Puzle života

02.07.2018., ponedjeljak

Interpretacija filma The Hours (Sati)

„Najdraži,
čvrsto sam uvjerena da ću
opet poludjeti i osjećam da
ne možemo izdržati
još jedno od tih strašnih razdoblja.
Ovaj se put neću oporaviti. Već
čujem glasove, i ne mogu se koncentrirati.
Zato činim ono što mislim da je najbolje.
Pružio si mi najveću moguću sreću. Bio
si u svakom pogledu najviše
što itko može biti. Ne vjerujem da dvoje
ljudi može biti sretnije
sve dok se nije pojavila ova strašna bolest.
Ne mogu se više boriti, znam da ti otežavam život,
da bi bez mene mogao raditi.
I radit ćeš, znam.
Vidiš ne mogu čak niti to pismo napisati kako treba.
Ne mogu čitati.
Želim samo reći da ti dugujem svu sreću svog života . Bio si
beskrajno strpljiv samnom i nevjerovatno dobar.
Želim reći da svi to znaju. Ako me itko
mogao spasiti, onda si to bio ti.
Sve me napustilo
osim uvjerenja u tvoju dobrotu.
Ne mogu ti više otežavati život. Mislim da
dvoje ljudi nije moglo biti sretnije nego
što smo mi bili.
V.“
(Saseks, Engleska 1941.)

The Hours iliti sati je je film nastavo po djelu Michael Cunningham 1998.koji je odlično opisao život Virginie Wool. Žene koje je bolovala od najtežeg tipa bipolarnog afektivnog poremećaja. To uključuje izmjene euforćne i depresivne faze, a i psihoze (kako je Virginia rekla u oproštajnome pismu „ponovno čujem glasove.“ O bipolarnom ću pisati kasnije. Djelo je napravljeno savršeno načinom kako je ona pisala strujom svijesti. uključuje Virginiu u sadašnjem trenutku te se isprepliće sa njezinim djelom Mrs. Dalloway. Film sam prvo odgledala. Toliko me osvojio. Morala sam pročitati i knjigu koja je dobila Pulitzerovu nagradu. Michael je uistinu tu nagradu i zaslužio. Pisao je približno Virginiji Woolf, iako naravno ne baš kao ona, svaki pisac je ipak jedinstven. No uspio je savršeno iznijeti banalne činjenice kao nešto posebito i njegovo ispreplitanje događaja i likova čista je genijalnost. U filmu Nicol Kidman glumi tri lika: Clarissu Dalloway, Lauru Brown i samu Virginiu. Nicole je dobila i Oscara. Obično je knjiga bolja od filma. No u ovome slučaju izrazito mi je teško reći da li je bolja knjiga ili film. Rijetki su takvi filmovi. Radnja se naravno odvija u Virginijinom stilu u jednom danu sa banalnim događajima.

Radnja počinje Virginijinim oproštajnim pismom i njezinim suicidom na način da je u kaput stavila kamenje i ušla u rijeku.
Bolesna Virginia, bipolarka sa halucinacijama, anoreksična, lijeći se daleko od Londona. Dolazi do prve rečenice za svoje djelo. Knjigu Mrs. Dalloway. U potpunosti se unosi u nju. Smatrano je da će pripomoći pri liječenju. Uostalom bila je pisac.
Kad smo daleko od Londona iznijeti ću scenu gdje se Virginia želi vratiti u London, jer ju je njezin muž odveo na mirno mjesto smatrajući da joj London šteti. U filmu Virginia govori da umire u tamo gdje trenutno živi. Iako njezin muž misli da ona ne razmišlja logično. Te joj također govori da kada ju ne bi znao bolje mislio bi da je nezahvalna. Ona mu govori kako je sama u mraku u svojoj bolesti i jedino ona može znati svoje stanje. „To je moje pravo, pravo svake osobe“ .Njezin izbor je vratiti se u London. „Čak i najluđi pacijent ima pravo reći nešto u vezi svoje bolesti. To nam govori da smo ljudska bića.“ Tu nalazimo na prvu problematiku koja je sama po sebi razumljiva. Razumljiva je i od strane onih koji nas vole da nas žele zaštiti, pomoći nam na bilo koji način. Ali i najluđi pacijent ima pravo reći nešto u vezi svoje bolest. To mu govori da je živ, a pravo izbora ne može nam oduzet nitko. Virginia također u filmu iznosi „Ne možeš pronaći mir izbjegavajući život.“ Nažalost dosta ljudi koji se i ne „liječe“ čine istu stvar. Izbjegavaju život onakvim kakvim je.
Sljedeća problematika u tom filmu leži u razlogu njezina suicida. Kako sam rekla mi afektivno oboljeli svjesni smo svojih postupaka, što nas ubija. Iz razgovora s dosta ljudi većinom se svi osjećamo kao teret. Nezahvalno. A nismo u mogućnosti uvijek se držati pod kontrolom.
U Virginijinom oproštajnom pismu točno se vidi koliko je ona zahvalna svome mužu, koliko se osjeća kao teret, koliko krivom se osjeća. Ona u potpunosti iznosi svoju zahvalu, ali kako je sama napisala čini ono što misli da je najbolje. „Znam da ti uništavam život i bez mene ćeš moći raditi.“

Virginia Woolf pisala je o nekim stvarnim činjenicama i poznatim osobama čineći ih više svojima. Jedan nevažan događaj može čovjeku promijeniti čitav život, a da ni ne djeluje važno. To je ono što zovemo „kad kap prelije čašu.“ Prikazivanje takvih jednostavnih događaja i krajnje banalnim koji mogu biti naopako, toliko nevažni, a opet smrdati osobu ili opet dobri događaji. Tako banalni a mogu promijeniti čitav tijek nečijeg života.
Vjerujem da je to ono što je Virginia najviše pokušavala prikazati. Svakodnevan život. Toliko sitnica na koje ne obraćamo pažnju, događaji, naše misli. Sitnice često nisu sitnice nego upravo velike stvari. Već i ptice na grani znaju da se broje sitnice.
Svaki dan je važan „Jel baš na ovaj dan njezina sudbina postaje joj jasna.“ – Virginia.

Laura Brown uspijeva dobro uči u ulogu domaćice u prisutsvu muža, no već njegovim odlaskom ona postaje sumorna. Ima sina Richya kako ga su od milja zvali i trudna je. Problem se nalazi u troti, u pripremanju rođendanske proslave za njezina muža dok je on na poslu. Torta joj nikako ne uspije. Baca ju u smeće. Ostavlja sina na čuvanje te skoro trudna počini suicid, ali ne učini to.
„To je ono koliko osoba može podnijeti.“ – Laura.
Obična torta i obična posijeta njezine susjede za Lauru su bili okidač.

Clarissa priprema zabavu kao i u knjizu Gospođa Dalloway. Priprema ju za Richarda koji je osvojio nagradu i ima sidu. Na nju također utječe posjeta čovjeka koji je bio zaljubljen u Richarda i u prošlosti su Clarissa, Richard i on bili ljubavni trokut. Na kraju i Richardova smrt ju pogađa. Cijela zabava propada. No Clarissa tu izvlači pouku, postaje slobodna.
Živi sa Sally. No njihov odnos je kompliciran. Nisu u vezi. Baš u takvim odnosima pisac prikazuje kompleksnost ljubavi. Kao pokretačku silu.

"Prevarantica, misli Clarissa. Smotala si mi kčer, ali mene nečeš. Ja prepoznam konkvistadara čim ga vidim. Znam sve o privlačenju pozornosti. Ako dovoljno glasno i dovoljno dugo vrištiš, skupit će se svjetina da vidi čemu tolika buka. To je zakon gomile. Ne ostaju dugo prisutni, ukoliko im nedaš dobar razlog." - Michael Cunningham
Ovim citatom želim reći koliko je knjiga dobra, kao i sam film. Moje tople preporuke za one koje nisu pogledali da pogledaju i da pročitaju knjigu. Potrudila sam se ne spojlat previše.
Radom na sebi znam da su ti osjećaji su pogrešni, ali određene stvari djeluju tako na nas. Moje mišljenje je da bi najbližima oboljele osobe trebalo objasniti bolest i posvetiti se posebno ovome dijelu. Ja sam shvatila to. Ali određene rečenice me okinu samo tako i proizvedu kontraefekt. Još je puno rada preda mnom. No smatram da je važno objasniti ljudima koje mi volimo i koje nas vole kako se osjećamo. I koje su to ključne rečenice koje mogu potaknuti na suicid. Jer nam se nesvjesno šteti, a mi se osjećamo neshvaćeno, prepuni bijesa. Više o tome u članku bližnji i oboljeli.

Oznake: The Hours, sati, Michael Cunningham, Nicole Kidman, bipolarni poremećaj, virginia, biografiska fikcija


- 12:58 - Komentari (21) - Isprintaj - #

11.03.2018., nedjelja

Vlastita soba

Djelo napisano od, bez pretjerivanja nevjerovatne i perfektne žene me u potpunosti očaralo. Kao i svako njeno djelo. No ovaj esej pokazao mi je malo više o njoj. Način na koji je pisala strujom svijesti sa besprijekornim izražavanjem ostavio me paf. Pogotovo kada sam došla do kraja. Tu sam nekako i došla do zaključka da Virginia i nije bila biseksualka.
Ponovno ću napomenuti da je Virginia bolovala od bap-a (bipolarni afektivni poremećaj). Osobe s bapom često su zbunjene svojom orijentacijom. Iako mislim da dosta žena koje nemaju takvih problema u nekoj , podosta manjoj mjeri, obično za vrijeme tinejđerstva budu tu malo zbunjene. Sama društvena pozicija žena u to vrijeme također je bitno utjecala. Mi žene smo takve, jedna prema drugoj često zavidne i stroge, no kao što mi je jedan poznanik rekao vrlo dobro organizirane. Citirati ću par dijelova iz eseja.
„Žene su stroge prema ženama. Žene – ali nije li vam sama riječ na smrt dosadila? Uvjeravam vas da meni jest. Složimo se stoga da bi predavanje koje žena drži ženi moralo završiti nečim osobito neugodnim.“ , „Istini za volju žene su mi često drage. Volim njihovu nekonvencionalnost,njihovu potpunost. Volim njihovu potpunost. Volim njihovu bezimenost.“. Prije bih rekla da je Virginia imala duboku empatiju prema ženama. To se vidi i u njezinim poticajnim riječima u eseju da žene pišu što više. Baš u djelu Vlastita soba Virginia se dotaknula teme žene kao pisca. Preporučila bi ju svakome. Na mene je ostavila duboki utjecaj. Možda čak dublji od Mrs. Dalloway. Uistinu govorimo o stvarno perfektnoj, snažnoj (bez obzira kako je skončala) ženi. Virginia je u svakome slučaju ostavila utisak na moj život.

Oznake: esej, Virginia Woolf, biseksualnost, bipolarni poremećaj


- 09:59 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< srpanj, 2018  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Srpanj 2018 (8)
Lipanj 2018 (19)
Svibanj 2018 (34)
Travanj 2018 (14)
Ožujak 2018 (26)
Veljača 2018 (38)

PROLOG

Linkovi