Garden of Arcane Delights
subota, 25.10.2008.
Potraga za buđenjem...
Trebalo je vremena
ne čudim se
uvijek zapnem u umu,
ponekad bih se tako jako odmorila od njega..
Pa vam stavljam
neke radove,
jedna sam od onih
koji nisu nikad zadovoljni
sve što znam
jest iskreno
da samo u tim trenucima
živim, jedem i gutam život
(čežnja za mirisom ulja)
Zašto onda sve to pauziram?
(self~ reflection)
(Silence)
(Annunciation)
(Female Zebra)
petak, 24.10.2008.
Bijelo platno
Pokleknula sam
iz dana u dan
nosim teret svakodnevice.
Prošlo je, da živim
dok si ispod mene
u kutu prostorije,
nedodirnut i prazan.
Nadam se da ću uskoro
opet da ti priđem,
dišem slabo bez tebe.
Zrak je težak.
Rekao mi je neko jutro,
zlatnim riječima
da se moram nagraditi.
Ne živim ispred ni naprijed,
dok su ti prijatelji suhi
a ti bijel.
Zašto sam te napustila
u malom prostoru,
jedina linija
kojom bi mogla disati
je linija koju stvaram.
Ostavila sam se
jer se gušim u strogosti
prema sebi,
u nadi za samopoštovanjem,
dok oko mene sirotinja srca
na prvi pogled vuče zlatnik.
Tako me um
i dalje razara,
ponekad je najveći
neprijatelj, mene i bijeloga,
nedodirnutoga.
Ja moram vjerovati
u nas,
nema drugog izlaza.
Bez misli zagristi te,
maknuti svu prašinu i suhu boju
sa kistova duše.
Dok se nadam
ne postižem.
Sutra te želim sresti.
Spustit ću se par koraka
da udahnem taj zrak prostorije
i krenuti.
Oslobodi me
da opet živim.
utorak, 21.10.2008.
...
Mada sam zaspala
koji dan više,
čovjek je i dalje vrhunac
koji mora očuvati svoj brijeg,
Ne brinem o suzama
koliko o tihoj pjesmi
koju mi dijete pjeva,
ono kad me gleda me prepoznaje.
ponedjeljak, 20.10.2008.
Plavi plamen
Daj mi,
koji sat,
da zapalim lađe
u hladnu duboku zimu.
Dok gaziš
naslanjaš grane
u snijeg
kao da me vidiš
dok ih vadim u nepovrat.
Oči ti svijetle
plavičasti plamen,
prepoznajem te.
Ne trebam toplu odjeću
dok golim misli,
uz žubor prošlih nostalgija,
jašem crnog pastuha.
Daleko u šumu,
uz plavičastu vatru
samo tamo mir u nemiru,
nisam nikad postojana.
Sasvim svjež let gavrana
opet je nadletio tvoju udaljenost,
čitaš me kroz šapat,
skoro pa postajem
telepat tvog svijeta i
onostrane ravnice nemira.
U nemiru
kujem čeličnu zvijezdu,
plava boja se prosipa
pod nama.
Boja neba
plamena i tvoih očiju.
Mijenjaš je
kako i vjetar trga snijeg.
Pališ šibicu
dok ne dogori i ona plavo.
Miris ostaje.
Objesi nas o
toplo raspoloženje,
volim kad mirujemo nostalgiju.
nedjelja, 12.10.2008.
Kalipso
Njiše me,
dok je riječ besmrtna.
Pjeva mi se dok more
šapuće ranu zimu.
Skoro sedam godina
sam čuvala jednu haljinicu,
sasvim je nova
njena boja pijeska.
Žal koji se podvukao pod prste
smirio je moj gnjev.
Umijem da razmrvim
tračak nade,
nakon godina čekanja
puštam i tebe,
na novi val.
Sjedni na moju lađu snova
kad zaviriš pod trup
naći ćeš nježne
uvojke kose,
nekoć stara slika moje ljubavi.
Pusti me dok pravim
vijenac od neprobaveljne masti,
otopila sam svu bol
da bih mogla
zajahati s tobom i vremenom.
7 godina sam tiho pjevala.
Sada nas val
nosi gdje se nježno ljubimo,
sve sam oprostila,
dalje se nadam
da ću oprostiti sebi.
Nas su dvije,
jedna i dalje čeka,
zarobljena u svom žalu pod prstima,
druga gazi uz tebe
i ne boji se novog vala.
subota, 11.10.2008.
Obučena u Jesen
Sušim se u ovu boju jeseni,
Razbacala sam komadiće duše,
Pružam drugima mir.
Znam biti jako radosno sjetna,
Lišće poprima tamu crvene boje,
Trenuci koji pucketaju pod mojim koracima.
Plaha i nesigurna,
U novom jesenjem ruhu,
Ne smeta mom srcu.
Ono je odveć rašireno,
Da se guta kroz trenutak svitanja.
Hladni mraz na obrazima
je uvijek dobra utjeha.
Prijatelj koji mi mantra
Da promjena vuče
Novo istetovirano lice.
Graviram si jesen,
Kroz svaku nit
Zalaska sunca,
Ja živim.
Tada mi je najdraže,
Dok očekujem zimu,
Tek tada se potpuno okupam u suncu.
Tada ga molim da mi priđe,
Dok cijeli prostor ne zablista.
Kaos čiste svjetlosti.
Naslonjena grana na srcu.
Vesela dobrodošlica novonastalog doba.
Pripada mi najviše,
Dok čupam stari kaput
I tresem s njega
Sićušne ostatke osušene smrti.
Dobar dan, jeseni, opet smo skupa.
Dragi moji, nemojte mi zamjeriti...izgubila sam sebe
u vrtlogu nemira pa se polagano vraćam na noge.
Dio hvale pripada vama :)
You will never be alone with a poet in your pocket.
