Arhangel
04.07.2011., ponedjeljak
Slučaj Antonije Bilić, institucije i mediji
Medijska pozornost koju je privukao nestanak i potraga za Antonijom Bilić vjerojatno do sada nije zabilježena u hrvatskom medijskom prostoru. Ova se pozornost vjerojatno može mjeriti samo s angažmanom policije i sličnih službi koje su se uključile u potragu za nestalom djevojkom. Kad čovjek pogleda toliku akciju potrage, koja traje već tjednima, i toliku medijsku pozornost koja je senzibilizirala cjelokupnu domaću, ali i širu javnost, brzopleto može donijeti zaključak kako je riječ o zadivljujuće učinkovitom sustavu koji, počevši od policije do medija, promptno reagira u svakom slučaju u kojemu je ugroženo dobro svakog pojedinca, pa bio on i obična djevojka srednjoškolskog uzrasta iz siromašne obitelji iz sela Kričke pored Drniša. Uza sve želje i nade kako će slučaj Antonije Bilić čim prije biti zaključen, ne možemo se ne zapitati kako je moguće da je jedan takav slučaj zadobio toliko pažnje i potaknuo tako opširnu akciju potrage, dok se u isto vrijeme u Hrvatskoj traga za oko osamdeset nestalih osoba, za što mediji jedva da pokazuju ikakvo zanimanje, a policijske akcije potrage bivaju prekinute već nakon nekoliko dana, bez obzira na njihov ishod. U tim slučajevima daljnja potraga za nestalima traje onoliko i u onom obimu koliko to obitelj i bližnji nestalih mogu financirati. Ne treba ni spominjati da se velikom broju nestalih osoba nikada ne uđe u trag. Na takve šira javnost vrlo brzo zaboravi. Njihova imena i lica ostaju tek u sjećanjima njihovih bližnjih, kao i bol u duši zbog nestanka koji nikad ne biva rasvijetljen. U slučaju nestanka Antonije Bilić i pokretanja tako obimne i dugotrajne potrage valja zahvaliti Antonijinim sestrama. Te su dvije djevojke pokazale ono što većini nas nedostaje, a to je – stav! Riječ je o stavu koji je plod hrabrosti. Cure su vrlo brzo zaključile kako nadležne institucije u slučaju nestanka njihove sestre neće učiniti puno više nego što to čine u slučajevima sličnih nestanaka. Zato su smjesta odlučile reagirati; svjesne važnosti medija, smjesta su se pokrenule. U odnosu prema policiji pokazale su poštovanje ali i stav bez straha zbog kojega im valja skinuti kapu. Nisu se plašile javno izreći ono što misle i izravno se obratiti javnosti. To se pokazalo ključem čitavog slučaja; njihova je odlučnost, koja nije stala na prvom pozivu, urodila plodom; mediji, ionako uvijek gladni dobrih priča, smjesta su reagirali i slučaj je alarmirao sve nadležne institucije. U njegovo se rješavanje uključila i čitava regija, što se ubrzo pokazalo plodonosnim jer je počinitelj u relativno kratkom vremenu identificiran, lociran i uhićen u susjednoj Bosni i Hercegovini. Njegovo uhićenje je, kako se za sada čini, dalo nadu da će i neki drugi slučajevi ubojstava i silovanja biti konačno riješeni. Barem se tako nadamo. Ipak, u cijeloj ovoj priči na vidjelo su izišle neke činjenice koje pokazuju na koji način funkcioniraju institucije u našem društvu. S mukom u duši moramo priznati da je slučaj Antonije Bilić s jedne strane „zasluga“ tih istih institucija (ponajprije pravosudnih) koje osumnjičenog Dragana Paravinju (u Srbiji osuđenog zbog silovanja) nisu na vrijeme procesuirale. S druge strane, kako smo već bili istaknuli, policija i druge institucije ne bi se bile toliko angažirale oko ovog slučaja da nije bilo stava sestara nestale Antonije Bilić. Njihov je odlučan stav sigurno bio ključni impuls u potrazi i rješavanju slučaja. Bez stava tih hrabrih djevojaka osuđeni silovatelj (i vjerojatno ubojica) Dragan Paravinja još bio okolo slobodno vozeći tražio nove žrtve. Vjerojatno nikad nećemo znati koliko su života te djevojke spasile svojom hrabrošću u traženju nestale sestre. Slučaj nestanka Antonije Bilić pokazao je još jednu dimenziju hrvatskih institucija i medija. Riječ je licemjerju. Naime, da nije bilo Antonijinih sestara, slučaj njenog nestanka brzo bi bio zaboravljen. Antonija Bilić ostala bi samo još jedna u dosjeima nestalih osoba u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Hrvatske. Ovako se pokazalo da su mediji poput lešinara koji se brzo sjate čim namirišu truplo. Čim od njega ostanu samo kosti, idu dalje tražeći novu žrtvu. Tako se dogodilo da su slučajevi ubijenih Anđele Bešlić u Sinju i Kristine Šušnjara u Trilju brzo medijski zaboravljeni. Što reći o slučaju u Dubrovniku ubijene i iskasapljene Britt Lapthorne i tolikim drugima… Zbog čega našim medijima ti slučajevi više nisu zanimljivi?! Zbog čega nisu zanimljivi i drugi nestali za kojima se malo ili uopće više ne traga?! Vrijedi li za medije nečiji život i sreća onoliko koliko su im pojedini slučajevi zanimljivi, odnosno koliko im osiguravaju gledanost?! Što se državnih institucija tiče, i ptice na granama već desetljećima pjevaju o impotentnosti tih službi da donesu ikakav plod. Slučaj Antonije Bilić samo pokazuje na njihovu neučinkovitost u slučajevima tolikih nestalih. Dakako, zbog njihove neučinkovitosti uvijek će biti kriv neki fantomski „drugi.“ Sada se za pomoć siromašnoj obitelji Antonije Bilić javljaju razne udruge. Nude im pomoć u obnovi i uređenju kuće. Posjećuju ih političari. Pitamo se bi li toga bila da njihova Antonija nije nestala?! I da: angažman policije i drugih službi! Pitamo se bi li ga bilo da nismo u izbornoj godini?! |