Arhangel
21.03.2011., ponedjeljak
Nafta ili život!
Iako smo, na našu žalost, iskustvom naviknuti na scene rata, smrti i uništavanja, prizori iz ratom zahvaćene Libije kojima ovih dana obiluju kako naši tako i svjetski mediji, ne mogu a da u našim sjećanjima ne prizovu slike iz vremena ratova na našim prostorima. Ne možemo na zamijetiti razlike, ali i sličnosti događaja i sudbina koje je povijest istkala kako u Libiji, tako i na Balkanu. Ono što na poseban način užasava jest retorika vlastodržaca i zločinaca koja je, kako vidimo i čujemo, jednaka kod svih likova takvoga kova. Kako je Slobodan Milošević licemjerno negirao zločine nad nesrbima na prostoru bivše Jugoslavije, tako je i Gaddafi do jutros pričao o Libijskom narodu koji ga, eto, voli i koji je lud za njim. I sve to dok je na taj isti narod slao tenkove. Sada, kada po njegovim raketnim bazama i tenkovskim postrojbama padaju rakete zapadnih saveznika, taj isti Gaddafi organizira živi štit za sebe i svoje istomišljenike. Ovaj je ludi ideolog iznio grotesknu i jezivu ideju kako će u pobunjeničko uporište u grad Benghazi poslati povorku civila s maslinovim grančicama u ruci. Takve bi civile, tobože, štitili drugi, naoružani civili. Ova me bolesna ideja pomalo podsjeća, valjda u nedostatku druge usporedbe, još samo na srednjovjekovnu ideju da u križarski rat treba poslati djecu jer su ona, eto, jedina čista srcem pa bi jedina i bila sposobna osloboditi Jeruzalem i Svetu Zemlju od arapske vlasti. Saveznička intervencija u Libiji podsjetila na rat u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. S jedne strane, krstareće rakete ispaljene na libijske vojne ciljeve ni u kojem slučaju ne „znaju“ prepoznati i zaobići civile. S druge strane, one su ispaljene u namjeri da se zaštite civili od odmazde koju bi nad njima provele snage odane Gaddafiju. Saveznička intervencija nesumnjivo ide za tim da se spriječi scenarij iz Bosne i Hercegovine i onaj iz Prvog zaljevskog rata. U BiH su zbog nevoljskosti zapadnih saveznika poklane na tisuće nesrba, ponajviše Bošnjaka i Hrvata. U Iraku su zbog istog razloga pobijene na tisuće Kurda, a Saddam Hussein je zapalio naftne bušotine. Tek je operacija Hrvatske vojske „Oluja“ spriječila da se nad civilnim stanovništvom u Bihaću i Cazinskoj krajini ponovi pokolj poput onog koji su izvele srpske snage u Srebrenici, a tek su saveznički udari na srpske položaje oko opkoljenog Sarajeva prisilili Srbe da sjednu za pregovarački stol. Jednako tako, iskustvo rata u BiH nagnalo je zapadne saveznike na vojnu intervenciju protiv Srbije i režima Slobodana Miloševića jer bi, da nije bilo te intervencije, Albanci s Kosova bili završili kao Bošnjaci iz Srebrenice. Tako se pokazalo da su narodi, napose civili, s područja bivše Jugoslavije, krvlju platili cijenu da zapadni saveznici nauče da su svi diktatori i zločinci isti i da isto razmišljaju, a napose da koriste iste metode, posebno kad je riječ o onima koje smatraju protivnicima. A takvi protivnike nerijetko vide u tisućama nedužnih civila koji uglavnom žele spasiti živu glavu. Pouka koja je iz svih slučajeva u kojima je o diktatorima bilo riječi jasna jest – da s njima nema razgovora! Svaki dan razgovora s takvima znači velik broj izgubljenih života! Jer, takvima ljudski životi ništa ne znače, a kamo li zadana riječ! Takvi razumiju samo govor oružja koji ih mora odvesti - ili iza rešetaka, ili u grob. Povijest nam je to posvjedočila. Rat i intervencija u Libiji nedvosmisleno pokazuju da je rat na području bivše Jugoslavije mogao završiti puno prije nego što se to dogodilo i da su životi nebrojenih ljudi mogli biti spašeni samo da je bilo malo više volje zapadnih saveznika. Ne možemo zanijekati da je zapadnim vladama u odluci o intervenciji u Libiji jak argument bila i nafta kojom ta zemlja obiluje, no, pitamo se; je li nafta vrjednija od krvi, vrjednija od života?! |