Puzle života

16.05.2018., srijeda

Stigma - prva stvar

Prije nego krenem sa četvrtim poglavljem svoje poezije želim ispisati dvije stvari. Ovo je prva.
Na stranu s glupostima sa facebooku i lajkovima . No uzeti ću za primjer one objave gdje su postavljene slike nekih bolesnih ljudi, djece najviše i da se lajka. Da u startu razjasnim kako ne mislim da ti ljudi ne zaslužuju suosjećanje i podršku. Strahota je kada dijete boluje od raka. Ne mogu niti zamisliti kako je. Kako je imati cerebralnu paralizu, kako je roditeljima čije dijete boluje od autizma. Isto kao što se ne može zamisliti kako je duševno oboljelom i kako je bližnjima s duševno oboljelim. Ali pazite na riječ OBOLJELI. Ne želim reći niti da je fizički oboljelom lakše. Takvo nešto bi bila glupost. No što želim reći. Prvo je da ljudi nemaju pojma. Ne znaju da se poremećaji ličnosti temelje na specifičnom karakteru (sve ću ja to razjasniti još), ne znaju da hipersenzibilne osobe trebaju pomoć kako bi se naučile nositi sa stvarima. Ne znaju da i su i neke bolesti psihofizičke. Da neki obole psihički jer su se fizički razboljeli. Ljudi osuđuju branitelje da samo glumataju i žele mirovinu, nemaju pojma kako to izgleda, nemaju pojma da psihijatrije nude programe odvikavanja od pušenje, mobitela i mogla bi do prekosutra još pisati. Iz osobnog iskustva znam kako je u Švicarskoj krajnje normalno govoriti o tome. O anksioznosti i depresiji se doduše govori kod nas. Ali to su samo posljedice većih problema i tu priča završava. Onoga trenutka kada i kažete da idete psihijatru, koliko god se govorilo o depresiji opet je tu etiketa. I mislite da je bližnjima lako sa nama. Kao što nije lako bližnjima sa fizičko oboljelom osobom tako nije niti sa duševno ili mentalno kako hoćete. Sa težim poremećajima nemam iskustva, osim s jednom osobom koja je oboljela od šizofrenije. Osoba s kojom sam mogla normalno komunicirati, izrazito pametna. Druga stvar. Zbog tih etiketa mnogi skrivaju svoju bolest. Ali šta se desi. Kada je stvar krenula kod mene dok sam bila tinejdžerica, to se primijeti, nema me u školi i odmah krenu pitanja. A u laži su kratke noge. Onda krenu priče koje kakve. Onda kada sam pukla i rekla. Bilo su priče „nije ona čista u glavi“. I onda se čovjek kod takvih stvari samo osjeća jadno, sram je veliki. Kada sam krenula pisati blog smišljala sam nadimak. Ali onda sam se predomislila. Odlučila pisati pod punim imenom i prezimenom da pokažem ljudima da nema razloga da se srame. Ja sam na te baljezgarije oguglala davnih dana. Neka me se etiketira kako god tko hoće i ja imam etiketu za takvu osobu i to jako gadnu. Jer probajte si sada zamisliti kako je kada patiš, kada duša boli, a nosiš još dodatan teret jer moraš to skrivati. Ili drugo kako je kada patiš, kada duša boli a nigdje suosjećanja, već si luđak pa se nosi još i s time. Zapitajte se to pitanje prije nego nekoga proglasite ludim. Naravno nikako ne želim vidjeti svoju sliku na fejsu i dajte mi lajkove i sažaljenje,ne treba mi sažaljenje, nit ga želim jer nisam jadna, i zato svi koji se liječe niti od mene nećete dobiti sažaljenje, "samo" veliko suosjećanje i razumijevanje. Jer niste jadni i nema vas šta biti sramota.
Znam što sam prošla s tim svime. Znam što mnogi prolaze. Još se liječim. No nisam niti blizu onome što sam bila prije pola godine, a kamoli pred sedam, osam godina. I izrazito mi je stalo, a to je jaka motivacija koja povlači ogromnu odlučnost. I može reći tko što god hoće, neću stati i točka!

Oznake: psihički problemi, stigma psihijatije, duševno oboljeli, društvo


- 15:24 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< srpanj, 2018  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Srpanj 2018 (9)
Lipanj 2018 (19)
Svibanj 2018 (34)
Travanj 2018 (14)
Ožujak 2018 (26)
Veljača 2018 (38)

PROLOG

Linkovi