Arhangel
09.03.2011., srijeda
Tko se bori za naše bolje sutra?
|
Već dva tjedna uporna i hrabra grupa građana, njih nekoliko tisuća, prosvjeduje zagrebačkim ulicama. Glas je to građanske Hrvatske kojoj je prekipjelo licemjerje i prazna obećanja naših vlastodržaca koja slušamo već godinama, a narod je – bez perspektive. Može nam se činiti kako je nekoliko tisuća prosvjednika veliki broj, ali sjetimo se da je Zagreb grad s osamsto tisuća stanovnika, a s okolnim područjem kojeg obuhvaća Zagrebačka županija taj se broj penje na više od milijun. Kad usporedimo taj odnos, uviđamo kako već dva tjedna prosvjeduje vrlo mali broj ljudi. U drugim hrvatskim gradovima broj je prosvjednika ovih dana bio još i manji. Ne možemo ne zaključiti kako se na našim ulicama za bolje sutra zapravo bori – tek šačica ljudi. Što je s nama ostalima?! Nitko ne može zanijekati činjenicu da su zahtjevi koje već danima iznose prosvjednici iskaz stanja našeg društva koje je potonulo u beznađe i krajnju materijalnu bijedu. Najveći dio našeg društva jedva preživljava. Mladi koji su završili školu ne mogu se nadati nikakvom zaposlenju, a kamo li zasnivanju obitelji i svemu što s time ide. Svi to dobro znamo i osjećamo. U tom smislu se pitamo – zašto šutimo?! Je li moguće da smo postali toliki oportunisti da prepuštamo šačici prosvjednika, mahom mlađih ljudi i obespravljenih te na ulicu istjeranih bivših radnica „Kamenskog“ i „Uzora“ da se bore za svoju i našu egzistenciju?! Svaki drugi dan iz prividne sigurnosti naših fotelja slušamo vijesti o prosvjedima i prepucavanjima organizatora i policije o tome koliko je ljudi izišlo na ulice. Zgražamo se nad nasiljem kad i gdje se ono pojavi na relaciji prosvjednici – policija, s odobravanjem slušamo zahtjeve tih ljudi s transparentima u rukama i suzama u očima i – ne činimo ništa. Čekamo da netko drugi za nas obavi posao. To se na poseban način očituje u našim malim sredinama u kojima se svi skrivamo u svojim mišjim rupama čekajući da se stanje promijeni nabolje bez rizika našeg angažmana. Jer, nikad se ne zna kome se od lokalnih moćnika možeš zamjeriti podizanjem svoga glasa. Tako ne možemo ne zaključiti da građanska Hrvatska započinje na zapadu užeg Zagreba, na Črnomercu, a završava na istoku, u Maksimiru. S druge strane čovjek ne može bez osjećaja gadljivosti slušati izjave naših političara, jednako onih na vlasti kao i onih u oporbi. Prvi sustavno ignoriraju prosvjede, gladne radnike bez posla i mladež koja zna da ga neće naći. Ponašaju se kao da je riječ o stanju u Bangladešu, a ne tek nekoliko stotina metara od Banskih dvora. Licemjerno osuđuju podizanje glasa na ulicama jer to, tobože, ugrožava pristupne pregovore s Europskom Unijom i turističku sezonu koja je pred vratima. To što su ljudi gladni njih uopće nije briga. Istovremeno forsiraju slučaj Purda i Bosanac kako bi pažnju javnosti skrenuli na druge teme osim nezaposlenosti, glavi, beznađa i njihove očigledne nesposobnosti. U svakoj demokratskoj i građanskoj državi stranka čiji je bivši predsjednik i premijer u zatvoru raspisuje izbore. Budući da jaca i njezina svita imaju obraz deblji od đona cipele, takvo nešto njima ne pada na pamet. Oni se nadaju da će turistička sezona, završetak pristupnih pregovora s Europskom Unijom, dolazak pape Benedikta XVI u Hrvatsku i još poneko čudo vratiti povjerenje građana u njihovu sposobnost da vode državu. Koje li iluzije. U isto vrijeme političari iz tzv. oporbe trljaju ruke i čekaju da društveni pritisak donese plod u obliku prijevremenih izbora kako bi u tom slučaju sebe mogli predstaviti kao alternativu trenutno vladajućoj garnituri. S druge strane, nitko od njih još nije iznio gospodarski program koji bio kadar zemlju izvući iz krize, privući strani kapital i otvoriti nova radna mjesta. Jednako tako, ni vlast niti oporba nisu pokazali odlučnost sankcionirati privatizacijsku pljačku sustavno provođenu zadnja dva desetljeća. Kako bi i mogli, kad su i sami imali prste (čast iznimkama) u svemu tome?! I kako se ne osjećati jadno i posramljeno u zemlji u kojoj se za bolje sutra svih nas bori šaka golobradih mladića i srednjovječnih bivših radnica tekstilne industrije istjeranih na ulicu?! Što ćemo sutra reći svojoj djeci – tko se u naše vrijeme borio da njima bude bolje? |