Puzle života

11.03.2018., nedjelja

Vlastita soba

Djelo napisano od, bez pretjerivanja nevjerovatne i perfektne žene me u potpunosti očaralo. Kao i svako njeno djelo. No ovaj esej pokazao mi je malo više o njoj. Način na koji je pisala strujom svijesti sa besprijekornim izražavanjem ostavio me paf. Pogotovo kada sam došla do kraja. Tu sam nekako i došla do zaključka da Virginia i nije bila biseksualka.
Ponovno ću napomenuti da je Virginia bolovala od bap-a (bipolarni afektivni poremećaj). Osobe s bapom često su zbunjene svojom orijentacijom. Iako mislim da dosta žena koje nemaju takvih problema u nekoj , podosta manjoj mjeri, obično za vrijeme tinejđerstva budu tu malo zbunjene. Sama društvena pozicija žena u to vrijeme također je bitno utjecala. Mi žene smo takve, jedna prema drugoj često zavidne i stroge, no kao što mi je jedan poznanik rekao vrlo dobro organizirane. Citirati ću par dijelova iz eseja.
„Žene su stroge prema ženama. Žene – ali nije li vam sama riječ na smrt dosadila? Uvjeravam vas da meni jest. Složimo se stoga da bi predavanje koje žena drži ženi moralo završiti nečim osobito neugodnim.“ , „Istini za volju žene su mi često drage. Volim njihovu nekonvencionalnost,njihovu potpunost. Volim njihovu potpunost. Volim njihovu bezimenost.“. Prije bih rekla da je Virginia imala duboku empatiju prema ženama. To se vidi i u njezinim poticajnim riječima u eseju da žene pišu što više. Baš u djelu Vlastita soba Virginia se dotaknula teme žene kao pisca. Preporučila bi ju svakome. Na mene je ostavila duboki utjecaj. Možda čak dublji od Mrs. Dalloway. Uistinu govorimo o stvarno perfektnoj, snažnoj (bez obzira kako je skončala) ženi. Virginia je u svakome slučaju ostavila utisak na moj život.

Oznake: esej, Virginia Woolf, biseksualnost, bipolarni poremećaj


- 09:59 - Komentari (1) - Isprintaj - #

28.02.2018., srijeda

Interpretacija filma The Hours (Sati)

The Hours iliti sati je je film nastavo po djelu Michael Cunningham 1998.koji je odlično opisao život Virginie Wool. Žene koje je bolovala od prvog tipa bipolarnog afektivnog poremećaja. To uključuje izmjene euforćne i depresivne faze, a i psihoze (kako je Virginia rekla u oproštajnome pismu „ponovno čujem glasove.“ Djelo je napravljeno savršeno načinom kako je ona pisala strujom svijesti. Film (govoriti ću tako, jer se još nisam uspjela dokopati knjige) uključuje Virginiu u sadašnjem trenutku te se isprepliće sa njezinim djelom Mrs. Dalloway. U ovom postu iznijela bi jednu scenu i problematiku osobe s afektivnim poremećajima.
Prvo ću iznijeti scenu gdje se Virginia želi vratiti u London, jer ju je njezin muž odveo na mirno mjesto smatrajući da joj London šteti. U filmu Virginia govori da umire u tamo gdje trenutno živi. Iako njezin muž misli da ona ne razmišlja logično. Te joj također govori da kada ju ne bi znao bolje mislio bi da je nezahvalna. Ona mu govori kako je sama u mraku u svojoj bolesti i jedino ona može znati svoje stanje. „To je moje pravo, pravo svake osobe“ .Njezin izbor je vratiti se u London. „Čak i najluđi pacijent ima pravo reći nešto u vezi svoje bolesti. To nam govori da smo ljudska bića.“ Tu nalazimo na prvu problematiku koja je sama po sebi razumljiva. Razumljiva je i od strane onih koji nas vole da nas žele zaštiti, pomoći nam na bilo koji način. Ali i najluđi pacijent ima pravo reći nešto u vezi svoje bolest. To mu govori da je živ, a pravo izbora ne može nam oduzet nitko. Virginia također u filmu iznosi „Ne možeš pronaći mir izbjegavajući život.“ Nažalost dosta ljudi koji se i ne „liječe“ čine istu stvar. Izbjegavaju život onakvim kakvim je.
Sljedeća problematika u tom filmu leži u razlogu njezina suicida. Kako sam rekla mi afektivno oboljeli svjesni smo svojih postupaka, što nas ubija. Iz razgovora s dosta ljudi većinom se svi osjećamo kao teret. Nezahvalno. A nismo u mogućnosti uvijek se držati pod kontrolom.
U Virginijinom oproštajnom pismu točno se vidi koliko je ona zahvalna svome mužu, koliko se osjeća kao teret, koliko krivom se osjeća. Ona u potpunosti iznosi svoju zahvalu, ali kako je sama napisala čini ono što misli da je najbolje. „Znam da ti uništavam život i bez mene ćeš moći raditi.“

Radom na sebi znam da su ti osjećaji su pogrešni, ali određene stvari djeluju tako na nas. Moje mišljenje je da bi najbližima oboljele osobe trebalo objasniti bolest i posvetiti se posebno ovome dijelu. Ja sam shvatila to. Ali određene rečenice me okinu samo tako i proizvedu kontraefekt. Još je puno rada preda mnom. No smatram da je važno objasniti ljudima koje mi volimo i koje nas vole kako se osjećamo. I koje su to ključne rečenice koje mogu potaknuti na suicid. Jer nam se nesvjesno šteti, a mi se osjećamo neshvaćeno, prepuni bijesa.

Oznake: bipolarni poremećaj, afektivni poremećaji, Pomoć, film the hours, sati, Virginia Woolf


- 08:26 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< travanj, 2018  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Travanj 2018 (12)
Ožujak 2018 (28)
Veljača 2018 (50)

PROLOG

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se