Armin i staklena pepeljara puna ugašenih psihofarmaka

srijeda, 02.02.2011.

Staklena pepeljara

Još ne znam kamo će me odvesti ova prva slova, jer me vode, ne mojom, već svojom voljom, te se pitam tko je ovdje onaj koji njima vlada ali prepustiti ću im se da vidim kud smjeraju. Osjećam se kao promatrač koji gleda svoje misli, osjećam da svjedočim jednom spontanom činu, koji se odvija sam po sebi a ja sam samo onaj koji zapisuje i nemam diskreciono pravo koje prirodno ima svatko tko sudi i procjenjuje, pa makar i samog sebe. U toj nemoći, osjećam silnu moć i kušnju, prepuštam se nečem većem od mene samog, prepuštam se neumrlim i sveživućim muzama, koje me posjećuju pretpostavljam iz dosade i puke znatiželje. Ali zar je to uopće važno, nisam više mišljenja da je pitanje zašto uvijek potrebno, jer ni odgovori nam nisu uvijek skloni i traže najčešće nova pitanja, koja nas bespotrebno zavaravaju i vode u još veće nepoznanice. Zato se samo prepuštam tekstu i plovim strujama slučaja, koje me vode svojim tokovima, kud bilo da bilo. Zapalio sam cigaretu po mojoj lošoj navadi, koju stekoh u borbi za suverenost, među mojim vršnjacima u skoro pa djetinjoj dobi. Čitam napisani tekst, otpuhujem dimove, razne slike mi prolaze kroz glavu i samo čekam da me povuku vrtložno jako, onako kao što ja uvlačim ove bijele i nezdrave, umirujuće i ovisničke, dimovite psihofarmake. Tako i te slike koje se vrte na vrtuljku sjećanja, djeluju umirujuće a ja ih hedonistički smjerno, puštam da me tetoše svojim terapeutskim rukama i cjelivaju okrepljujućim dodirima prošlosti u koju se tako često vraćam. Kažu da to nije dobro a ja se pitam u kojem to vremenu živim, jer naime mislim da vrijeme nikad nije svršeno, već je uvijek isto i stalno, jedna konstanta, samo ga ja promatram drugačijim očima i iz drugačije perspektive. Budućnost postoji isto kao i prošlost, samo u sadašnjosti i mogu se jedino nadati da ću znati prepoznati uzrok i posljedicu kao njihov slijed.

Nisam ni htio pisati o ovome ali eto gdje me slova odvedoše. Ja sam ih samo pratio nijemo, bez riječi i zapisivao njihov crni, tintavi hod, bijelim papirnim obzorom. Ona me upozoravaju da gdje god kreneš, uvijek se vraćaš samome sebi, jer tu sve počinje i sve završava a ona su živa onoliko koliko i ja živim sam, samo što ponekad vidim u njima, ono što se ne prepoznajem u samome sebi. Svi smo mi pomalo slijepi, pomalo neznalice i često ne znamo vidjeti istine o nama, koje se ogledaju na razne načine, nekad u slovima, nekad i u onome što radimo. Ta me spoznaja puni nadanjem i gasim do filtera ispušenu cigaretu, u prozirnu staklenu pepeljaru, ispunjenu ugašenim vremenom i sivocrnim pepelom.


p.s. ovaj tekst sam napisao prije sedam, osam godina. sa ove vremenske distance mislim da nije loš. bio sam jednostavniji nego danas.
ali i nisam čitao musila.


02.02.2011. u 09:01 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< veljača, 2011 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Armin


hamsun@net.hr

Svi tekstovi, dijelovi teksta i naslovi na armin.blog.hr zaštićeni su Zakonom o autorskom pravu.

Copyright © by Armin












Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se