Puzle života

04.04.2018., srijeda

Šumska kolaterna ljepota

Volim mjesto gdje živim. Samo trebam prijeći cestu. Nekoliko koraka i nalazim se okružene drvećem. Mirom. Stablima koja čovjek može zagrlit i ono će uzet svu negativnost iz tebe, stabla koja su moji prijatelji. Prekjučer kada je bilo lijepo sunčano prošetala sam se sa pesom. Volim često zalazit tamo. Oaza mira. Moje mjesto gdje ako imam potrebu mogu i vrištati iz petih žila. Puno pušim. Ali nikada nisam imala potrebu zapaliti u šumi. I gledati svoga pesa kako trčkara je toliko simpatično. Znala sam ići sama. Uvijek bi se sjela na jedno srušeno stablo. Jednostavno disala i slušala.
Nikada neću zaboraviti pred nekoliko godina. Snijeg mi je bio do koljena. Sve u meni je gorilo. Bijes, bol, žalost, cijela kombinacija negativnih osjećaja da sam se osjećala kao da je u meni cijeli tornado. Niti jednu misao točnu nisam mogla izvući iz glave. Probijala sam se kroz taj snijeg kao ralica. Dok se nisam našla na malenoj čistini. Ostala sam hipnotizirana. Ono što sam vidjela u meni je stvorio mir. Običan prizor. Vjetar je nosio snijeg na toj čistini, a malo dalje stablo do stabla. Običan prizor reklo bi se. Za mene je taj prizor bio puno više nego običan. I drago mi je što sam na trenutak pogledala dalje od vlastitog nosa. Koliko sam puta pokušala to opisati u pričama. Poezijama. Vratila sam se mirna doma. Ne znam koliko sam stajala tamo, ali imalo je veliki utjecaj. Znala sam da nema veze što nemam bilježnicu uza sebe. Da nema veze što nemam fotoaparat. Jer ništa ne može prikazati to. Tada nisam znala što je to, kasnije sam tek znala da ono što sam u tome trenutku vidjela, osjetila zove se… kolaterna ljepota.
Krajem 2017 izašao je i film pod tim nazivom sa Will Smithom. Preporučila bi svakome tko ga nije pogledao da ga pogleda.

Oznake: šuma, kolaterna ljepota, Snijeg kao život, dalje od vlastita nosa, drugi pogled, film will smith


- 12:36 - Komentari (25) - Isprintaj - #

20.02.2018., utorak

Lidija (pt.2)

BOŽICA ISTINE

Izuzetno dobra znanstvenica. Nema toga što nije mogla otkriti. Osim jedne stvari. Stvar koja joj je s vremenom postala opsesija. Razdvajala ju je na atome i taman kada bi pomislila da je došla do odgovora on bi joj skliznuo iz ruku. Ta opsesija postala je tako snažna da gotovo uopće nije spavala. Nesanice su bile jake, njezin rad mukotrpan. S vremenom nije znala kada je budna, a kada spava. Sve dok jednu večer nije utonula u san.
Našla se u nekome skroz drugom svijetu kao da je iz bajke. Bila je noć, no sve je bilo tako osvijetljeno. Mjesečeva boja reflektirala se od modro plavu rijeku. Rijeku prepunu lopoča čije cvjetne latice su se kretale. Tek gledajući njihovu kretnju vidjela je takav život jedne biljke. Sve oko nje bilo je živo. Bilje pastelnih cvjetova. Krijesnice što su se titrale oko nje. Mjesec koji je okupljao zvijezde u savršenu spiralu. Prvi puta vidjela je to sve. Koliko bi voljela istražiti taj svijet. No bio je toliko prelijep, toliko čaroban, da se osjećala da nema pravo na to. Primijetila je da je bosa, i puteljak izrađen od raznih kristala. Kristala koji nisu bili tvrdi, već ugodni za kretnju. Krijesnice su je počele voditi. A onda ih je slijedila, bez imalo straha u nepoznato. Prešla je preko mosta te predivne rijeke. Krijesnice su je vodile prema špilji. Špilja sagrađena od nekog većinom običnog kamenja, pokoji mjesečevi kameni i predivni ljubičasti cvjetovi. Uz mekanu travu boje petrojela svijetlost se odbijala i reflektirala dajući efekt najuzvišenije ljepote.
Ispred nje kroči djeva omotana u svilenu pastelno plavu tkaninu. Najljepša žena koju je ikada vidjela. Ona nije gledala u nju već nešto u kamenju ili možda kroz njih. U punoći hipnoze. Onoga trenutka kada ju je djeva pogledala Lidija je znala. Bez prozborenih riječi da u prelijepe gotovo čarobne stvari čovjek nema pravo dirati.
Kada se probudila uvidjela je da je odspavala dobrih trinaest sati. Napokon odmorna pokupila je sav svoj istraživački rad o pahuljama i bacila ga u kamin. I od tada bi svake zime, dok bi sniježilo samo promatrala ljepotu pahulja i njihova jedinstva, uživajući u njima.

Autorica: Ariana Šubić (Naravno ja wink)

Oznake: san, ljepota, priroda i čovjek, pahulje, Snijeg kao život


- 09:38 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< srpanj, 2018  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Srpanj 2018 (9)
Lipanj 2018 (19)
Svibanj 2018 (34)
Travanj 2018 (14)
Ožujak 2018 (26)
Veljača 2018 (38)

PROLOG

Linkovi