Puzle života

06.06.2018., srijeda

Michael Cunningham - Sati

Već sam ukratko pisala o filmu Sati. Sada čitam knjigu koja je izuzetno dobra i nije ni čudo da je Michael dobitnik Pulitzerove nagrade. Prepuna fenomenalnih opisa i veoma snažna knjiga. Temeljena je na životu Virginije Woolf. (Ja s tom Virginiom znam.) Michael je uspio iako ne baš kao Virginia, ali veoma dobro opisati najbanalnije stvari.
Inaće prvo pogledam film, a onda pročitam knjigu. Jednostavno zato što si pokvarim film. Knjigu filmom već je malo teže pokvariti. A onda ako je riječ o stvarno dobrom djelu ponovno gledam film.

Ono što mi je zapelo za oko su dva opisa iz knjige. Opisi:
1. Depresije - "Da li tako izgleda kada postaješ lud? Nikada to nije tako zamišljala - kada pomišlja na nekoga (žene poput sebe) tko gubi razum, zamišljala je krikove i jauke, halucinacije; ali u onom joj se trenutku činilo da svakako postoji drugi način, mnogo mirniji, koji je u tolikoj mjeri depresivan, beznadan i težak da bi i jedna tako snažna emocija kao što je žalost došla kao olakšanje."
2. Ljubavi - "Ljubav je duboka, misterij - komu je do toga da je shvati u scakoj njezinoj pojedinosti ?"

Oznake: Michael Cunningham the hours, depresija, ljubav


- 08:13 - Komentari (12) - Isprintaj - #

17.05.2018., četvrtak

Stigma - druga stvar

Kako to izgleda?

Hospitalizacija:
Govoriti ću iz iskustva ležanja na afektivnom odijelu. Već sam ukratko objasnila što znači afektivni. Dakle poremećaji u ponašanju. To se odnosi na osobe koje ne mogu funkcionirati u društvu. Osobe koje se zakopaju u krevet, osobe pod teškim stresom. Dakle uglavnom depresija i anksioznost koje su uzrokovane raznim stvarima. Stresom na poslu, lošim obiteljskim odnosima, traumama, osobe bipolarno afektivnog poremećaja i emocionalno nestabilni poremećaji ličnosti uglavnom. Na hospitalizaciju se dolazi kada je stvar već kritična. Ja sam znala otići da sredim svoje misli. Praktički svi dođu dobrovoljno i naravno potpisuje se pristanak na bolničko liječenje. U bilo kojem trenutku može se tražiti otpust koji onda ide na svoju ruku. Jedino ako je osoba suicidalna, auto ili hetero agresivna.
Afektivni odijeli su uglavnom otvorenoga tipa. To znači da se možete u slobodno kretati po krugu bolnice. Van bolnice nije dozvoljeno. Ako se nešto desi bolničko osoblje odgovara za to. No ako je nešto nužno za obaviti može se traćiti izlaznica. Afektivni može imati dio poluzatvorenoga tipa. Iz toga razloga ako je neki pacijent primjerice suicidalan pa neki imaju dopuštenje, neki ne. U krugu bolnice ima i kafić, teretana i fitnes koji nije obavezan.
Ujutro prvo treba zategnuti krevete, zatim je tjelovježba. Sastanci su ovisi kako gdje. Uglavnom sa glavnom sestrom da se vidi ima li kakvih problema, dogovaranje oko socioterapije. Socioterapiju vodi netko od pacijenata, ili se igraju društvene igre (Ja volim ljude maltretirati sa šahom i da volim vodit tjelovježbu.). To je obično oko 17 sati. Poslije sastanka ide se na radnu terapiju. Ima nekoliko zgrada podijeljeno na vrste radionica. Tamo sam i naučila raditi dekupaž. Stvarno je mnogo materijala i mnogo toga za raditi, no ovisi u kakvome ste stanju, može se i samo bojati. Uz to znaju biti vježbe disanja, opuštanje, te razne druge vježbe koje vodi terapeutica. Zatim grupe sa sestrom, sa psihologicom, socijalnom radnicom, te grupe sa doktorima na kojima samo prisustvuju pacijenti toga doktora. Uglavnom postoji raspored kada je što. Također postoje zaduženja za dovoz hrane, čišćenje boravka, tu je isto raspored. Čišćenje prostorije u kojoj se može pušiti, o tome pacijenti sami vode brigu. Prvi vikend obično se ne ide doma, drugi vikend ovisno o stanju, ali uglavnom svi koji traže mogu otići doma od petka do nedjelje navečer ili uzeti dnevni izlaz samo jedan dan. Kako kome paše.
Takav program je uistinu odličan. Uz korekciju terapije, cilj je pokrenuti pacijente, da međusobno funkcioniraju kao grupa. Grupe su odlične i da se svašta naučiti. Hospitalizacija služi da pacijente pripremi da može funkcionirati kada dobije otpust. Pravo liječenje ustvari nastupa doma. Mnogi se prečesto previše oslanjaju na lijekove. No lijekovi su samo štaka, treba raditi na sebi. A bolnica se da dobro „iskoristiti“.

Osim hospitalizacija postoji i dvnevna bolnica. Ona je negdje od jutra do cca 14, 15 sati. Obuhvaća grupe i radne terapije. Ovisno o programu može biti svaki dan od ponedjeljka do petka, dva puta ili jednom tjedno.

Može se ići i samo na grupe jednom ili dva puta tjedno ovisi o tipu grupe. Traje otprilike dva sata.

Tako da stvari i nisu baš onakve kakvu mnogi imaju perspektivu. Uvijek je i lakše kada te se razumije bez puno riječi. Odlazak u bolnicu često baš znači da se borite. Općenito obraćanje psihijatru ili psihologu govori da se borite i da ste svjesni da vam je potrebna pomoć. Andrija Štampara u Zagrebu nije bolnica, prakticiraju samo ambulantno liječenje i imam samo hvale. Google će sve reći.
Tako da ako uistinu ne možete funkcionirati, patite se radije potražite pomoć. Koliko ljudi ode u alkoholizam, drogu. Koliko njih digne ruku na sebe. Stoga nema nikakve sramote, sve je samo stigma. Baš sve ovo znači da ste hrabri i borac i želite kvalitetan život. Sve ostalo su samo predraduse.

Oznake: psihijatrija, afektivni odijel, hospitalizacija, predrasude, poremečaji uzrokovani stresom, poremečaji ličnosti, stigma psihijatrije, programi psihijatrijskog liječenja, psiholozi, duševna oboljenja, anksioznost, depresija


- 13:19 - Komentari (12) - Isprintaj - #

11.04.2018., srijeda

Mojoj vjernoj pratiteljici i prijateljici

Ovi putem dajem odgovor svojoj vjernoj pratiteljici koja mi se obratila. Ona će se pronaći. Istovremeno i ispriku. Sama sam griješila. Događa se, treba nam vremena da nam stvari dođu do mozga. I nikada ne dođu sve odjednom. Što je i dobro inače bi bili preplavljeni. Stoga uvijek treba strpljenja koje nam nekako svima uvijek nedostaje.
Da draga. Može nas voljeti cijela hrpa ljudi (što je inače nemoguće), ali recimo da je tako i mogu biti tu. A mi ćemo se svejedno osjećati usamljenima. Da, to što se koji puta nasmijemo ljudi ne mogu shvatiti da bolujemo od depresije, jer ne znaju što uistinu depresija je.
Reći ću tri stvari.
1. Sjetila sam se riječi jedne predivne žene koja mi je mnogo pomogla tijekom moga školovanja. Svi oni su snažni i smiju se, ali kada su sami u četiri zida plaču. Mnogo ljudi vani ćemo vidjeti nasmijane, ali nikada nećemo znati što se događa s njima u četiri zida kad su sami. To vrijedi i za one koji nisu u depresiji.
2. Ljudi nikada neće u potpunosti razumjeti. To je činjenica. Znam da to boli kada je riječ o bližnjima. I puno puta kao da nam štete samo. I to vodi do frustracije, osjećaja usamljenosti. Kao da smo sami u tome. Ali stavimo li to po stranu i pogledamo da naši bližnji su još tu. I čine onako kako najbolje znaju. Sve u svrhu da nam pomognu. Možda ona možemo uvidjeti da nismo sami u tome. Da nema potrebe da se osjećamo usamljeno. I bijes, frustracija nestaju.
Oni koji to nisu nikada okusili nikada neće razumjeti. Bar ne u potpunosti. Kao što ja nikada neću razumjeti kako je točno osobi koja ima rak. Jednostavno je tako.
I kako stoji u videu:
- Ako ti je na umu da ljudi ne razumije. Ne razumiju. Ali ti znaš. Znaš tamu, znaš zlo, ali još bitnije od toga znaš dobro. Znaš svijetlost. Znaš smijeh i ljubav više od ičega.
3. Ima ljudi koji razumiju. Razumijem ja. I draga pratiteljice i prijateljice znaš da ih ima još. Bila si s njima. Upoznala si ih.

Depresija i anksioznost

Oznake: depresija, anksioznost, usamljenost, nerazumijevanje


- 14:18 - Komentari (13) - Isprintaj - #

01.03.2018., četvrtak

Kako sa depresijom (pt.1)

Već sam vam rekla da znam kako je biti u depresiji. Te crne misli, ti osjećaji. To samorazočaje. Rekla sam da bi se pokrenuli prvo se morate naljutiti. Objasnila sam i što je depresija, a što nije.. A sada ću vam reći kako se ja izborim s njom dok kažeš keks. Možda će vam puno znaćiti to što to čujete od osobe koja jednom prilikom pola godine nije mogla izići iz depresivne faze.

NAČINI LIJEČENJA DEPRESIJE
Najveća zabluda o depresiji je da ju možete pobijedit bez stručne pomoći. Ako ste u uvodu o depresiji prepoznali da patite od nje. Zatražite stručnu pomoć. Odmah! Bez pretjerivanja život vam ovisi o tome.

PREPOZNAVANJE DEPRESIJE I REAGIRANJE
Dovoljno je proći kroz barem dvije depresivne faze da već znate kada kreče. Nemojte se lagati . Važno je što prije prepopoznati ju u prihvatiti ju. Sljedeće: onaj klik u glavi o kojem sam pisala i osjećaju nesposobnosti. Osvijestite da ti osjećaji krivnje, usamljenosti, da ste jadni, da ste nesposobni, a kamoli da niste vrijedni života, sve te crne misli su „lažne“. To su osjećaji i misli koji proizlaze iz depresije. Iz bolesti. Laž, a lažima je najbolje ne pridavati pažnju. To je i vrsta autosugestije koja najbolje djeluje barem kod mene. Tako je izgledao moj prvi proboj kroz depresiju bez hospitalizacije bez promjene antidepresiva ili njegove doze. Kada sam pala u krevet jednostavno sam si rekla. Aha, oke. Tu je. Depresija. Ti osjećaji su tu, oke, neka su. Javljaju mi se te i te misli. Oke.
Neću ih prihvatiti jer nisu istinite. Proći će. Kao što uvijek prođe. Već su se podići iz te depresije. Nisam pridavala pažnju. Jednostavno nisam dala tim osjećajima da me obuzmu iako su tu.
Uspijete li promijeniti taj klik u glavi. Već ste puno napravili. Da je lako. Nije. Nakon cca petnaestak depresivnih faza došla sam do toga.
A onda imamo reakciju. Dići se iz tog kreveta i pokrenut se. Već znate da što duže ležite u krevetu, to više tonete i teže je ustat se. Nemojte joj se prepustiti. Iskoristite je, iscijedite ju do maksimuma. Da ojačate, naučite nešto iz toga, da kao osoba rastete. Prihvatite ju, ne mislim prepustiti se. A Najlakše je prepustiti joj se, pustiti da vas obuzme, jer vuče. Vuče kao alkoholičara konjak pred nosom. Nemojte ići linijom manjeg otpora.

Oznake: ljecenje, depresija, anksioznost


- 10:31 - Komentari (15) - Isprintaj - #

20.02.2018., utorak

Što je depresija?

- Što nije depresija?
Depresija je sve „popularnija“ danas. Toliko se govori o njoj da mnogi ljudi smatraju bezrazložno da su u depresiji, a ustvari nisu. Normalno je da smo ponekad tužni. Normalno je da ćemo se osječati loše kada nekoga izgubimo na bilo koji način. Normalno je da smo zabrinuti, da se bojimo. Normalno je da ćemo se osječati uznemireno ili potišteno nakon mjenjanja okoline. Uvijek je potrebno određeno vrijeme prilagodbe.
Zbog njezine „popularnosti“ ljudi si često sami dijagnosticiraju depresiju. No najčešće je ustvari riječ o prolaznom raspoloženju. Ono što ljudi uglavnom znaju o depresiji je nemogučnost ustajanja iz kreveta. (Osobno sam često znala brkati umor sa depresijom.)
Probajte se sjetiti kada ste doživjeli prekid za vrijeme tinejđerstva. Je li vas tada privlačio krevet? Jeste li tada plakali? Da ne spominjem smrtne slučajeve. Ta tuga, ta zabrinutost, strah, osječaj iscrpljenosti.
Ne. To nije depresija.

- Što je depresija?
Depresija je ozbiljna bolest koja narušava svakodnevni život. To nije neraspoloženje gdje „vrijeme liječi sve rane“. Ona ne prolazi s vremenom. Ona se često ponavlja i dolazi praktički bez ikakvoga razloga. Liječi se uz pomoč psihoterapije, suport terapije, farmakoterapije, te čak i hospitalizacijom. Iz osobnog iskustva moje mmišljenje je da je depresija samo simptom nečeg dubljeg, a ponekad je i jednostavno genetska.
Ako vas netko pita zašto ste takvi, bezvoljni itd. dok vi ustvari nemate pravan odgovor. Onda znate da patite od depresije. I depresija zahtjeva stručnu pomoć inače se stanje samo pogoršava.
A kako je ustvari biti u depresiji? Kako sam se ja naučila s njome. To ostavljam za sljedeće postove sa naglaskom na tome da pišem iz vlastita iskustva.

Oznake: depresija, što je što nije i kako s njome.


- 07:53 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< lipanj, 2018  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Lipanj 2018 (14)
Svibanj 2018 (34)
Travanj 2018 (14)
Ožujak 2018 (26)
Veljača 2018 (39)

PROLOG

Linkovi