Puzle života

13.03.2018., utorak

Ružičaste naočale

Citirati ću Jack Sparrowa: Hvala Bogu da sam luda jer da nisam ovo najvjerovatnije nebi uspijelo... Možemo započet novo poglavlje. Arianine avanture sa psihijtrije..

Dobila sam za poklon ružičaste naočale da vidim život ružičasto. Bome čine svoje. Sad znate zašto mi je blog ružičast.

Oznake: psihijatrija, ruzicaste naocale pozdrav


- 18:39 - Komentari (13) - Isprintaj - #

03.03.2018., subota

Kako sam došla do ovoga?

Mislila sam dovršiti „Kći mora“ prije ovoga posta. No već ću je završiti, negdje drugdje… Na papirnatim listovima.

Kako sam došla do ovdije?
Dug je to put.Regresija u prošlost je važna i nije. Bila sam toliko izgubljena čitav život. Umjetnica, uvijek specifičnog karaktera kako mi piše na papiru, drugačija. Jednom sam rekla: Svi se trude biti drugačiji, a ne znaju koje je to prokletstvo. Svi su kreativni, ali roditi se kao umjetnik… Završiš kod psihijatra jednostavno. Ali svaka kovanica ima dvije strane. Vrijeme je da promijenim strane.
Kako sam došla do ovoga? Sa hrpom ozljeda devedeset posto ih se ne vidi. Jedna gadna se vidi. I sada je s ponosom nosim, jer znam iz čega sam izišla. I još iz dosta toga izlazim. Svaki puta, svakom pobjedom spoznavajući da imam više snage nego što sam mislila. Ili bolje rečeno hrabrosti. Snaga je varljiva.
Vrtila sam se u krug, izgubljena u ovom svijetu, svijetu društva, unutarnjem svijetu i vlastitog identiteta.
Pred par mjeseci pokrenula sam lavinu i iz jedne stvari sve je počelo izlazit i stala sam pred ogledalo..oči u oči sama sa sobom. I cijela stvar izgleda gore, jer suočavanje i naporan rad su gadni. No svaka novo uviđena rana i zacijeli. Rekla sam da sam sjela na vlak koji ne staje. Stao je. I sada sam ušla u drugi. Potegnula novu lavinu. Teško je izdvojiti se, progovoriti, hvatati u koštac sa životom bez okrivljavanja ikoga, preuzimanjem vlastite odgovornosti. Svaki dan padam, svaki dan se ustajem, a bolje sam nego ikada.
Virginia Woolf rekla je „U svakom slučaju kada je neka tema u značajnoj mjeri protuslovna - ne možemo se nadati da ćemo reći istinu. Možemo samo pokazati kako smo došli do mišljenja koje o tome imamo.
Tolike hospitalizacije… koliko mi je trebalo da uvidim. Do kraja prošle godine. Tu mi je puno pomogao film Girl Interupted, u jednom trenutku shvatila sam da činim isto što i Suzana. A moj vlastiti scenarij odigrao se slično kao u filmu. Kada je Suzana stekla suosjećanje prema sociopatkinji, gdje je prikazano kako i takva osoba ima srca. Svoj vlastiti scenarij neću navoditi, iz privatnih razloga.
Ali to je bio prijelom, suosjećanje koje je krenulo polagano, a onda me potpuno potopilo. I nisam više mogla stajati sa strane. Tuga radi oboljelih srušila me na koljena. Obećala sam si dati sve od sebe da iz moje bolesti proiziđe nešto dobro.
Tražila sam način. Isprva sam mislila pisati pod pseudoimenom. No onda su se javila onda dva dana epileptičkih napadaja gdje sam mijenjala osobnosti. To mi je bio najveći dar. Iako bolno. Svaku tu svoju osobinu koja je naglo izišla na vidjelo sam u tom trenutku voljela. Nisam vidjela mane, vrline. Voljela sam je. I sve više volim sebe. I tada sam odlučila pisati pod svojim imenom. Razotkriti se. Uvijek pazite da vam ne promakne kolaterna ljepota.
i tada sam znala, kao što znam i sada. Da je vrijeme da napravim veliki korak naprijed. Korak naprijed koji me možda ponovno pošalje u bolnicu. Nema veze. Svaku oluju grlim. Sve je prilika i dobro i loše i poslije svakog pada ustajem se još žilavija. I ovaj blog u dobru ruku mijenja sadržaj.

Oznake: psihijatrija, emocije, Epilepsija, granični poremečaj ličnosti


- 11:53 - Komentari (10) - Isprintaj - #

18.02.2018., nedjelja

OKVIR

Rekla sam da mi je stalo i zato ću ovo pisati iz srca. Stvar je.. pola postova napisala sam u bolnici. Na afektivnom odijelu (odjel za depresivce, bipolarce, borderlajne, sve u svemu duševno bolesne.) Nije lako, javno progovoriti. Pod svojim imenom. Reći da imam borderlajn, da sam znala biti tako hospitalizirana. Ali meni je stalo, a to je jak motiv. Ljubav prema umjetnosti i duboko suosjećanje prema svima koji pate od boli koja se izvana ne vidi.
Taj tabu psihijatrije koji je dan danas…pa kao što kažu prije nego započneš rat bolje znaj za što se boriš. Možete me smatrati aktivisticom. Žena koja želi srušiti taj tabu. Koliko ljudi se srami govoriti o tome, koliko ljudi baš zbog toga i ne potraži pomoć. Ono što bi voljela je da se udruže snage. Da svi koji su u sličnoj situaciji znaju da nisu sami. Voljela bih čuti i druga iskustva. Da jedni drugima pomognemo. Ovo sam ja na slici, bez trunke šminke, bez maske… darling darling nema nikakvih problema, lažući sama sebi. Zato i nosim naočale, da bolje vidim svoje oči u ogledalu.
A sada ću vam dati i zadnju, sedmu Arianu…sebe, onakva kava jesam...
Drugi dio priče o Lidiji…
I ovo je kraj. Kraj prologa. Dobro došli u prvo poglavlje. Jer od naših puzli. Složili smo samo okvir. Sada možemo popunjavati sliku.
Zahvalna sam na svim podrškama i za jednu osobu i tak ;)




Oznake: okvir, puzle, duševne bolesti, psihijatrija, aktivizam


- 07:42 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< travanj, 2018  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Travanj 2018 (12)
Ožujak 2018 (28)
Veljača 2018 (50)

PROLOG

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se