', stvarno i iskreno. Svaki je unio bogatstvo iskustava u moj život i novu perspektivu kroz koju sam vidjela neku drugu JA. Ispričavam se jedino zbog toga što nisam ostala nakon što je odnos došao svom kraju. Ispričavam se, ali mi nije ni najmanje žao. Jednostavno nisam dovoljno isprogramirana da bi ostala u nečemu što je gotovo. Svima vama, mojim bivšim partnerim, želim sreću i ostvarenost - kako god mislili da ih trebate dobiti. A sada palim svoj duhan i podižem čašu u vaše zdravlje!
********************
A ja - ja idem dalje, po novu ljubav svog života! I uronit ću u to - u potpunosti!!!!
komentiraj (0) * ispiši * #
06
ponedjeljak
prosinac
2010
«Signal u noći» - Arthina škola osobnog prosvjetljenja
Kad sam prije par godina crtala aktove, spoznala sam svu ljepotu i važnost ljudskog tijela. Bilo muško ili žensko, svako to tijelo pričalo je o iskustvima koje je proživjelo. Svaka bora, ožiljak i nepravilnost govorili su priču o tome što je ta osoba prošla. Tada sam tijelo počela promatrati kao zemljovid u život nekog pojedinca. Što je tijelo nesavršenije, to je priča očitija. Pomaknula mi se i percepcija vlastitog tijela. Odjednom sam zavoljela svaki njegov djelić i na svom tijelu više nisam zamjećivala mane, već putokaze u razne događaje koje sam proživjela. Moje tijelo postalo je album s fotografijama koji cijelo vrijeme nosim sa sobom. Paralelno s time počela sam ga i slušati. Uviđala sam da svaka promjena na mom fizičkom tijelu ima prvo izvor u mojim energetskim, emotivnim ili mentalnim procesima. Kad bi me nešto zaboljelo ili se promijenilo, počela bih tražiti uzrok tog fizičkog simptoma. Što je to što mi moje tijelo poručuje, a da to prije nisam sama shvatila?
I tako, jednu večer stojim ja u kupaonici i perem zube. Uvijek mi čudne i zanimljive stvari prolaze glavom dok to radim i gledam svoje neobične izraze lica u ogledalu. Te večeri, perući zube, sine mi kako sam u jako kratkom razdoblju izgubila dva - tri kilograma, kako mi se smanjio apetit i potreba za snom. Četkam zube i premećem po glavi: «Što to meni moje tijelo poručuje? Probava mi je dobra, ne vidim nikakvih poteškoća u vezi s tim. Zima je, trebala bih skupljati kile, a ne ih gubiti!? Hmmmm...».
I odjednom, iznad moje glave, pojavi se ogroman signal u toj noći. Upalila se ta famozna lampica koja je ovaj put bila veličine svjetionika. «J...te, pa ja sam se zaljubila!!!!». U trenu te spoznaje presjeklo me u želucu, savila sam se od boli, opalila čelom po umivaoniku, odbila se od njega i tresnula guzicom na hladan pod. E, to je bio prosvjetljujući trenutak s instant efektom pravog fizičkog uzemljenja. Sva sreća da nisam lupila zubima i progutala četkicu. Prozborila sam svoju najdražu englesku psovku: «F..k, f..k a ti f..k, f..k, f..k!».
Ustajem omamljena i zgrčena i neurotično odlazim u dnevni boravak. U filmovima često bude scena u kojoj u nekom laboratoriju godinama na ploči stoji ispisana jednadžba, a zatim neki znanstvenik premjesti jedan broj ili znak i dolazi do rješenja. Tako sam i ja, u tom stanju, stala ispred zida svoje dnevne sobe i počela skenirati tu fiktivnu jednadžbu. Znakovi i brojke počeli su padati na svoje mjesto i ja sam je odjednom shvatila, otkrivši faktor koji je nedostajao. Upravo sam otkrila formulu za atomsku bombu svog života, tako mi se bar činilo. Panika, panika, panika.... «Što ću sada s tim?», kao da govorim o nekom izvanzemaljskom implantu - «Kak' da se riješim toga?». Automatski počinjem raditi proces diskreacije koji koristim pri bolnim i neugodnim stanjima. I odjednom, teleportacija..... promotrim se sa strane i ne vjerujem: «Luđakinjo, pa što to radiš?».
Već duže vrijeme sam okružena ljudima među kojima vlada jedan od najčišćih oblika ljubavi. Ta ljubav je sveprisutna u svakom trenu mog života. Slobodna sam, uživam u njoj i s jednakim zadovoljstvom je pokazujem i dajem. Ovo razdoblje je najbliže što sam ikada u životu bila čistoj esenciji ljubavi i osjećam da to i jest ta manifestirana esencija na ovozemaljskoj razini. Uživam sa svojom duhovnom obitelji, prijateljima. U tom okružju i načinu života zaboravila sam na još jedan aspekt ljubavi, a to je onaj intimni, onaj koji na poseban način osjećaš prema nekoj osobi. Ma, nisam toliko ni zaboravila, koliko nije bilo ni vrijeme za to, niti sam bila spremna ili željna. Samu sebe sam na neki način zatvorila za ovaj vid ljubavi. U tom periodu morala sam se posvetiti sebi i čišćenju svog dvorišta i govana unutar njega pa mi nije padalo na pamet emotivno se otvoriti na taj način.
Sada, u ovom trenu teleportacije, kada promatram samu sebe, vidim da sam se na neki način i ušuškala u sigurnosnu zonu. U toj zoni meni je preljubavno, ali ne dajem prostora za ostvarenje svih segmenata ljubavi. «Pa, kvragu, zašto?», smijem se sama sebi i odmah i odgovaram: «Da se slučajno ne bi emotivno razotkrila za nekog!». To je ta atomska bomba u mom dvorištu!
Po glavi su mi prostrujali najteži trenuci mog života. Sve sam ih stoički podnijela, učila iz njih i mijenjala se. «Pa čega se ja imam bojati?», pomislim i konačno prestanem paničariti.
Naučila sam da je strah proizvod uma i ovaj put sam odlučila odjebati taj um. Ostalo je samo moje otvoreno srce. Sada sam sretna što znam da više nemam emocionalnih boli i kuka koje vučem iz prošlosti. Sretna sam što je moje srce čisto i opet otvoreno.
*********************
I što se tada dogodilo? Nije važno!!! Ja sam konačno u potpunosti otvorila svoje srce za sve prilike koje život donosi!
komentiraj (8) * ispiši * #
29
ponedjeljak
studeni
2010
« 'Prošli život' » - Arthina škola osobnog prosvjetljenja
Živote dijelim na prošle živote i 'prošli život'. Prvi su vezani za inkarnacije, a ovaj drugi je dio ovoživotnog iskustva s kojim, na neki način, više nemamo veze.
Slušam i gledam svoje prijatelje. Često kažu: «Znaš, iz 'prošlog života' su mi ostala jedino djeca kao podsjetnik.». Tu se nalazi šaroliki skup individua s različitim povijestima njihovih 'prošlih života'. Jedna prijateljica je u svom 'prošlom životu' bila žena zlostavljana od svog muža, a sada je prava samosvjesna osoba koja aktivno gradi svoj život. Druga je pak bila izgubljena djevojčica koja je trčala od muškarca do muškarca u svom 'prošlom životu', a sada više nigdje ne bježi i ne treba joj muškarac kako bi bila svoja. Neki prijatelji su bili zarobljeni u lošim brakovima koje su održavali samo djeca. Maknuli su se iz tih loših odnosa, izgradili sebi nove i čarobne svjetove i sada djecu odgajaju na puno zdraviji i kvalitetniji način. Meni je iz mog 'prošlog života' ostala samo jedna prijateljica, a sada ih imam cijeli čopor oko sebe. I što je najbolje, u tom čoporu mogu biti i vuk samotnjak i dio njega istovremeno.
Zajedničko svim tim ljudima je to da su shvatili da moraju umrijeti u svim tim ružnim ulogama koje su igrali, da ih moraju pokopati. Dopustili su si te smrti. Izmijenili su stvarnost oko sebe. Našli su se na teškim počecima, najčešće sami, ali ostali su vjerni tom svom novom početku.
Jako malo ljudi je spremno na bilo kakvu promjenu, a kamoli neku drastičnu. Zanimljivo je kako će radije ostati nesretni, i to svjesno, nego podnijeti teret koji promjena donosi. A najgore je to da kada se odlučiš za preobrazbu, za sreću, društvo će te odbaciti, jer na taj način postaješ zrcalo svega što ne valja u njemu. Ako ti možeš umrijeti i započeti iznova učiti kako biti sretan, tada te treba kamenovati, jer, naime, nije normalno ići u potragu za srećom. Prihvaćenije je ostati zarobljen u stereotipu nego nešto poduzeti. I svi koji su imali muda nešto poduzeti, još su bili i kažnjeni zbog tih svojim hrabrih poteza. «Od kuda ti uopće pravo pokazati da je moguće mijenjati sebe i svoj život!? Evo ti ga sada na, šamar, dva i odj... iz naših života!», kaže kolektivna vibracija i većina dotadašnjih nazovi prijatelja.
Recimo da sam se u 'prošlom životu' zvala Maya. Maya je već od djetinjstva shvatila da ako želi preživjeti ne smije u potpunosti pokazivati svoju pravu osobnost, emocije i misli. I tako je Maya kroz život išla razumijevajući ljude koji niti su je razumjeli, niti je poznavali. U to vrijeme, potreba za emotivnom prihvaćenošću unutar odnosa bila je jača od izražavanja vlastite osobnosti. Mijenjale su se Mayine uloge kroz život. Iz uloge crne ovce, žrtve, mučenika do uloge spasitelja, pa čak i tiranina. Pred kraj života Maya je završila u prelijepoj kući, s prelijepim vrtom i prelijepim partnerom. Sve kao na slici. I tako je i bilo, jedna prekrasna slika i ništa više od toga.
Svi mi imamo unutarnji glas, još od rođenja. Većina ga nikada ne doživi, drugi se prave da ne postoji, a treći obrate pažnju na njega. Mayina sreća u nesreći bila je ta da je taj njen unutarnji glas oduvijek bio poprilično glasan, a sada je, u ovoj savršenoj slici od života, počeo i vrištati. Uglavnom, Maya je poslušala svoj unutarnji glas, dopustila mu vrisnuti naglas, pukla, srušila sve i umrla!
I to je moment kroz koji su prošli svi ljudi s 'prošlim životima'. Trenutak kad shvatiš da možeš ostati zarobljen u priči, ili ćeš početi svjesno živjeti svoj život, a ne igrati uloge! Nikome nije bilo lako donijeti odluku, a kamoli nešto poduzeti u vezi te odluke. No, svi mi smo ostali živi, iako smo pokopali puno toga. I sada smo svi sretni, i u lošim danima, zato jer je to unutarnja sreća nevezana za vanjske faktore.
************************
Ponekad naletim na fotografije te žene/Maye iz svog 'prošlog života'. Čini se tako daleko. Gledam je kao svoju prijateljicu i prisjetim se svega što je ta prijateljica prošla. Prema njoj osjećam veliku zahvalnost, ponajviše zbog iskustava koje mi je pružila. Zahvalna sam joj i na ogromnoj hrabrosti da ipak posluša svoj unutarnji glas.
A najviše sam joj zahvalna što je sebi dopustila umrijeti, jer tada sam se rodila JA!
komentiraj (0) * ispiši * #
22
ponedjeljak
studeni
2010
«3 u 1» - Arthina škola osobnog prosvjetljenja
Još od dana svojih prvih ljubavnih avantura, imala sam nepisano pravilo ne ulaziti u bilo kakve 'poduhvate' s osobama koje su u vezama. Ne zato što sam bila ne znam koliko moralna osoba, već više iz neke svoje komocije. Jednostavno mi se nije dalo komplicirati život, a za ulogu 'treće osobe' u odnosima nisam stvorena. Volim biti prva ili jedna od, ali nikako treća. U tim danima, jedva izašla iz tinejđerstva, bila sam prepuna principa i unaprijed određenih pravila: «Ja nikad ne bih..., meni nikad......».
I, naravno, kako život jedva dočeka da ti dade pokoju lekciju, tako sam i ja primila popriličan broj pouka. Život kao život, upakirao je priliku za testiranje mojih tvrdih stavova i principa. Nisam ni znala što me snašlo… ili nisam željela znati.
Prije par godina, nedugo nakon što sam izašla iz dugogodišnje veze i još lizala rane, počeo mi je 'ulijetati' jedan zauzet lik. U početku nisam previše obraćala pažnju. Još sam bila u stanju prebolijevanja, a i činjenica da on ima nekog nije me baš privlačila. No, taj lik je bio uporan, a fizička privlačnost ipak je postojala. Paralelno s time sve su se više gomilali moji dani bez seksualnih aktivnosti, što je nakon duže veze s redovitim seksualnim odnosima odnosilo danak. Mic po mic, i u mojoj glavi su se polako počele javljati misli: «Pa kaj, to bi bio samo seks. Meni super, njemu super. To kaj on ima nekog – to je tak' i tak' njegov problem, a ne moj; njegova odgovornost.». I to, «sve super», završilo je u mom krevetu.
Bilo je zadovoljavajuće, što reći, potrebe su bile namirene. Lik ode pod tuš, a ja već planiram: «Super, sad će on otići, ja ću se istuširati, popiti čaj, pročitati knjigu.... predobro popodne!». Međutim, on se istuširao, ali nije otišao. Čovjek je sjeo na moj dvosjed i počeo plakati! Kroz suze mi se jadao kako je njemu grozno u vezi, kako je nesretan i kako je sve to grozno. I priča i jada se, i priča i jada se. Ja stojim u šoku nasred boravka i ne vjerujem: «Pa što je ovo? Ovo je trebao biti samo seks. Što ću ja sada tu s njegovim i njihovim problemima!? Pa meni to ne treba!».
I taj trenutak osjetim šamar. Osjetila sam ga po cijelom tijelu, šamar koji je moja duša dala sama sebi. Ne, to nisu bili njegovi problemi, to su bili moji. Moji problemi i moja govna. Ta situacija je bila čisto ogledalo mojeg tadašnjeg stanja. Ja sam bila ta koja je bila puna svega i svačega, a nikako da se pokrenem to mijenjati i čistiti. A ideja o tome da se petljam u odnos dvoje ljudi bez posljedica pala je kao stijena u vodu. Evo mi sada - osim svojih govana lijepo sam pokupila i njegova i njihova zajednička.
Mislila sam da ću dobiti samo seks, a dobila sam 3 u 1 – seks, šamar i spoznaju. Postala sam svjesna svog licemjerstva. Slijepo držanje principa nije imalo nikakvog smisla. Jednostavno ne možeš znati što te sutra čeka iza ugla; treba živjeti iz dana u dan. Još je gore to što sam ja uradila – prilagodila sam i savila te principe određenoj situaciji, točno onako kako mi je odgovaralo.
Dok sam gledala kako on to sve izlijeva iz sebe, tu ispred mene, odlučila sam: «Vrijeme je da počneš čistiti sama za sobom, a ne čekati da se stvari riješe same od sebe!».
Uzela sam lopatu i krenula. Prvo sam počela kopati, a zatim i bacati sva ta sranja van. Obrasci i uzroci su samo izlijetali jedan za drugim. Počeli su se redati i prošli životi. U svima odreda, zbog sličnog scenarija, bila sam ubijana na jako zanimljive načine. Sve što u ovom životu do tada nisam shvatila kao lekcije, to su mi traume prošlih života prosvijetlile.
Ja jesam odgovorna za svaki aspekt svog života. Ja sam ta koja donosi odluke i na temelju tih odluka radi poteze. Svaki moj potez za sobom poteže i niz reakcija. Čista je glupost misliti da u bilo kojem trenu mogu oprati ruke od nečega što sam učinila.
Više nemam zacrtanih principa kojih se slijepo držim. Nema stvari za koju ću reći: «Ja nikad ne/bih....!». Sada imam samo vjeru da sam usvojila neke životne lekcije te da će sve injekcije 3 u 1 omogućiti da lekciju spoznam prije nego se dogodi trauma. Imam i ciljeve, a put do njih gradim iz dana u dan, jer nikad ne znam što me čeka iza ugla!
komentiraj (2) * ispiši * #
«ŽIVOT JE GROZAN!» - Arthina škola osobnog prosvjetljenja
Kada pišem svoje tekstove, prvo ih pišem u svoje bilježnice, s nalivperom. Ta mi je stara navika ostala još iz nekog od prošlih života. U mojoj bilježnici naslov ovog teksta je: »Život je g.....!», naprosto zbog toga što se ta izjava kosi sa svim mojim načelima i vjerovanjima i ne mogu je čak ni zapisati.
A čemu taj naslov? Pa, evo...
Jedan dan, za vrijeme moje satnice unutar svjetovne službe iliti sustava, moje kolegice su se sastale i na to će jedna od njih: »Drage moje, ovo što nam se događa na poslu u biti nije ništa strašno zato što je život tako i tako grozan!». U tom trenu moje oči su spontano ispale iz svog sjedišta, a vilica mi je opala do ono malo grudiju što ih imam. Jednostavno nisam mogla vjerovati što čujem! Još u šoku od ove konstatacije, dok sam skupljala riječi kojima bi odgovorila, čuje se glas moje druge kolegice: »Tako je, život je stvarno grozan i kada se čovjek s tim pomiri, lakše mu je u životu!».
Da sam tada bila lik u stripu, iznad moje glave bili bi nacrtani svi mogući znakovi i simboli čuđenja, a bome i simboli prostačenja! I tada se začuje glas iz mojeg tijela: «Ne znam za vas, ali moj život je jako lijep!». Sada sam na njihovim licima vidjela onu istu začuđenost koja je maloprije krasila moje lice. Da sam imala toljagu u ruci, ne znam koga bi prije udarala po glavi, sebe ili njih. Misao: «Pa tko je ovdje u biti lud, ja ili one?», prostrujala je mojom glavom. Ovo je bio jednostavno prebizaran trenutak.
Već duže vrijeme se nemam potrebu uplitati u polemike s ljudima (eventualno sa životinjama ili biljkama) oko shvaćanja života. Nemam potrebu argumentirati svoje poimanje života i svijeta oko sebe. Svatko ima svoju istinu i živi je kako najbolje zna (netko više, netko manje). Ali ovo je stvarno bilo previše! Mogu imati razumijevanja za sva različita stajališta, poimanja i religije, ali ovo je bila čista ljudska glupost koja se događa u prostoru u kojem provodim nekoliko sati dnevno i jednostavno ne želim imati tu energiju oko sebe.
I tada, opet progovara moja kolegica: «Ali, draga moja, ako shvatiš da je život grozan biti će ti puno lakše! (op. A. M. – 'ma koji je ovo k....?') Evo, sutra ću ti donijeti knjigu koja govori o tome, da ti pomogne malo!». Ja tada ostajem u još većem čuđenju, pogotovo zato što sam jedna od rijetkih u tom kolektivu koja se gotovo nikada ne žali (jer nemam na što), koja je zdrava i koja imam podosta visoku kvalitetu života.
Nisam od onih koji smatraju da je život ples po dugi i sama sam osjetila život s druge strane duge. Život gledam kao nešto što jednostavno je, a ovisno o osobnoj percepciji i aktivnom sudjelovanju u njemu svatko ga može živjeti svjesno (unutar svojih okvira), učiti iz njega te mijenjati sebe i kvalitetu svog života.
Smatram da onaj koji stoji iza ove izjave iz naslova, u biti, briše odgovornost sa sebe. Nitko drugi nije odgovoran za kvalitetu svog života, nego on sam, a kada počnemo podizati ovakve parole, odričemo se bilo kakve odgovornosti za to kakav smo si život iskreirali. Moj najbliži krug prijatelja čine upravo ljudi koji su preuzeli odgovornost za svoje živote i svjesno ga kreiraju. Nije im sve i uvijek med i mlijeko, ali savladavaju svoje karakterne mane, uče iz svojih iskustava i ciljano grade na svemu što su naučili. I znate što? Život im je onakav kakav žele da bude, i sa svim usponima i padovima uvijek se nađu na putu prema svojim ciljevima koje su si postavili i svjesno ih ostvaruju!
Nakon što su mi sve ove stvari prošle kroz glavu, pitam ja svoju kolegicu: «A tko je napisao tu knjigu?». Ona će: «Neki psihijatar». Ja joj na to odgovorim: «Dobro. Lijepo jedan dan uzmi tu knjigu, dođi do mene na kavu i na individualan tretman pa ću ti pokazati kako život može biti lijep. Nakon toga, možemo pozvati i tog psihijatra da dođe kod mene na terapiju!».
U sobi je zavladala tišina, a ja sam u tu tišinu odaslala vibraciju: «ŽIVOT JE... LIJEP!!!».
komentiraj (0) * ispiši * #
«USISAVANJE» - Arthina škola osobnog prosvjetljenja
U bilo kojem trenutka dana ili noći, reći ću da sam istinski sretna i da jako volim svoj život. Ne samo da ću to i reći, već to i duboko, iznutra osjećam.
Osim, u jednom, jedinom trenu. U trenu kada vadim van usisavač i započinjem sauganje stana. To je proces koji, u biti, započinjem 2 tjedna prije samog čina. Um pošalje poruku: «Trebala bi posaugati stan!», a tijelo nikako da krene i tada kreću moje visinske pripreme.
Nakon svih trauma koje sam počistila u životu, loših odnosa koje sam završila i kvalitetnih koje sam započela, nakon sati meditacija i yoge, drevnih i dnevnih rituala, tko bi rekao da me čin usisavanja može toliko izbaciti iz kolosijeka.
Čak imam i razrađenu strategiju. Prvo dnevna soba i tepih. Muko moja - tepih, najgora stvar. To mi je taktika još iz djetinjstva – prvo počnem s onim što najmanje volim kako bi kraj dočekala s osmijehom na licu. Nakon toga slijedi podvlačenje pod stol i svi oni zafrljuci na nogicama od stolaca. Spavaća soba, puzanje pod krevetom i, konačno, kuhinja i hodnik koji sve zajedno imaju manju kvadraturu od dnevne sobe. Kraj je u kupaonici, laganim kliženjem usisavača po pločicama, i osmijeh na licu.
A muke po Arthi izgledaju ovako: «Je... ti, tko li te je izmislo. U k.... i sa tepihom. Je... ti da ti je... i stan, i tepih, i sve po spisku da ti ga je...» . Kreće usisavanje, a u mojoj glavi: «Om shanti, shanti, shanti....mir, mir, mir, mir u meni da ne izbacim psa, tepih i usisavač kroz prozor. Om shanti, shanti, shanti...daj mi mir da ne proklinjem onog tko je psima izmislio dlake. Om shanti, shanti, shanti....daj mi mir i snage da ne izađem na ulicu i prodam svoje tijelo nekom muškarcu u zamjenu za usisavanje stana!». Već vidim sliku: «Mladiću, bi li mi usisao stan, a ja tebi nešto drugo?!».
Međutim, sada kada gledam sa strane taj tren najgore muke, primjećujem da sam baš u tom groznom činu upravo 'ovdje i sada'. Koncentrirana u sekundu, toliko angažirana (valjda zbog želje da što prije završim) da mi misli ne lete o tome što ću poslije ili što je bilo ranije taj dan. Ovdje i sada – tu sam, usisavam i konačno uspijevam spontano isključiti umnu percepciju linearnog tijeka vremena. Izuzeci su trenuci vizualizacije bacanja usisavača, tepiha i psa kroz prozor.
U tom činu sam potvrdila i svoju naslabiju točku, a to je – seks. Ako svatko ima jednu slabost više izraženu od drugih, a to su – moć, novac i seks, onda je moja definitivno seks. Nisam pomislila na to kako bi željela biti tako moćna ili bogata da mi netko drugi usisava. Ne, ja bi se seksualno prodala, a to mi i ne bi bilo čak ni previše teško. To ujedno na sebe povlači i još jedan prosvjetljujući moment – bez obzira na svu svjesnost koju sam uložila u duhovni aspekt života, u tom trenu, ja bih bila spremna napraviti pakt s vragom i prodati dio duše u obliku seksualne usluge, u zamjenu za usisavanje.
Hmmmmm, očito, još ima podosta toga što trebam odraditi na sebi!
No, u trenu kada je sve završeno, a moj najgori neprijatelj stavljen u svoj kut, s guštom se ogledam oko sebe. Činjenica je da stvarno volim da mi je stan čist. Pouka: Uvali se u najveća govna i počisti ih kako bi poslije uživao!
Negativna energija koja je otpuštena dok sam usisavala je lagano odletjela kroz široko otvorene prozore, no za svaki slučaj palim još i mirisni štapić. Uz čaj, domaći duhan i miris štapića sjedim u svom stanu i naprosto uživam u njemu. Vrijedilo je.
Eh, ali kada ne bi imala tepih ili, bolje, kada ne bi imala stan, ne bi ga morala ni usisavati. A kada ne bi imala stan, ne bi morala ni raditi u ovom sustavu u kojem radim. Samo bi putovala, a putovanja i hranu bi osiguravala tečajevima za kućanice:
PUT DO PROSVIJETLJENJA KROZ KUĆANSKE POSLOVE ™:
*otkrit ćete i osvijestiti svoje najniže aspekte osobnosti
*otkrit ćete svoju primarnu slabost
*otpustit ćete negativnu energiju
*naučit ćete živjeti 'ovdje i sada'
*usvojit ćete pjevanje sanskrtskih mantri
Još samo moram smislit kud ću sa psom!!!
komentiraj (2) * ispiši * #
