Arhangel
16.03.2011., srijeda
1986.
|
Bili smo još djeca te sada već davne 1986. godine. Život u našem malom selu ni po čemu se nije odlikovao nečim posebnim. Bili smo krenuli u školu, u to vrijeme kada smo učiteljicu još uvijek morali oslovljavati s „drugarice.“ Zapravo, mi smo taj pojam, valjda nesvjesno, poistovjećivali s pojmom učiteljice. Tako nam je „drugarice“ zapravo značilo „učiteljice.“ Ne sjećam se da smo mi djeca ikad ikog drugog tako oslovljavali. „Drugarica“ ili „drug nastavnik“ bio je tako pojam vezan isključivo uz školu. I da, iznad školeske ploče obvezno je bila Titova slika, tamo gdje je danas hrvatski grb. I takve smo slike vezivali uz školu. Te godine stariji su pričali o nekoj atomskoj centrali. Da, tako su to nazivali. Ali nama djeci nisu ni tada ni kasnije pojasnili o čemu je riječ. Znam samo da je na tadašnjoj Televiziji Zagreb neka žena s naočalama upozoravala roditelje kako djeca ne smiju izlaziti vani… Tu nam tek ništa nije bilo jasno jer nam je bilo nespojivo kako ići u školu, u kojoj je nastava redovito održavana, s idejom da se ne izlazi vani… Danas bolje razumijemo logiku nelogike tadašnjeg sustava... Uostalom, dani su bili lijepi i mi djeca nikako nismo mogli uočiti što se to na nebu promijenilo. Nije nam bilo jasno, ali taj pojam Černobila koji se tih dana učestalo ponavljao nekako nam je postao antipatičan, premda nam nije bilo jasno kako taj neki daleki grad u dalekom Sovjetskom Savezu nama može na bilo koji način nauditi. Pa i u školi su nas učili kako je to prijateljska zemlja u kojoj je socijalizam kao tada kod nas i u kojoj je društvo pravedno. Tijekom te iste godine u našem malom selu dogodilo se da je niz krava otelilo mrtvu telad. Stariji su govorili da je to posljedica Černobila. Mi djeca smo se igrali i dalje i živjeli naše živote nesvjesni da smo te 1986. godine bili žrtve istog Černobila kao i najveći dio Europe. Prohujale su godine. Deseljeća. Ni mi niti Černobil više nismo u istoj državi. A ostali smo na istom mjestu. Naše je selo i dalje malo. Samo s velikim brojem nezaposlenih. I mi više nismo djeca. Pitanje potencijalne nuklearne katastrofe koja se ovih dana nadvila nad Japanom i cijelim svijetom podsjetila nas je ovih dana na katastrofu ukrajinske nuklearne elektrane u Černobilu. Šutnja tadašnjeg vodstva SSSR-a i pokušaj prikrivanja katastrofe u nuklearnoj elektrani u Černobilu omogućila je da veći dio Europe bude ozračen radioaktivnim oblakom nastalim emisijom radioaktivnih čestica iz uništenog reaktora černobilske elektrane. U tom svjetlu vijesti iz Japana vezane uz elektranu Fukoshima 1 zvuče još važnijima znajući koliko je svaka pravodobna informacija važna. Danas smo, kao odrasli ljudi, svjesni opasnosti koja prijeti zbog možebitne havarije japanske nuklearke. Jednako tako, hladni je rat desetljećima iza nas i više ne postoje ideološke barijere koje bi u očima vlasti bile razlogom prikrivanja informacija. Ipak, teško se othrvati misli da čovjek zapravo i ne zna bi li nam u ovoj situaciji bilo lakše znati svaku informaciju o stanju o japanskoj nuklearki ili živjeti kao da se ništa ne događa. Uostalom, što kakav god razvoj događaja u Japanu bio, mi na ovim stranama planeta i nemamo previše izbora… Jedno je jasno; da su potres i tsunami u Japanu pokazali da ni najnaprednija tehnologija nije dovoljno jamstvo da svijet bude sačuvan od nuklearne katastrofe. Ovaj je zaključak istovremeno zastrašujući i oslobađajući. Zastrašujući je jer pokazuje da nikad nismo do kraja sigurni, bez obzira na naprednu tehnologiju suvremenih nuklearnih elektrana, oslobađajući jer nas budi iz lažne sigurnosti i potiče da razmišljamo o svojem životu i budućnosti. Te 1986. godine bili smo djeca. Sjećanja na Zimske olimpijske igre u Sarajevu još su bila svježa. Pripremala se Univerzijada u Zagrebu. Nismo ni slutili koliko je Černobil utjecao na nas. Posljedice te katastrofe vjerojatno nećemo uspjeti sagledati ni za vrijeme naših života. Ipak, događaji iz te i godina koje su uslijedile drastično su promijenili i nas i svijet koji smo poznavali. Zauvijek. I godina koju brojimo vjerojatno će naše živote i svijet promijeniti još drastičnije. |