Puzle života

05.07.2018., četvrtak

Pravi se da si normalna

Ana Dumančić napisala je doktorsku-krimi komediju, Pravi se da si normalna. Radi se o urologinji, koja dolazi iz primitivnijeg maloga mjestašca. Spisateljica je na komičan način uspjela prikazati sve obrasce ljudskoga ponašanja. Od rutinskih, opsesivnih stvari, čudnih i nastranih međuljdskih odnosa itd. Uspjela je obuhvatiti sva ljudska „nenormalna ponašanja“. Knjiga mi se jako svidjela i lagano je štivo za čitanje.
Sjećam se kada mi je jednom prilikom stažistica, psihijatrica rekla da kada su počeli učiti došli su do zaključka da nitko od njih nije normalan.
Tako da „Pravi se da si normalna.“ Nije nužno nenormalana. Postaviti ću filozofsko pitanje što to je normalno, a što nije? Može li itko biti siguran u to? Postoje samo nametnute društvene norme prema kojima se određuje što je to normalno, a što ne. A prema tim društvenim normama ako se mene pita svi bi se trebali ponašati kao roboti, a koliko znam čovjek je od krvi i mesa.

Oznake: Ana dumančić, pravi se da si normalna, društvo, društvene norme


- 22:38 - Komentari (17) - Isprintaj - #

10.06.2018., nedjelja

Utopija

Nekako svi bi utopiju. Osim što je to nemoguće za postići, jer svi smo mi induvidue, različiti i svatko radi onako kako zna. Svatko se bori za svoje. Tu se uvijek s nekime kosimo.
Druga stvar je: A što da postoji utopija? Što onda? O čemu bi pisali? Kako bi živjeli? Ono najbitnije za što bi se borili?
Prepreka je mnogo. Naletavamo na njih u sitnicama, u svakodnevnome životu. Naletavamo na snažne prepreke. Čovjek treba naći smisao. Svrhu. Po meni tu leži sve. Nešto toliko snažno što želi koliko želi disati. Nešto za što je voljan umrijeti. Onda dolazi do toliko snažne borbe da i najsnažnije prepreke koje bi možda djelovale nemoguće za prevazići jenjavaju. Njihova snaga opada. Sitne prepreke su samo sitnice. Nikakav problem. Ja sam uspjela naći nešto vrijedno borenja. Dugo sam to tražila, ali upornošću i probavanju svakojakoga smjera našla sam. Tako da tko još nije našao. Neka traži. Luta. Probava sve dok ne pronađe gdje pripada. I onda kako je Sylvester Stallone rekao: „ Ako si voljan proći kroz svu tu borbu, tko te ima pravo zaustaviti?“
Mi ljudi smo strastvena bića, koji jednostavno trebamo nešto za što ćemo se boriti. Ne govorim tu samo o nekim slavnim uspjesima. I dobra majka i kućanica koja uspješno drži sve uglove kuće je uspješna žena i bori se za svoju obitelj. Neki za državu, neki za karijeru. Bitno je da dolazi iz srca. I to nam je potrebno.

Inače Tram 11 ne slušam baš, ali moj dečko je lud za njima i evo jedna pjesma koja mi ima genijalne verse.


U pjesmama ja glumim tajkune, nemam kune
okrunjenog kralja grada nigdje nema krune
nema mutavih drotova, iskomleksiranog šljama
nigdje nije galama svaka žena je ko dama
nema sexa iz profita i lizanja skupih kita
niti napuhane kreme što se zove elita
nema klošara u tramvaju, racija na spavanju
ni žutog, ni bjelog niti kemije u prodavanju
ilegalne zarade, ni poreza, ni prireza
nema loših kritika, ne postoji vojna obveza
nema skupih auta bez hrvatskih tablica
nema narodnog radija, niti brđanskih lica
nema propalica, niti invalidskih kolica
nema cinkanja susjeda, nema svađa ni smicalica,
ljigave glazbe niti smeća sa estrade
nema osobe što krade


- REFREN - JA TE VOLIM ZAGREB GRADE!!!
Pad sistema, pa ko će živjet život kad ga nema
pad sistema, bez života ničeg više nema
zamisli da više ničeg nema
nema problema, lošeg društva, loših žena i sistema
zamisli da više ničeg nema
nema problema, lošeg društva, loših žena i sistema
kako bi ti bilo bez života, bez svega kaj poznaš
buraz, vrijeme je da doznaš
kako bi bilo bez života, bez svega kaj poznaš
sad je vrijeme da doznaš


Zamisli da lijepe žene nemaju računa
tvoja lisnica je puna, nema socijalnih buna
nema kurvi i drolja, lezbi i pedera
nema bolesnih u glavi, nema zatvora i potjera
bez brige o školi, jer nema loših ocjena
u kvartu bez narkića, žiki žiku nasred parkića
smiješ se patroli jer te za njih kurac boli
legalno je svima pa ko voli nek izvoli
nema kvartovskih lažova, lovačkih priči
nema klonova zbog slave, preživljavanja na sići
silovanja, krađi ni ubojstva iz osvete
nema šori ni divljanja, bolničke posjete
nema trganja stadiona, zvukova sirene,
nema ranjenih metkom, nema silovane žene
niti smeća na ulici ni grafita sa fasade
nema osobe što krade


- REFREN


Zamisli da nema gužve, guranja i smrada
života velkog grada, nema neplaćenog rada
dobra djevojka je fina, ide doma poslije kina
jede zdrava jela fina, malo gucne dobrog vina
ona ne širi noge da bi fino stigla doma
ona više voli tramvaj makar vožnja bila koma
nema tračanja u društvu, laganja u oči
nema maloljetnih škvadri, niti sranja poslije ponoći
opičenih likova što lutaju po gradu
bogu dane kradu, uvijek šetaju po hladu
nema uhićenja, niti suđenja ni suda
nema glavne budale koji prvi ima muda
nema prosjaka ni ubogih, zmazanih i smrdljivih
prgavih, ni ološa, ni škrtih, ni prevrtljivih
ni loših MC-a koji repaju balade
nema osobe što krade


- REFREN

Oznake: utopija, društvo, Tram 11, pad sistema


- 09:34 - Komentari (10) - Isprintaj - #

16.05.2018., srijeda

Stigma - prva stvar

Prije nego krenem sa četvrtim poglavljem svoje poezije želim ispisati dvije stvari. Ovo je prva.
Na stranu s glupostima sa facebooku i lajkovima . No uzeti ću za primjer one objave gdje su postavljene slike nekih bolesnih ljudi, djece najviše i da se lajka. Da u startu razjasnim kako ne mislim da ti ljudi ne zaslužuju suosjećanje i podršku. Strahota je kada dijete boluje od raka. Ne mogu niti zamisliti kako je. Kako je imati cerebralnu paralizu, kako je roditeljima čije dijete boluje od autizma. Isto kao što se ne može zamisliti kako je duševno oboljelom i kako je bližnjima s duševno oboljelim. Ali pazite na riječ OBOLJELI. Ne želim reći niti da je fizički oboljelom lakše. Takvo nešto bi bila glupost. No što želim reći. Prvo je da ljudi nemaju pojma. Ne znaju da se poremećaji ličnosti temelje na specifičnom karakteru (sve ću ja to razjasniti još), ne znaju da hipersenzibilne osobe trebaju pomoć kako bi se naučile nositi sa stvarima. Ne znaju da i su i neke bolesti psihofizičke. Da neki obole psihički jer su se fizički razboljeli. Ljudi osuđuju branitelje da samo glumataju i žele mirovinu, nemaju pojma kako to izgleda, nemaju pojma da psihijatrije nude programe odvikavanja od pušenje, mobitela i mogla bi do prekosutra još pisati. Iz osobnog iskustva znam kako je u Švicarskoj krajnje normalno govoriti o tome. O anksioznosti i depresiji se doduše govori kod nas. Ali to su samo posljedice većih problema i tu priča završava. Onoga trenutka kada i kažete da idete psihijatru, koliko god se govorilo o depresiji opet je tu etiketa. I mislite da je bližnjima lako sa nama. Kao što nije lako bližnjima sa fizičko oboljelom osobom tako nije niti sa duševno ili mentalno kako hoćete. Sa težim poremećajima nemam iskustva, osim s jednom osobom koja je oboljela od šizofrenije. Osoba s kojom sam mogla normalno komunicirati, izrazito pametna. Druga stvar. Zbog tih etiketa mnogi skrivaju svoju bolest. Ali šta se desi. Kada je stvar krenula kod mene dok sam bila tinejdžerica, to se primijeti, nema me u školi i odmah krenu pitanja. A u laži su kratke noge. Onda krenu priče koje kakve. Onda kada sam pukla i rekla. Bilo su priče „nije ona čista u glavi“. I onda se čovjek kod takvih stvari samo osjeća jadno, sram je veliki. Kada sam krenula pisati blog smišljala sam nadimak. Ali onda sam se predomislila. Odlučila pisati pod punim imenom i prezimenom da pokažem ljudima da nema razloga da se srame. Ja sam na te baljezgarije oguglala davnih dana. Neka me se etiketira kako god tko hoće i ja imam etiketu za takvu osobu i to jako gadnu. Jer probajte si sada zamisliti kako je kada patiš, kada duša boli, a nosiš još dodatan teret jer moraš to skrivati. Ili drugo kako je kada patiš, kada duša boli a nigdje suosjećanja, već si luđak pa se nosi još i s time. Zapitajte se to pitanje prije nego nekoga proglasite ludim. Naravno nikako ne želim vidjeti svoju sliku na fejsu i dajte mi lajkove i sažaljenje,ne treba mi sažaljenje, nit ga želim jer nisam jadna, i zato svi koji se liječe niti od mene nećete dobiti sažaljenje, "samo" veliko suosjećanje i razumijevanje. Jer niste jadni i nema vas šta biti sramota.
Znam što sam prošla s tim svime. Znam što mnogi prolaze. Još se liječim. No nisam niti blizu onome što sam bila prije pola godine, a kamoli pred sedam, osam godina. I izrazito mi je stalo, a to je jaka motivacija koja povlači ogromnu odlučnost. I može reći tko što god hoće, neću stati i točka!

Oznake: psihički problemi, stigma psihijatije, duševno oboljeli, društvo


- 15:24 - Komentari (14) - Isprintaj - #

13.04.2018., petak

Kada pisac nebi bio rob

Virginia Woolf: "Kada pisac nebi bio rob, nego slobodan čovjek, kada bi napisao ono što želi, a ne ono što mora. Kada bi svoje djelo mogao zasnivati na vlastitom osjećaju, a ne na konvenciji. Nebi bilo ni fabule, ni komedije, ni tragedije, ni ljubavi, ni interesa ili katastrofe u konvencionalnom smislu riječi."
Virginia živjela je od 1882. do 1941. To je period gdje još nije vladala potpuna sloboda pisanja kao danas. Iako je Virginia jedna od začetnica modernizma skoro sva njezina djela uglavnom su eksperimentalna. Svejedno postojale su neke granice do kojih je mogla ići. To je bilo vrlo značajno prijelazno razdoblje gdje je na ljudsku svijest utjecao i niz faktora na ljudsku svijest. Kao i sami umjetnici, tako i Freud, Young, a i sam val feminizma itd.
Dakle govorimo o prijelazu značajnog napretka, gdje su svejedno i dalje postojale neke granice. U svakome slučaju njezina izjava stoji na mjestu.
A što je danas?
Danas kada pisac ima svu slobodu, moglo bi se reći da je djelomično rob. Koliko ustvari jedan pisac je slobodan čovjek? Može li pisati stvarno kako želi? Ne bih rekla. Čitatelji danas posežu večinom za knjigama koje su napisane jednostavnim rekli bismo laičkim jezikom. Bitnija im je sama radnja, akcija, nego izražavanje i dubina riječi. Lirsko izražavanje, predivne metafore, zagonetke koje se skrivaju u zamršenim poezijama, čitatelje danas toliko više ne zanima. Ta prava ljepota izražavanja kao da je nestala. Te mistične dubine de Guya, E.A.Poeva atmosfera, da ne spominjem Charles Baudleaira ili Sylviu Plath. Petrarka je svoju tugu ispisao toliko prelijepo.
A još prije svega toga misticizam tek. Ilijada i Odiseja, svi ti mitovi, legende. Svih tih mitova više nema. I koliko god se govori da pisac danas može napisati što god želi, ja se s time nebi složila. Pisac danas djela mora prilagoditi najviše samoj radnji i zbivanju, koja po potražnji publike treba imati što više akcije. Nažalost Virginijina izjava koja datira negdje iz početka 19.stolječa i dan danas stoji na neki način. A to ne vrijedi samo za pisce, već i za sve umjetnike.
No nekako čini mi se da baš ta enigma, ta mističnost, ta ljepota i dubina nedostaje ljudima i stvara prazninu u ljudima, čineći ih nesretnim. Jer današnji čovjek teži sveznaji, opipljivosti, bez upotpunjenja duše, čini ljude sve depresivnije, ispraznije, jer sve više teži nekom ispunjenju uma, a sve manje srcu. Još ću razraditi ovo u idućem postu. Jako me zanima mišljenje ostalih.

Oznake: Virginia Woolf, društvo, pisci, umjetnost današnjice


- 07:40 - Komentari (25) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< srpanj, 2018  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Srpanj 2018 (9)
Lipanj 2018 (19)
Svibanj 2018 (34)
Travanj 2018 (14)
Ožujak 2018 (26)
Veljača 2018 (38)

PROLOG

Linkovi