Puzle života

28.05.2018., ponedjeljak

Žena je ženi zavidna

Žena je ženi zavidna. Riječi Virginie Woolf. Nažalost i istinite.
No zašto?
Zašto natjecateljski nastrojene? Čemu oštrenje kandži? Čemu natjecanje u ljepoti?
Prvo i osnovno puno toga je nametnuto, to sa nametnutom ljepotom mislim da nema smisla objašnjavati, to svatko s imalo mozga kuži. Žena je ženi zavidna. Žena se osjeća ugroženo, jer druga oštri kandže, a ta druga oštri kandže jer se osjeća ugrožena od treće. I pitanje pravo glasi „Što je prvo nastalo? Kokoš ili jaje?“ . I neka baci kamen prva.

Žene su divna stvorenja. Ipak se kaže da smo bolje polovice što ne? Žene su snažne, emocionalno snažnije od muškaraca. I volim žene u svojemu životu i volim biti okružena njima.

Riječi jedne antifeministice. Zato i jesam antifeministica. U ovim riječima krije se srž antifeminizma. Naravno i za muškarce bi divne riječi rekla. Ali ovo je post za žene. Ipak i ja sam žena. I što više reći.

Oznake: Virginia Woolf, zavidnost žena, antifeminizam


- 15:50 - Komentari (27) - Isprintaj - #

13.04.2018., petak

Kada pisac nebi bio rob

Virginia Woolf: "Kada pisac nebi bio rob, nego slobodan čovjek, kada bi napisao ono što želi, a ne ono što mora. Kada bi svoje djelo mogao zasnivati na vlastitom osjećaju, a ne na konvenciji. Nebi bilo ni fabule, ni komedije, ni tragedije, ni ljubavi, ni interesa ili katastrofe u konvencionalnom smislu riječi."
Virginia živjela je od 1882. do 1941. To je period gdje još nije vladala potpuna sloboda pisanja kao danas. Iako je Virginia jedna od začetnica modernizma skoro sva njezina djela uglavnom su eksperimentalna. Svejedno postojale su neke granice do kojih je mogla ići. To je bilo vrlo značajno prijelazno razdoblje gdje je na ljudsku svijest utjecao i niz faktora na ljudsku svijest. Kao i sami umjetnici, tako i Freud, Young, a i sam val feminizma itd.
Dakle govorimo o prijelazu značajnog napretka, gdje su svejedno i dalje postojale neke granice. U svakome slučaju njezina izjava stoji na mjestu.
A što je danas?
Danas kada pisac ima svu slobodu, moglo bi se reći da je djelomično rob. Koliko ustvari jedan pisac je slobodan čovjek? Može li pisati stvarno kako želi? Ne bih rekla. Čitatelji danas posežu večinom za knjigama koje su napisane jednostavnim rekli bismo laičkim jezikom. Bitnija im je sama radnja, akcija, nego izražavanje i dubina riječi. Lirsko izražavanje, predivne metafore, zagonetke koje se skrivaju u zamršenim poezijama, čitatelje danas toliko više ne zanima. Ta prava ljepota izražavanja kao da je nestala. Te mistične dubine de Guya, E.A.Poeva atmosfera, da ne spominjem Charles Baudleaira ili Sylviu Plath. Petrarka je svoju tugu ispisao toliko prelijepo.
A još prije svega toga misticizam tek. Ilijada i Odiseja, svi ti mitovi, legende. Svih tih mitova više nema. I koliko god se govori da pisac danas može napisati što god želi, ja se s time nebi složila. Pisac danas djela mora prilagoditi najviše samoj radnji i zbivanju, koja po potražnji publike treba imati što više akcije. Nažalost Virginijina izjava koja datira negdje iz početka 19.stolječa i dan danas stoji na neki način. A to ne vrijedi samo za pisce, već i za sve umjetnike.
No nekako čini mi se da baš ta enigma, ta mističnost, ta ljepota i dubina nedostaje ljudima i stvara prazninu u ljudima, čineći ih nesretnim. Jer današnji čovjek teži sveznaji, opipljivosti, bez upotpunjenja duše, čini ljude sve depresivnije, ispraznije, jer sve više teži nekom ispunjenju uma, a sve manje srcu. Još ću razraditi ovo u idućem postu. Jako me zanima mišljenje ostalih.

Oznake: Virginia Woolf, društvo, pisci, umjetnost današnjice


- 07:40 - Komentari (25) - Isprintaj - #

11.03.2018., nedjelja

Vlastita soba

Djelo napisano od, bez pretjerivanja nevjerovatne i perfektne žene me u potpunosti očaralo. Kao i svako njeno djelo. No ovaj esej pokazao mi je malo više o njoj. Način na koji je pisala strujom svijesti sa besprijekornim izražavanjem ostavio me paf. Pogotovo kada sam došla do kraja. Tu sam nekako i došla do zaključka da Virginia i nije bila biseksualka.
Ponovno ću napomenuti da je Virginia bolovala od bap-a (bipolarni afektivni poremećaj). Osobe s bapom često su zbunjene svojom orijentacijom. Iako mislim da dosta žena koje nemaju takvih problema u nekoj , podosta manjoj mjeri, obično za vrijeme tinejđerstva budu tu malo zbunjene. Sama društvena pozicija žena u to vrijeme također je bitno utjecala. Mi žene smo takve, jedna prema drugoj često zavidne i stroge, no kao što mi je jedan poznanik rekao vrlo dobro organizirane. Citirati ću par dijelova iz eseja.
„Žene su stroge prema ženama. Žene – ali nije li vam sama riječ na smrt dosadila? Uvjeravam vas da meni jest. Složimo se stoga da bi predavanje koje žena drži ženi moralo završiti nečim osobito neugodnim.“ , „Istini za volju žene su mi često drage. Volim njihovu nekonvencionalnost,njihovu potpunost. Volim njihovu potpunost. Volim njihovu bezimenost.“. Prije bih rekla da je Virginia imala duboku empatiju prema ženama. To se vidi i u njezinim poticajnim riječima u eseju da žene pišu što više. Baš u djelu Vlastita soba Virginia se dotaknula teme žene kao pisca. Preporučila bi ju svakome. Na mene je ostavila duboki utjecaj. Možda čak dublji od Mrs. Dalloway. Uistinu govorimo o stvarno perfektnoj, snažnoj (bez obzira kako je skončala) ženi. Virginia je u svakome slučaju ostavila utisak na moj život.

Oznake: esej, Virginia Woolf, biseksualnost, bipolarni poremećaj


- 09:59 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Virginia Woolf

Pod zadnje sam nekako najviše zagrižena za prijelazno razdoblje u modernizam. Zato ću početi sa Virginom Woolf.

Virginia Woolf rođena je u Londonu 25 Siječnja, 1882. Godine. Bila je jedna od engleskih spisateljica i jedna od ključnih autora moderne proze, također i osnivačica feminističke književne kritike. Rođena je u uglednoj viktorijanskoj obitelji koja je vrlo cijenila intelektualnost. Obrazovana je i odgajana od strane privatnih učitelja.
Njezin otac Leslie Stephan, poznati književni kritičar i izdavač, najvjerovatnije je utjecao na izbor veoma talentirane Virginie da se posveti pisanju. Nakon očeve smrti sa sestrom Vanessom seli se u Bloomsbury (područje središnjeg Londona), intelektualna sredina poznatoga književnog kruga.
Virginia je u principu imala sve uvijete kako bi se bavila s pisanjem s obzirom da govorimo o vremenu gdje je žena još uvijek bila potlačena. I s obzirom da je za pisanje potreban mir Virginia je u svome eseju s razlogom rekla da žena da bi mogla biti pisac mora imati svoju vlastitu sobu i novac. Također u svome eseju iskazala je svoje divljenje Jane Austen koja nije imala svoju vlastitu sobu.
Godine 1912. Virginia se udaje za izadavača, pisca i društvenog aktivista Leonarda Woolfa. Tri godine poslije objavljuje svoj prvi roman The voyage out. Iako joj roman nije donio neki kreativan proboj, postavio je temelj nekih njenih dominantnih tema. Najveći uspjeh postigla je s djelom Mrs.Dalloway u kojem je dijelu besprijekorno obične događaje pretvarala u važne i pisala strujom svijesti. Kao i kasnije izdan njezin esej Vlastita soba. Esej o ženama u književnosti, te još žanrovski modernistička pripovjedna proza o autoričinoj maštariji, perfektno ispisan strujom svijesti.
Virginia je bila i duševni bolesnik. Bolovala je od bipolarnog poremećaja ličnosti, koji je eskalirao negdje početkom njezine spisateljske karijere. Ostatak života pisala je, objavljivala romane i eseje, te doživljavala česte živčane slomove, kao i halucinacije. Imala je i dva pokušaja suicida. 28 ožujka, 1941. Virginia je okončala svoj život tako što je u kaput stavila kamenje i ušla u rijeku Ouse kod Rodmella utopivši se ostavivši iza sebe oproštajno pismo.
Na njezino duševno stanje utjecao je niz vanjskih čimbenika. Uloga žene u društvu u tom periodu. Smrt roditelja, veliki rat. No najveći problem ležao je u tome što bipolarni poremećaj još nije bio poznat. Afektivnim oboljenjima nije se do tada pridavala pažnja. Nisu znali točno na koji je način liječit. Tu se nameće i pitanje da li je Virginia bila biseksualka. O tome ću u idućem postu.

Oznake: Virginia Woolf, 19.st, modernizam društvo


- 09:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #

28.02.2018., srijeda

Interpretacija filma The Hours (Sati)

The Hours iliti sati je je film nastavo po djelu Michael Cunningham 1998.koji je odlično opisao život Virginie Wool. Žene koje je bolovala od prvog tipa bipolarnog afektivnog poremećaja. To uključuje izmjene euforćne i depresivne faze, a i psihoze (kako je Virginia rekla u oproštajnome pismu „ponovno čujem glasove.“ Djelo je napravljeno savršeno načinom kako je ona pisala strujom svijesti. Film (govoriti ću tako, jer se još nisam uspjela dokopati knjige) uključuje Virginiu u sadašnjem trenutku te se isprepliće sa njezinim djelom Mrs. Dalloway. U ovom postu iznijela bi jednu scenu i problematiku osobe s afektivnim poremećajima.
Prvo ću iznijeti scenu gdje se Virginia želi vratiti u London, jer ju je njezin muž odveo na mirno mjesto smatrajući da joj London šteti. U filmu Virginia govori da umire u tamo gdje trenutno živi. Iako njezin muž misli da ona ne razmišlja logično. Te joj također govori da kada ju ne bi znao bolje mislio bi da je nezahvalna. Ona mu govori kako je sama u mraku u svojoj bolesti i jedino ona može znati svoje stanje. „To je moje pravo, pravo svake osobe“ .Njezin izbor je vratiti se u London. „Čak i najluđi pacijent ima pravo reći nešto u vezi svoje bolesti. To nam govori da smo ljudska bića.“ Tu nalazimo na prvu problematiku koja je sama po sebi razumljiva. Razumljiva je i od strane onih koji nas vole da nas žele zaštiti, pomoći nam na bilo koji način. Ali i najluđi pacijent ima pravo reći nešto u vezi svoje bolest. To mu govori da je živ, a pravo izbora ne može nam oduzet nitko. Virginia također u filmu iznosi „Ne možeš pronaći mir izbjegavajući život.“ Nažalost dosta ljudi koji se i ne „liječe“ čine istu stvar. Izbjegavaju život onakvim kakvim je.
Sljedeća problematika u tom filmu leži u razlogu njezina suicida. Kako sam rekla mi afektivno oboljeli svjesni smo svojih postupaka, što nas ubija. Iz razgovora s dosta ljudi većinom se svi osjećamo kao teret. Nezahvalno. A nismo u mogućnosti uvijek se držati pod kontrolom.
U Virginijinom oproštajnom pismu točno se vidi koliko je ona zahvalna svome mužu, koliko se osjeća kao teret, koliko krivom se osjeća. Ona u potpunosti iznosi svoju zahvalu, ali kako je sama napisala čini ono što misli da je najbolje. „Znam da ti uništavam život i bez mene ćeš moći raditi.“

Radom na sebi znam da su ti osjećaji su pogrešni, ali određene stvari djeluju tako na nas. Moje mišljenje je da bi najbližima oboljele osobe trebalo objasniti bolest i posvetiti se posebno ovome dijelu. Ja sam shvatila to. Ali određene rečenice me okinu samo tako i proizvedu kontraefekt. Još je puno rada preda mnom. No smatram da je važno objasniti ljudima koje mi volimo i koje nas vole kako se osjećamo. I koje su to ključne rečenice koje mogu potaknuti na suicid. Jer nam se nesvjesno šteti, a mi se osjećamo neshvaćeno, prepuni bijesa.

Oznake: bipolarni poremećaj, afektivni poremećaji, Pomoć, film the hours, sati, Virginia Woolf


- 08:26 - Komentari (8) - Isprintaj - #

27.02.2018., utorak

Najbolja terapija

Bazirala bi se sada na filmoterapiju koju danas neki doktori prakticiraju. Kao i biblioterapiju. Meni osobno filmovi,a i knjige su pomogle da vidim neke stvari i suočim se sa njima.
Interpretirala bi nekoliko filmova koji su na mene duboko utjecali: Girl Interupted; Vicky, Christina Barcelona, The Hours (biografija Virgine Woolf), Mrs.Dalloway (djelo Virginie Woolf) i još par filmova, a i jedna knjiga. No za početak bi se bazirala na Virginiu Woolf, besprijekorna žena koja je nažalost okončala svoj život utopivši se. Osim što naprosto volim njezina djela i što sam ju opsesivno dobro proučila, postoji više razloga zašto ću se bazirati na nju.

Oznake: filmoterapija, biblioterapija, Virginia Woolf, the hous, mrs.dalloway


- 06:49 - Komentari (7) - Isprintaj - #

19.02.2018., ponedjeljak

Woolfica i Plahutarka

S obzirom da toliko malo znate o meni, a i nikada dovoljno puzli, moram vam reći da volim književnost. pjeva
Već duže vrijeme sva sam u tome drastičnom prijelaznom razdoblju 19. i 20. St. U rukama mi Virginia Woolf. Dobra mi je i Sylvia Plath. Žena za koju, kada sam odgledala njezin biografski film, rekla da je poremečena poetkinja. Tri godine kasnije saznala sam da je najvjerovatnije imala moju dijagnozu. Tako da… Virginia… headbang

Oznake: Virginia Woolf, Sylvia Plath


- 20:26 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< lipanj, 2018  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Lipanj 2018 (14)
Svibanj 2018 (34)
Travanj 2018 (14)
Ožujak 2018 (26)
Veljača 2018 (39)

PROLOG

Linkovi